2001.
NE MOŽE LJILJAN
U VLADU SRPSKE
 

Svako ko je nosilac Zlatnog Ljiljana Bosne trebao je biti ubijen u borbama.

Svako ko je dobio ZLJB, propust je vojske Republike Srpske.

Svako ko je dobio Zlatnog Ljiljana Bosne dobio ga je za iznimne zasluge u borbi protiv Srba i Vojske Republike Srpske.

Dobro je da su nosici ZLJB ostali živi. Neka preživi bilo ko. Sa napomenom da su bolji izginuli.

Ali Nosioci Zlatnog Ljiljana ne mogu računati da mogu u Republici Srpskoj  da budu prihvaćeni kao ravnopravni građani. oni su trajno obilježeni kao neprijatelji. Oni ne mogu da budu u rangu običnog muslimanskog borca koji je mobilisan ili je sam otišao u takozvanu Armiju BiH. Običan borac jer običan čovjek i time je najvredniji i zaslužan najvećeg poštovanja. Nosilac ZLJB je iznimni borac za Žrtvu Mira, Za Bosnu Deklaracije Alije Izetbegovića, za uništenje Srpskog naroda i Republike Srpske.

Svako ko je na bilo kojoj  vojničkoj dužnosti u ABiH, a pogotovu ko je Nosilac Zlatnog Ljiljana, ne može biti u vlasti Republike Srpske. Ne može biti izabran u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

SDA zloupotrebljava dobru volju Republike Srpske i za ministra predlaže izvjesnog Mahmutovića, Nosioca ZLJB.

To nije prihvatljivo za Republiku Srpsku.

 

 

NASTAJU NOVE SKULPTURE

Porođaji 

Praptica i mladunče 

1999.
PROVINCIJALNE SUDIJE
NE MOGU SUDITI
LIGU ŠAMPIONA
 

Nepojmljivo je da je sinoć prošao Real a Mančester junajted otpao. Real nije bolji tim, ni sinoć, ni tokom cijele sezone. Real zaostaje trinaest bodova u ligi gdje ima samo jednog konkurenta, Mutd je vodeći u ligi gdje ima nekoliko konkurenata.

Nepojmljivo je, jer je Mutd sinoć bio bolji tim.

Nepojmljivo je i da mu se ne sudi ni jedan od četiri penala. I da mu se isključi Nani koji je načinio nenamjeran prekršaj. U stvari, sumanuti Ramos, koji je samo malo prisebniji od Pepea, jer je poznat da ne gleda kud trči i šta radi, i za njim tokom cijelog prvenstva idu žuti kartoni ko proliv, došao je Naniju s leđa i natrčao na njegovu kopačku. Kada je Nani krenuo na loptu nije mogao vidjeti Ramosa. I stoga mu je, možda, moguće samo dodijeliti žuti karton.

Nu. Turski sudija Cakir ima kompleks provincijalca. On podsvjesno ne podnosi Evropu. Došao je iz PLM. Iz Pizdinaca. Sa idejom Ja ću im pokazati usred Mančestera. Osim toga, ne treba zaboraviti da u Realu igraju igrači iz njegovog podneblja, njegovog porijekla, iz islamskog područja. Da je u pitanju neka ekološka zelena religija, ne bih to povezivao. Ali, u ovom slučaju to nije moguće izbjeći.

Čak je i onaj Zvjerkan, Murinjo, rekao da je ispao bolji tim. Dobro, perverzni koučopatolog puca na Fergusonovo mjesto pa je zato bio fin i prema Fergiju, na terenu, i u izjavama.

UEFA ne bi trebala da delegira sudije provincijalce da sude vrhunske utakmice. Turska je provincija u svakom smislu, pa i u fudbalskom. Njihove sudije se razumiju u fudbal Ko Mara UKK.

1998.
PEDEPEU SE PRIVIĐA
DODIK A FENA
I SARAJEVSKI MEDIJI
SU MU TERAPIJSKI KAUČ
 

Siguran sam da Ivanić, noću, dok leži sa suprugom u krevetu, ne smije da stavi ruku na nju. Progone ga strahovi da se nije pretvorila u Dodika.

I njemu i cijelom Pedepeu, i njegovim maloumnim piscima saopštenja, svakodnevno se pričinjava Dodik i SNSD.

Danas sam odaslao izjavu u kojoj upozoravam da njihove ustavne gluposti sa zakonom o opozivu Predsjednika Republike Srpske imaju isključivu svrhu rušenje Republike kroz svođenje Predsjednika na nivo načelnika opštine. Da patuljci pojma nemaju, Patuljici Ivanić, Čavić i Usrani Mihajljica, budući ministar odbrane Bosne i Hercegovione, saznajem iz Izvora Bliskih, potvrdili su i u saopštenju povodom moje izjave. Tamo svoju ideju o opozivu poistovjećuju sa američkim Impičmentom, ne znajući da su to posve različite tehnologije i da američki politički sistem ni ne liči na bananu, nije sličan, niti se može uspoređivati, ni sa jednim evropskim sistemom.

Ali, evo moje izjave koja je uzjebala budale u Pedepeu.

Опозициони конгломерат којег је окупио ПДП а који још обухвата ДП, НСП и СРС, коначно се легитимисао као препродавач политичких идеја странаца којима је циљ дестабилизација и уништење Републике Српске.

Јер, идеја о закону којим ће се омогућити опозив Предсједника Републике, уперена је директно против Републике Српске.

Евентуалним изгласавањем таквог закона Предсједник Републике би се ставио у политичку раван са начелником општине чији опозив може покренути занемарљива групација а провести такође занемарљива количина гласова.

Сам закон би био огроман дестабилизујући корак а поготову покретање процеса без обзира на његов исход.

Очигледно је да да страни политички послодавци ПДП-а рачунају дугорочно са тим корацима, у које треба убројати и електорски избор члана Предсједништва БиХ, пошто је очито да се не ради о проблему Сејдић/Финци и не задовољава их формулација „један из Републике Српске“.

Dakle, nigdje ne pominjem ni Dodika ni SNSD. Govorim o instituciji Predsjednika i suludoj ideji da se protiv te institucije pokreće opoziv kao protiv nekog načelnika opštine.

Fena, takođe usrana sarajevska agencija, potrčala je da svom sarajevskom ljubimcu, Pedepeu, nabaci loptu. Ali nije citirala ništa bitno iz moje izjave nego je mirno pustila budale iz Pedepea da kažu kako sam ja rekao da je „opoziv Predsjednika Dodika opoziv Republike Srpske.“

SNSD će neke izbore i izgubiti, ali vi, sitni, mali, smutljivci, nikad nećete pobijediti. Jer ste presitni u vašim manipulacijama. Jer ste lažovi i lažni političari. Jebo vas vaš Ateve, vaš Been, vaša Fena, vaši sarajski mediji, vaši strani mentori. I jebo vas onaj ko vas popravi.

 

 

 

1997.
PROBLEM U
VIŠEGENOCIDU
 

Da bi se postigao kompromis sa Tamnim Sokačkim Vilajetlucima, predlažem da  Višegrad promijeni ime u Višegenocid.

Možda bi se time zadovoljila autistička osmanlijska svijest koju je izrekao neki loklani medžlislija riječima Šta koga briga šta će pisati na spomeniku koji je na našoj zemlji.
Jasno je da je za medžlisliju vrijeme stalo onog trenutka kad je završena Ćuprija na Drini. Za njega, kao i za mnoge druge u Višegradu, još Ćorkan igra ogradom a gazde, paše i age, rade šta hoće, sve do akšama, kad se vate rakije i pogleda na mladu pozadinsku sadržinu dimija.
Čija je Država, ako je Zemlja Naša.
To je najteže pitanje na Balkanu. Usuđujem se reći I Šire. Svuda tamo gdje su bili povezani Sarajevo i Damask i Skopje i Jemen. Sunce Ti Jebem.
Pri tome ne mislim samo na Republiku Srpsku.
Ta Medžlisvijest odnosi se prema svakoj Državi tako. Jer za nju je država Tamo Daleko. U Istambulu. A ovdje je Zemlja Naša. Eventualno, od države tuda prolazi samo Turski Drum, kao opisaše Šćepan Aleksić.
Nije, dakle, na spomeniku u Višegradu problem samo sintagma Genocid u Višegradu. Problem je Dozvola. A gdje je pečat. Problem je Država. Na veliku žalost, na tom području Država je Srpska.
Ali nisam ni da se u Državi Federaciji, bez dozvole, podigne pravoslavni spomenik Oslobođenju od muslimana.
Nu. Sve mi se čini da esdeesova vlast, kao i prethodnica im, nemaju hrabrosti da sruše spomenik. Doveli su se u poziciju Srba Na Severu.
Pregovaraju o Državi i Zakonu.
Srbi Na Severu Višegrada.

1996.
NEDOBOGOGLU

Pitao me, nekidan, pitac jedna vrli. Ti doista gledaš to smeće Sulejmana. Prvo, nemoj mi na Sulejmana, STJV, Veličanstveno. Drugo, iz državnih serija saznaš mnogo o mehanizmu vlasti, političkoj psihologiji i nedemokratskoj tehnologiji. Pošto ne gledaš, da ti kažem. Na dvoru Sule Veličanstvenog samo su tri političke tehnologije u opticaju. Flašica Otrova. Grjkljan Konop. Kesa Dukata. Ne reci.                                                      Mali turski geopolitički brkati pjesnik, impresionist, ministar Davutoglu, Mehmed Paša Sarajli, pošto neizmjerno voli Sarajevo, opet plovi svojim splavom Otomanske Stabilnosti.

Mi nikad nismo željeli tuđe teritorije i ne želimo ni sada. Mi samo želimo da povežemo Sarajevo i Damask, kao nekada, i Jemen i Skopje, i Bengazi, demokratski, nema smisla da se gazi, sa Nula Problema. Oni tamo spoje cijelu Evropu pa niko ne kaže Novi Rimljani. A mi koji želimo da spojimo Sarajevo sa Damaskom, mi smo Nove Osmanlije. Nama je čast da smo prepoznati po Osmanlijama, Seldžucima o Ejubijama. Ali tuđe nećemo.

Sami da date.

Spajanje Evrope i Spajanje Osmandžuka nisu isti istorijski procesi. Kao ni Rimljani i Osmanlije što nisu isti istorijski akteri. Rimljani su za svoja geopolitičkla sranja kažnjeni primanjem Hrišćanstva a Osmanlije su kažnjavale naturanjem Islama.

Spajanje Evrope ne vodi Rim ni oni koji su ponosni na Gaj Ovoga i Gaj Onoga. Ni na Nerona. A i geografski ne liči baš na Staro Rimsko Carstvo. Spajanje Osmandžuka vrše isti akteri, potomci, koji su to činili i u doba mnogo prije Sule Veličanstvenog.

A Davutogluova priča da Turska ne želi teritorije, providna je i prenatalnom dunjaluku.

Sve se radi radi teritorija. I kokakola se proizvodi radi teritorija. Postoje geotermalna područja koja rađaju takve ljude i oni se tome ne mogu oduprijeti. Kao što postoje narodi koji nikad nisu gledali ništa izvan svog dvorišta.

Ne treba se zavaravati čistim rukama. Ako u njima nema ništa, bočice, gajtani i kesice, stoje u njedrima.  

 

1995.
ATIF
DUDAKOVIĆ
NUDI BUDUĆNOST
 

bosna je doista spala KZU. Dospjela je dotle da o njoj epske i istorijske izjave daje Atif Dudaković, jedan od onih Generala Krmaka koji su se u ratovanje razumjeli ko Mara u krivi kurac. Spali sve ono, to je srpsko. Bitka kod Al El Petrovca. Da o njoj viceve prepisuje Dežulović. Da nju, bosnu, od mog fašizma brane E Govnine i Petar Šupković. A oni, Petar i E, svoju, i zemlju i naciju, zatiru svakodnevno. Odakle im tolika briga za to što jedan navodni državljanin BiH negira BiH. Dabome, Šupković ne zna da najprije postoji državljanstvo Republike Srpske. Da bi uopšte moglo da postoji državljanstvo BiH.

Ali. Ako je Atif Dudaković izjavio da je bosna zajednička prošlost i budućnost, to je uvreda. To je niestina. To je poniženje bosne. I Srba.

Atif Dudaković je, prije svega, Krmeći General. Jebo generala koji se udebljao u ratu. General koji ne može da istrči četrnaest sekundi na sto metara, ne treba da komanduje ni rovom a kamoli korpusom. On je gotovinsko-hrvatski general. Da nije bilo američko-hrvatskog progona Srba iz Knina, Bihać bi završio kao hram Inka. Treće on je milost srpskog generala Milovanovića koji je morao da posluša NVF, Neke Važne Faktore, zbog kojih je, onomad, bacio činove. Da sam ja bio General Milovanović, danas bi umjesto zlata u onim potocima tražili Dudakovića. Četvrto, zašto se povodom Prvog marta ne pusti malo one ratne kuknjave koju je Genral Dudaković ispjevao ženi u Zagreb, telefonom. Ovo je, ba, propast, gotovo je, uništili su nas Srbi, ba.

bosna je laboratorijski primjer nespojivih supstanci, zemlja koju simbolizuju Hanka Paldum i Atif Dudaković, naseobina koju proninsira Danis Tanović, koju u inostranstvu, arapskom i islamskom, predstavlja Kim Il Bakir, koja ima socijaldemokratiju zlagumkratiju, koja izmišlja genocide, koja je, putem svog nesuđenog babe Alije, žrtvovala mir, za koju se u europi zalažu dvojac Pakacin.

Za bosnu je Prvi april. I Dan nezavisnosti. I Dan perspektive. I Dan komedije. Jer je njena borba za nezavisnot bila smiješna tragedija. bosna je dosjetka, šala, natega.

Ako za zajedništvo nemate boljeg keca u rukavu osim Dudakovića, i za suživot onog Šuljagića, onda ništa.

 

 

1994.
PRVI MART
NOSI ŠKART
 

Gledam onog Komšića, pred Vječnim Plinom, gdje li, skupio se Koštetaukokoši. A Avazovci ga snimili bez Bakira. Što je falsifikovanje istorije. Ili misle da ne treba snimati dva bošnjačka Člana P.

Vijenci u počast Prvom Martu.

Bolje da je zino jaukat. I on i Bakir, koji je takođe polagao.

Ili da su otišli pred pravoslavnu crkvu na Baščaršiji, da polože vijenac za zločin koji je najavio i pokrenuo rat.

Slaviti nekakav referendum, koji je bio definitivni katanac na ravnopravnost nacija u BiH, Utamničenje, dakle, koji je poslužio kao opravdanje za klaonicu i Žrtvovanje Mira za BiH, slaviti to kao dan nezavisnost, poptuno je ispadanje iz kolosijeka.

Slika Štete Komšića, onako jadnog i zgurenog, olinjalog i ošuganog, slika je i BiH, i te nezvisnosti, i te sarajevske politike, i vascijele stvarnosti bosanske.

Ova bosna nije nizašta. Njoj ne priliči Dan nezavisnosti. Ni Noć nezavisnosti. U njoj više ne može ni rat da počne. Koga bi danas ubili u Sarajevu.

Prevaljen je dug put od prijestolonasljednika do srpskog svata. I došlo se do kraja.   

1993.
HOMOGENIZATOR

Šta je, dakle, Homogenizator. Osim što je to naziv moje najnovije instalacije. Ali, mogu objasniti, u svoju odbranu.

Instalacija Homogenizator je sastavljena od identičnih produkata masovne industrije, pomoćnih produkata, koje su proizvele automatske štancerice i sjekačice, pune fotoćelija i robotizovanih poluga i koji nakon transporta i ambalažnih usluga, više nisu potrebni. Dok ih se nisam dočepao i od njih složio umanjenu maketu oblakodera, homogenizatora, koji koristi ne svojom voljom homogenizovane, ujednačene dijelove za sklapanje cjelina.

Danas se cijeli svijet pretvara u homogenizator. Ne s lakoćom i ne jednakom brzinom. Ali pretvara se. Jedina brana koja stoji na tom putu, potencijalna, jesu jake nacionalne države, Državnacije, koje će vladati svojom ekonomijom, kulturom i prostorom i internacionalizovati se samo u dva slučaja. Za korist države i nacije i za opšteplanetarno dobro. Sada se internacionalizovanje događa samo u interesu posebne klase Finansijaša. To se, dabome, naziva novim svjetskim poretkom, otvorenim društvom, civilnim društvom, funkcionalnim demokratijama, održivim rastom potrošnje i tražnje, alijansiranjem u svrhu nebeske demokratije... a pojavljuje se kao bombardodvanje prijestolnica i nezavisnih država, ememefizovanje, kreditno grkljanisanje, uzimanje suvereniteta u redovnim dnevnim dozama, funansijskim omčarskim zaduživanjem i uništavanjem cijelih država i nacija, razaranjem društva u svakom njegovom kolektivitetu, kulturnom, nacionalnom, vjerskom, običajnom, prirodnom, homogenizovanjem, pasterizovanjem i kratkotrajnim sterilisanjem, dodavanjem aflatoksina svake vrste ili dopingovanjem za izrođavanje pojedinca u potpuno uniformnu i kompatibilnu polujedinku svakoj vrsti cjeline koju zamisle Finansijaši i Veliki Krojači, FVK.

Teško je od te šume globalizacije, koja je samo poetski pojam, jer još nismo u stanju pronaći pravu riječ koja bi označavala taj monstruozni antihumani proces koji traje veće mnogo decenija, još prije pojave hitlera, nacizma i fašizma, sagledati pojedinačno drvo. Pojedinačne argumente. Ali, oni su svuda oko nas. Teško se primjećuje da nas se sve pretvara u uniformisane i homogenizovane tviteraše. Ljude bez stava, bez akta, bez rezultata, ljude koji samo daju znake da su živi i gdje se nalaze, a razdijeljeni su i odvojeni kao zrna pijeska u pokretnim pješčanim dinama.

Ipak, u jednom danu samo, moguće je naći bezbroj dokaza nadiruće najezde FVK, Finansijaša i Velikih Krojača.

U Njemačkoj se udrženje komunalnih preduzeća usprotivilo privatizaciji vodosnabdijevanja po gradovima. Kad su Njemačkoj, koja je, kako mislimo, država i po, prodali priču da vode, vodovode, fabrike vode, treba privatizovati, onda je došlo do nozdrva. Određuju vam kad da se zadužite, kad da ratujete, kad da ostanete bez posla a kad bez kuće. Sad žele da određuju i dokle će vam trajati žeđ. Nu, recimo da se varam. Zašto su, onda, objavili vijest da je jedan isti predstavnik Goldman Saksa, velike zloglasne banke, u dvije godine krize, pedeset puta bio u Vladi Njemačke. Da se ne pitamo kako to da toliko bivših namjesnika tog istog Goldmana, drma vlašću u evropskim državama.

Istog dana je objavljeno da Putin uvodi zakon o izbacivanju iz političkog života, ugrubljujem, svih koji imaju račune ili imovinu izvan Rusije. Dabome da će usorošene drkadžije reći da to nisu ljudska prava i slično. Legalisti i pravednici će reći da je to u tranziciji opljačkano. Ali prava suština je u tome da Putin zna da nikad ne znaš ko upravlja onim ko ima pare i imovinu u inostranstvu.

Dan ranije je objavljeno da je u Italiji komičar Bepe Grilo, koji je decenijama djelovao tim svojim komendijašenjem na teve i u pozorištu pa onda pokrenuo blog i na kraju osnovao nešto što nije ni stranka ni parija već neka vrsta pokreta koji se zove Pet zvjezdica. I nekidan na izborima u Italiji dobio 25 posto glasova. Bepe, koji nije političar.

Kao i Putin, i ljudi u Italiji shvataju da je Homogenizacija otišla predaleko. I što se tiče Berluskonijeve i Montijeve stranke. Klasična teorija političke artikulacije pada pred četvrtinom Bepe Grila. Moraćemo preformulisati svoje postavke, političke i sociološke. Jer, i obični ljudi, glasači u Italiji, kao i najobičniji komunalci u Njemačkoj, osjećaju taj val FVK i preformulišu svoj odnos prema politici upravljanja društvom.

 

 

 

 

 

HOMOGENIZATOR, instalacija

1991.
PATFORMA
SA ESDEESOM
 

Mada ništa bolje ne stoji ni platforma sa Esdepeom. Ali SNSD ima platformu o zajedničkoj zaštiti Srpske u Saraj Kavezu gdje SPK drži Bič Unitarizacije. Ali mu još nedostaju Jasle Države. A ta platforma je sada dospjela u Pat Formu.

Štagod da kažem o Esdeesu, shvatiće se familijarno. Jer moje oduševljenje Esdeesom je samo malo manje nego oduševljenje Sarajevskim Političkim Krugom.

Esdees je Strankus Conglomeratus, kako bi to zvučalo na latinskom moje babe Milevke.

Konglomerat, koji je privremeno dobio Iso standard da je iz pokreta prerastao u stranku, ali nema nikakvih, ni laboratorijskih, tragova da iz tog konglomeratorijuma može da preraste u stranku. To je klasična obmana političke artikulacije.

Esdees je sastavljen od Šarovića i paljansko-romanijskog krila koje simbolizuje neolitske ostatke Esdeesa, od junoša tipa Ogi & Aleksis, od dobro urađenog seoskog šliferaja, Miće Mićića, od nedovršenog seoskog šliferaja Obrena Petrovića i od Mladena Bosića. Pri čemu nije jednaka važnost svakog konglomeratusa. Ako bi Šarović, Mićić i Petrović, naprimjerno, sutra ujutro izašli iz stranke i otišli svako na svoju stranu, jer nema strane na koju bi zajedno otišli, od Esdeesa ne bi ostalo ništa.

Ta činjenica o nedifinisanom konglomeratu vidljiva je i u njihovom opozicionom kvalitetu. Nema programa, nema stava, nema ideje. Moram sa velikim crnim florom na reveru, priznati da je Mladen Ivanić u pravu. Ne bi bilo 40 načelnika da ih i Pedepe nije podržao.

A što se tiče bajke Ognjen Tadić i svi iz Federacije, kod glasanja u Domu Naroda i traume Mirko Šarović i carinske tarife u Savjetu ministara, čitaj u Mirkovim rukama, radi se o klasičnoj golotinji Esdeesa. Tim slučajem, koji u javnosti Srpske nije dovoljno eksploatisan, jer INS, Istraživačko Novinarstvo Srpske, čuči pred Kalderom ili u parkiću i izmišlja imena ministara, razgolitio se Esdees. Jer, Esdees i ne postoji. Ognjen Tadić je tarife propustio sa muslimanskim delegatima, jer je to klasična advokatska logika. Osim toga, kad je on mogao napustiti onakvu gromadu, Šešelja, i otići u Esdees, sve je jasno o karakteru. Da je barem osnovao novu stranku, kao Nikolić. Mirko Šarović je, pak, postupio klasično paljanski. Kakav patriotizam, kakva Srpska. Paljansko rudište je poznato po iskopima moći svih vrsta. I odluka o tarifama je iskopište moći koja se crpi u Odnosima sa uvoznim lobijima. I tu je istraživačko novinarstvo spalo KZU.

Patforma sa Esdeesom će trajati, ako se ne vrate na put političke zaštite Srpske od unitarizma, samo dotle dok javnost, birači i narod ne uvide da u Srajevu od njih nemamo nikakve koristi.

 

 

 

 

 

završena skulptura Trio pande

1989.
STVARNA
SNAGA
STRANKE
 

Zlatko Lagumdžija, i njegova Esdepe, za sekundu su izbacili Esenesde iz Socijalističke internacionale, što im ja neću nikad zaboraviti jer nisam ni blizu tako dobar čovjek kao Moj Drug Mile, ali sa Budimirom će imati malo problema.

To mi otvara niz pitanja o funkcionisanju političkog sistema, stranačkog sistema i sistema stvarne i deklaracijske moći političke artikulacije. Serem, jer sam u procesu pisanja velike udžbeničke knjige o permanentnoj izbornoj aktivnosti političkih stranaka. Čak sam neku noć i ženi rekao Idi u drugi mjesni odbor, pusti me da radim.

Ali podsjeća me i na čuveni vic u kome je glavni junak Pevaljko Džej. Kada mu je jedna visoka pevačica rekla da šuti jer mu može pojesti burek sa glave, Džej je brzopotezno odvratio Da, ali ćeš za jogurt morati malo da se sagneš.

U situaciji sa jogurtom sada je Esdepe.

Do te mjere da su izdali, po prvi put u političkoj istoriji, ljubavno saopštenje upućeno lično Predsjedniku Federacije, Živku Budi, Bogu podjebe, manipulacije i natakinjanjanaK.

Dragi naš Živko, molimo te da ne ideš na svjetska putešestvija i da pet minuta provedeš u sjedištu Predsjendištva F te da potpišeš neke papiriće o imenovanju sudija Ustavnog suda.

PS. Na protokol je stigao papir da se protiv tog jednog odnosnog kandidata ne vodi krivični postupak i da nije krao parfeme, konjetinu i preprodavao aflatoksin u pola cijene.

Iz čega zaključujem da Jeben Jogurt Živko Ima.

Dakle. Kolika je stvarna politička moć najveće stranke u Bošnjaka. Dobro. U Sarajevu. Mada je pitanje univerzalno, za svaku drugu stranku.

Ako je prevelika razlika između broja glasova , broja izabranih i imenovanih i stvarne moći da u tom omjeru upravlja političkim i društvenim procesima, onda nije krivica kod eksternog faktora, kao što je Ohaer, zbog triput pet sedamnaest, niti u komplikovanom političkom i proceduralnom sistemu, mada bi mnogi rado rekli da je problem samo jedan, odnosno, postojanje Hrvata u F, nego je krivica kod same stranke.

Esdepe je poletio da instalira svoje ljude na moćničke a ne i na proceduralne punktove. Zalud je imati mašinovođe ako nemaš skretničare.

Stoga, prava politička stranka, koja želi da upravlja Federacijom, a i drugim nacijama u Federaciji, budimo transpirativni, i transparentni i konspirativno naivini istovremeno, mora voditi računa da politika nije samo telekom.

Zato je važno da politička stranka koja pobijedi instalira svoje ljude gdjegod je to moguće. Ni jedna hrpa vlasti nije gadljiva. A to može funkcionisati samo ako su na ta mjesta došli ljudi iz stranke i zbog stranke a ne iz bolesne autovizije i želje za moći. Ljudi iz stranke. Po vrhunskom političko-stranačkom pravilu da Hodže me idu u crkvu niti popovi u Džamiju.

Uzimanje Budimira u džamiju obavljeno je sa dobrom vjerom da će se Zmija U Njedrima pretvoriti u glistu. OćeK.

1988.
ČEKAJUĆI
KONOPAC
U SREBRENICI
 

U Potočarima, kod Srebrenice, kiša je padala iz neba i iz zemlje. Na grobljima uvijek pada kiša. Danas, iako nije nikakva dženaza, već godišnjica i komemoracija, ima svijeta, svi su pod kišobranima. I međunarodna zajednica je došla. I oni su pod kišobranima.  Samo što muslimanskoj raji niko ne drži kišobrane, onima koji ih imaju, dok oni koji nemaju stoje pod krošnjama obližnjeg drveća, a ovima, iz međunarodne zajednice, drže pripadnici lokalnog osoblja.

Došli su, autobusima, organizovano, i oni koji su sahranjeni u Potočarima. To je postalo već uobičajeno, potegnu daleki put, sa djecom i unucima, čak, da se slikaju pred  svojim mezarom. Neki za tu priliku donesu i zlatne boje u flašici pa, na brzinu, oboje slova kako bi na fotografijama bila ubjedljivija i vidljivija. Dođu i autobusi onih koji žele da kosti svojih najbližih, koji nisu poginuli u Srebrenici,  premjeste u porodična groblja.

Sa svima njima organizatori godišnjice i komemoracije imaju problema ali se, nekako, zarad opšteg mira, prišute taj dan pa se godina, do sljedeće komemoracije, može nekako preturiti.

Jedan od organizatora, potiho, ispod kišobrana, reče referentu za doček i prijem Šta ćemo, kad je onaj ćetnik potpiso osam i trista, ba, pa godinama imamo probleme, kako toliko ukopati. Koji ćetnik, jebo mater, Onaj prijesednik njijov što je bio, bolan.

Održani su i kraći govori predstavnika nekoliko udrženja a međunarodna zajednica i domaća vjera nije ništa govorila. Načelnik Srebrenice, Srbin, položio veliki vijenac, prekrstio se i duboko poklonio.

U opštem metežu, kiši i blatu, svako je žurio do svog autobusa, vidjelo se da je ljudima, nekako, cijela manifestacija suvišna. Oni koji su, ziasta u Srebrenici, u tim ratnim događajima devedeset pete, prije dvadeset osam godina, izgubili najbliže, ili u borbama kroz šume prema Tuzli, ili u međusobnim obračunima i samoubistvima ili, pak, u strijeljanju zarobljenih, od strane srpskih vojnih grupa, odavno su svoju žalost smjestili na najvažnije mjesto u srcima i dušama i, vremenom su shvatili da tuga ne može vratiti nikoga, naročito ne ona tuga koja se pokazuje preko mjere i vještački ražaljuje i dosuzuje. Oni dolaze pojedinačno, da se u svojoj samoći vide, u mislima, sa svojima, da se na miru upitaju, i sebe i njih, zar je vrijedilo za tu neku državu toliko života dati i izgubiti. Nema ljutnje na njihovom licu, nema ničega osim tuge i poštovanja prema mrtvima.

Oni koji dođu manifestativno, najviše žure da što prije odu, bacaju i kišobrane prije autobusa, i kaljave čizme, prezuvajući se kod zadnje gume, i ulaze žurno da se dokopaju topla sjedala. Vozi majstore.

Niko nikog ne primjećuje. Nema ni odzdrava na ono malo pozdrava što je i bilo kod dolaska. Istina, malo se ljudi međusobno i znade pa se pozdrav naziva više redom i običajem.

Ne primjećuje, tako, skoro niko, sirotnjaka, starčića, u poderanom kaputu kome su ostala samo dva rasparena dugmeta i koji se pod jednim drvetom, malo dalje od ulaza, skupio kao pritka osušenog graha trešnje a plećke savio i razdvojio na leđima kao da će njima sav da se pokrije, umota i ogrije.

Sirotnjak, koji na glavi ima neku jevtinu plastičnu i poluprozirnu plavu kesu iz zeme, koja je veća od smanjene mu skoro ćelave glavušice, neobrijane i promrzle a borama izrezbarene, pa izgleda kao neki sirotinjski izlizani i skvašeni turban, stalno diže oči prema najjačoj grani u krošnji drveta pod kojim traži spas od kiše. Pokušava da ne diže glavu jer mu sva kišnica iz turban kese ode zavrat i niz leđa, sve do drhtavih krsta.

Koga ti čekaš, ljudino. Čekam konopac, da se objesim. Reko jedan da će doći. Biži, ba, kući, ko se vješta po ovom kjametu. Neće taj doći, zajebo te. Doće, oće, čeko sam ja i prošle godine. Oklen si, ljudino. Ja sam opozicija, Čavić. Đe si opozicija. Tamo. Čavić, ja sam bio predsjednik, ja sam potpisao i izvinio se za genocid.

Svašta se skuplja na mezarima. Šejtani ušli i u glave. Ajmo, Hamdo, pali ovu busovaću.

 

1987.
ODNESI IH,
DRINO VODO
 

Ovih dana u Bijeljini je održana sesija čudnih mudraca među kojima su bili i izvjesni Aleksa Milojević, tvorac poslijeratnog esdeesovog čuda privatizacije u kome si morao dati i zadnju paru da pristupiš nj.v. Privatizaciji, čime je opljačkana poslijeratna sirotinja što nije nikome uspjelo u istoriji, pošto svi pljačkaju one koji nešto imaju a ne one koji nemaju ništa i koji su jedva preživjeli rat koji je fenomenalno vodio esdees, i još izvjesniji Zdravko Krsmanović, zakupoprimac nekoliko kancelarija u Republici Srpskoj, koje su na staklima imale slova NSP, bivši Aladžajnik Foče, a obojica su kao one dvije tablete iz vica, tablete od kojih se pravi voda, Kako, pa ubaciš dvije tablete u litar vode i razmutiš, znači nepotrebni.

U skladu s tim, održali su besjedu o zaštiti rijeke Drine. O tome kako ne treba da se grade hidroelektrane na Drini. Drina treba da ostane nacionalno blago, za buduće generacije. Eventualno, na njoj mogu da se grade žičare, koloture, ljuljaške i hranilice za vodene pacove.

Nekako u isto vrijeme, Nikola Ekologija, vlasnik neke Partije Zelenih, to je modni talas nastao zajedno S Pederi, poznat po ponudi mjesta u biračkim odborima, izdao je proglas, STJ, o tome kako treba čuvati prirodu i prirodna bogatstva jer to treba budućim generacijama i pokolenjima. Bolje je gladan srati na očuvanoj ekološkoj zemlji nego biti sit na koristima od nje. Ili, još bolje, Bolje je bos po makadamu ići na posao, nisu rekli otkud posao, nego kraj autoputa čekati da poslovi dođu njime. SDS, Psalm 117.

A nekako samo malo prije, Sindikat RITE Ugljevik počeo je da se rita protiv stranih investicija u novu termoelektranu. Ugalj naš treba da sačuvamo za buduće generacije jer to je prirodno bogatstvo a Mi, u Ugljeviku, smo vlasnici. Daj mu Laktaše, Mi svoje ne damo. SDS, Psalm 14.

Ako imaš njivu ne ori je i ne kopaj, sačuvaj svoje krtice, crve i, eventualno, mrmke, za buduća pokoljenja. Sjedi na njoj i čekaj da te ubije grom. Psalm 1, rajko vasić.

1986.
KLJUJIĆ U BRAVU

Normalno je da Kljujić, stara sarajevska i politička folirantijura, bude izabran tamo za nešto, za gradonačelnika Saraja.

Tako bi se Sarajevo vratilo na početak svog kraja i dokazalo da svih ovih decenija stoji na jednom mjestu i tone.

Za dvadeset i više godina, Sarajevo nije uspjelo stvoriti ni jedan stvarni novi lik na bilo kojoj sceni. Osim Nasera Keljmendija. Staro Sarajevsko Prezime.

Kljujić je, ako postane gradonačelnik, nevjerovatna inkarnacija više aktera u jednom trulom liku. On je istovremeni pokojnik, ukopnik, svećenik i ožalošćena malobrojna obitelj.

Da li Srbi treba da se trzaju zbog eventualnog izbora Kljujića. Ne. Sarajevo više nije i srpski grad. U Sarajevu sve iritira Srbe. Podsjeća ih na početak izgona iz BiH, početak podjarmljivanja i početak unitarizacije. Na sreću, to je uspjelo samo nad nekim područjima i nad dijelom Srba. Sarajevo je jedan od najboljih primjera.

Stoga, jedan Kljujić tamo, jedan ovamo, ne znači ništa.

Sarajevo nije više stvar Srba. U svojoj državi i svojoj prijestolnici mogu da rade šta hoće. Isto kao što u Beogradu traže Dražu. I oni u Zagrebu ne strepe više zbog Stepinca.

 

1985.
MANIPULAUSKAS
BIRAČIVIDIS
UZIMAJUSKAS
 

Vidim, Vlada se opet bavi privatnicima. Koji je, i cijelu Republiku, ucjenjuju novom nizaštonejebavajućom parolom Radnici će ostati bez posla. Ovaj put to nije Fabrika duvana ali jeste Fabrika Glinice. 1000 radnika će ostati bez posla. Dajte pare Vlado.

Ovo je posve nova situacija. Umjesto radnika i povika Dajte plate, Dolje uprava i slično Dođi Vlado na noge.

Trebalo bi jednom pogledati ugovor. Pa, ili raskinuti ili ih pohapsiti. Jer Republika Srpska se neće nadavati para tim Uzimajuskasima. Dosad je, koliko shvatam Vlada, za pare koje je istresla, uzela 80% hipoteke prvog reda.

To znači da Uzimajuskasi rade šta hoće i da će vrlo brzo staviti ruke u džep i otići odatle sa tradicionalnim srpskim pozdravom Eto vam hipoteka, da vas jebala hipoteka.

Ali to znači i da Birač nije trebalo ni prodavati. Da vas jebali stranci koji su vam rekli da je spas u privatizaciji. Privatizovala je Amerika banke, dobro privatne banke su stvorile Ameriku, ali tako se kaže, pa je Obama, socijaldemokrat, svojim Uzimajuskasima morao krknuti 1000 milijardi $.

Država Srpska je morala ostaviti Birač kao državni projekt od nacionalnog značaja. Kao što je Dojče Ban u Njemačkoj. A nadležno ministarstvo smjestiti na najviši sprat. Pa kad rukovodstvo Birača i vi ne ostvarite pozitivan rezultat, imate kao izlaznu varijantu prozor. S tim što izgovor o cikličnim kretanjima cijena glinice na svjetskom tržištu ne može biti uvažen.

Ali nije potrebno ministarstvo ni uprava.

Rajko Dukić bi to sve sam riješio.

To je i drugo rješenje. Vlada treba da aktivira hipoteke i ostale pravne zajebancije, hitno, i dovede Rajka Dukića. Pa da vidiš kako guja krsno ime služi.

Ovako, pored svih problema koje ima Vlada, sa nama, sa onim zakrivljenim sindikalnim prostorom, sa čoporopozicijom, još je i vlasnici Birača zajebavaju.

1984.
JAVNA PREDUZEĆA
A TAJNI INTERES
 

Da li bi pomoglo da se Javna Preduzeća u Republici Srpskoj nazovu pravim imenom. Državna Preduzeća. Da li bi se iko počešao po tetkici. Jer, ako Republika Srpska ima apsolutnu vlast nad njima, onda su državna.

Vlade dolaze i prolaze a Javna Preduzeća ostaju na mjestu. Putuj igumane.

Ako se već, u javnosti, a ta javnost je, približno kvalitetna kao i neka velika javna preduzeća, čemer i jad, raspravlja o Padu Vlade, pa i ako će ona da se promijeni, da li Javna Preduzeća mogu u svemu da ostanu Tajna. Da li mogu da ostanu po strani. Kao što su ostala izvan vladine vladavine.

Dabome, Vlada Republike Srpske mora da vlada. A to znači da ne zakazuje latentne tematske sjednice, jer tematska sjednica nagovještava da o nekom problemu niko ne zna ništa pa se to pretvori u dvočas očigledne nastave gdje čitava galerija likova iz odnosnih oblasti dođe naoružana i spremna da neobaviještenu vladu prevesla žednu preko debla, šine ili čega već. I onda se Vlada bavi fabrikom duvana a onaj, sa srpskih šuma svaki dan telali i polemiše sam sa sobom. Sam sebi portparol. STJ. Onaj sa srpskih šina tuži mašinovođe. Onaj sa Rite Ugljevik mirno gleda kako kolektiv organizuje proteste protiv vlade i stranih investicija. Onaj sa televizije mirno gleda kako Obeen ima ligu šampiona a mi LGM. Golih Mudanaca.

Dakle, ako nisu JP mogla pod vlast vlade, moraće taj njihov javnodžment podijeliti neke od vladinih sudbina.

Nema toliko vlada za promjene koliko oni mogu dugo da stoje na mjestu.

Prljava moć javnih preduzeća uzela je maha dijelom i zbog činjenice da privatni sektor ne može da dođe do izražaja jer je tržište zatvoreno i opkoljeno, razne cefte i uvozni lobiji, ubiše boga u nama, a i eksterna finansijska i ekonomska kriza uopšte, a dijelom jer su se omeđedili i utorčili. Kao, mi smo od javnog interesa.

Ali i regularna moć nije zanemarljiva. Treba pogledati samo koliko je odbornika prošle godine izabrano sa jasala javnih preduzeća. Niko iz telekoma, MMJ. Tako se predstavnička demokratija pretvara u predjavničku demokratiju.

Ako neko nešto sazna iz Izvora Bliskih, neka javi.

1983.
ČUDNI

ČOVJEK

IBRAN

 

Ono što bošnjački političari i kobivanevladinaraja još nisu radili jeste samo to da nisu organizovali peta autobusa patriota, sazvali konferenciju za medije i horski izdeklamovali Mi, koje ovdje vidite, žrtve smo genocida, mrtvi smo, sahranjeni smo u masovnu grobnicu, samo još nismo stigli do Memorijalne Srebrenice.

Sve ostalo su radili. Lagali.

Poneki borci, naročito srpski, lažu o svom herojstvu, o svojoj neustrašivosti, o tome kako su se golim rukama držali za rafal i prebacili se do neprijateljskih linija pa ih onda sve poklali ne skidajući šubaru sa očiju, jer je ionako bio mrak, o tome kako su poštovali i ženevsku konvenciju pa, kad nas dvojica potjeramo bataljon u bijeg, 707 ljudi, STJ, iz ljudskosti i humnosti viknemo im da bace oružje, brže će bježati, ali da lažu da su mrtvi, to je izuzetan gest.

Poneki borac doista misli da je herojski čin poginuti za svoju ideju, vojsku i otadžbinu, ali lagati o tome kako sam poginuo, kako su me na moje oči ubili četnici IIIa, razrednika Ratka Mladića, nije ravno ni poznatoj kovncenciji Hatkine njive i dimije.

Srebrenica je posebna vrsta laži muslimanskih političkih, vojnih, nevladinih i obavještajnih struktura. Posebna, jer je najveća. To znači da su laži rasprostranjene diljem geografije i poslijeratne politike. Od Markala do Tuzlanske kapije. Pri čemu u onoj koloni u Tuzli nije niko poginuo osim par vrabaca koji su imali slomljena krila. Kao i u Dobrokoljačkoj.

Sve je to, manjeviše, poznato. Laže Sarajevski Politički Krug i danas. Lagumdžija ode u Socijalističku internacionalu pa kaže Izbacite one Četnike Vojvode Dodika. Pa se vrati u Sarajevo, šta u Sarajevo, vrati se u Banjaluku, pa potpiše sporazum sa Vojvodom. Treba samo detektovati čudni opšti trend. Kako Srbi prestaju da pričaju o svom ratu i herojstvu, i da lažu i dodaju, tako Patriot Aktivisti sve više lažu o tome koliko su ih Četnici istrijebili.

Iza tog draperija pojavio se, odnekud, Ibran Mustafić. Koliko sam shvatio, pokušava da iznese činjenice, samo činjenice i ništa više osim činjenica, o onome što zna. To je veoma teško. Jedan čovjek, u najvećem ili najmanjem vrtlogu rata, pred očima ima uvijek ograničen broj činjenica. Sve ostalo su utisci, otisci, impresije, strah, prepričavanja, poluistine, laži, mržnja, propaganda, nacionalizam i rasizam.

Ibran priča posve drugu priču od Zvanične Patriotske Genocidologije.

Ne pada mi na pamet da ga svojatam. Gdje si Ibrane, Izabrani Srbine. Kao što Sarajevo, čim vidi nekog Srbina sa samo kićankom od fesa, Čavića, Jovana ili onog profesora, odmah ga usvoji, pijedestalizuje i maše njime sa Trebevića. Dovoljno mu je, Ibranu, njegovih muka. Ako se izbori i za jednu činjenicu, treba ga cijeniti kao heroja.

Mogu samo da kažem da je, možda, ljudski lagati o svojim ubijanjima. Neljudski je lagati o tuđim.

1982.
MEDIJI,
JEDNI DRUGIMA
POD REP
 

Medijska scena u Republici Srpskoj se doista ubrložila, ubalegala i usrala i šefa i stanicu. Zalud su Stranci Sranci onoliko para i energije uložili u Nezavisne Škole Novinarstva. U cijeloj BiH, mislim. Ubili se objašnjavajući kao je Jezik Mržnje opasan i kancerogen za slobodno i otvoreno, takorekuć Razjebano Društvo koje ovdje žele da izgrade.

Zaboravili su da postoji i Jezik Trača, Jezik Podvala, Plaćenički Jezik, Destruktivni Jezik.

Upravo u tim paranovinarskim disciplinama, mediji Republike Srpske, privatni, plaćenički, alternativni, avangardni, masturbativni i oni koji su posve NKN, dostigli su savršenstvo.

Došli su do te mjere da bi morali pronaći neki način da privatnim televizijama zabranimo informativni program. Ili da Poreska Uprava uvede taksu na pominjanje Našeg Izvora u vrhu Esesnesdea i Izvora koji je želio da ostane Anoniman. Jedno pominjanje – sto hiljada maraka. Budžet bi bio pun ko brod, Vlada ne bi pala a opozicija i plaćenički novinari bi glodali svoja mudanca od muke.

Ta paranovinarska scena u Republici Srpskoj uspjela je potpuno da zamijeni Bakira 60.

Ili su im isti poslodavci ili su išli u džamiju, SIJ.

Da je novinarstvo spalo KZU, jasno je kad se samo jedan dan analizira medijski vrtlog. Izvjesni onostrani bloger, na osnovu svojih veza u Vrhu Esenesdea, ima više onih koji imaju svoje veze u Vrhu SNSD nego što SNSD ima uopšte članova i vrha i privrha, objavi skupinu nebuloza, garniranu sa analitičkim procjenama amaterskih obavještajaca i dosjetkama podstanara mu Dragana Čavića. Izvjesna televizija u čijem sastavu je i SRT, Suzana, STJ, zašilji ga, olovku, pa počne da citira Onostranog Vaskovića ne pominjući dotičnog već svoje izvore koji su željeli da ostanu anonimni. Onda, drugog ili trećeg dana, izvjesne novine, specijalizovane za blicobavještajni rat, razvezu o tome. Vlada visi o koncu. Ili pak to uradi Ahteve. Šinjel Kos.

Možda Vlada i visi o koncu, ali mediji iz ove moje službene bilješke, vise o kurcu.

Dabome, da sve to nije slučajno. Samo je Eva slučajno uzela jabuku a dala kivi jer nije znala šta je ni jedno ni drugo.

Kako niko nema izvore bliske Vrhu Pedepea, bliske Vrhu Esdeesa, bliske Vrhu Čavića, bliske Klubu poslanika Esdeesa. Kako se niko ne bavi Ivanićem i Bosićem. Samo Dodikom.

Taj medijsko-tračerski muare potpuno je projektovan u službi destrukcije i razgradnje Republike Srpske. I jedan je od glavnih segmenata tog projekta.