1983.
ČUDNI

ČOVJEK

IBRAN

 

Ono što bošnjački političari i kobivanevladinaraja još nisu radili jeste samo to da nisu organizovali peta autobusa patriota, sazvali konferenciju za medije i horski izdeklamovali Mi, koje ovdje vidite, žrtve smo genocida, mrtvi smo, sahranjeni smo u masovnu grobnicu, samo još nismo stigli do Memorijalne Srebrenice.

Sve ostalo su radili. Lagali.

Poneki borci, naročito srpski, lažu o svom herojstvu, o svojoj neustrašivosti, o tome kako su se golim rukama držali za rafal i prebacili se do neprijateljskih linija pa ih onda sve poklali ne skidajući šubaru sa očiju, jer je ionako bio mrak, o tome kako su poštovali i ženevsku konvenciju pa, kad nas dvojica potjeramo bataljon u bijeg, 707 ljudi, STJ, iz ljudskosti i humnosti viknemo im da bace oružje, brže će bježati, ali da lažu da su mrtvi, to je izuzetan gest.

Poneki borac doista misli da je herojski čin poginuti za svoju ideju, vojsku i otadžbinu, ali lagati o tome kako sam poginuo, kako su me na moje oči ubili četnici IIIa, razrednika Ratka Mladića, nije ravno ni poznatoj kovncenciji Hatkine njive i dimije.

Srebrenica je posebna vrsta laži muslimanskih političkih, vojnih, nevladinih i obavještajnih struktura. Posebna, jer je najveća. To znači da su laži rasprostranjene diljem geografije i poslijeratne politike. Od Markala do Tuzlanske kapije. Pri čemu u onoj koloni u Tuzli nije niko poginuo osim par vrabaca koji su imali slomljena krila. Kao i u Dobrokoljačkoj.

Sve je to, manjeviše, poznato. Laže Sarajevski Politički Krug i danas. Lagumdžija ode u Socijalističku internacionalu pa kaže Izbacite one Četnike Vojvode Dodika. Pa se vrati u Sarajevo, šta u Sarajevo, vrati se u Banjaluku, pa potpiše sporazum sa Vojvodom. Treba samo detektovati čudni opšti trend. Kako Srbi prestaju da pričaju o svom ratu i herojstvu, i da lažu i dodaju, tako Patriot Aktivisti sve više lažu o tome koliko su ih Četnici istrijebili.

Iza tog draperija pojavio se, odnekud, Ibran Mustafić. Koliko sam shvatio, pokušava da iznese činjenice, samo činjenice i ništa više osim činjenica, o onome što zna. To je veoma teško. Jedan čovjek, u najvećem ili najmanjem vrtlogu rata, pred očima ima uvijek ograničen broj činjenica. Sve ostalo su utisci, otisci, impresije, strah, prepričavanja, poluistine, laži, mržnja, propaganda, nacionalizam i rasizam.

Ibran priča posve drugu priču od Zvanične Patriotske Genocidologije.

Ne pada mi na pamet da ga svojatam. Gdje si Ibrane, Izabrani Srbine. Kao što Sarajevo, čim vidi nekog Srbina sa samo kićankom od fesa, Čavića, Jovana ili onog profesora, odmah ga usvoji, pijedestalizuje i maše njime sa Trebevića. Dovoljno mu je, Ibranu, njegovih muka. Ako se izbori i za jednu činjenicu, treba ga cijeniti kao heroja.

Mogu samo da kažem da je, možda, ljudski lagati o svojim ubijanjima. Neljudski je lagati o tuđim.