HVALA BOGU
ŠTO IMAMO HADŽIFEJZOVIĆA
Bil Montgomeri mnogo ne meri. Odmah kaže da je Naseobina BiH propala država i da treba razmotriti i druge mogućnosti, dati Republici Srpskoj pravo na referendum o osamostaljenju, uobziriti i disoluciju.
Vilijam Bil Montgomeri, američki diplomata sa znanjem većim od ekspertskog za ova naša područja, i ranije je iznosio ovakve stavove o pitanjima BiH i Republike Srpske. Dabome, otako je demobilisan i nije više u službi. Živi i radi u Dubroniku, u velikom turističkom koncernu. Jednom prilikom sam s njim razgovarao upravo o ovoj temi i uvjerio se da se ne radi o dimnim medijskim bombama, nego o utemeljenom i iskrenom stavu.
U emisiji Senada Hadžifejzovića, dakle, Montgomeri nije rekao ništa novo. Senad je to trebao znati kada ga je pozvao u emisiju. A, prema medijskoj prezentaciji, ostao je zapanjen pa je na kraju pozvao boga u pomoć zahvalivši mu se što Montogomeri nije Amerika. AmAmb je odmah dala izjavu da Montgomeri priča u svoje ime. Tako je spasila Boga.
Senad Hadžifejzović se, i ovaj puta, takođe ne originalno, stavio na stranu Države. I svi sarajevski novinari, provikani, stvarni, alkoholni, reketaški, u bilo kom mediju, pivarskom, energetskom, stopostotnom, nezavisnom, na strani su Države. Mislio sam da je osnovna novinarska logika Jednako za obje strane. A u BiH već od prvih višenacionalističkih izbora, dakle prije rata, postoje dvije strane. Jedna unitarna i jedna decentralistička, jedna podjarmljivačka, druga otcjepljivačka.
Svi sarajevski novinari zaraženi su virusom Stečenog državnog gubitka realiteta. I svi sanjaju i pričaju o Državi Bosni kao oni utopisti o Državi Sunca.
Banjalučki novinari šute. Niko da pisne. Protiv Dodika ima glasova i tekstova, stavova i mržnje, ali protiv Države, STJ, niko ni boru na čelu da uključi. Banjalučki novinari su svi listom bezmuda masa koja još piša u snu na pomen jezika mržnje o kome je prije ko zna koliko torturisala međunarodna zajednica. Zato im kolumne pišu političari. Umjesto da oni koriste slobodu. Kada se otvorila BHT, banjalučki novinari u koje ubrajam i istočnosarajevske, poletjeli su u Državu, da budu Državni Novinari. BHT ih je naguzio tako što je u Banjaluci otvorio dopisništvo – golubarnik sa tri novinara i dvije kamere, možda je i obratno, koliko je Televizija Sarajevo, prije četrdeset godina imala u Bihaću. A Banjaluka je pola te „Države“. Sada se neki vraćaju iz Države.
Hrvatski novinari nemaju gdje biti novinari. A i kad imaju, sve go digitron. Oni ili njihove gazde. Ima slobode na nekim hrvatskim slobodnim portalima, slobode da se i Državi kaže. Ima Krešić u Večernjaku i još par njegovih kolega. Najveći dio i hrvatskih novinara okrenut je Sarajevu, Državi i živi u Kiosku oko kojeg su Četnici, Agresori, Velika Srbija, Secesionisti... ili je instaliran na sarajevskoj siniji.
Mogu da kažem da nema ništa od države kad za nju počnu da se bore novinari. Vjerujte meni. I ja sam se borio za državu koja me othranila. Pa crče mama. Ode i kašika i bešika.
Bil Montgomeri mnogo ne meri. Odmah kaže da je Naseobina BiH propala država i da treba razmotriti i druge mogućnosti, dati Republici Srpskoj pravo na referendum o osamostaljenju, uobziriti i disoluciju.
Vilijam Bil Montgomeri, američki diplomata sa znanjem većim od ekspertskog za ova naša područja, i ranije je iznosio ovakve stavove o pitanjima BiH i Republike Srpske. Dabome, otako je demobilisan i nije više u službi. Živi i radi u Dubroniku, u velikom turističkom koncernu. Jednom prilikom sam s njim razgovarao upravo o ovoj temi i uvjerio se da se ne radi o dimnim medijskim bombama, nego o utemeljenom i iskrenom stavu.
U emisiji Senada Hadžifejzovića, dakle, Montgomeri nije rekao ništa novo. Senad je to trebao znati kada ga je pozvao u emisiju. A, prema medijskoj prezentaciji, ostao je zapanjen pa je na kraju pozvao boga u pomoć zahvalivši mu se što Montogomeri nije Amerika. AmAmb je odmah dala izjavu da Montgomeri priča u svoje ime. Tako je spasila Boga.
Senad Hadžifejzović se, i ovaj puta, takođe ne originalno, stavio na stranu Države. I svi sarajevski novinari, provikani, stvarni, alkoholni, reketaški, u bilo kom mediju, pivarskom, energetskom, stopostotnom, nezavisnom, na strani su Države. Mislio sam da je osnovna novinarska logika Jednako za obje strane. A u BiH već od prvih višenacionalističkih izbora, dakle prije rata, postoje dvije strane. Jedna unitarna i jedna decentralistička, jedna podjarmljivačka, druga otcjepljivačka.
Svi sarajevski novinari zaraženi su virusom Stečenog državnog gubitka realiteta. I svi sanjaju i pričaju o Državi Bosni kao oni utopisti o Državi Sunca.
Banjalučki novinari šute. Niko da pisne. Protiv Dodika ima glasova i tekstova, stavova i mržnje, ali protiv Države, STJ, niko ni boru na čelu da uključi. Banjalučki novinari su svi listom bezmuda masa koja još piša u snu na pomen jezika mržnje o kome je prije ko zna koliko torturisala međunarodna zajednica. Zato im kolumne pišu političari. Umjesto da oni koriste slobodu. Kada se otvorila BHT, banjalučki novinari u koje ubrajam i istočnosarajevske, poletjeli su u Državu, da budu Državni Novinari. BHT ih je naguzio tako što je u Banjaluci otvorio dopisništvo – golubarnik sa tri novinara i dvije kamere, možda je i obratno, koliko je Televizija Sarajevo, prije četrdeset godina imala u Bihaću. A Banjaluka je pola te „Države“. Sada se neki vraćaju iz Države.
Hrvatski novinari nemaju gdje biti novinari. A i kad imaju, sve go digitron. Oni ili njihove gazde. Ima slobode na nekim hrvatskim slobodnim portalima, slobode da se i Državi kaže. Ima Krešić u Večernjaku i još par njegovih kolega. Najveći dio i hrvatskih novinara okrenut je Sarajevu, Državi i živi u Kiosku oko kojeg su Četnici, Agresori, Velika Srbija, Secesionisti... ili je instaliran na sarajevskoj siniji.
Mogu da kažem da nema ništa od države kad za nju počnu da se bore novinari. Vjerujte meni. I ja sam se borio za državu koja me othranila. Pa crče mama. Ode i kašika i bešika.
