PRITISAK KOLEKTIVNE MRŽNJE
Da li, kao Četnik, Genocidaš, Srbin, Entitetaš, Pravoslavac, moram da mrzim Antu G. iz Lipika. Ili Zemira Đ. iz Kaknja?
Kako zašto? Pa zato što su balije, turci, katolici, latini, Hrvati, muslimani, Bošnjaci. Zato što su iz Kaknja i Lipika a to nije ni srpsko ni u Republici Srpskoj a ni u Srbiji.
Ti ih i ne poznaješ. Mrziš nekoga koga znaš a ko ti je nanio veliko zlo, neoprostivo, stresno, egzistencijalno, materijalno, seksualno.
Nema veze što ih ne poznajem i što su rođeni poslije rata. Mrziš an bloc. Po redu. Kako prvi red Hrvata, tako i zadnji red Srba, juče rođenih. Pogledaš izvještaje iz porodilišta u novinama, po gradovima i mrziš ažurno.
Postoje dvije vrste međunacionalne i međuvjerske mržnje, što je isto: pojedinačna i kolektivna. Ali ne postoje odvojeno. To je čudni balkanski koloplet simbioze, osmoze, pretapanja, nadograđivanja, prelijevanje i razmnožavanja, kolektivne i pojedinačne mržnje. Pojedinci misionarski šire mržnju, ona se nadvlači nad kolektivitet, narod, puk, svjetinu, dunjaluk. Onda se sa dunjaluka, puka i svjetine, usadi u svakog pojedinca koji nema, odmah, pri sebi, nekog drugog pojedinca kojeg treba mrziti, i zaklati, dabome, pa mrzi uopšteno, kolektivno, neizoštreno, i Antu i Matu, i Đuru i Peru, i Đuzela i Samira. Te dvije vrste jedne mržnje međusobno se hrane, jedna drugom, i prethodnim mržnjama, zločinima i kolektivnim i pojedinačnim klanjima. To su sijamski blizanci za koje se nije rodio hirurg da ih razdvoji. Takva nerazmrsiva i nerazdvojiva mržnja prekriva sela i gradove, rijeke i slivove, brda i doline, izrode i ljudine, prilude i umnike, varioce i stvaraoce. Sve. Premreži nebo i zemlju. Ispadaš iz pičke direktno u mržnju. Oni zapadnije, izravno, oni istočnije, direkt. Oni između, upo mržnje, ba. Mržnja u glavi, mržnja među nogama, mržnja u rukama. Nikad ne govoriš o pojavama, trendovima, stavovima, činjenicama. Samo mrziš ljude, jednog po jednog i sveobuhvatno
Mržnja mora da se demonstrira. Nije mržnja ako niko ne zna. Mora da se obznani. Mater im jebem ustašku. Četničku. Balijsku. Najbolja je mržnja najpoznatijih. Jebeš nekog Antu, koga jedva zna koji sused, a koji mrzi Milana koga ne zna ni Baba Stana. Oni poznati, javni, narodni, kad izjave mržnju, ona se rasprostire ko jeka među planinama. Godinama. Ne moraju da baš kažu da mrze. Dovoljno je da kažu nešto loše o mrzniku. Onaj ko kaže je mrzilac. Količina mržnje je veća što je broj mrznika i mrzilaca veći a rezultat njihovog zbirnog dijeljenja bliži nuli.
Ovih dana su se, ispod teške livene, mrežaste, nerazmrsive mržnje izvukli i ispuzali sužnji božiji balkanski, Emir Kusturica Srbijanac i Abdulah Sidran Goraždanin. I sastali se. Malo kod ovoga, malo kod onoga. Da se mržnja ne dosjeti.
Poznato je da su svašta pričali jedni o drugom. Uglavnom prozu. Ništa poezija, ništa bajke, ništa dobroljudno. A poznato je da su zajedno načinili dobre filmove, koji su toliko dobri da su bili vjesnici propasti cijele zemlje a ne smao Bosne i Hercegovine. I da su, odvojeno, dobri. Jedan književnik/pjesnik a drugi reditelj.
Jesu pili zajedno, i pičkarali nešto, na stranu i međusobno, ali se nikada nisu potukli, poklali, barem ne na nacionalno-vjerskoj osnovi. Abdulah je proizvod užeglog, sporog, turskog, sokačkog saraja, jedinka kojoj je bog dao oči da gleda svijet drugačije a ne samo predase, da načita knjiga i poveže puteve duše i rakije u rečenice, pjesme i knjige, da izmiješani život ovog neprostora, sužnika, pretoči u pozlatu iznadvremenskog. Emir je očiglednik koji slike tog izmećarnika, jadovnika, karavanbalegara, vjeroraskrižja, gleda očima koje to pretvaraju u zlatogravure koje se mogu poslati, filmskim internetom, i drugima a da ih drugi ne zažmire, nego pogledaju, uživaju i nagrađuju. Očiglednik, koji je vidio i svijeta, nije samo, za razliku od Abdulaha, sjedio na sokaku, pušio, pio i škiljio pa zapisovao. Prošao i dalje, pa se oslobodio da sve to i drugačije pogleda, podgleda, nadgleda, razgleda i pljune pod marku pa adresira. Put Kana, put Venecije.
Onda, između njih pala velika giljotna rata i mržnje. Nisu imali priliku ni maršnu jedan drugoga a kamo li da pucaju. Ali mržnja, ona koja se pretače, uvlači, prevrće, transformiše, ulila se i u njiove pjesničke i slikovne oči i izlila se u novine, izjave, nad ljude i kroz javnost.
Bila je to jedna od najpoznatijih mržnji. Mržnja u paru. Nesretna je mržnja mrzioca bez mrznika.
Ali, eto, nakon dvadeset godina, iskopnila. Kažu da će gledati da, zajedno, načine i treći film. Scenarist i reditelj. A ne mrzilac i mrznik.
Razdvajanje, dakle, pomaže gmizavcima da se izvuku ispod pokrova mržnje. Ti tamo, ja ovamo. Kad prestanemo da se znamo i kad više ne mognemo da jedni drugima činimo zločine, klanja i ubijanja, presušiće i izvori mržnje, kolektivne a onda i pojednačne koja se pretvara u kolektivnu. A ova u pojedinačnu. A sve one u kolektivnu. Pa u pojedinačne. I u kolektivne.
Da li, kao Četnik, Genocidaš, Srbin, Entitetaš, Pravoslavac, moram da mrzim Antu G. iz Lipika. Ili Zemira Đ. iz Kaknja?
Kako zašto? Pa zato što su balije, turci, katolici, latini, Hrvati, muslimani, Bošnjaci. Zato što su iz Kaknja i Lipika a to nije ni srpsko ni u Republici Srpskoj a ni u Srbiji.
Ti ih i ne poznaješ. Mrziš nekoga koga znaš a ko ti je nanio veliko zlo, neoprostivo, stresno, egzistencijalno, materijalno, seksualno.
Nema veze što ih ne poznajem i što su rođeni poslije rata. Mrziš an bloc. Po redu. Kako prvi red Hrvata, tako i zadnji red Srba, juče rođenih. Pogledaš izvještaje iz porodilišta u novinama, po gradovima i mrziš ažurno.
Postoje dvije vrste međunacionalne i međuvjerske mržnje, što je isto: pojedinačna i kolektivna. Ali ne postoje odvojeno. To je čudni balkanski koloplet simbioze, osmoze, pretapanja, nadograđivanja, prelijevanje i razmnožavanja, kolektivne i pojedinačne mržnje. Pojedinci misionarski šire mržnju, ona se nadvlači nad kolektivitet, narod, puk, svjetinu, dunjaluk. Onda se sa dunjaluka, puka i svjetine, usadi u svakog pojedinca koji nema, odmah, pri sebi, nekog drugog pojedinca kojeg treba mrziti, i zaklati, dabome, pa mrzi uopšteno, kolektivno, neizoštreno, i Antu i Matu, i Đuru i Peru, i Đuzela i Samira. Te dvije vrste jedne mržnje međusobno se hrane, jedna drugom, i prethodnim mržnjama, zločinima i kolektivnim i pojedinačnim klanjima. To su sijamski blizanci za koje se nije rodio hirurg da ih razdvoji. Takva nerazmrsiva i nerazdvojiva mržnja prekriva sela i gradove, rijeke i slivove, brda i doline, izrode i ljudine, prilude i umnike, varioce i stvaraoce. Sve. Premreži nebo i zemlju. Ispadaš iz pičke direktno u mržnju. Oni zapadnije, izravno, oni istočnije, direkt. Oni između, upo mržnje, ba. Mržnja u glavi, mržnja među nogama, mržnja u rukama. Nikad ne govoriš o pojavama, trendovima, stavovima, činjenicama. Samo mrziš ljude, jednog po jednog i sveobuhvatno
Mržnja mora da se demonstrira. Nije mržnja ako niko ne zna. Mora da se obznani. Mater im jebem ustašku. Četničku. Balijsku. Najbolja je mržnja najpoznatijih. Jebeš nekog Antu, koga jedva zna koji sused, a koji mrzi Milana koga ne zna ni Baba Stana. Oni poznati, javni, narodni, kad izjave mržnju, ona se rasprostire ko jeka među planinama. Godinama. Ne moraju da baš kažu da mrze. Dovoljno je da kažu nešto loše o mrzniku. Onaj ko kaže je mrzilac. Količina mržnje je veća što je broj mrznika i mrzilaca veći a rezultat njihovog zbirnog dijeljenja bliži nuli.
Ovih dana su se, ispod teške livene, mrežaste, nerazmrsive mržnje izvukli i ispuzali sužnji božiji balkanski, Emir Kusturica Srbijanac i Abdulah Sidran Goraždanin. I sastali se. Malo kod ovoga, malo kod onoga. Da se mržnja ne dosjeti.
Poznato je da su svašta pričali jedni o drugom. Uglavnom prozu. Ništa poezija, ništa bajke, ništa dobroljudno. A poznato je da su zajedno načinili dobre filmove, koji su toliko dobri da su bili vjesnici propasti cijele zemlje a ne smao Bosne i Hercegovine. I da su, odvojeno, dobri. Jedan književnik/pjesnik a drugi reditelj.
Jesu pili zajedno, i pičkarali nešto, na stranu i međusobno, ali se nikada nisu potukli, poklali, barem ne na nacionalno-vjerskoj osnovi. Abdulah je proizvod užeglog, sporog, turskog, sokačkog saraja, jedinka kojoj je bog dao oči da gleda svijet drugačije a ne samo predase, da načita knjiga i poveže puteve duše i rakije u rečenice, pjesme i knjige, da izmiješani život ovog neprostora, sužnika, pretoči u pozlatu iznadvremenskog. Emir je očiglednik koji slike tog izmećarnika, jadovnika, karavanbalegara, vjeroraskrižja, gleda očima koje to pretvaraju u zlatogravure koje se mogu poslati, filmskim internetom, i drugima a da ih drugi ne zažmire, nego pogledaju, uživaju i nagrađuju. Očiglednik, koji je vidio i svijeta, nije samo, za razliku od Abdulaha, sjedio na sokaku, pušio, pio i škiljio pa zapisovao. Prošao i dalje, pa se oslobodio da sve to i drugačije pogleda, podgleda, nadgleda, razgleda i pljune pod marku pa adresira. Put Kana, put Venecije.
Onda, između njih pala velika giljotna rata i mržnje. Nisu imali priliku ni maršnu jedan drugoga a kamo li da pucaju. Ali mržnja, ona koja se pretače, uvlači, prevrće, transformiše, ulila se i u njiove pjesničke i slikovne oči i izlila se u novine, izjave, nad ljude i kroz javnost.
Bila je to jedna od najpoznatijih mržnji. Mržnja u paru. Nesretna je mržnja mrzioca bez mrznika.
Ali, eto, nakon dvadeset godina, iskopnila. Kažu da će gledati da, zajedno, načine i treći film. Scenarist i reditelj. A ne mrzilac i mrznik.
Razdvajanje, dakle, pomaže gmizavcima da se izvuku ispod pokrova mržnje. Ti tamo, ja ovamo. Kad prestanemo da se znamo i kad više ne mognemo da jedni drugima činimo zločine, klanja i ubijanja, presušiće i izvori mržnje, kolektivne a onda i pojednačne koja se pretvara u kolektivnu. A ova u pojedinačnu. A sve one u kolektivnu. Pa u pojedinačne. I u kolektivne.
