2007.
EL DŽABURI
NA BALKANU
 

Avaz je objavio tužnu priču koja se ponavlja otkako je čovjeka i vlasti. Onaj kvrgaš koji je velikim čekićem rušio spomenik Sadamu Huseinu, a i Sadam budala, ne dižu se spomenici za života, ako nemaš snage da im poslije narediš, onda ništa, sada dao intervju o tome kako se kaje.

El Džaburi sad može u bure da ga turi. Nekad je bio svjetski prvak u dizanju tegova. Sad ni svoj do svojega ne može da podigne. Ma, može, ali mu se ne računa.

El Džaburi ima prodavnicu rezervnih dijelova za motocikle. Osim za one koji odlete u vazduh kod masovnih pogibija.

Kada su došli Američani, na Belom Konju, kada je demokratija popadala s neba, ko skakavci u plodnim poljima ili slijepi miševi kad se sa neba Meksika vrate u velike spilje pa prekriju sve živo, i, demokratija, prekrila sve živo, El Džaburi je uzeo macolu. STJ. Zov demokratije je iskonski. Zov tetrijeba obični je prc.

Pala je bronza Sadama Huseina. To je vidio sav svijet. To su Američani tako i režirali.

Onda je El Džaburi nakon dvije godine vidio da se pjesnik malo zajebao. Nema struje, nema plina, nema para. Samo krvi ima. Otišli Američani. Jebiga, mreža Maskirne Demokratije treba na nekom drugom mjestu. Ali stanje se nije promijenilo.

Kako je demokratija padala se neba, Iračani sada tako lete u nebo.

El Džaburi je neizabrani politički predstavnik ljudi koji postoje širom svijeta. Koji ne podnose sistem. Koji ne shvaćaju da je bolji bilo kakav sistem od najsavršenije anarhije.

Otkako je čovjeka i vlasti uvijek se neki El Džaburi slasti. Ali ne razmišlja o posljedicama svojih demokratskih izliva. Jer, to su uvijek marginalci, ljudi niskog čela i sirove sile. Njihov mozak funkcioniše kao tanka ploča. Oni od lista ne vide drvo. A ne od drveta šumu. Dotle još nisu došli.

I Balkan je pun El Džaburija. Tako je Čeda Jovanović, isto niskog čela, rušio Bronzanog Slobu i odveo ga, ki mečku, u Hag. Tako je onaj Zvekan, Legijin primitivac, isto niskog čela, ubio Đinđića. Pa kakav je bolji svijet pao na Srbiju.

Tako i Ovdje. Kucanja nosa čekiće oko vlasti. Irački El Džaburi je bio svjetski prvak, iz Sadamovog Iraka, ali nije bilo pameti da bude zahvalan za to, a naši El Džaburi, i ono što su uspjeli biti, predsjednici vlada, republika i velikih stranaka, izgubili na kratkom putu. Da su barem pješke išli do Mongolije, rekao bih Dug Je Put, Konji Moji.

Ima, međutim, mala razlika. Sadamov El Džaburi je primitivno iskren a naši El Džaburi su primitivno podmukli.