KAMPANJOLA ARV 55 - DETALJI
петак, 12. август 2011.
NAŠA ZEMLJA, VAŠI FAŠISTI
U Bosni i Hercegovini žive Bošnjaci, nešto Hrvata i Fašisti.
Žrtvaštvo na kojem insistira muslimanska, kasnije bošnjačka, državoposjednička politika, što uključuje ne samo politiku, nju čak najmanje, jer je muslimanska politika bila jednako improvizovana kao i ostale dvije, nego i vjeru, silu, medije i intelektualni segment, već danas, nakon dvije decenije uzima danak u trajnoj promjeni ličnosti pojedinca i svijesti kolektiviteta.
A zvanična politika se formuliše tako da isključuje i uskraćuje sve ono što remeti bošnjačku gruntovnicu nad Bosnom, što remeti dragocjeni oreol žrtve, što ima prava na svoju zemlju, demokratiju, kulturu, postojanje i odlučivanje. Isključuju se Srbi i Hrvati iz svega što je Apsolutno Sveto Muslimansko Pravo. Niko nema agresora osim muslimana. Niko nije bio u logoru osim muslimana. Isključuju se birači. Isključuje se pravo na Dejtonski sporazum i na dejtonsku BiH. Postoje smao muslimanska prava na Bosnu. Uskraćuje se istina o ratu i stradanjima. Uskraćuju se žrtve i njihovo poštovanje. Uskraćuje se istina. Uskraćuje se optužba, sud i osuda za žrtve koje nisu muslimanske.
Intelektualci, akademski zvaničnici i mediji masovno govore o Fašistima koji su preplavili BiH. Fašisti su Srbi. Fašisti, inače, nastaju, u početku, bezazleno. Prvo su bili komšije druge vjere. Onda su postali agresori. Pa su se pretvorili u genocidni narod. Sada su postali fašisti.
U odbrani Bosanskog Žrtvaštva i Apsolutnog Prava Na Bosnu, nestalo je oruđa, alatki, argumenata, istine i pravde. Koristi se krajnja kvalifikacija koja označava kolektivni nagon usmjeren i upotrijebljen protiv ljudskog roda.
Malo je reći da sinovi kolaboracionista sa fašistima, optužuju za fašizam. Radi se o težem obliku kolektivnog sindroma koji oblikuje pojedince tako da Bosnu i Hercegovinu čine nemogućom.
Sulejman Kupusović, reditelj, šta li, Kupusović je, inače, staro muslimansko prezime, nazvao je danas Savez logoraša Republike Srpske histeričnom, ksenofobičnom i fašističkom asocijacijom. A tvrdnje o 181 logoru za Srbe u Sarajevu proglasio glupostima. I ja mislim. Poznato je da su Srbi u opkoljenom Sarajevu listom hodali golokurati i silovali muslimanke. Da bi nakupili onih 300.000 silovanih iz Harisovih internacionalnih argumenta.
Ne znam šta je radio taj Kupusović u Opkoljenom Sarajevu. Ali bi morao znati da su muslimani u Sarajevu, dok su Srbi organizovali Omarsku i Korićanske Stijene, Srbima dijelili kaćune i ljubičice. Jok. Zatvarali su ih u podrume, i gdjegod su mogli, i jednako se iživljavali. Samo bez svjedočenja Kristijan Amanpur i Crvenog krsta. Kazani nisu kazani kao Omarska.
Dabome da to Opkoljeno Sarajevo neće nikada priznati.
To i ne očekujem. Ali nedopustivo je da se logoraši nazivaju fašistima. Nedopustivo je za zajednički život.
Kada se podijelimo, kada se raziđemo i kada odete od svojih agresora, genocidaša, i šumnjaka, možete nas zvati i braćom. Boli me kvrgan.
U Bosni i Hercegovini žive Bošnjaci, nešto Hrvata i Fašisti.
Žrtvaštvo na kojem insistira muslimanska, kasnije bošnjačka, državoposjednička politika, što uključuje ne samo politiku, nju čak najmanje, jer je muslimanska politika bila jednako improvizovana kao i ostale dvije, nego i vjeru, silu, medije i intelektualni segment, već danas, nakon dvije decenije uzima danak u trajnoj promjeni ličnosti pojedinca i svijesti kolektiviteta.
A zvanična politika se formuliše tako da isključuje i uskraćuje sve ono što remeti bošnjačku gruntovnicu nad Bosnom, što remeti dragocjeni oreol žrtve, što ima prava na svoju zemlju, demokratiju, kulturu, postojanje i odlučivanje. Isključuju se Srbi i Hrvati iz svega što je Apsolutno Sveto Muslimansko Pravo. Niko nema agresora osim muslimana. Niko nije bio u logoru osim muslimana. Isključuju se birači. Isključuje se pravo na Dejtonski sporazum i na dejtonsku BiH. Postoje smao muslimanska prava na Bosnu. Uskraćuje se istina o ratu i stradanjima. Uskraćuju se žrtve i njihovo poštovanje. Uskraćuje se istina. Uskraćuje se optužba, sud i osuda za žrtve koje nisu muslimanske.
Intelektualci, akademski zvaničnici i mediji masovno govore o Fašistima koji su preplavili BiH. Fašisti su Srbi. Fašisti, inače, nastaju, u početku, bezazleno. Prvo su bili komšije druge vjere. Onda su postali agresori. Pa su se pretvorili u genocidni narod. Sada su postali fašisti.
U odbrani Bosanskog Žrtvaštva i Apsolutnog Prava Na Bosnu, nestalo je oruđa, alatki, argumenata, istine i pravde. Koristi se krajnja kvalifikacija koja označava kolektivni nagon usmjeren i upotrijebljen protiv ljudskog roda.
Malo je reći da sinovi kolaboracionista sa fašistima, optužuju za fašizam. Radi se o težem obliku kolektivnog sindroma koji oblikuje pojedince tako da Bosnu i Hercegovinu čine nemogućom.
Sulejman Kupusović, reditelj, šta li, Kupusović je, inače, staro muslimansko prezime, nazvao je danas Savez logoraša Republike Srpske histeričnom, ksenofobičnom i fašističkom asocijacijom. A tvrdnje o 181 logoru za Srbe u Sarajevu proglasio glupostima. I ja mislim. Poznato je da su Srbi u opkoljenom Sarajevu listom hodali golokurati i silovali muslimanke. Da bi nakupili onih 300.000 silovanih iz Harisovih internacionalnih argumenta.
Ne znam šta je radio taj Kupusović u Opkoljenom Sarajevu. Ali bi morao znati da su muslimani u Sarajevu, dok su Srbi organizovali Omarsku i Korićanske Stijene, Srbima dijelili kaćune i ljubičice. Jok. Zatvarali su ih u podrume, i gdjegod su mogli, i jednako se iživljavali. Samo bez svjedočenja Kristijan Amanpur i Crvenog krsta. Kazani nisu kazani kao Omarska.
Dabome da to Opkoljeno Sarajevo neće nikada priznati.
To i ne očekujem. Ali nedopustivo je da se logoraši nazivaju fašistima. Nedopustivo je za zajednički život.
Kada se podijelimo, kada se raziđemo i kada odete od svojih agresora, genocidaša, i šumnjaka, možete nas zvati i braćom. Boli me kvrgan.
среда, 10. август 2011.
HRVATSKA DA SE RIJEŠI OLUJE,
KAO I SRBIJA KOSOVA,
A BiH DA SE RIJEŠI BOSNE
Jednostavna neprovodiva formula.
Ovih dana smo svjedoci da sve što dobre vile, Josipović i Tadić preko godine sagrade, noću, za vrijeme olUje, loše vile, Kosorka Djevojka i Boris, poruše.
Stvar se može gledati i površinski. Šta Radio Kosor ima pričati o Oluji. Zašto premijerka Hrvatske, pozdravljajući Generale Hagovce, osuđene zločince, podcjenjuje tisuće poštenih ratnika koji su perfektno obavili svoj zadatak koji su imali u ratu, sačuvali rov a nisu nikog ubili, ili dostavili municiju a nisu nikom zapalili kuću ITS. Zašto su problematični generali uvijek u prvom planu. I zašto je, s njima, u prvom planu uvijek protjerivanje, progon, iseljenje, dobro, dobrovoljni turistički odlazak iz Hrvatske, 400.000 Srblja, 200.000 u jednom danu.
Stvar se mora gledati dublje. Zar je Hrvatska nastala na olUji. Da li je olUja tisućljetni slobodarski san. Ili je to san o izgonu Srba.
Hrvatska bi najbolje uradila, to sam već savjetovao, kada bi zaboravla da je Gotovina u Hagu. I kada bi zaboravila Oluju i našla neki drugi dan za obilježavanje. Ovaj se ishabao. Nije uvjerljiv. Nema tu junaštva, herojstva i vanvremenosti. Nema otadžbinstva, domovinstva i viteštva. Sinjska Alka i TompsonČavoglaveParty već sada zasjenjuju proslavu Kninskog Hrvatskog Viteštva.
Slaveći olUju, hrvatska od Knina pravi svoje Kosovo. Hrvatska je u Kninu izgubila. A od Srba pravi svoje Jermene.
O Kosovu i Srbiji sam nebrojeno puta pisao. Srbija se mora odreći lažne parole Kosovo je Srbija, da ne bi nastupila stvarna parola Srbija je Kosovo.
Bosna i Hercegovina, ta nesretna zemlja, jer nema svoje Kosovo, nema Blajburg, nema Knin a nezgodno malo baš slaviti Dan Svetog Etničkog Čistilišta Sarajeva, ima nesreću da želi da se riješi sama sebe. Sarajevske Niz Kaldrmu Nane Klepeću Nanule, NKNKN, Sarajevski Politički i Vjerski Krug, nastoje, još od prije rata, na sve načine da se riješe Bosne i Hercegovine, i da je mutiraju u Bosnu. Čudi me kako nisu preimenovali onaj davnobih u ZavnoBosna.
Ima, međutim, jedna sitnica. Neke stasale državne sastavnice, autonomije, Republika Srpska, i neke u stasanju, Hrvatska Hercegovina, ne žele da se platformišu u Bosnu. A jučer jedan moj prekopoznanik donio vijest sa crnogorskog mora: Bošnjak iz te nepostojeće Bosne, redovni ljetovalac na čjornogorskom primorju, tvrdi da bi 80% Bošnjaka pristalo da se odvoje od Republike Srpske. Samo lideri seruckaju druge priče. Možda se to potvrđuje i ovim gubicima Esdepea na lokalnim izborima. Jer, nacionalni interes Bošnjaka, muslimana, sigurno nije Unitarna Bosna. Jednom će to oni, preko glasova nekoj političkoj stranci, otvoreno reći.
Ako se BiH riješi Bosne i formalizuje državnu zajednicu, prizna je, ili labavu konfederaciju, ima spasa.
A ako ne, i ako Hrvatska ne, pa ni Srbija ne, onda će cijeli region decenijama da se palestinizuje. Bez rata, ali sa neprestanim zatezanjem, popuštanjem, podrivanjem i stranim miješanjem.
KAO I SRBIJA KOSOVA,
A BiH DA SE RIJEŠI BOSNE
Jednostavna neprovodiva formula.
Ovih dana smo svjedoci da sve što dobre vile, Josipović i Tadić preko godine sagrade, noću, za vrijeme olUje, loše vile, Kosorka Djevojka i Boris, poruše.
Stvar se može gledati i površinski. Šta Radio Kosor ima pričati o Oluji. Zašto premijerka Hrvatske, pozdravljajući Generale Hagovce, osuđene zločince, podcjenjuje tisuće poštenih ratnika koji su perfektno obavili svoj zadatak koji su imali u ratu, sačuvali rov a nisu nikog ubili, ili dostavili municiju a nisu nikom zapalili kuću ITS. Zašto su problematični generali uvijek u prvom planu. I zašto je, s njima, u prvom planu uvijek protjerivanje, progon, iseljenje, dobro, dobrovoljni turistički odlazak iz Hrvatske, 400.000 Srblja, 200.000 u jednom danu.
Stvar se mora gledati dublje. Zar je Hrvatska nastala na olUji. Da li je olUja tisućljetni slobodarski san. Ili je to san o izgonu Srba.
Hrvatska bi najbolje uradila, to sam već savjetovao, kada bi zaboravla da je Gotovina u Hagu. I kada bi zaboravila Oluju i našla neki drugi dan za obilježavanje. Ovaj se ishabao. Nije uvjerljiv. Nema tu junaštva, herojstva i vanvremenosti. Nema otadžbinstva, domovinstva i viteštva. Sinjska Alka i TompsonČavoglaveParty već sada zasjenjuju proslavu Kninskog Hrvatskog Viteštva.
Slaveći olUju, hrvatska od Knina pravi svoje Kosovo. Hrvatska je u Kninu izgubila. A od Srba pravi svoje Jermene.
O Kosovu i Srbiji sam nebrojeno puta pisao. Srbija se mora odreći lažne parole Kosovo je Srbija, da ne bi nastupila stvarna parola Srbija je Kosovo.
Bosna i Hercegovina, ta nesretna zemlja, jer nema svoje Kosovo, nema Blajburg, nema Knin a nezgodno malo baš slaviti Dan Svetog Etničkog Čistilišta Sarajeva, ima nesreću da želi da se riješi sama sebe. Sarajevske Niz Kaldrmu Nane Klepeću Nanule, NKNKN, Sarajevski Politički i Vjerski Krug, nastoje, još od prije rata, na sve načine da se riješe Bosne i Hercegovine, i da je mutiraju u Bosnu. Čudi me kako nisu preimenovali onaj davnobih u ZavnoBosna.
Ima, međutim, jedna sitnica. Neke stasale državne sastavnice, autonomije, Republika Srpska, i neke u stasanju, Hrvatska Hercegovina, ne žele da se platformišu u Bosnu. A jučer jedan moj prekopoznanik donio vijest sa crnogorskog mora: Bošnjak iz te nepostojeće Bosne, redovni ljetovalac na čjornogorskom primorju, tvrdi da bi 80% Bošnjaka pristalo da se odvoje od Republike Srpske. Samo lideri seruckaju druge priče. Možda se to potvrđuje i ovim gubicima Esdepea na lokalnim izborima. Jer, nacionalni interes Bošnjaka, muslimana, sigurno nije Unitarna Bosna. Jednom će to oni, preko glasova nekoj političkoj stranci, otvoreno reći.
Ako se BiH riješi Bosne i formalizuje državnu zajednicu, prizna je, ili labavu konfederaciju, ima spasa.
A ako ne, i ako Hrvatska ne, pa ni Srbija ne, onda će cijeli region decenijama da se palestinizuje. Bez rata, ali sa neprestanim zatezanjem, popuštanjem, podrivanjem i stranim miješanjem.
STOTRIDESETSEDMOGODIŠNJI
VOZNI PARK
Bez obzira na godišta, uključujući i moje, ovih starovremenjaka, ponosan sam na svoj vozni park. Unatoč nedobroljudim zavidnicima, nek crknu svi naši dušmani, kako bi se reklo jezikom turcizama.
Ponosan naročito na čuvenu Nisanovu Kutiju, Patrol sa motorom 3.3, neprevaziđeni japanski terenac koji nema luksuza osim koliko je neophodno i koje je čudno elegantan u jednostavnom dizajnu (kojeg sam oplemenio rostfrajnim cijevima dodavši mu tako oklopni militarni ton na vjetrobranu i privid sniženog obrisa cijele figure) - 1986.
Do njega je mala Tojota RAV-4, prva varijanta tog automobila koji se sada izrodio u nešto posve drukčije. Ova Tojota ima troja vrata, 2000 kubika, pogon na četiri točka, elektronski uključiv i lagana je kao da je od kartona za keks - 1995.
Ispred mene je poznati koncept ARV 55 - 1958.
A u prvom, crvenom, planu je Bagi Buba Štric, originalna poliesterska karoserija postavljena na motor Folksvagenove Bube i njenu 25 cantimetara skraćenu šasiju - 1968.
Kad sve saberem - 137 godina.
уторак, 9. август 2011.
LAGUMDŽIJA ĆE
ZAVRŠITI KAO JULIJA
Oni genijalci sa Poskoka vele da je Julija Timošenko dobra riba, samo malo zatvorena.
Ali njen primjer je otvorena pokazna vježba za sve kolaboracioniste željne vlasti i koitusa sa neidentifikovanom međunarodnom zajednicom. U liku Velikih Krojača. Julija Timošenko je sarađivala sa Krojačima koji su donosili šnitove pred vrata Rusije, zemlja se politički podijelila, kao danas Feuderacija BiH. Koja ima i dodatnih podjela. Onda su se Krojači povukli. Rusi donijeli veći šnit. Julija ostala na Gologuzici.
Ta situacija neodoljivo podsjeća na Podijeljenu Feuderaciju, Naseobinu i na Zlatka Lagumdžiju, koji je sve karte zaigrao na jednu. U rukavu, i u garaži Neke Ambasade.
Kao ni Julija, ni Zlatko nije svojim biračima ponudio konkretan politički program. Naročito nije nudio ovo što sada radi. Njega je iznijela prevara birača kojom je iznešena i Julija. Tamo je to bila Narandžasta revolucija. Ondje je, u Sarajevu, to bila Crvena feudalizacija.
Jednog dana, kada Krojači uvide da je Zlatko Lagao Slatko, da je nudio neostvarive programe, a birači shvate da su pomuženi, povući će se bez riječi. Kao što niko ne mrda repom zbog Julije Pletikošenko, malo prestarjele polovnjače, tako, kad dođe vrijeme, niko neće htjeti ni papkom da strugne za Zlatka Feudalca. Hoće jedino ako Nato Alijansa podrži sadašnje pobunjenike u Londonu. Kao one u Libiji.
Onda će tužbe da učine svoje. Reketi. Kreketi. Zveketi.
To je klasična formula kraja kolaboracionističke vlasti. Svi se oni, Korjači, prema vlastoljupcima odnose kao i Milošević prema Srbima izvan Srbije. Ako nešto urade, dobro, a ako ne urade...
ZAVRŠITI KAO JULIJA
Oni genijalci sa Poskoka vele da je Julija Timošenko dobra riba, samo malo zatvorena.
Ali njen primjer je otvorena pokazna vježba za sve kolaboracioniste željne vlasti i koitusa sa neidentifikovanom međunarodnom zajednicom. U liku Velikih Krojača. Julija Timošenko je sarađivala sa Krojačima koji su donosili šnitove pred vrata Rusije, zemlja se politički podijelila, kao danas Feuderacija BiH. Koja ima i dodatnih podjela. Onda su se Krojači povukli. Rusi donijeli veći šnit. Julija ostala na Gologuzici.
Ta situacija neodoljivo podsjeća na Podijeljenu Feuderaciju, Naseobinu i na Zlatka Lagumdžiju, koji je sve karte zaigrao na jednu. U rukavu, i u garaži Neke Ambasade.
Kao ni Julija, ni Zlatko nije svojim biračima ponudio konkretan politički program. Naročito nije nudio ovo što sada radi. Njega je iznijela prevara birača kojom je iznešena i Julija. Tamo je to bila Narandžasta revolucija. Ondje je, u Sarajevu, to bila Crvena feudalizacija.
Jednog dana, kada Krojači uvide da je Zlatko Lagao Slatko, da je nudio neostvarive programe, a birači shvate da su pomuženi, povući će se bez riječi. Kao što niko ne mrda repom zbog Julije Pletikošenko, malo prestarjele polovnjače, tako, kad dođe vrijeme, niko neće htjeti ni papkom da strugne za Zlatka Feudalca. Hoće jedino ako Nato Alijansa podrži sadašnje pobunjenike u Londonu. Kao one u Libiji.
Onda će tužbe da učine svoje. Reketi. Kreketi. Zveketi.
To je klasična formula kraja kolaboracionističke vlasti. Svi se oni, Korjači, prema vlastoljupcima odnose kao i Milošević prema Srbima izvan Srbije. Ako nešto urade, dobro, a ako ne urade...
понедељак, 8. август 2011.
DRŽAVNA ZAJEBNICA
Može siroti Incko, inače, od strane Pika ovlašteni davalac izjava o Dodiku i Republici Srpskoj a cenzurisan od istog u pogledu radnji Lagumdžije i Platformaša, s kojima je u kooperativnim odnosima, da telali od Baščaršije do Prvog Becirka o tome kako je BiH Država a nije Državna Zajednica.
To neće promijeniti stanje stvari.
Stanje stvari neće promijeniti ni činjenica da je omiljena teza Incka sa se u Dejtonskom mirovnom sporazumu nigdje ne pominje Državna Zajednica. Ni u Američkom ustavu se nigdje ne pominje prag zaduženosti. Pa?
Ni pogršeno čitanje Ustava BiH, od strane ovlaštenog Incka, neće promijniti činjenicu da je BiH Državna Zajednica i, istovremeno, Državna Zajebnica. Ko će koga. Zejebati. Prejebati. To je suština Naseobine koja od sada posluje kao Država. Kako bi rekao Član 1 Ustava.
Doslovno: „Republika Bosna i Hercegovina, čije će zvanično ime od sada biti „Bosna i Hercegovina“, nastaviće svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom izmijenjenom prema ovim odredbama i sa svojim sadašnjim međunarodno priznatim granicama.“
Usrana sudbina BiH i jeste u tome što je nastavila postojanje u granicama Republike Bosne i Hercegovine. A ta Republika nije imala suverenitet nad cijelom odnosnom teritorijom niti nad svekolikim življem raznih nacija od kojih su najbitnije tri. Za današnju Naseobinu, takozvanu BiH, a i za Incka, mnogo bi bolje bilo da je Republika BiH umrla i u Dejtonskom ustavu kao što je umrla u stvarnosti, prije nego što je rođena. Ali, dobro.
Najbitnija stvar za Državu Koje Nema, odnosno za Naseobinu, odnosno za Inckovu i Sarajevsku Bosnu i Hercegovinu, jeste ona koje nema u Ustavu, Aneksu 4.
Da je Dejtonopisac rekao „Država BiH nastaviće svoje postojanje u međunarodno priznatim granicama Republike BiH“, stvor bi izgledao potpuno drugačije. Ali je rekao nastaviće postojanje „kao država“ čime je samo naglasio međunarodno priznanje i odmah dodao „sa unutrašnjom strukturom izmijenjenom prema ovim odredbama“.
Ta Unutrašnja Struktura, izmijenjena u interregnumu nakon smrti mrtvorđene RBiH i nastanka Kao Države, ono je o čemu govorimo, moj Incko.
Prije nego što je Dejtonopisac napisao Član 1, te strukture su već bile unutra, na tlu takozvane Republike BiH. Strukture su se zvale Republika Srpska i Muslimansko-hrvatska federacija. Od koje, doduše, danas bježe svi, ko đavo od krsta i vlasi od turskog groblja. To su bile države, moj Incko. Poslije su postale strukture. Danas su: jedna Država, Republika Srpska i, druga, Feud, Feuderacija Zlatka Lagumdžije i Ohaera.
Ako nije Državna Zajednica, otiđider na Pecaru pa vikni Živio Željko Komšić. Ili među Lešinare, pa cikni Slava tebje Zlatko.
Može siroti Incko, inače, od strane Pika ovlašteni davalac izjava o Dodiku i Republici Srpskoj a cenzurisan od istog u pogledu radnji Lagumdžije i Platformaša, s kojima je u kooperativnim odnosima, da telali od Baščaršije do Prvog Becirka o tome kako je BiH Država a nije Državna Zajednica.
To neće promijeniti stanje stvari.
Stanje stvari neće promijeniti ni činjenica da je omiljena teza Incka sa se u Dejtonskom mirovnom sporazumu nigdje ne pominje Državna Zajednica. Ni u Američkom ustavu se nigdje ne pominje prag zaduženosti. Pa?
Ni pogršeno čitanje Ustava BiH, od strane ovlaštenog Incka, neće promijniti činjenicu da je BiH Državna Zajednica i, istovremeno, Državna Zajebnica. Ko će koga. Zejebati. Prejebati. To je suština Naseobine koja od sada posluje kao Država. Kako bi rekao Član 1 Ustava.
Doslovno: „Republika Bosna i Hercegovina, čije će zvanično ime od sada biti „Bosna i Hercegovina“, nastaviće svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom izmijenjenom prema ovim odredbama i sa svojim sadašnjim međunarodno priznatim granicama.“
Usrana sudbina BiH i jeste u tome što je nastavila postojanje u granicama Republike Bosne i Hercegovine. A ta Republika nije imala suverenitet nad cijelom odnosnom teritorijom niti nad svekolikim življem raznih nacija od kojih su najbitnije tri. Za današnju Naseobinu, takozvanu BiH, a i za Incka, mnogo bi bolje bilo da je Republika BiH umrla i u Dejtonskom ustavu kao što je umrla u stvarnosti, prije nego što je rođena. Ali, dobro.
Najbitnija stvar za Državu Koje Nema, odnosno za Naseobinu, odnosno za Inckovu i Sarajevsku Bosnu i Hercegovinu, jeste ona koje nema u Ustavu, Aneksu 4.
Da je Dejtonopisac rekao „Država BiH nastaviće svoje postojanje u međunarodno priznatim granicama Republike BiH“, stvor bi izgledao potpuno drugačije. Ali je rekao nastaviće postojanje „kao država“ čime je samo naglasio međunarodno priznanje i odmah dodao „sa unutrašnjom strukturom izmijenjenom prema ovim odredbama“.
Ta Unutrašnja Struktura, izmijenjena u interregnumu nakon smrti mrtvorđene RBiH i nastanka Kao Države, ono je o čemu govorimo, moj Incko.
Prije nego što je Dejtonopisac napisao Član 1, te strukture su već bile unutra, na tlu takozvane Republike BiH. Strukture su se zvale Republika Srpska i Muslimansko-hrvatska federacija. Od koje, doduše, danas bježe svi, ko đavo od krsta i vlasi od turskog groblja. To su bile države, moj Incko. Poslije su postale strukture. Danas su: jedna Država, Republika Srpska i, druga, Feud, Feuderacija Zlatka Lagumdžije i Ohaera.
Ako nije Državna Zajednica, otiđider na Pecaru pa vikni Živio Željko Komšić. Ili među Lešinare, pa cikni Slava tebje Zlatko.
недеља, 7. август 2011.
SUKOB BRODOVA
I FONDOVA –
SUKOB
EKONOMSKIH
CIVILIZACIJA
Na magarcu svi zarade. A on jedva za travu.
To je oduvijek suština ekonomskih odnosa ljudskih društava. Radi se samo o tome da se taj odnos drži balansiranim i u određenim razmjerima. Takvih odnosa puna je ekonomija. Npr odnos cijena teletine i mlijeka ili kukuruza i svinjetine. Pomoću tih odnosa detektuju se poremećaji ili se predviđaju trendovi. A njihova korekcija je, u stvari ekonomska politika. Dabome, malo zemalja može da vodi ekonomsku politiku. Ili nema čim, ili nema s kim, ili su joj oduzete poluge.
Konkretno, ako magarac ima trave, soli i vode u izobilju, radio je crnački. Ako nema ni trave koliko treba, pa Ne lipši magarče dok trava ne naraste, radio je lijeno, i on i njegov gazda, baš kao magarac. Magarac je u ovoj storiji produkcioni sloj društva, nekadašnja radnička klasa. Imamo primjera Savremenih Ekonomskih Magaraca. I Magarica. Irska. Italija. Grčka.
Nekoliko posljednjih decenija su obilježene sve većim nesrazmjerima između trave i samara. Između rada i profita. Na jednoj strani su ostali oni koji rade a na svim ostalim stranama su ostali, odvojili se, oni koji profitiraju. Profit se odvojio od rada. Za svaku ekonomiju to je bespovratni krah. U svjetskim razmjerama to stvara poremećaje koji gutaju manje sposobne a da sami sebi ne mogu pomoći. Niti postoji mehanizam eksterne pomoći. Zato tako teško ide sa Grčkom, a, vidjećemo, i sa Italijom, iako se radi o Uniji.
Kako to konkretno izgleda.
Južnokorejski Hjundai, Hyundai Heavy Industries, za neupućene, proizvodi automobile. Ali upućeni znaju da je to čudovišni gigant brodogradnje i još mnogo čega. On, u stvari, automobile proizvodi od otpadnih limčića u vremenu koje radnicima ostane poslije pauze za doručak.
Hjundai zapošljava 23.600 radnika. 12% je inženjera. Prostire se na 14 miliona kvadratnih metara. Radi za 255 brodara u 47 zemalja. Dosad su isporučili 470 kontejenrskih brodova, 330 tankera za sirovu naftu, 320 brodova za rasute terete, 110 tankera za naftne derivate, 100 tankera za tečni plin... za ovu godinu plan narudžbi je 19,8 mlrd dolara. Treba upamtiti ovu brojku.
HSBC je londonska banka. Dobro, holding, mreža, bankarsko cjelosvjetsko udruženje. Ovih dana su najavili da će u dvije godine otpustiti 30.000 zaposlenih. Otposliće ih. Do 2013. planiraju troškove poslovanja sniziti za 3,5 mlrd dolara. A već je smanjio uposlene za 5.000 komada. Za prvo polugodište ove godine uknjižili su 9,6 mlrd dolara neto dobiti. Toliko je Hjundaiju potrebno narudžbi. A iz njih tek treba iscijediti dobit.
Ali glavni podatak je da Hjundai ima 23.600 radnika a ovi otpuštaju 30.000.
Poligoni profita i zarade su se potpuno odvojili. Južnokorejski radnici proizvode brodove kao Kraš keks, na pokretnoj traci ali ne mogu da sanjaju bankarske profite. Oni čak ne mogu ni da otpuste toliko radnika jer ih nemaju. Autoimatizovali su proizvodnju do krajnjih granica. Brodove rade po lego sistemu. Sklapaju gotove segmente tako brzo kao da su ih pozajmili. Evropski bankarski sektor je od početka finansijske krize otpustio 230.000 uposlenih.
Upotrebljavam termine radnici i uposleni. Nije moguće da toliko stotina hiljada ljudi ima šta da radi sa parama koje proizvode brodogradilišta, rudišta, automobilišta... Moguće je, jer rade sa tuđim parama koje su odvojili i zarađuju potpuno neovisno od bilo koga, od radnika, kompanija, država. Kada je HSBC objavio da će otpustiti uposlene, njegove akcije su skočile za više od 4%. Profit i na ljudskoj nesreći.
No, bankarski sektor je samo jedan od odbjeglih sektora. Tu je i vojni sektor, sektor vojne industrije, geoprc sektor, lijekovni sektor...
U ovom vijeku će države, nacije i društva, morati, pod pritiskom rasta NEP, ukolijenčiti ili potpuno ujaloviti odmetnute poluge ekonomske održivosti.
Jer, ekonomski, industrijski i rast standarda će postati istorijske kategorije.
I FONDOVA –
SUKOB
EKONOMSKIH
CIVILIZACIJA
Na magarcu svi zarade. A on jedva za travu.
To je oduvijek suština ekonomskih odnosa ljudskih društava. Radi se samo o tome da se taj odnos drži balansiranim i u određenim razmjerima. Takvih odnosa puna je ekonomija. Npr odnos cijena teletine i mlijeka ili kukuruza i svinjetine. Pomoću tih odnosa detektuju se poremećaji ili se predviđaju trendovi. A njihova korekcija je, u stvari ekonomska politika. Dabome, malo zemalja može da vodi ekonomsku politiku. Ili nema čim, ili nema s kim, ili su joj oduzete poluge.
Konkretno, ako magarac ima trave, soli i vode u izobilju, radio je crnački. Ako nema ni trave koliko treba, pa Ne lipši magarče dok trava ne naraste, radio je lijeno, i on i njegov gazda, baš kao magarac. Magarac je u ovoj storiji produkcioni sloj društva, nekadašnja radnička klasa. Imamo primjera Savremenih Ekonomskih Magaraca. I Magarica. Irska. Italija. Grčka.
Nekoliko posljednjih decenija su obilježene sve većim nesrazmjerima između trave i samara. Između rada i profita. Na jednoj strani su ostali oni koji rade a na svim ostalim stranama su ostali, odvojili se, oni koji profitiraju. Profit se odvojio od rada. Za svaku ekonomiju to je bespovratni krah. U svjetskim razmjerama to stvara poremećaje koji gutaju manje sposobne a da sami sebi ne mogu pomoći. Niti postoji mehanizam eksterne pomoći. Zato tako teško ide sa Grčkom, a, vidjećemo, i sa Italijom, iako se radi o Uniji.
Kako to konkretno izgleda.
Južnokorejski Hjundai, Hyundai Heavy Industries, za neupućene, proizvodi automobile. Ali upućeni znaju da je to čudovišni gigant brodogradnje i još mnogo čega. On, u stvari, automobile proizvodi od otpadnih limčića u vremenu koje radnicima ostane poslije pauze za doručak.
Hjundai zapošljava 23.600 radnika. 12% je inženjera. Prostire se na 14 miliona kvadratnih metara. Radi za 255 brodara u 47 zemalja. Dosad su isporučili 470 kontejenrskih brodova, 330 tankera za sirovu naftu, 320 brodova za rasute terete, 110 tankera za naftne derivate, 100 tankera za tečni plin... za ovu godinu plan narudžbi je 19,8 mlrd dolara. Treba upamtiti ovu brojku.
HSBC je londonska banka. Dobro, holding, mreža, bankarsko cjelosvjetsko udruženje. Ovih dana su najavili da će u dvije godine otpustiti 30.000 zaposlenih. Otposliće ih. Do 2013. planiraju troškove poslovanja sniziti za 3,5 mlrd dolara. A već je smanjio uposlene za 5.000 komada. Za prvo polugodište ove godine uknjižili su 9,6 mlrd dolara neto dobiti. Toliko je Hjundaiju potrebno narudžbi. A iz njih tek treba iscijediti dobit.
Ali glavni podatak je da Hjundai ima 23.600 radnika a ovi otpuštaju 30.000.
Poligoni profita i zarade su se potpuno odvojili. Južnokorejski radnici proizvode brodove kao Kraš keks, na pokretnoj traci ali ne mogu da sanjaju bankarske profite. Oni čak ne mogu ni da otpuste toliko radnika jer ih nemaju. Autoimatizovali su proizvodnju do krajnjih granica. Brodove rade po lego sistemu. Sklapaju gotove segmente tako brzo kao da su ih pozajmili. Evropski bankarski sektor je od početka finansijske krize otpustio 230.000 uposlenih.
Upotrebljavam termine radnici i uposleni. Nije moguće da toliko stotina hiljada ljudi ima šta da radi sa parama koje proizvode brodogradilišta, rudišta, automobilišta... Moguće je, jer rade sa tuđim parama koje su odvojili i zarađuju potpuno neovisno od bilo koga, od radnika, kompanija, država. Kada je HSBC objavio da će otpustiti uposlene, njegove akcije su skočile za više od 4%. Profit i na ljudskoj nesreći.
No, bankarski sektor je samo jedan od odbjeglih sektora. Tu je i vojni sektor, sektor vojne industrije, geoprc sektor, lijekovni sektor...
U ovom vijeku će države, nacije i društva, morati, pod pritiskom rasta NEP, ukolijenčiti ili potpuno ujaloviti odmetnute poluge ekonomske održivosti.
Jer, ekonomski, industrijski i rast standarda će postati istorijske kategorije.
субота, 6. август 2011.
EVROPA OZBILJNOSTI
ILI EVROPA IMPROVIZACIJA
Evropa je doista demokratski svijet. Dopustila je sebi da svako može da zbori o njoj i u ime nje. Soroš, onaj kontaminirani lisac finansijac, kaže da Evropa treba da ima Plan B. To je povodom krize Eurozone. Ema Bonino i Marko de Andreis, Talijani, Bonino je potpredsjednica talijanskog senata, govore o Evropskoj Superdržavi i pitaju se može li ona spasiti Euro. Pri tome iznose i Ideju Strave i Užasa: Evropska vojska bi bila druga svjetska vojna sila. Vele: Kad bi se vojska ujedinila, manje bi para tražila a bila bi sila.
Evropa je prije svega budućnost. Zato Evropa nije ništa super niti supra, ništa iznad. Evropa je nastala na različitosti svoje unutrašnje civilizacijske i hrišćanske strukture. To joj ne treba poništavati. Zadnji put kad je to poništavano, silom, i kada se Evropa htjela pretvoriti u Nad i Pod, cijeli svijet je bio pred katastrofom.
Evropa je odgovorna za svijet. Ali to je sada u drugom planu u odnosu na vrijeme Drugog rata. Sada je, prije svega odgovorna prema sebi. Dolaze nova vremena. Oni koji su pobjedu u Drugom svjetskom ratu prigrabili za sebe, da bi krojili svijet, i uzimali mjere, u čemu se Evropa nije snašla, dijelom jer je suštinski troma a dijelom jer je bila razrušena i izmrcvarena, na izdisaju su. Dolaze Nove Ekonomske Ploče na zemljinoj ekonomskoj kori.
To tjera Evropu da ima odgovornost prema sebi. Ali je tjera i na ozbiljnost. Evropa nema vremena za improvizacije. Ona je pola vijeka od Poraza Nazatka i krvave Pobjede Napretka iskoristila samo za stvaranje EU i za uvođenje Eura. Kina, naprimjer, iskoristila je tih pola vijeka, dok su drugi okolo srali o Crnom Komunizmu i tekućoj krvi ljudskih prava na Trgu Nebeskog Mira, za stvaranaje Ekonomskog Radnog Monolita Različitosti. Kina je sada jedna Velika Evropska Unija. Ali mnogo efikasnija i mnogo različitija. Samo neupućeni misle da je Monolit Petokrake homogenizovao taj kontinenet na kontinentu. Ne. Kina je prije svega Različitost. Ali je i Efikasnost, Rad i Budućnost. Evropa mora da misli na Kinu, ne kao neprijatelja, nego na nešto što je nezaobilazni orijentir. I na druge Kine. Propast Amerike je počela. Kad padne bankarski rejting, a vještački je držan odavno, nema te vijagre koja će da Ga diže.
Prilude, Ema i Marko, gdje ih Evropa samo nađe, kao i Kacina, Pak i sl., pričaju o Evrpskoj Vojnoj Sili. Zar istorija nikoga ničemu ne uči. Ako hoćete sigurno da propadnete, odete u sitoriju kao tragedija, onda se uhvatite vojne sile. Džingis Kan i Aleksandar Makedonski, kao i Hitler, bili su vojne sile. SSSR je bio vojna sila. Sad je još uvijek vojna sila pa On pada. Pada Dolar. Pada Raj Kapitala, Kokakole i Meka. Vojna sila ne zna za odrednicu budućnost. Njena suština je sadašnjost a da bi se vladalo sadašnjošću, vojna sila, ili bilo ko drugi, mora da potčini sve političke, ekonomske, kulturne i umne resurse. Tako je odavno u Americi. A to je put u propast. Prvo ekonomsku, zemlja postane ekonomski okupirana od vlastitog vojnog sektora, pa onda i političku.
Evropa ima prečeg posla pred sobom:
• Mora definisati političku strukturu. Šta želi od parlamenta i svega drugog. I mora demokratizovati izbor tih struktura a ne da se one popunjavaju budalama kao Kacin. Možda Kacin i nije tolika budala ali fenomenalan je kao uzorak.
• Mora riješti svoje iluzije, halucinacije i traume oko proširenja. Da li želi da postane Evropa Evrope ili Evropa Parazita. NPR.
• Mora se riješiti svoje iluzije multikulturalnosti, multikonfesionalnosti i multikontinentalnosti. Svi imaju prava ali prava na Evropu ima samo Evropa.
• Mora uspostaviti relaciju prema Rusiji. To više nije mrski SSSR iz koga će jednog dana petokraka da se razmnoži po cijelom Londonu i drugim zapadnim metropolama.
• Mora definisati ekonomske procedure u Eurozoni. Jasno je da različit stepen razvoja produkcionih snaga i odnosa u pojedinim zemljama zahtijeva različit pristup, odnosno različite uslove. Ne može se izbjeći, npr, neka vrsta Selektivne Primarne Emisije Eura. Pomoć Grčkoj je ta neka vrsta Primarne Emisije, samo na drugom mjestu. Dabome, moraju postojati i mehanizmi zauzdavanja ali se zemlji ne može oduzeti samostalnost i odgovornost.
• Mora odgovoriti na radno-proizvodni vijek koji dolazi. Nije dovoljno birokratizovati broj čokota i slično. Vrlo brzo će se ući u vijek bez nafte, vijek sa skupom električnom energijom. Na to se može odgovoriti samo kontrolom prirasta ili priliva stanovništva i radom. Golim Radom. Umjesto Društvenih Mreža biće neophodne Žuljevite Mreže. Kolikogod to današnjim besposlenim generacijama, rođenim u besposlici, odcuclanim besposlicom, izgledalo nevjerovatno.
• Mora se otarasiti balasta. Engleske. Turske. ISL. To su razarajući elementi. Elementi koji ne pripadaju Evropi ali ne pripadaju ni drugamo. Međuprostor.
• Mora do perfekcije dovesti svoje finansije i primorati članice da ih kontrolišu i kontrole stavljaju na uvid.
• Mora odlučiti da će uvijek biti Evropa Članica a nikada Evropa Vještačkog Sjaja.
Dabome, da je pitanje da li sadašnja generacija evrpskih lidera, Merkelova i Sarkozi, mogu da kreiraju i diktiraju tempo. Vrijeme izmiče a za novu generaciju, koje nema na vidiku, treba mnogo vremena. Bojim se da se tempo gubi sa raznim Kacinima, jer njih ima posvuda okolo, samo nas za nos štipa ovaj. U Italiji, Francuskoj i Njemačkoj se mora iznjedriti triling lidera koji će ovaj vijek pretvoriti u Vijek Evrope.
Biće teško.
ILI EVROPA IMPROVIZACIJA
Evropa je doista demokratski svijet. Dopustila je sebi da svako može da zbori o njoj i u ime nje. Soroš, onaj kontaminirani lisac finansijac, kaže da Evropa treba da ima Plan B. To je povodom krize Eurozone. Ema Bonino i Marko de Andreis, Talijani, Bonino je potpredsjednica talijanskog senata, govore o Evropskoj Superdržavi i pitaju se može li ona spasiti Euro. Pri tome iznose i Ideju Strave i Užasa: Evropska vojska bi bila druga svjetska vojna sila. Vele: Kad bi se vojska ujedinila, manje bi para tražila a bila bi sila.
Evropa je prije svega budućnost. Zato Evropa nije ništa super niti supra, ništa iznad. Evropa je nastala na različitosti svoje unutrašnje civilizacijske i hrišćanske strukture. To joj ne treba poništavati. Zadnji put kad je to poništavano, silom, i kada se Evropa htjela pretvoriti u Nad i Pod, cijeli svijet je bio pred katastrofom.
Evropa je odgovorna za svijet. Ali to je sada u drugom planu u odnosu na vrijeme Drugog rata. Sada je, prije svega odgovorna prema sebi. Dolaze nova vremena. Oni koji su pobjedu u Drugom svjetskom ratu prigrabili za sebe, da bi krojili svijet, i uzimali mjere, u čemu se Evropa nije snašla, dijelom jer je suštinski troma a dijelom jer je bila razrušena i izmrcvarena, na izdisaju su. Dolaze Nove Ekonomske Ploče na zemljinoj ekonomskoj kori.
To tjera Evropu da ima odgovornost prema sebi. Ali je tjera i na ozbiljnost. Evropa nema vremena za improvizacije. Ona je pola vijeka od Poraza Nazatka i krvave Pobjede Napretka iskoristila samo za stvaranje EU i za uvođenje Eura. Kina, naprimjer, iskoristila je tih pola vijeka, dok su drugi okolo srali o Crnom Komunizmu i tekućoj krvi ljudskih prava na Trgu Nebeskog Mira, za stvaranaje Ekonomskog Radnog Monolita Različitosti. Kina je sada jedna Velika Evropska Unija. Ali mnogo efikasnija i mnogo različitija. Samo neupućeni misle da je Monolit Petokrake homogenizovao taj kontinenet na kontinentu. Ne. Kina je prije svega Različitost. Ali je i Efikasnost, Rad i Budućnost. Evropa mora da misli na Kinu, ne kao neprijatelja, nego na nešto što je nezaobilazni orijentir. I na druge Kine. Propast Amerike je počela. Kad padne bankarski rejting, a vještački je držan odavno, nema te vijagre koja će da Ga diže.
Prilude, Ema i Marko, gdje ih Evropa samo nađe, kao i Kacina, Pak i sl., pričaju o Evrpskoj Vojnoj Sili. Zar istorija nikoga ničemu ne uči. Ako hoćete sigurno da propadnete, odete u sitoriju kao tragedija, onda se uhvatite vojne sile. Džingis Kan i Aleksandar Makedonski, kao i Hitler, bili su vojne sile. SSSR je bio vojna sila. Sad je još uvijek vojna sila pa On pada. Pada Dolar. Pada Raj Kapitala, Kokakole i Meka. Vojna sila ne zna za odrednicu budućnost. Njena suština je sadašnjost a da bi se vladalo sadašnjošću, vojna sila, ili bilo ko drugi, mora da potčini sve političke, ekonomske, kulturne i umne resurse. Tako je odavno u Americi. A to je put u propast. Prvo ekonomsku, zemlja postane ekonomski okupirana od vlastitog vojnog sektora, pa onda i političku.
Evropa ima prečeg posla pred sobom:
• Mora definisati političku strukturu. Šta želi od parlamenta i svega drugog. I mora demokratizovati izbor tih struktura a ne da se one popunjavaju budalama kao Kacin. Možda Kacin i nije tolika budala ali fenomenalan je kao uzorak.
• Mora riješti svoje iluzije, halucinacije i traume oko proširenja. Da li želi da postane Evropa Evrope ili Evropa Parazita. NPR.
• Mora se riješiti svoje iluzije multikulturalnosti, multikonfesionalnosti i multikontinentalnosti. Svi imaju prava ali prava na Evropu ima samo Evropa.
• Mora uspostaviti relaciju prema Rusiji. To više nije mrski SSSR iz koga će jednog dana petokraka da se razmnoži po cijelom Londonu i drugim zapadnim metropolama.
• Mora definisati ekonomske procedure u Eurozoni. Jasno je da različit stepen razvoja produkcionih snaga i odnosa u pojedinim zemljama zahtijeva različit pristup, odnosno različite uslove. Ne može se izbjeći, npr, neka vrsta Selektivne Primarne Emisije Eura. Pomoć Grčkoj je ta neka vrsta Primarne Emisije, samo na drugom mjestu. Dabome, moraju postojati i mehanizmi zauzdavanja ali se zemlji ne može oduzeti samostalnost i odgovornost.
• Mora odgovoriti na radno-proizvodni vijek koji dolazi. Nije dovoljno birokratizovati broj čokota i slično. Vrlo brzo će se ući u vijek bez nafte, vijek sa skupom električnom energijom. Na to se može odgovoriti samo kontrolom prirasta ili priliva stanovništva i radom. Golim Radom. Umjesto Društvenih Mreža biće neophodne Žuljevite Mreže. Kolikogod to današnjim besposlenim generacijama, rođenim u besposlici, odcuclanim besposlicom, izgledalo nevjerovatno.
• Mora se otarasiti balasta. Engleske. Turske. ISL. To su razarajući elementi. Elementi koji ne pripadaju Evropi ali ne pripadaju ni drugamo. Međuprostor.
• Mora do perfekcije dovesti svoje finansije i primorati članice da ih kontrolišu i kontrole stavljaju na uvid.
• Mora odlučiti da će uvijek biti Evropa Članica a nikada Evropa Vještačkog Sjaja.
Dabome, da je pitanje da li sadašnja generacija evrpskih lidera, Merkelova i Sarkozi, mogu da kreiraju i diktiraju tempo. Vrijeme izmiče a za novu generaciju, koje nema na vidiku, treba mnogo vremena. Bojim se da se tempo gubi sa raznim Kacinima, jer njih ima posvuda okolo, samo nas za nos štipa ovaj. U Italiji, Francuskoj i Njemačkoj se mora iznjedriti triling lidera koji će ovaj vijek pretvoriti u Vijek Evrope.
Biće teško.
четвртак, 4. август 2011.
Sticajem okolnosti da sam radio na Kampanjoli i da sam povrijedio koljeno, upoznao sam se sa Nikolom Marčetom, Banjalučaninom koji je automobilski čudotvorac, konstruktor i zlatnoruki majstor. U školjku starog Fiće koji nema šasiju, čak ni polušasiju, smjestio je motor Kavasakija od 1000 kubika i 15.000 obrtaja. Za tu priliku je morao ojačati karoseriju, ugraditi vješanja i kočnice od savremenih auta i prilagoditi mjenjač a motor smjestiti u sredinu, ispred ose zadnjih točkova što je dalo potpuno novi konstruktorski proizvod. Novi motor i vješanje zahtijevali su i proširenje razmaka točkova pa su nadograđeni novi blatobrani. Sve ostalo je klasično Fićino, bez suvišnih detalja. Kad se otvori poklopac motora ne može se vidjeti motor nego samo auspuh i dio električnog rikverca.
sjeo sam u Fiću ali mi nije palo na pamet ga ga vozim jer u prvoj ide 80 km na sat. Vadio sam se na povrijeđeno koljeno. ali, moram priznati da motor ima zvuk Neidentifikovanih letećih objekata.
SRAMOTA ME
GOJKOVE REPORTAŽNE
SLIKE SARAJEVA
„To je Sarajevo u kojem su slike višegodišnjeg raspadanja urbanog identiteta vidljive na svakom koraku, Sarajevo koje živi u truleži primitivizma, Sarajevo čija kultna ulica Ferhadija liči na pijacu u Novom Pazaru... Sarajevo grad pucnjave i uništenih zelenih površina. Vozeći po rasklimanim šinama u Titovoj ulici, tramvaji proizvode buku kao da prolaze tenkovi. U Sarajevu se svaki dan 5.000 ljudi prehranjuje na kazanima narodnih kuhinja. A njegovom polumilionskom stanovništvu, tvrdi televizija, pridružilo se oko deset hiljada pasa lutalica, koji u potrazi za hranom napadaju i ljude.“
Čitam, pa ne mogu da vjerujem. Pogledam koje su novine. Oslobođenje. Sarajevsko. Srpsko Sarajevo se odavno oslobodilo Oslobođenja. Otkad ja pišem u Oslobođenju. Kad izbi Gojko i njegova slika. Pade mi Trebević sa srca. Rekli bi opet, eno četničkog fašiste, ne može da smisli Sarajevo, naš Patriotski Državni Filmski Multietnički Bosanski Transvestorijentalni Zlatkov Grad.
Nemoj mi, Gojko, brate, o Sarajevu tako. Sarajevo je svjetlo na kraju tunela zvanog Republika Srpska. Baš kad nam se zjenice suze na stoti dio prečnika dlake, od silne tušte i tme manjeg beha entiteta, ugledamo Sarajevo, lijepo, gizdavo, i pogled nam se otvori prema širinama, visinama i kotlinama civilizovanih horizonata. To je grad u kojem je mezar Alije Deklaracije. To je raskrsnica puteva, od Pala ka Ilidži, od Trnova ka Vitezu i od Podgraba do Piramida. Kakvi psi lutalice. To je sve došlo iz siromašne Republike Srpske. U zadnje vrijeme dolaze i iz Herceg Bosne. Nemoj tako o Novom Pazaru. To je isto svjetlo, samo na kraju tamne Srbije. Kad se izađe iz ta tri mutljava pašaluka serbijanska, sine bjelina muftijinog beemvea, STJ, i fesa, pa se otvori pogled preko Albanije, preko Egeja, pa zaokrene prema Bosforu i Dardanelima. Samo iz Novog Pazara može da se gleda pogledima koji imaju krivine. Tako i iz Sarajeva. Gledaš prema Briselu a pogled, negdje iza Beča, skrene prema Ankari. Milina. Nemoj, Gojko, o tenkovima. Sad, kad se vratio Jovan Divjak. Uživiće se stari jna general sarajevske vjeroispovijesti.
Primjećujem, iz ovoga mraka, kako je Gojko u posljednje vrijeme dobio naglu crtu kritičnosti prema Trapu, Kotlini i Saraju uopšte. Nakon toliko godina. I drugi intelektualonosni javnosnici, isto, uglavnom nedžamijski služinački živalj.
Vidio je i Gojko bijedu Red karpeta, Red Purivatre, svu kulisu. Mi, fašisti, genocidaši i separatisti, ustaše, državoizrodi, vidjeli smo te lažne i od laži orgazmično vlažne crvene tepihe posvuda u Saraju, političkom, nacionalnom i vjerskom naročito i odavno. Zato smo prezreni i proskribovani. Manje behaentitetlije, trećaši, agresori, PIMČ.
Talentovan je vidilac Gojko, vidio bi on i prije ovo što vidi sada. Ali je profitabilnije bilo gledati kako trune Republika Srpska, kako propada Šumskadija, kako vlada Laktašenko, kako u tom toru sve vrvi od zločinaca i koljača... kako Srbi donose haos pod naš Crveni Tepih. Sada, kad su pohapšeni koljači, otišao i Ratko, sad se vidi i Sarajevo.
Moj Gojko. I ti si učestvovao u tome. I ti si dovodio te pse lutalice. Gdje ih nađe deset hiljada, toliko u Sarajevu nema ni Srba, STJ. Ti nisi nikada uzeo ključ 42 pa zavrnuo neku maticu na tim šinama. Nikada nisi uzeo vedro zelene boje pa malo ozelenio te površine. Stalno si, sa drugima, pošumnjavao Srpsku. Crnio, tmačio, tmio. A oni su to i htjeli. Razne Purivatre. Da rade što hoće, mimo Grada, mimo Bosne, mimo Vas tolikih.
Samo što Mirsad to pokaže na tepihu. Dovede Anđelinu pa dunjaluk puca od želje da je pukne po dupetu. Jebo invalidnine, reketaše i platformaše.
Ostali ne pokazuju.
Moj Gojko.
GOJKOVE REPORTAŽNE
SLIKE SARAJEVA
„To je Sarajevo u kojem su slike višegodišnjeg raspadanja urbanog identiteta vidljive na svakom koraku, Sarajevo koje živi u truleži primitivizma, Sarajevo čija kultna ulica Ferhadija liči na pijacu u Novom Pazaru... Sarajevo grad pucnjave i uništenih zelenih površina. Vozeći po rasklimanim šinama u Titovoj ulici, tramvaji proizvode buku kao da prolaze tenkovi. U Sarajevu se svaki dan 5.000 ljudi prehranjuje na kazanima narodnih kuhinja. A njegovom polumilionskom stanovništvu, tvrdi televizija, pridružilo se oko deset hiljada pasa lutalica, koji u potrazi za hranom napadaju i ljude.“
Čitam, pa ne mogu da vjerujem. Pogledam koje su novine. Oslobođenje. Sarajevsko. Srpsko Sarajevo se odavno oslobodilo Oslobođenja. Otkad ja pišem u Oslobođenju. Kad izbi Gojko i njegova slika. Pade mi Trebević sa srca. Rekli bi opet, eno četničkog fašiste, ne može da smisli Sarajevo, naš Patriotski Državni Filmski Multietnički Bosanski Transvestorijentalni Zlatkov Grad.
Nemoj mi, Gojko, brate, o Sarajevu tako. Sarajevo je svjetlo na kraju tunela zvanog Republika Srpska. Baš kad nam se zjenice suze na stoti dio prečnika dlake, od silne tušte i tme manjeg beha entiteta, ugledamo Sarajevo, lijepo, gizdavo, i pogled nam se otvori prema širinama, visinama i kotlinama civilizovanih horizonata. To je grad u kojem je mezar Alije Deklaracije. To je raskrsnica puteva, od Pala ka Ilidži, od Trnova ka Vitezu i od Podgraba do Piramida. Kakvi psi lutalice. To je sve došlo iz siromašne Republike Srpske. U zadnje vrijeme dolaze i iz Herceg Bosne. Nemoj tako o Novom Pazaru. To je isto svjetlo, samo na kraju tamne Srbije. Kad se izađe iz ta tri mutljava pašaluka serbijanska, sine bjelina muftijinog beemvea, STJ, i fesa, pa se otvori pogled preko Albanije, preko Egeja, pa zaokrene prema Bosforu i Dardanelima. Samo iz Novog Pazara može da se gleda pogledima koji imaju krivine. Tako i iz Sarajeva. Gledaš prema Briselu a pogled, negdje iza Beča, skrene prema Ankari. Milina. Nemoj, Gojko, o tenkovima. Sad, kad se vratio Jovan Divjak. Uživiće se stari jna general sarajevske vjeroispovijesti.
Primjećujem, iz ovoga mraka, kako je Gojko u posljednje vrijeme dobio naglu crtu kritičnosti prema Trapu, Kotlini i Saraju uopšte. Nakon toliko godina. I drugi intelektualonosni javnosnici, isto, uglavnom nedžamijski služinački živalj.
Vidio je i Gojko bijedu Red karpeta, Red Purivatre, svu kulisu. Mi, fašisti, genocidaši i separatisti, ustaše, državoizrodi, vidjeli smo te lažne i od laži orgazmično vlažne crvene tepihe posvuda u Saraju, političkom, nacionalnom i vjerskom naročito i odavno. Zato smo prezreni i proskribovani. Manje behaentitetlije, trećaši, agresori, PIMČ.
Talentovan je vidilac Gojko, vidio bi on i prije ovo što vidi sada. Ali je profitabilnije bilo gledati kako trune Republika Srpska, kako propada Šumskadija, kako vlada Laktašenko, kako u tom toru sve vrvi od zločinaca i koljača... kako Srbi donose haos pod naš Crveni Tepih. Sada, kad su pohapšeni koljači, otišao i Ratko, sad se vidi i Sarajevo.
Moj Gojko. I ti si učestvovao u tome. I ti si dovodio te pse lutalice. Gdje ih nađe deset hiljada, toliko u Sarajevu nema ni Srba, STJ. Ti nisi nikada uzeo ključ 42 pa zavrnuo neku maticu na tim šinama. Nikada nisi uzeo vedro zelene boje pa malo ozelenio te površine. Stalno si, sa drugima, pošumnjavao Srpsku. Crnio, tmačio, tmio. A oni su to i htjeli. Razne Purivatre. Da rade što hoće, mimo Grada, mimo Bosne, mimo Vas tolikih.
Samo što Mirsad to pokaže na tepihu. Dovede Anđelinu pa dunjaluk puca od želje da je pukne po dupetu. Jebo invalidnine, reketaše i platformaše.
Ostali ne pokazuju.
Moj Gojko.
среда, 3. август 2011.
ŠEIKURČINA I PINKRATIJA
U dva dana dva medijska aktera dokazuju da ima dna ali da ima i vrha.
Večernji List Mostar i Šeik Hassan došli su u Makarsku Republjik da ustanove kako se provincijalci koji ne podnose druge provincijalce, odnose prema razvikanim bogatašima koji se znoje u nekim dugim vrećama. I otkrili su mnogo više nego svo istraživačko novinarstvo koje su ovdje stranci promovisali na raznim kurčevima instant žurnalistike. Otkrili su više nego što bi mnoge knjige sadržavale o analizama sociološkog, političkog, moralnog i vrijednosnog urušavanja jednog sistema i svih sistema koji su nastali na razvalinama. Otkrili su kako se ponaša načelnik Makarske i da to nije ni malo različito od načelnika Ugljevika ili Surdulice. Da je njegova briga za državu nikakva i da je njemu i takvima šteta bilo izboriti Nezavisnu Domovinu. Takva je briga i načelnika Doboja, načelnika Kaknja i načelnika Šapca.
Otkrili su i nevjerovatno podaništvo koje je zahvatilo ovaj prostor. Neke dijelove kad su primali islam a neke kad su dankedojčlandirali. Da je šeik izvadio lovu svi bi po makarskim plažama pasli kamenje.
Vlasnik Televizije Pink, takozvane Pinkačice, pokazao je, pak, dno. To je onaj Miloševićev pupoljak koji se dokopao vlasništva nad medijima pa počeo da truje naciju. A i šire. Njegov program užeglih plesačica, pjebačica i zabačenog varoškog primitivizma, ispira mozak čak i glupljima od Partizanovog golmana. A njegova internacionalna saradnja sa hrvatskim erteelom, u promovisanju kurvanog imbecilstva, ostaće upamćena kao nevjerovatno masovno podržano samoponižavanje gledališta i življa uopšte.
Takvom neotrovanom Vlasniku Pinkurčine, morske i carinske vlasti Hrvatske su zaplijenile jahtu jer nije platio porez ili carinu a nije poštovao ni neke interne zakone.
Sada je uvređeni i izbezumljeni Vlasnik odlučio da više ne pušta hrvatsku muziku, hrvatske filmove i hrvatske reklame na svojim televizijama. Prethodno je srao o tome kako je medijsku krv prolijevao da poboljša saradnju Srbije i Hrvatske u robnoj razmjeni i da, uopšte, popravi odnose te dvije zemlje. STJ.
Primitivni vlasnik je smetnuo sa uma da on svoju televiziju ne prikazuje samom sebi i da, čim emituje program, ima svu silu društvenih, etičkih i profesionalnih norme i obaveza koje mora poštovati. Umjesto da se ponaša kao uvrijeđena bečka frajla.
A takvi kao Vlasnik Simić, skoro su svi na ovim prostorima. Samo ih treba malo analizirati. Doduše, nemaju svi jahte. Sad je nema ni Vlasnik.
U dva dana dva medijska aktera dokazuju da ima dna ali da ima i vrha.
Večernji List Mostar i Šeik Hassan došli su u Makarsku Republjik da ustanove kako se provincijalci koji ne podnose druge provincijalce, odnose prema razvikanim bogatašima koji se znoje u nekim dugim vrećama. I otkrili su mnogo više nego svo istraživačko novinarstvo koje su ovdje stranci promovisali na raznim kurčevima instant žurnalistike. Otkrili su više nego što bi mnoge knjige sadržavale o analizama sociološkog, političkog, moralnog i vrijednosnog urušavanja jednog sistema i svih sistema koji su nastali na razvalinama. Otkrili su kako se ponaša načelnik Makarske i da to nije ni malo različito od načelnika Ugljevika ili Surdulice. Da je njegova briga za državu nikakva i da je njemu i takvima šteta bilo izboriti Nezavisnu Domovinu. Takva je briga i načelnika Doboja, načelnika Kaknja i načelnika Šapca.
Otkrili su i nevjerovatno podaništvo koje je zahvatilo ovaj prostor. Neke dijelove kad su primali islam a neke kad su dankedojčlandirali. Da je šeik izvadio lovu svi bi po makarskim plažama pasli kamenje.
Vlasnik Televizije Pink, takozvane Pinkačice, pokazao je, pak, dno. To je onaj Miloševićev pupoljak koji se dokopao vlasništva nad medijima pa počeo da truje naciju. A i šire. Njegov program užeglih plesačica, pjebačica i zabačenog varoškog primitivizma, ispira mozak čak i glupljima od Partizanovog golmana. A njegova internacionalna saradnja sa hrvatskim erteelom, u promovisanju kurvanog imbecilstva, ostaće upamćena kao nevjerovatno masovno podržano samoponižavanje gledališta i življa uopšte.
Takvom neotrovanom Vlasniku Pinkurčine, morske i carinske vlasti Hrvatske su zaplijenile jahtu jer nije platio porez ili carinu a nije poštovao ni neke interne zakone.
Sada je uvređeni i izbezumljeni Vlasnik odlučio da više ne pušta hrvatsku muziku, hrvatske filmove i hrvatske reklame na svojim televizijama. Prethodno je srao o tome kako je medijsku krv prolijevao da poboljša saradnju Srbije i Hrvatske u robnoj razmjeni i da, uopšte, popravi odnose te dvije zemlje. STJ.
Primitivni vlasnik je smetnuo sa uma da on svoju televiziju ne prikazuje samom sebi i da, čim emituje program, ima svu silu društvenih, etičkih i profesionalnih norme i obaveza koje mora poštovati. Umjesto da se ponaša kao uvrijeđena bečka frajla.
A takvi kao Vlasnik Simić, skoro su svi na ovim prostorima. Samo ih treba malo analizirati. Doduše, nemaju svi jahte. Sad je nema ni Vlasnik.
понедељак, 1. август 2011.
Konačno je AR 55, stara JNA Aždaja, u mojoj izvedbi markirana kao ARV 55, izvežena na cestu. Uspješno je položila test sa širokim niskoprofilnim gumama, zadnje vuče u krivinama, mijenjanja brzina (druga mora bez gasa), instalacija i osvjetljenja, kočenja i ogibljenja.
Čekaju se registracija i tablice, sutra prekosutra, pa će i u grad, u Banjaluku.
Na kraju ovog fotoserijala je skica kampanjole koju sam uradio na početku, krajem 2009. godine. Trudio sam se da kao majstor ne odstupim mnogo od sebe kao dizajnera.
Bitno mi je da sam na njoj sve uradio svojim rukama. Naučio sam za tu priliku i neke zanate koje nisam znao. CO2 zavarivanje, pripremu za lakiranje, lakiranje, bravarske poslove... ARV 55 je kompletno reparirana, osim motora koji je u dobrom stanju izašao iz rata i kome su promijenjene sitnice, razvodnik paljenja, karburator i slično. njen motor je, inače, motor iz Pezejca 125P, odnosno llasična fiatova mašina koja je ugrađivana davnih godina u italijanska vozila. Moja Aerka je 58. godište.
Njene performanse je svrstavaju u klasična terenska vozila, ratna vozila u najekstremnijem smislu riječi. ima pogon i na prednje točkove, do brzine od 35 km na čas, poseban hladnjak ulja, blokadu diferencijala... ali sam je ja radio kao luksuzno gradsko vozilo. stoga su gume nise i široke, sjedišta kožna, ručno rađena, vozača, suvozača i klupe pozadi, tapecirung vrata i podova je takođe kvalitetan i luksuzan, dodani su reflektori na zaštitni most u slučaju prevrtanja, sve što se vidi je lakirano u jednoj od tri boje, mnogi vijci, najsitniji dijelovi, volan je rađen u svetri boje ARV 55. Stoga mi je i trebalo toliko vremena da je uradim mada na prstemogu izbrojiti dane koji su na njoj provedeni u punom radnom vremenu. I, uz to, prošle godine sam imao izbornu kampanju što me je 6, 7 mjeseci odvoilo od bilo kakavog rada.
Karakteristike mog dizajna idu za tim da se sačuva klasični izgled Aerke a doda luksuz i kabrioletska varinanta. Zato sam sačuvao njen prednji branik, blatobrane, pokolopac motora, kanister za gorivo i zadnje odbojnike po čemu je ova kampanjola prepoznatljiva. Ako bi se to mijenjalo onda to više ne bi bila AR 55. Radi sigurnosti sam dodao modernu i obimnu zadnju svjetlosnu grupu jer se njena originalna svjetla pozicije i pokazivača pravca slabo vide po današnjim kriterijima (a nisu ni konstruisana za gradsku vožnju).
Slijedećih dana ću dati mnogo foto-detalja kako bi ljubitelji ovog čudnovatog vozila mogli da steknu pravu sliku o ovoj rukotvorini.
Пријавите се на:
Постови (Atom)
