2004.
SOCIJALDEMOKRATIJA,
NEDOSTIŽAN IDEALITET
ILI PODVALA KAPITALIZMA
I 

Pomahnitali i podivljali Finansijaši i Veliki Krojači izvlače kapital i supraprofite iz zadnje svjetske sise. Vime je prazno i stoga se pred ovim vijekom nalazi veliko preslagivanje Novih Ekonomskih Ploča na zemljinoj i ekonomskoj i geografskoj kori.

O tome sam već pisao.

Mnogi svjetski ekonomisti, sve redom nobelovci i njihove apologete, nude kao jedino rješenje dvije svete krave kapitalizma. Potrošnja i Rast. Nu. I običnoj budali, a ne samo ekonomskoj, jasno je da ni jedno ni drugo ne mogu da idu do u beskonačnost. I da je Mad Marx u pravu kad je predviđao kraj kapitalizma.

Dabome. To neće da se desi ni lako ni brzo. Ni jednokratno i bez krvi. Kapitalizam, kako ja tepam konglomeratu Finansijaša i Velikih Krojača, ima još svjetskih sokaka koje nije osvojio. Još milijardi potencijalnih potrošača. To su cijela Kina. Cijela Rusija. Cijela Indija. Cijela Južna Amerika, Brazil, prije svega. Cijela Afrika. To su rajevi kapitalizma Potrošnje i Rasta.

FIVK će na ta područja donijeti i pare i proizvodnju i robe, žrtvovaće se tri decenije da bi sljedećih sedam ili petnaest muzli sirotinju i supraprofitirali.

Ako to uspiju uraditi prije nego što se Nove Ekonomske Ploče potpuno zaokruže, kraj kapitalizma će se odgoditi za možda dva vijeka.

Ako, pak, NEP zažive u punoj svojoj snazi, do polovine ovog vijeka, a to znači da Amerika spadne sa mjesta vodeće ekonomije na treće ili četvrto mjesto, doći će do sada nezamislivog procesa Jačanja Nacionalne Države. NEP nije moguće uspostaviti, one se ne mogu generisati, bez jake države koja mora da pobija globalistički neoliberalizam i nekontrolisanu Potrošnju i Rast. Ono što sada radi Kina i Rusija je, vjerovatno, začetak tih novih procesa. Taj put će moradi da slijede Brazil i Indija, žele li se odbraniti od FIVK. Ako popuste pred najezdom Demokratizacije, Ljudskih Prava, Civilnog društva, Otvorenog Društva, Homoseksualizma, Vještačkog Ekologizma, Zabrane nuklearane energije, izgubiće jedinu alatku koja je ljudsko pravo za kontrolisan, zaštitnički i pravedan razvoj. Izgubiće Državu.

Realno je da će pobijediti Država. Jer i u Americi je Država nevjerovatno jaka. Ništa se nije promijenilo do Makartizma, kada je Država pokazala svu svoju snagu i moć. To što po svijetu glumi ljudska prava i nebesku demokratiju, to ne znači da je tamo država slaba. Ne pitam u čijim je rukama.

Takva država, na području NEP, moraće da bude država koja kontroliše bogataše. Da ih kontroliše i u količini i u nivoima. Ako se pretvore u Finansijaše, bitka će biti zauvijek izgubljena. Rusija je uspjela da uspostavi kontrolu. Kina još ima šansu dok njeni bogatuni kupuju skupe mongolske pse. Kontrola bogataša i novca uopšte znači da je Država u nekoj mjeri socijalna.

I to je jedino što svijetu daje nadu.

Kako stvar stoji u Evropi. Gdje je prije nekoliko decenija promovisana socijaldemokratija i Država Blagostanja kao njen produkt.

Stoji sumorno.

Države blagostanja više nigdje nema. Države se bore da ozdrave Finansijaše koji dobrim dijelom simuliraju boljke da bi pažnju odvukli na drugu stranu. Socijalna država izdiše. Više to nisu ni Švedska ni druge. Još nešto se drži Norveška jer je bogata naftom a nije dozvolila da se velike svjetske korporacije bogate na njoj. Čak i Njemačka, koja je bila socijalna država, bez obzira da li su na vlasti bili crni, žiti, crveni ili zeleni, popušta pred Finansijašima. ECB, za koju se željezno zalaže Njemačka, znači direktno uništenje evropskih država, odnosno njihovih nadležnosti. Istovremeno, počela je da prodaje snabdijevanje vodom što znači da Njemačka Država izlazi iz te nadležnosti i obaveze. Voda u Njemačkoj više nije osnovno ljudsko pravo.

Postavlja se pitanje da li je Evropska Unija bila podvala kapitalizma, podmetnuta Evropi u poletu, Evropi demokratije i jednakosti, Evropi socijalizma u raznim oblicima. Jer, ovo što je sad pred našim očima je okovani neoliberalizam evropske unije. Okovan je šengenom a pridošlice polažu testove ekonomskog gologuzja gdje se ukidaju sve vrste zaštite domaćeg proizvoda, proizvodnje i proizvođača. I tržišne i zakonske.

Na taj način Evropska unija neće moći da opstane. I u nju ne treba ulaziti. Nikakva dobit nije na vidiku. Ograničenja sijeku granu svake državice koja ulazi a dobit iz fondova i slično, varljiva je kategorija. Nelogično je nešto tako dugoročno, kao što je suverenitet, dati u zalagaonicu radi jednokratnih finansijskih koristi.

Vremena za presabir nema mnogo. Iz jednog jedinog razloga. Plan je napravljen davno i sačinjen je za vijek ili više unaprijed. Putem se samo uspješno bacaju dimne bombe.

Socijaldemokratija evropskog tipa, na drugim mjestima ona se tako i ne može imenovati, očito je poslužila, ili je lansirana, kao opijum za mase. Za njihovu podršku procesima koji se, zajedno, mogu označiti kao procesi Za Šaku Socijale.

Široki slojevi kojima je socijaldemokratija trebala biti dar i alat, ostali su na vjetrometini krize koja izvlači i ono što im je bilo sigurno u rukama.

Oni danas osiromašuju, postaju sve paralizovaniji i nemoćniji. U ekonomskom smislu. U društvenom i političkom, pak, postaju rulja bez političke artikulacije. To se najbolje vidi po primjeru Italije. Političko predstavništvo čine jedan Razuzdani Finansijaš, jedan Uštogljeni Finansijaš i Jedan Cirkusant. Koji je upravo nastao na protestu načinu predstavljanja od strane prve dvojice.

Ideološki kreatori će morati da nađu zamjenu za socijaldemokratiju. To mora biti ideologija za najšire slojeve društva, ideologija koja će biti fleksibilna da obuhvati raznorodne slojeve, jer ni siromaštvo nije u vaservagi, ali i da prihvati jaku državu koja će biti garant razvoja u korist najširih slojeva a ne najužih bogatuna.

Ovdje, na zgarištima SFRJ, državice moraju da postanu Države. Da imaju svoje banke. Svoje velike kompanije. Svoje medije. To važi i za Državu Srpsku i Državu Crnu Goru, kao najmanje, ali i za Srbiju kao najveću.

Bilo je suludo prodati banke i velika preduzeća koja su mogla da se pokrenu ili ožive. Da su ih barem kupile velike svjetske korporacije. No su ih kupili diletanti usranci.

Uporedo sa jačanjem Države Srpska mora jačati svoju političku artikulaciju za najšire slojeve stanovništva. To nije narodnjačko političko predstavništvo. Ono mora biti označeno socijalnih predznakom. Društvenim predznakom. Sve druge opcije, privjesci, pootpadaće u tom procesu kao crvljivi žirovi.

Za Srpsku, kao i za evropske države, jednako je urgentno vrijeme da se jaka politička stranka svojom organizacijom približi biračima. U Engleskoj i drugim zemljama, članstvo u političkim strankama spalo je na jedan procenat ili manje ukupnog biračkog tijela. Sa tako uskim članstvom ne mogu se predstavljati najširi slojevi stanovništva. Elitizacija, feudalizacija, bunkeracija stranačkih organizacija na lokalnom nivou, pretvaranje lidera u dilere, nije dopustiv proces.

Socijalni Savez se ne može uspostaviti na uskoj i krutoj organizaciji stranke niti na narcisoidnom umnožavanju moćnika.

Kolikogod ta činjenica izgledala ovdašnja, globalna je.