SRETAN ZATVORDAN
Po kišnom banjalučkom vremenu održana je Parada ponosa čiji je osnovni cilj bio da se u Hagu Caru Radovanu čestita rođendan. Javno, demonstrativno, koristeći pri tome kratko zaustavljanje kolone kamiona i automobila u centru grada da bi se rukovodstvo Čestitališta pomolilo bogu i uzelo blagoslov za svoju akciju.
Prva pogreška. U Hagu Car Radovan nije volio popove i crkvu. Smatrao ih je tek alatkom na svom putu, putu Čupavog Prosvjetitelja za Srbe.
Druga pogreška je što se još jednom svima u tom, inače Srbima izrazito i neskriveno naklonjenom svijetu, pruža dokaz o potpunoj iščašenosti zgloba u kome su povezani Srbi i Vrijeme.
Ali cijela ta parada koju je organizovao Srpski narodni pokret Izbor je naš i izvjesni Dane Čanković, nije inspirativna jer je to samo obična nataložina starog proteklog, proludjelog i probudalasanog vremena.
Stoga ću, kao i svaki pravi balkanoidni klasik, citirati sam sebe.
U knjizi BiH ne postoji, koju sam objavio u januaru 2006., napisao sam kratki tekstić o Blagu Cara Radovana. Dakle:
Radovan Karadžić ne treba da ide u Hag. Njemu bi Srbi trebali suditi ovdje i osuditi ga na smrt javnim strijeljanjem na Trgu iseljenih, prognanih, prevarenih i uništenih Srba.
Radovan Karadžić je usrao hiljadu godina poštene srpske istorije a kriv je, najmanje, za:
• Lakomisleno organizovanje rata, zajedno sa muslimanskim i hrvatskim radovanima, u kome su nepotrebno stradali Srbi i njihova imovina i u kome su počinili nezaboravljive zločine
• Oranizovanje kriminala i šverca, u toku i poslije rata, u kome je mali broj ljudi preoteo društvenu i privatnu imovinu
• Marginalizovanje ratnih i poratnih ustavnih institucija pri čemu je sebi, kao nikad izabranom lideru, prigrabio svu vlast i moć
• Poistovjećivanje SDS (tj. Njega i njegove uske klike) sa državnim institucijama
• Preporuku da članovi SDS-a ne idu u rat da bi imao ko vladati poslije rata
• Latentni sukob sa Vojskom Republike Srpske
• Formiranje lične nelegalne špijunsko-policijske organizacije koja nije nikome odgovorala osim njemu lično („Tajfun“)
• Prepuštanje ovdašnjih srpskih ustanvih poslova Slobodanu Miloševiću
• Sukobljavanje ovdašnjih Srba sa međunarodnom zajednicom
• Prodaju i predaju srpskih teritorija
• Pljačku filijala SDK i banaka pri kraju i po završetku rata...
Završen citat.
Po kišnom banjalučkom vremenu održana je Parada ponosa čiji je osnovni cilj bio da se u Hagu Caru Radovanu čestita rođendan. Javno, demonstrativno, koristeći pri tome kratko zaustavljanje kolone kamiona i automobila u centru grada da bi se rukovodstvo Čestitališta pomolilo bogu i uzelo blagoslov za svoju akciju.
Prva pogreška. U Hagu Car Radovan nije volio popove i crkvu. Smatrao ih je tek alatkom na svom putu, putu Čupavog Prosvjetitelja za Srbe.
Druga pogreška je što se još jednom svima u tom, inače Srbima izrazito i neskriveno naklonjenom svijetu, pruža dokaz o potpunoj iščašenosti zgloba u kome su povezani Srbi i Vrijeme.
Ali cijela ta parada koju je organizovao Srpski narodni pokret Izbor je naš i izvjesni Dane Čanković, nije inspirativna jer je to samo obična nataložina starog proteklog, proludjelog i probudalasanog vremena.
Stoga ću, kao i svaki pravi balkanoidni klasik, citirati sam sebe.
U knjizi BiH ne postoji, koju sam objavio u januaru 2006., napisao sam kratki tekstić o Blagu Cara Radovana. Dakle:
Radovan Karadžić ne treba da ide u Hag. Njemu bi Srbi trebali suditi ovdje i osuditi ga na smrt javnim strijeljanjem na Trgu iseljenih, prognanih, prevarenih i uništenih Srba.
Radovan Karadžić je usrao hiljadu godina poštene srpske istorije a kriv je, najmanje, za:
• Lakomisleno organizovanje rata, zajedno sa muslimanskim i hrvatskim radovanima, u kome su nepotrebno stradali Srbi i njihova imovina i u kome su počinili nezaboravljive zločine
• Oranizovanje kriminala i šverca, u toku i poslije rata, u kome je mali broj ljudi preoteo društvenu i privatnu imovinu
• Marginalizovanje ratnih i poratnih ustavnih institucija pri čemu je sebi, kao nikad izabranom lideru, prigrabio svu vlast i moć
• Poistovjećivanje SDS (tj. Njega i njegove uske klike) sa državnim institucijama
• Preporuku da članovi SDS-a ne idu u rat da bi imao ko vladati poslije rata
• Latentni sukob sa Vojskom Republike Srpske
• Formiranje lične nelegalne špijunsko-policijske organizacije koja nije nikome odgovorala osim njemu lično („Tajfun“)
• Prepuštanje ovdašnjih srpskih ustanvih poslova Slobodanu Miloševiću
• Sukobljavanje ovdašnjih Srba sa međunarodnom zajednicom
• Prodaju i predaju srpskih teritorija
• Pljačku filijala SDK i banaka pri kraju i po završetku rata...
Završen citat.
