недеља, 04. април 2010.

VELIKA MOĆ HRIŠĆANSTVA*
Zajedničko obilježavanje inicijalnog događaja hrišćanstva, Isusuvog raspeća, skidanja sa krsta, sahrane, i odlaska njegovog duha i tijela iz ovozemaljskog ugrobljenja, njegovog odtjelovljenje i odzemljenja, ima gromadnu simboliku jedinstva jedne velike vjere koja okuplja cijelo šarenilo nacija i naroda, rasa, podneblja, kultura, meridijana i kontinenata a da je pri tome otvorena i prostrana svima, da je prošli vijek završila ljudovito a u novi ušla još ljudovitije, bez agresije prema bilo kome, jedinki, grupi, kolektivitetu, ičemu svjetovnom.
Na ovdašnjim prostorima gdje se sučeljavalo, i sučeljava se još i danas, zlo i dobro, evropa i erozija, kultura i krv, obogovljenje i opkoljenje, hrišćanstvo je još i pod vlastitim teretom dva kalendara. Slobodan sam da razlike u pravoslavnom i katoličkom ispovijedanju vjere svedem na dva kalendara, na kalendarski vremenski pomak. I ni na šta drugo.
Ovog uskrsa/vaskrsa, svako dobroljudno biće trebalo bi da bude optočeno radošću što se taj praznik istovremeno čestitao, što su se koristile obje jezičke varijante istovremeno, što su velikodostojnici u crkvama govorili o hrišćanstvu, više nego o katoličanstvu i pravoslavlju, što obični ljudi sve više shvataju dvohiljadugodišnju univerzalnu poruku hrišćanstva kao poruku protiv totalitarizma bilo čega, imperije, sile, vojske, sablje, strane pokore, uma, vlasti i novca, dekadencije, zla i iskrivljenja, zbog čega je i stvarni Isus zakovan na krst. Malo je reći razapet.
Ovdje, hrišćanstvo mora da se drži zajedno.
Na razuđenu obalu erozija divljeg mora nikada ne prestaje.
Ovdje hrišćanstvo ne treba opterećivati prošlošću i nehrišćanskim događajima, kolikogod crkve, ili njihovi samozvani predstavnici, imali učešća u njima. Naši jasenovci, posavine, jame kosturnice, drakulići, različite vojske čak i za jedan narod ili jedne vjernike, nisu stvar hrišćanstva. Oni su stvar osude, suda i istorije, ljudi i boga, nezaborava i stvar slijeda događaja na koje mi, kao pojedinci, vjernici ili samo posmatrači boga, nismo mogli uticati. Ustaše i četnici nisu stvar hrišćanstva i ne treba ih imati u vidu kada se o njemu radi. Opasna je svaka banalizacija vjere, infekcija, vjere, podnevljenje i ogoljenje. Ništa tako dobro ne dovodi do raskola kao loše upotrijebljena izvanjska sitnica.
Hrišćanstvo je, prije svega, vjera opstanka.
I tako je, i katolici i pravoslavni, trebaju tretirati, ispovijedati i prosljeđivati.
Hrišćanstvo je vjera da se može nadvladati i zakovanj, i raspelo, i grob i smrt. Da se duhom može nadvladati i imperijativnost sile iskrivljenog ljudskog kolektiviteta, pa ga se onda, za samo tri vijeka, pridobiti za hrišćanstvo, bez legija, mačeva, oklopa i falangi.
Ovdje, a Ovdje je područje, ovo naše, na kome su hrišćani podijeljeni u nacije a nacije u granice, još je potrebnije hrišćanstvo opstanka. Vjera da se opstanak može skinuti sa raspela, da se može izdići iznad grobova i ukopa.
Hrišćanstvo Ovdje, nedobrovoljno, zatvoreno je u granice države iz koje nije lako izaći, u granice države koja u sebi ima virus za razgradnju hrišćanstva. Samo njegova temeljna vjera u ljudskost pa onda u božnost, kao što je i Isus najprije bio čovjek, može među ljudima realno i duhovno ispovijedati Opstanak. Opstanak Hrišćanstva, Naroda, Puka, nacija. Pa onda, hajde, i države.
Hrišćanstvo je Ovdje, dotle je došlo, Čovjek, Zemlja i Vjera. Na jednom mjestu. Hrišćanstvo može biti presudno da zemlja ne napusti čovjeka, čovjek vjeru ili zemlju, vjera zemlju...
*Nisam vjernik. Iako sam kršten od pet kila. Mislim da čovjek, sve što mu može pomoći, mora držati u svojim rukama i imati u svojoj glavi. Ljevičar sam, na strani potčinjenih bilo čim, a njih je uvijek najviše, na strani onih koji startaju iz bunara, ukolijenčeni, na strani sirotana kojima siromaštvo crta tugu i na najledenijem licu.