ETNITETI I NACIJA.BA
Bosanskohercegovački prostor ima problema sa nacijama.
Sada u 21. vijeku više nego ikada.
Ranije su nacionalno pitanje rješavale, prevedi: zapretavale, imperijalne koljačke horde osmanlija, ujalovljeni fini bečki kolonizatori i ljubitelji ovdašnjih šuma, jasenovački istrebljivači i ovdašnji pomagači Endeha, Cekakape i šire.
Onda su na sav taj jad i čemer došle demokratske snage iz koncerna za razdvajanje crvenih krvnih zrnaca od tijela i duše, SDSDAHDZ i riješile nacionalno pitanje tako da sad nismo ni na nebu ni na zemlji.
Hrvati su u BiH ponovo svedeni samo na katolike. Tročetvrtisani su. To znači da je tri četvrtine protjerano ili otišlo iz BiH. Upotrijebio ih Zagreb i šutnuo.
Srbi u BiH, koje su neki pokušali naguziti sa uspavankom „Bosanski Srbi“, kao i Hrvate, imaju Republiku Srpsku i to im je jedina slamka spasa među vihorove. Ali to ni blizu doka nije niti ima sidra u koji se može pouzdati. Vide kako su prošla Srbljad u Hrvatskoj i na Kosovu, nisu ćoravi. Upotrijebio ih Beograd i Sloba Zloba i šutnuo.
Muslimane su imenovali nekolicinom „m“, pa ih razvlačili od jugoslovena do bogumila a oni sebe razvlačili od Bosanaca do Bošnjaka, od Dobrih Bošnjana do nekih selefija, džimlija i dželatlija, alah ih poselamio. Upotrijebio ih Alija pa se preselio na ahiret.
Sad je problem kako riješiti nacionalna pitanja u BiH. Beograd i Zagreb se namirili. Za Serbe i Hervate ovdje se moraju stvoriti dugotrajni teritorijalno-kolektivni osigurači koji neće, barem ne odmah, razbiti BiH jer onda i muslimani ostaju na meraji bez živice.
S muslimanima je i najveći problem jer nacionalno neprekinuto lutanje stvara konfuziju u glavama a i islamska vjera ne daje naglasak na naciju. Bitno je da smo muslimani. U tom procjepu jača fundamentalna struja islama i još više ovdašnje dobre ljude izbacuje iz takta i mira.
Najveći dio muslimana izlaz vidi u stvaranju jedne bosanskohercegovačke nacije, po mogućnosti bosanske sa bosanskim jezikom a njiha dva neka budu etnos. Čuo sam i varijantu da na ličnoj karti, u rubrici nacionalnost, piše Bosanac i Hercegovac.
Dva su, dakle, razloga za toliku muslimansku fascinaciju jednom nacijom.
Oni prostodušni i dobronamjerni vide u tome način da se i muslimani skrase u neku naciju a da se pri tome vjera ne prevede u naciju, vidaju žal za zajedničkim komšijskim mirom itd.
Oni krvoločni vide u tome formulu građanske, evropske priče, svi smo nacija, ba, ljudska prava, ba, patriotizam, ba, država, ba, milina, ba... ne možemo više trpiti da Jevrej ne može da bude prijesednik države, gdje su ljudska prava, ba? Dok se na početku ukine Eres i dok se sve to izdobri eto asimilacije, eto odlaska u Beograd i Zagreb, eto manjima... a onda ćemo kao i u Ustavu Hrvatske utefteriti jedno dva mjesta za Hrvate, u ba-parlamentu i jedno tri mjesta za Srbe, u ba.parlamentu. Jakako.
*
Kad otac umre (sfrj), braća dijele njivu, prave među. Uvijek je tu lopata i sikira. Ako treba, odmah se isjeći i zakopati ali međa mora ostati, za širinu ašova, makar. Ako su normalni, pruže ruku i budu braća, zemlja ionako ne može nigdje, nije stonoga.
A i očevina se ne prodaje.

UMNO POREMEĆEN SISTEM VRIJEDNOSTI
Bosna i Hercegovina ne može biti država.
Jer nema, među ostalim, sistem vrijednosti.
A sistem vrijednosti je temelj svake države, društva, nacije, družine, skupine, plemena...
Ako je samoubistvo jednog običnog sarajevskog dripca, divljaka, drogeraša, kriminalca i pljačkaša vijest za naslovne strane i dnevnike javnih televizija u BiH, onda je to znak mnogo veći od toga da nema sistema vrijednosti. To je znak da nema vrijednosti uopšte. To je znak da je gola balkanska guzica sjajnija od Luvra.
Ne prihvatam priče o tome kako se rahmetli dripac uključio u odbranu opkoljenog Sarajeva. To nije legitimacija za ulazak u čestite i napaćene, niti među žrtve. Ne prihvatam da je herojstvo jedne budale veće od Fatinog herojstva u jednom odlasku po vodu sa plastičnom bocom.
Svi oni koji su objavili tu vijest na naslovnicama i drugdje treba da se zapitaju o tome kako su se doveli u tu situaciju da mediji i javnost već petnaeest i više godina od budale i krimanlca prave heroja. Nakon takvog tretmana red je da ga se ukopa u aleji velikana. Što je sumračno za ovu zemlju prepunu patriotizma kojeg mora dijeliti i probisvijetima.
Kada sam u predvečerje SDSDAHDZ rata u BiH još radio na Televiziji Sarajevo, iz banjalučkog studija, doživio sam bezbroj susreta sa dripcima vanzemaljcima. Jednog dana su okupirali relej na Kozari i TV SA je u tom dijelu BiH prestala da postoji a ja sam sveden na radio-dopisnika, samo telefonom. Drugog dana pojavljuje se jedan od banjalučkih dripaca koji je umislio da je srpski intelektualac, antički heroj i budući ukopnik u aleji velikana, a inače nekadašnji perač ecovanih bakarnih valjaka na incelovoj šestobojki koja je štampala kese za bronhi i negro, i gura mi pod nos vhs kasetu da je pošaljem u Saerajevo i objavim „na toj tvojoj televiziji“. Rekao sam mu da on nije ništa, da su počinili kriminalno djelo i da me to ne zanima. Svi oko mene su najednom dobili povećane oči. Ja nisam odmah shvatio zašto jer nisam znao o kakvim se budalama i naoružanju radi, mada sam dotičnog poznavao otkako sam u Banjaluci.
Kasnije sam sve to saznao, kada je dotični postao važan u AR ovoj i AR onoj, u Karadžićevim vladama... a ja postao važan u smrdljivim, krvavim i blatnjavim rovovima na Savi, na Doboju, na Bijelikm Stijenama...
Dabome, i danas bih uradio isto.
Pokušao bih da zaštitim sistem vrijednosti.
Ako se nije mogao odbraniti tada, potrebno ga je odbraniti sada. Ali, vidim, mrka kapa.
Ovo je odgovornost prije svega medija. Tu se me nogu zaklanjati iza političara i neke nacionalističke retorike koju ne mogu zaobići. To je urednička i profesionalna orijentacija mnogih medija. Negativna informacije, inforamcije samo o sirotinji, samo o neimaštvu nikad o uspjehu i radu, o zločinima, o napadu na institucije...
Na taj način se vanmaterično začinju novi sarajevski ili banjalučki dripci jer su u ovih petnaest godina dobili pravo na začeće.
I tako istorija teče, od Ćuprije do Ćuprije, od Ćorkana do Ćorkana, od Zločina do Zločina...

SIROTI LAGUMDŽIJA ŽRTVA TRAČA
Da se odmah razumijemo, što nikako ne znači urazumimo, mislim da ti neki Ait Idr Mustafe nisu imali šta raditi u BiH u toku i nakon rata. Isto kao i onaj Arkan, jedan od generala Kriminalizovane Odbrane Srpstva Slobodana Požarevca. Isto kao jevtini legionarski plaćenički šljam, sada heroj u Hrvata, Ante Sitniš.
Pošto su Idr i drugi sada aktuleni, reći ću da je takav čin, dolaska da se ovdje ratuje za nešto sveto, vjeru, braću, bosnu... nasilje nad ovdašnjim ljudima muslimanima, nasilje nad BiH. Ako smo već toliki divljaci, red je da se sami iskoljemo a ne da nam neko stranjski šutira odsječene glave po Ozren Gori. Udadba naših žena za strance, udadba koja je imala isključiv ratni, vjerski i misionarski cilj, takođe je nasilje. Rađanje djece na silu i prekoreda, što nikada nije bilo svojstveno ovdašnjim ženama, takođe je nasilje.
Pokušaj da našu vjeru, islamsku, našu jer je ovdje u BiH, očistimo, ispravimo, upeglamo, vagoniramo i postrojimo s pomoću uvoznih jebivjetara i zločinaca, takođe je nasilje.
Nasilje je i isporučiti ljude koji žive u BiH, bez obzira imaju li dokumente ili nemaju i bez obzira kako su i radi čega došli. Isporučiti bez optužbe makar, bez suda a naročito bez ovdašnjeg suđenja. Jer to je samo korak do sutrašnjeg mogućeg isporučenja nas, Huse, Marka, Janaka, nas kojih ima mnogo više i koji tvorimo zemlju.
A upravo to je uradio Lagumdžašvili.
I tako pokazao sav staljinizam svoje začešljane narcisoidne lideriornosti, sav pragmatizam svog shvatanja prljavštine kao politike, i obratno, svu preobratnost prema ljudima zemlje kojom ima ambicije da upravlja kao političar koji utiče na trendove i odluke.
Lagumdžija je političar koji je u stanju strancima, američanstvu, okrenuti lijepo njegovano lice i evropski osmijeh a svoje rođene birače bacati u užareno grotlo jajačke Elektrobosne ili zeničke simens-martinovke.
Lagumdžija je, ipak, žrtva trača.
Njemu je neko prenio trač da je on „američki čovjek“, neko ga je uvjerio da zna šta Američani hoće i na koga igraju. Čak i ako mu taj povjerljivi aberonosac nije rekao direktno, on je odmah shvatio da se o njemu radi i u svojoj sajžijskoj pameti, sastavljenoj od onih sitnih zupčanika, proračunao, tika – taka: sad, kad su im jebali nanu i daidžu na dan 11. sad je vrijeme da pokažem da sam na njivoj strani. Izručiću ih. I vladati dovijeka.
Da li možemo zamisliti kakvi sve monstrumi čuče u izliderisanim, napudranim, komunistički njegovanim ili zatvaranim, svejedno, protuvama politike?

POLITIČKI GTRAFITI

SMAK BOSANSKOG SVIJETA
Narodna skupština Republike Srpske usvojila je nacrt zakona o teritorijalnoj organizaciji.
U tom nacrtu piše da se dosadašnja mjesta, naseobine, opštine, Bosanski Brod i Bosanska Kostajnica imaju zvati Brod i Kostajnica.
Avaz je o tome izvijestio na 11. strani. Ne mislim da je to gurnuto na 11. stranu zbog ponižavanja Republike Srpske ili vijesti iz Republike Srpske, mego što aberi iz tog područja uglavnom budu na toj strani. Ali, da je vijest velika, bila bi na prvoj.
Nije, dakle velika vijest ako se promijeni ono što niko i ne upotrebljava. Isto kao kada bi pas došao u redakciju sedmi dan da javi da je ujeo čovjeka koga je ujedao unazad tri godine. Nije vijest.
Ali, da malo razaberem.
Kada sam bio mali i kada sam prvi put putovao vozom, čudio sam se natpisima na zgradama žekljezničkih stanica, otkud tolika nova mjesta: Doboj Novi, Zenica Nova, Maglaj Novi, Šamac Novi, Vinkovci Novi... ne znajući još moć komunizma i masovne propagande, pitao sam, ali otac nije znao odgovor.
Poslije, kada sam ja došao sebi, a i kada je komunizam došao sebi, pa ono Novi počelo da blijedi a da se postavljaju slova samo za nazive kakvi su oduvijek bili, Podlugovi, Breza, Vareš... shvatio sam da su oko svake novoizgrađene stanice na novizgrađenoj pruzi vlasti stvarale iluziju da niču nova mjesta i gradovi.
Tako je i nastankom BiH, pošto je to komunistička tvorevina, takozvani amalgam, došlo do potrebe da se naglasi da ta i ta naseobina pripada ovoj republici pa su uvedeni nazivi Slavonski Brod i Bosanski Brod, Hrvatska Kostajnica i Bosanska Kostajnica... i tako redom granice.
Ne želim baš da kažem da je BiH komunistička iluzija kao što je bila iluzija o novim gradovima koja je servirama Malom Rajku u putničkom vozu na dionici pruge Štutgrart – Ploče.
Želim da kažem da to nema veze ni sa BiH ni sa Bosnom ni sa bosanskim u smislu BiH, niti sa protjerivanjem BiH iz Republike Srpske, niti sa Bošnjacima i tako unedogled, doklegod seže iskazivanje patriotizma izvjesnih kretena koji od svega prave BiH i od svega prave protivnike BiH.
Jednostavno, izdanak se nije primio.
Još tamo 59. i sve do danas, svi su u okruženju govorili da idu u Brod.
A ako se stanje pogorša, nećemo otići u onu bosansku stvar nego, jednostavno u onu stvar.

ČETERES DANA NAPRETKA
Priznajem, kad moram pomenuti Lagumžiju i SDP, nemam četrdeset dana napretka.
Četeres, da bude narodnije.
Kako ih je, nekidan, pomenuo VP, Miroslav Lajčak, neće imati napretka četiri godine.
Razmišljam da li je dobro da ih VP tako obalega, ili bilo koga u BiH.
Razumijem da neki krugovi u Sarajevu doživljavaju orgazme pošto je dvojac dobio etikete, jedan kao smrznuti narcisoidni krastavac a drugi kao razularena pričajuća i pismopišuća viršla. U Republici Srpskoj svi su ravnodušni na pomen Zlatka Lagumdžije i Harisa Siladjžića, kao stari mačak pod tekunjem naloženim fijakerom u predvečerje veljače. I u Sarajevu, razabiram, politička je ravnodušnost ali na platformi KOB, kriminalizovane odbrane bošnjaštva, borbe se još vode, još ni Luks nije poginuo. Tu Zlatan i Haris imaju brojne brdske motorizovane i tu nema ravnodušnosti.
VP Miroslav Lajčak je u nekoliko posljednjih dana rekao političarima stvari koje bi im rekli i drugi, barem pola naroda u BiH, ovisno o kome se radi. Rekao je i Dodiku za sudije muslimane.
Dobit vidim u Slučaju Haris.
Još neko mu je, osim lidera iz Republike Srpske, morao reći da njegove nebulozne priče seoskog političkog propalice izazivaju reakciju koja ruši dragu nam i lijepu BiH. A i da ih prihvatimo onako kako Haris zahtijeva, draga bi nam propala jer je sve to neostavrljivo po principu ne lipši magarče dok trava ne naraste.
Dakle, dolazimo polako do činjenice da je problem onaj ko hoće da ruši u BiH. Jer, zahtjev da ostane Republika Srpska ne ruši ništa u BiH. Ruši samo Harisa a, koliko vidim, svi oko njega i cijela mu stranka, poderaše guzicu češući se od tuge i žalosti.
VP može imati problema sa tim svojim izjavama, kolikogod su, na drugoj strani, nepodnošljivo glupa saopštenja ohaera o tome kako ništa ne komentatiše dok ne donese odluku, jer ulazi u vrzin koloplet sarajevskih izjava i postaje jedan od njih. Mada znam da nema mnogo efekta i kad je jedan od ohaerovih.
Pozdravljam intervenciju da se prljadika i kukolj otklone, makar s puta Prudskog sporazuma. Jer, Lagumdžija i Sijaldžić doista na tom evropskom putu BiH, iako je on slabiji od prudskog nasipa pored Save, ne znače više ništa. Bez obzira što je SDP osvojio mnoge lokalne vlasti koje su izvan domašaja Bosanskog Sarajeva. Da su bili opšti izbori ti odbornici se ne bi pretočili u poslanike, mada je to teže shvatljivo i za mnoge njihove kolege u Republici Srpskoj.
Ne pozdravljam ono o kraju karijere Milorada Dodika. Visokom predstavniku se to otelo. Ne priliči pitomom Slovaku, tako možda Hajdi zamišlja odlučnost nekih svojih zemljaka.

LAŽ KAO POLITIČKA PLATFORMA
Politički lider za rušenje aprilskog paketića ustavnih promjena, stopostotni koncentrat koji se nikad ne razblažuje, pisac političkih pisama, svjedok ratnih silovanja u BiH – komada 50.000, narcisoidno začešljani nikad ostvareni nasljednik Alije, državni govornik u svoje ime, član Predsjedništva kome su ostale još dvije godine, lider zanemarljivo malog broja postotaka od 100% - Haris Silajdžić, napisao je još jedno pismo. Pismo protiv izlaganja visokog predstavnika negdje u svijetu.
I obratio se, sa nekoliko po dvaput izgovorenih rečenica, sjedeći sa svojim sudužnosnicima u stranci, kao Isus na tajnoj večeri, javnosti i novinarima.
Glavna optužba Harisa Silajdžića, bez obzira što je etiketirao Lajčaka da je govorio neizbalansirano i zaboravio optužiti prave krice, uperena je i ovog puta prema Repubblici Srpskoj.
Rekao je da Republika Srpska opstruira i krši Dejtonski sporazum.
Haris Silajdžić ponovo laže.
Svakoj tetki političkog analitičara jasno je da je BiH u dejtonskoj vojnoj bazi nastala podijeljena, da je namjerno stvorena šizofrena zemlja, Oslobođenje je nekidan donijelo Holbruk-bukvar za početnike pa to i Haris može tamo pročitati. Zalaganje da se ta podijeljenost briše i zalaganje da ostane, dvije su različite stvari i nisu samo političke koncepcije. Radi se o političkom divljaštvu koje želi da ukine entitete, u stvari Republiku Srpsku i koje želi da Srbe protjera tamo gdje ih ni Milošević ne bi otjerao, radi se o stvaranju monohromatske BiH, radi se o pretvaranju Bosne i Hercegovine u Bosnu. I, kod druge koncepcije, radi se o prostonarodnom zalaganju da Republika Srpska, Srbi, zadrže ono što im je u američkoj vojnoj bazi dato da bi ostali u državi od koje su bježali.
Haris Silajdžić laže jer je Republika Srpska učinila mnogo za BiH a BiH nije učinila ništa za Republiku Srpsku:
· Republika Srpska je pristala da se izbriše međuentitetska linija koju su stranci vjerno, gusto i očigledno obilježili odmah nakon Pariza
· dala je Brčko (preciznije, dao ga je Milošević)
· dala je sarajevske Dobrinje (preciznije, oteo ih je neki visoki predstavnik)
· dala je 6o nadležnosti mimo ustava i Dejtonskog sporazuma
· dala je svoj račun za PDV
· dala je vojsku da bi se napravile neke tri smiješne satnije koje čuvaju stražu u kasarnama Iraka
A BiH, šta je BiH dala Republici Srpskoj:
· poniženje
· konstantne optužbe za genocidnost
· neprestanu presiju ukidanja
· izrabljivanje i eksploataciju
· kadijsko tužilaštvo i sudstvo
· Silajdžićeve laži
Istorija će jednog dana, ako opstane ova spodoba za koju se 100% zalaže Silajdžić, verifikovati neporecive zasluge Srba za taj opstanak.
Haris Silajdžić bi trebao da zna da je punica rekla Ajnštajnu, kad je zavolio njenu kćerku: moj Alberte, sve je relativno.
Kao i Judina izdaja Isusa. Šta bi bio Isus da ga Juda nije izdao. Nije poenta u izdaji već u Isusu.
Tako i ovdje nije poenta u ukidanju Republike Srpske nego u opstanku BiH, moj Harise.

NA POLITIČKOJ SCENI
NOVA MARKA MESNOG NARESKA
Dragan Čavić, malo desno od centra.
Ili, malo sutra.
To je njegova sintagma, ja sam je samo uzidao u prva dva reda.
Što se tiče Dragana Čavića, vidim da sam pogriješio. Svojevremeno je rekao, u novinama, javno, da sam za sokolačku ludnicu a ja sam mu poručio da ću predložiti kadrovskoj komisiji Vlade da ga imenuje za direktora te sokolačke ludnice. To bi mu bila najbolja nagrada: bivši predsjednik republike postao direktor ludnice.
Pogriješio sam jer ima i gore: bivši predsjednik republike osnovao svoju stranku.
Nema zdrave djece koju porađaju krokodili.
A upravo to se događa sa Čavićevom strankom.
Prvo, Čavić još čeka ime svoje stranke. Kaže: marketinška agencija će izabrati najbolje ime. Ime mercedesa izabrao je južnoamerički nebitni prodavač po svojoj kćerki a ime fiatovog una izabrao je kompjuter između nekoliko hiljada uobzirenih mogućnosti. Pravo ime ne zavisi od onoga ko ga bira nego od kvaliteta onoga ko nosi ime. Ako Čavić hoće da njegova nova stranka bude kvalitetan proizvod mora sam da da ime. Ovako, Čavić mi liči na bejbisiterku, čuva stranku dok mama ne dođe. Nije stranka mesni narezak. Ako znaš program, ako znaš šta hoćeš na političkoj sceni, ako znaš kome se obraćaš i ko će glasati za tebe, onda znaš i ime. Ako ne znaš ime, onda čuvaš djecu. Predlažem, ipak, da se to nešto Čavićevo zove: OSS, Ostaci Esdeesove Scene
Drugo, treba pažljivo čitati televizije i gledati novine što može dovesti do sigurnog zaključka da je nova stranka projektovana tamo daleko, na jednom mjestu, možda čak i tamo gdje su zajedno projektovane srpska Demokratska stranka, hrvatska Demokratska zajednica, stranka Demokratske akcije, i još neke aktuelne.
Treće, Marketinška Narezak Agencija pažljivo savjetuje Čavića pa on, nježno kao maslačak, izjavljuje da neće više napadati Esdees jer nije red da pljuje u izvor iz koga je jedanaest godina pio vodu. Jedino što dobro mogu reći na ovu temu jeste: Čavić je prije trinaest godina zalutao u Esdees i tu grešku u biografiji mora da plati. Ušao je da bi po svaku cijenu bio u nekoj stranci i važan. Greške se ponavljaju. Zato i postoje.
Četvrto, Čavićev OSS će biti test za trudnoću a na temu koja je stranka plod vještačke oplodnje. Sa njim će u koaliciju, prvo preko tarabe, sa povremenim ispadima umiljavanja, a nakon izbora 2010. i otvoreno, one stranke koje je osnovala ista Marketinška Narezak Agencija.
Peto, glavni cilj je Republika Srpska i SNSD sa naglaskom na slabljenje do ukidanja. Ne treba zaboraviti da je za Čavićeva mandata otišla vojska, otišao PDV, skoro otišla policija, otišle nadležnosti, otišlo priznanje osam hiljada i više žrtava u Srebrenici a da nema potvrde za to...
Šesto, ako kaže da OHR treba odmah da ode, da ambasade ne mogu da vladaju BiH, da je Republika Srpska trajna a sve ostalo prolazno, da je Republika Srpska preča od EU, da je referendum prirođeno narodno pravo, da više nema prenosa nadležnosti a da su sve osim tri-četiri, prenijete protivustavno i protivdejtonski... onda sam pogriješio od jedan do pet.

ODSAD SAMO RATOM
Penzionisani general samozvane „armije bih“, za izviđače i obavještajce uočljivo po tome što farba kosu, Sefer Halilović, izjavio je povodom formiranja Međužupanijskog vijeća, da od toga nema ništa, kad to nisu uspjeli ostvariti vojskom Hrvatske, tenkovima i avionima, neće ni sada.
Sulejman od Pruda je izjavio, u drugoj temi: ne dolazi u obzir da prepustimo Upravu za indirektno oporezivanje.
Iako je Sulejman Tihić natjeran da zaduži Kalašnjikov, nije, dakle, čovjek rata, iako je Halilović zadužen da bude general, oni su, ipak klasični predstavnici divljih ratničkih hordi kojih je u BiH, još na desetine hiljada.
Sefer Halilović ima još i neku stranku, Bosanska Patrtiotska Stranka, to je, otprilike kao Četnički Pokret Triglava, pa se smatra političarem a ne vojnikom.
U tome i jeste pogubnost njegovih i Tihićevih teza.
Oni smatraju da se u BiH nešto može dobiti samo ratom. Interes Hrvata mogu ostvariti samo brojniji i modreniji avioni i tenkovi od onih koje su koristili u Prvom Bosanskom Ratu. Ako čelnik najveće i najmiroljubivije bošnjačke stranke izjavi tako o UIO, nama ne ostaje ništa drugo do da zamišljamo da su oko Uprave za Kemala Čauševića iskopani rovovi, tranšeji i borbena osiguranja i da na obližnjem drveću vise naredbe Sulejmana Thića Kalašnjikovića: UIO noćas ne smije pasti.
Ja sam, kao naivni slikar stvarnosti, takorekući bosanskohercegovački Generalić, mislio da je red da Hrvati imaju jednakopravan odnos prema teritoriji, svojoj zemlji i u smislu tla i u smislu države, i prema političkoj artikulaciji. Mislio sam da je normalno da se na čelu tih uprava ljudi mijenjaju po nekom nacionalnom ključu. Pa to su još komunistiu pronašli. Osim ako neko ne želi da kaže da su porezi uvijek bošnjački, muslimanski, da su logori uvijek srpski a neizgrađene ceste uvijek hrvatske...
To je dakle teorija „ko je jamio, jamio“, ovdje u BiH prevedena na: uzvlačite gaće, svanulo je.
Mislim da je sada jasno zašto je pogubno što su poslije rata mir počele da grade ratne stranke. I zbog čega SNSD ima problema sa svima. Jezik poslijeratne stranke nije jezik rova i kalašnjikova i stoga se veoma teško sporazumijevati.
Mislim da je sada jasno i to da je malo kome stalo do ravnopravnosti ili jednakopravnosti u BiH i da je jedini spas, barem za jednu stranu, čuvanje Republike Srpske kao garancije minimuma prava koja pripadaju ustavnim, moj pradjed bi rekao: konstitutivnim narodima.
Mislim da je sada jasno da generacije koje stasaju za Novi Početak u BiH moraju izučiti njihove škole ili saačekati da izumru.

LIJEPE NAŠE ŽUPANIJE
Dakle, možda je konačno Dejton ušao i u glave lidera diljem BiH i na svim nivoima.
Otkako je završen nejedinstveni rat bratstva i jedinstva, takozvani drugi kolosijek mržnje i krvi, slušam eksprimentatore o tome kako treba da se izvede činodjestvije preustroja BiH.
Ukinućemo Republiku Srpsku i onda će umjesto meda, mlijeka i vina vaseljenom i cijelom BiH poteći raj, svi će kusati zlatnom kašikom a EU će svoje institucije preseliti u Državu koja je ionako centar svijeta.
Biraćemo jednog predsjednika kao sav ostali svijet a kome se ne sviđa može da ide ali ne može ništa danosi. Kninski Srbi su imali pravo da nose traktor, jugu i zavežljaj ali to je bilo u prošlom vijeku.
Formiraćemo regije u kojima sve behara i sve cvjeta a jablani se povijaju kao da mi tajne znaju.
I tako unedogled.
Trinaest godina bacili u vjetar. Turili pod guzicu. Pakovali maglu nad Travnikom i prodavali muslimanima u fišecima.
Sada je konačno neko predložio nešto na osnovu Djetonskih unutrašnjih granica. Tri premijera tri kantona najavili su formiranje Međužupanijskog vijeća.
Dejtonske unutrašnje granice treba da postanu sveto pismo. Ne samo radi opstanka Republike Srpske nego i radi činjenice da kada bi ušli u proces pretvaranja entitetskog zemljišta u građevinsko (za novu građevinu BiH) ne bi apetetite zatomila samo Posavina i slične teritorije nego bi se sve proširilo do opština i mjesnih zajednica. Takvu međusobnu otimačinu smo imali pred rat. I u toku rata, što je normalno.
Ne bi ostao ni kamen na kamenu a kamo li kanton do kantona i Država.
Povezivanje županija, makar bile i hrvatski većinske, normalan je proces, kao što je normalno da Dodik i Branković razmotre kako da se nose sa tim Elektroprenosom. Ako je to prvi pedalj ili osnova nekog trećeg entiteta, i to je normalno. Možda će se jednog dana i entiteti dogovoriti da formiraju međuentitetsko vijeće.
Nemoguće je u svakom potezu u BiH, koji nije došao sa državne, bosanske, baščaršijske ponjave gledati rušilaštvo Države koje nema. Politički slijepci bi trebali shvatiti da se Država gradi iznutra a ne iz magle.
Uz to, inicijativa tri premijera nije uperena protiv Federacije BiH. Niko je ne ruši. Ona postoji onoliko koliko je strankama koje je vode stalo do nje a ne isključivo do Države Bosne. Dabome, Federacije ima skoro koliko i same BiH ali to ne znači da Tri Županije treba da propadaju i čekaju sudnji dan kad će ih iz vedra neba pobiti grom.
Nije to, koliko sam razumio, ni najava Herceg-Bosne. Osim toga, ako Herceg-Bosna postoji u glavama Hrvata, niko joj ništa ne može.
Bolje i Herceg-Bosna nego Bosna.

MESIĆ – TRAGEDIJA JEDNOG PREDSJEDNIKA
Stjepan Mesić mi je u političkom životu bio zanimljiv samo kao neko ko je pobijedio onog narcisoidnog samoživog Savkinog junošu Budišu a da, prema istraživanjima javnog mnijenja i analizama, nije imao nikakvih šansi da to uradi.
Inače, imam averziju prema tom obrvašu ne samo zbog rečenice da je svoj zadatak obavio, makar samo pokušavao da bude zapamćen kao Armstrong na mjesecu sa svojom istorijskom prvom lunarnom rečenicom.
Imam averziju prema Mesiću i zbog toga što je bio u komunističkim zatvorima. Svako objektivan mora priznati da je to, uglavnom, zadnji šljam. Jer, ko u komunizmu nije dobio šansu, koji je u SKJ primao i kapom i šakom, taj je nizašta.
Imam averziju prema otpadnicima. Mesić je otpadnik od komunizma, otpadnik od tuđmanizma...
Dakle, da ne bude da tog niskočeloidnog političara za dosjetke, predsjednik za ukras, predsjednika fikusa ili predsjednika filadendrona, ne podnosim zbog izjava protiv Republike Srpske, iznio sam taj kratak karakterni pregled.
Konkretno, opet je Mesić nešto srao protiv Republike Srpske a za unitarnu i centralizovanu BiH.
Moguće je prihvatiti i Margetićevo objašnjenje da je Iran kupio Mesića. Činjenica je da Mesić djeluje kao sinhron u Silajdžićevom mjenjaču. Moguće je i da se pokušava kandidovati za neku regionalnu funkciju ali kao tipični balkanoid za to ima malo šanse.
Jedino logično objašnjenje njegovog djelovanja je genetski istorijsiki sindrom koji je kao dijagnoza uspostavljen raspadom SFRJ a koju su manipulatori pokrenuli zbog ideološkog aspekta pada komunizma, zbog ekonomsko-vojnog apsekta SFRJ, a najviše zbog okončanja istorijskog apsekta utjerivanja Srba u šumadijski tor. Zbog svega toga, na tom projektu su radili papa, Genšer, Galbrajt, Klinton... sve pojedinačno nespojivi igrači u jednom timu, ali svako iz interesa grupa kojima pripadaju.
Mesić ovaj put djeluje na osnovu uslovnog refleksa ali sigurno u dosluhu sa nekim od Velikih Manipulatora. Ne bi inače pominjao Miloševića i Dodika u istom kontekstu jer inostrana sienen-amanpur javnost funkcioniše na dva tri simbola, dobri – loši boys.
Krajnjii cilj, sada ga moram konačno optužiti, jeste ukidanje Republike Srpske i nestanak Srba iz BiH. Cijela novija istorija protkana je tim ciljem. U realizaciji tog cilja učestvovali su svi maloprije pomenuti ali i Milošević za čije je vladavine nestalo Srba u Hrvatskoj, Srba na Kosovu i Srba u pola BiH. Možda je i Milošević davanjem Sarajeva i Brčkog, podsvjesno ili podmuklo išao za tim da u vrtlogu ustavnih promjena, reforme policije... nestane i Republike Srpske i Srba u BiH. Uostalom, on je smislio divljaštvo po kome Srbi iz Republike Srpske treba da idu na Kosovo a Šiptari u Albaniju.
Sada Mesić pokušava da nađe strance koji će taj posao, barem u jednom dijelu, završiti. Da Srbi odu iz BiH. To je najlakše, bez rata, učiniti ukidajem Repubklike Srpske. Samo je Dodik problem. Mesić se na taj način promoviše u nosača plemenske šahovnice ka Drini.
Ne treba zaboraviti da je čovjek lud. On je umislio da ga je neko onomad poslao u Beograd da izvrši neki zadatak i da je on taj zadatak izvršio.

MIRISI SMEĆA
OTVARANJE PONUDA U TUŽILAŠTVU
Danas pravosudbeni aparat Dejtonskog rezervata ide na obračun kod OK korala, tačno u podne, na sučelje sa predstavnicima državnog neprijatelja BiH Broj 1, predstavnicima Vlade Republike Srpske.
Danas se u cirkuskoj šatri zvanoj BiH, prezentuje nova tačka sa situacijom kada su svi ubalegani a On pokušava da se pojavi u belom odelu.
Nakon pripuzavanja vršioca dužnosti tužioca B na noge Rafiju G, nakon pravnih vratolomija predsjendice K, nakon privatizacije SIPE od strane zamajenika L i nakon pokušaja neidentifikovane cirkuske grupe da na maloj i eksperimentalnoj sceni pokaže moć države koja ne postoji, nikome u BiH nije trebalo ovo Podne Otpakivanje Dokumentacije.
To je predstava za cmizdrave internacionalne narcise i za ukazivanje Gospe od BiH na koperfildovskim zastorima Brisela.
To je pokušaj da Tužilaštvo pokaže da ima Državu kad već Država nije uspjela da pokaže da ima Tužilaštvo.

MANJAK SRBA
Onaj podzemni naprednjak, napreduje ali je još uvijek na dnu arteškog bunara na Kalemegdanu, ministar informacija Slobodana Požarevca, šešeljjugendovac na liniji Kavlovac-Vivovitica-Kavlobag, vatreni protivnik izdajnika Dodika i Biljane Plavšić i cijele koalicije Sloga pa i šire, plačizvečka povodom raspada Srpske radikalne stranke doktor Voja, Aleksandar Vučić, prešao u Srpsku naprednu stranku predsjedničkog kandidata Tomislava Nikolića i otišao u hrvatsku krajinu na svetoj srpskoj zemlji u Hrvatskoj.
Boris Tadić primio u ispovjedaonicu Dačića i dačiće, i dao im oprost pa dežmekasti lider socijalista postao ministar kožnih kaputa.
Onda kaputaši kandidovali svoje Liliće i Anđelkoviće za neke upravne odbore itd.
Sve je u Srbiji naglavačke i naopako.
Lider partije koja je kriminalizovala celu Srbiju, koja je omogućila kriminalu da se razvije, da se obogati i da se napije krvi ekonomije i življa srbijanskog, koja je omogućila da se vazdigne Gospodin Legija, postaje ministar unutrašnjih poslova, ministar za taj gubisvet, nesvet i zlosvet.
Predsjednik SRJ, Savezne Republike Jugoslavije, bre, treba da bude predsjednik nekog upravnog odbora. Ne zna čovjek šta je jadnije, ili ta SRJ, ili taj predsjednik, ili taj upravni odbor. Jebeš vozvođu koji pere nužnike na ranžirnoj željezničkoj stanici.
Da, i taj Nikolić se odvojio, Od Vojio se. To ne znači da je Nikolić postao naprednjak nego im je neko naznačio da se Šešelj nikada neće vratiti pa treba stvarati Novu Alternativu.
Cijeli proces, od odlaska Vučića na pusta srbišta Hrvatske, što je prije jad politike nego politika jada, do farse sa Predsjednikom SRJ, znači samo da Srbija nema ljudi, Srbija prežvakava veće jednom opašenu travu, Srbija liže jasle po napuklinama, vrti se za svojim repom. Od mučkog ubistva Đinđića, pa još daleko unaprijed, Srbija ne može pronaći nove ljude.
To isto se događa i Sarajevu. I Zagrebu.
Pored političara, koji olako troše koncepcije, vrijeme i programe, u kolu su i nacije koje olako troše lidere pa se onda, bez stida, vraćaju na linjalište i ponovo izvode islužene.
Uz osjećaj uskisle rđe u kaci prošlogodišnjeg kupusa, neopranoj od januarskog koma. Slično kao osjećaj u svijesti Srba u Hrvatskoj koje je posjetio Vučić.

ZAMKE MASOVNOSTI
Moj odnos prema religiji je gori nego marksistički – religija je opijum za mase.
Mislim da je religija opasna manipulacija masama.
Opasna zbog toga što je nepromjenjiva u vremenu i nezaustavljiva u prostoru. Dabome, i politika je još praktičnija manipulacija masama ali je ograničena izborima, zakonima i granicama ali i međunarodnim regulama i normama.
Moj odnos prema vjeri je veoma jednostavan i čist. Volio sam nekad, jer toga više nema, da čujem hodžu kako, bez razglasa, uči sa minareta. Nisam znao šta uči, kao ni većina življa na zemlji oko džamije, ali sam smatrao to nečim uzvišenim i nečim što ima značenje. Volim da odem u crkvu staru nekoliko stotina godina ili da vidim tako staru fresku na vjersku temu. Smatram uzvišenim nešto što je stvorila ljudska ruka, i um, a da traje dok mi umiremo.
Kada bih imao vremena, uz još malo istraživanja, napisao bih knjigu o tome kako su sve vjere jedna vrsta prikrivanja politike u najširem smislu.
U najširem smislu politika je sredstvo upravljanja ljudima, njihovim odnosima, granicama, imovinom, umnim sposobnostima i zlim osobinama.
Politika, kao i sva druga oružja za masovno upravljanje, veoma rijetko hoće da upravlja dobrim osobinama ljudi. Jer od njih niko nema koristi.
Ako je Isus govorio bilo šta protiv Rimljana onda je to politika. Kao i to što su Rumljani uopšte tamo došli i uspostavili vlast, tj. politiku. Kao i to šti su ga kaznili političkom kaznom raspinjanja na krst. Ako u saudijskom izdanju Kuran pominje artiljeriju, to je politika. Ako islam govori o neprijateljima, to je politika.
Poštujem svaku vjeru samo kao ispoljavanje unutrašnjeg duhovnog bića pojedinca. Već dvije individue vjeru mogu lako da pretvore u politiku. Masovnost u ljudskoj istoriji je veoma opasna pojava. Još je opasnija manipulacija ljudskom masovnošću, ne samo zbog posljedica već zbog toga što individuu čini bezvrijednom, homogenizovanom, pasterizovanom i kratkotrajano sterilizovanom, do njegove konačane upotrebe u obliku mase, do obilježavanja neprijatelja.
Religije su različite po tehnologiji. Slažem se sa muslimanima koji smatraju da ne treba da postoje zemaljski posrednici između vjernika i alaha – sveštenici, ali mnogi islamski reisuli i drugi, koriste svoj položaj mnogo pogubnije nego sveštena lica u sjaju zlata i privilegija svog posredništva. Neke formule se jednako primjenjuju bez obzira u kojim društvenim grupama – sportu, vjeri, vojsci, politici...
Islamska religija je masovna centrigugalna totalitarna religija koja briše nacije i granice i ubija pojedince u njegovoj individualanosti. Možda je ubijanje tog individualizma i kreativnosti dovelo do ličnog čina bombaša samoubice kao protesta sveopštosti upravljanja. Simbolično je sedam krugova obilaska oko svetog kamena jer je to jedna velika centrifuga.
Katolička verzija hrišćanstva takođe donekle ubija pojedinca, postrojava, vagonira, vuče crtu bojišnicu, komandira, nadzire, crpi moć nad zadnjim vjernikom iz jednog centra, svete stolice, što je opasno po materijalni svijet.
Pravoslavna verzija ostavlja slobodu pojedincu, dozvoljava običaje po individualnom prohtjevu, naglašava pojedinačnu kreativnost i slobodu, nema vjerskih knjiga koje se moraju znati napamet, vjersku amrofnost i nertikulisanost često prenosi na druge koektivitete pravoslavaca, što je opasno po ovozemaljski kolektivitet kao što su države ili druge velike ljudske organizacije jer ih se ne može dovoljno čvrsto organizovati.
Ljudski rod će opstati ili propasti na umijeću ili nesposobnosti da odredi granicu kada masovnost postaje opasna i za pojedinca i za kolektivitet.

SEKSUALNI ODNOSI U DISTRIKTU
Nakon formiranja svesrpskih koalicija u Brčko Distriktu i Srebrenici, sa glavnim ciljem da se oslabi i onemogući SNSD, pravio sam se ćorav na jedno oko pa nisam htio da kažem da lokalne budale žive u virtuelnom usranom kaleidoskopu sastavljenom od saznanja o vlastitom nadprirodnom političkom značaju i njihovoj neminovnoj pobjedi, od uvjerenja o krahu Dodikovih Socijaldemokrata i od samoužitka podaništva u dobrovoljno zauzetom položaju spremnosti za felacio jevtinim strancima koji su dijelom učestvovali u tim aranžmanima.
Mislim na te koalicije SDSPDPSPDNS, mada su prisutne neke različite nijanse za Brčko i Srebrenicu. Ali, da nije bilo te koalicije SNSD bi imao načelnika u Srebrenici, red je kad kao vlasnik Vlade odlučuje o ulaganjima. Mada ne mislim da je tragedija da je Bošnjak načelnik jer i to je red. Ovdje govorim o podaničkom ponašanju koje nema veze sa načelnikom Srebrenice.
Ali ima veze sa Psihijatrijskim Rafijem. U Brčkom.
Slab sam u vezi sa tim kriminogenim krugovima ali bih rado izdejstvovao, u onoj CIPIRIPI instituciji, da Glavni Urednik Brčkog i Distrikta dobije našu ličnu kartu, da mu formiramo stranku pa da organizujemo lokalne izbore samo za njega i samo za Brčko. Pa neka onda sastavlja vlast kako želi.
Ne želim da istražujem da li je tačno sve što novine o tome pišu, i baljezgaju, kao danas onaj pivarski bilten, ali je nešto sumnjivo u tom letu iznad kukavičjeg gnijezda. Bilo je sve jasno i lako dogovoreno dok se nije umiješao Psihijatrijski Rafi. Sad je najednom sporna neka rezolucija Narodne skupštine Republike Srpske pa ako doktor Pajić izađe na trg i kaže da to ne važi onda može. Sporni su, navodno i oni koji su dosad bili u izvršnoj vlasti. Sporni su SDS i SNSD pa se traže četiri jahača GMS, genetski modifikovanih Srba. Da li bi pomoglo da Đapo promijeni vjeru?
Istovremeno, na drugom kraju dunjaluka, Lajčak, supervizor za OHR, knjigu bijelu piše sirotom ministru Ljubiću oko nekog amandmana koji nudi poseban seksualni odnos nezavisnom RAK-u.
Zaključujem da taj uredan seksualni život ima samo jedan cilj: neidentifikovani strani faktor želi da upravlja komunikacijskim bogatstvom BiH i Didstriktom Brčko. Na dugi rok.
Sve drugo, pa i objašnjenje kako evropski standardi i ministrica za RAK u EU zahtijeva ovo ili ono, kako u Distriktu treba stabilna vlast... priče su za male čitateljke revije ČIK.

IDEJA JUGOSLAVIJE
Bilo je nekoliko tekstova o jugoslaviji, ne toliko o državama koliko o ideji jugoslavije. Neki su, kao u Danasu, govorili o tome kako je neminovno da se opet stvori ta neuronska struktura i da ćemo svi shvatiti kako je pijemontalizacija brdusina Balkana samo pitanje vremena.
O ideji jugoslavije govorili su i Muharem Bazdulj i Šaćir Filandra. Načitani ljudi kako i ne doliči ovom vremenu. Šteta što žive u Sarajevu koje nije leja intelektualistike. To je danas gašistički, reisistički, usokačeni, provincijalni sferarij u kome ne uspijevaju intelektualci. I druge polumetropole, od sončanih stran Alp na dole, u sličnom su stanju.
Kao ljudi od intelekta iskazali su poštovanje prema istorijskoj ideji bez obzira na mnoge njene praktične degeneracije.
Govorio sam ovdje o Danu Republike, dakle i o ideji jugoslavije, iz posve ličnog ugla. Mislio sam da ne ulazim u šire koordinate jer bi morao iskazati sumračnost njenog kraha kao i tmu posljedica.
Ali ako je već u ta dva ili u još kojem tekstu, iskazano poštovanje, moram da kažem i nešto o posljedicama.
Jer, mi živimo u tim tragičnim posljedicama raspada Ideje jugoslavije. Na nama je da Ideju ukupamo do kraja, da joj se ne mogu uzeti ni uzorci za DNK-analizu. Našli smo se u toj ulozi, svi koji su u situaciji da rade posao javnosti, bez obzira šta misle o Ideji ili o relizaciji i šta bi nekad uradili da su imali priliku. Našli su se u tom ukopu svi osim onih koji su uništavali Ideju. Razgraditelji su kao lešinari, dođu, raskrvare, raskopaju, napiju se krvi, opljačkaju, odu u svoju tamu iz skoje su došli, bogatiji i važniji nego što su došli. Lešina ostaje da smrdi na suncu.
Mi smo u situaciji mrava i crva koji treba da završe posao tako da ni kosti ne ostanu da se bjelasaju na mjesečini.
Kraj raspada Ideje tiče se samo još Bosne i Hercegovine.
Ovdje se Ideja završava.
Ovdje, gdje su još na okupu tri različite nacije koje se udaljavaju kao galaksije svemira ali između kojih barem nema državnih granica, u trenutku Kraja Ideje, vidljiva je sva pogubnost što su mase koje su umislile da su krahom Eskaju ušle u demokratiju, a to je izgledalo smrdljivije nego da su ušle u poljski nužnik, počele da se bave politikom i tako dale legitimitet ultranacionalističkim i animalističkim kriminalcima svog naroda, Rušiteljima. Jer, Ideja jugoslavije bila je vjesnik evropske unije, mnogo prije zajednice za ugalj i čelik.
Paradoksalno je: idejom evropske unije definitivno je sahranjena Ideja i jugoslavije i Jugoslavije.
Zarad istorijske odgovornosti, ostaje ovom prostoru zadatak da se sve dosljedno podijeli do kraja.
Da svi budu nasljednici a ne samo neki. A neki kopilad koja nemaju prava.
Da se Ideja ne bi repetirala kao ideja, drugi put kao totalitarna farsa. Da ne bi sve mane Ideje jugoslavije, u minijaturi došle do sve svoje pogubnosti u punom sjaju.

PRESIJA NA SRBE
U ZAJEDNIČKIM INSTITUCIJAMA

Intenzivna medijsko-politička presija na rukovodeće i odgovorne kadrove u zajedničkim institucijama BiH iz Republike Srpske dio je smišljenog i agresivnog pritiska na Republiku Srpsku ali providne pragmatike kako bi se izdejstvovao ostanak mnogih bošnjačkih rukovodilaca na važnim mjestima i u drugom mandatu kao što su to Regulatorna agencija za telekomunikacije ili Upava za indirektno oporezivanje.
Nacionalno prebrojavanje koje se lansira iz Sarajeva samo je pokušaj da se u javnosti i u međunarodnoj zajednici stvori utisak da «Srbi drže sve u BiH» i da Bošnjaci moraju dobiti više funkcija kako bi se nacionalni balans, navodno, popravio.
Normalno je da se u svim institucijama gdje se ne odlučuje konsenzusom ili tripartitnim učešćem, striktno primjenjuje princip nacionalne rotacije a da se u pojedinim užim segmentima kao što je bezbjednost ili sudstvo, primjenjuje mozaik odgdovarajućeg nacionalnog rasporeda.
Nikakva kumulativna nacionalna analiza nikome ne daje pravo da zadrži drugi mandat za pripadnike istog naroda.
Sarajevska hajka na «Srbe koji drže sve u BiH» i na «Srbe koji mogu da blokiraju svaku odluku» samo je maskrina predstava kako bi se od tih istih Srba, a i Hrvata, otele pozicije za druge mandate i tako trajno prigrabile najvažnije funkcije na nivou BiH.

SPIRITUALNI NACIONALNI INTERES
Trebalo bi nekoliko pasusa da kažem šta se dogodilo u sudskoj proceduri u predmetu Vitalni nacionalni interes Bošnjaka protiv zakona o zastavi, grbu i himni u Republici Srpskoj.
Uglavnom, nadležni dio Ustavnog suda Republike Srpske odlučio je da je zahtjev Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske, prihvatljiv.
Postoje filozofski apsekti ovog i sličnih pitanja.
Ako storiju o vitalnom nacionalnom interesu posmatramo kao ozbiljan pravno-politički proces, onda se mora zaključiti da je vitalni nacionalni interes bošnjačkog, muslimanskog naroda da Republika Srpska traje hiljadu godina i tako dalje. Pošto je ta želja takva i ozbiljna, Klub Bošnjaka u Vijeću naroda zahtijeva da se ta želja verificira i u grbu, da i bošnjački narod bude garant i supotpisnik postojanja Republike Srpske.
Ako storiju gledamo kao epizodu španske sapunice Neka vise Rosalinda i Pedro, onda ćemo detektovati spiritualni nacionalni interes. I sigurno doći do prljavog egzistencijalizma u kome će zadovoljenje jednog vitalnog nacionalnog interesa pokrenuti proces ugrožavanja drugog vitalnog nacionalnog interesa na istom grbu. Klupko bi se moglo odmotati do zahtjeva Austro-Ugarske, ili Austrije i Ugarske, da se i njihov biljeg nađe na grbu jer su, božemioprosti, ostavili ovdje svoj dublji trag od nekih ovosezonskih aktera.
Dabome, jasno je da nikakav komadić grba ne može zaštititi vitalni nacionalni interers, pa ni cijeli grb. U situaciji kada nikome nije važan grb Federacije BiH, grb i zastava BiH, tragikomično djeluje važnost grba Republike Srpske Klubu Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske i mom drugu Kemi iz Kaknja.
Glavni cilj je onemogućiti da ljudi u Republici Srpskoj imaju neko obilježje svoje teritrijalno-političke cjeline. To je samo varijanta zahtjeva za ukidanjem Republike Srpske. Stoga tu pojavu imenujem spiritualnom u vračarskom, lažnomađionišarskom smislu.
Za svakog poštenog živitelja BiH, a naročito za Bošnjake kao najbrojniji narod, treba da bude ponižavajuće geometrijsko obilježje Države na zastavi i grbu. I njihove boje. Da sam stigao jučer ovdje, iz bijelog svijeta, pomislio bih da je BiH geodetska uprava.
Dakle, čak i ako nadležni oour Ustavnog suda donese za Klub Bošnjaka zadovoljavajuću odluku, ništa se neće riješiti nego će podjela biti veća.
Nisu grb i zastava BiH takvi zbog toga što je neko grafički konj nego što je stanje BiH takvo i još gore.
A stanje se ne popravlja uljepšanim grafikama kao što se mrtvac ne oživljava etiketama za marmeladu.

DAN REPUBLIKE
Neko mi je ovdje rekao da se u mojim tekstovima nakupilo mnogo mržnje a da sam, dok sam bio novinar, bio dobar.
Možda neko to vidi i kao mržnju.
Ja znam da se u meni nakupilo mnogo gadljivosti prema svemu što se dogodilo u vremenu od predvečerja nastanka demokratskih ultranacionalista.
Danas, kad je 29. novembar, Dan Republike, socijalističke federativne, osjećam upravo gadljivost.
Ne mogu reći da osjećam nostalgiju. Nisam otišao nikud. Otišla je moja zemlja. Ne mogu reći da zbog toga osjećam tugu jer nije to živo biće da je otišlo nekuda pa ću tugom lakše prebroditi vrijeme dok se ne vrati. Nije ni umrla ta zemlja, nema groba pa da tuga može da se ispoljava u posthumnom poštovanju. Ne mogu reći da su uzeli nešto moje, nisam se borio za tu zemlju, rođen sam nakon posljednjih gladnih godina koje je iskorijenila ta Moja Zemlja. A jedan moj djed, koga su Nijemci sasjekli rafalom mitraljeza, kod Đakova, tako da je jedva preživio, beskrajno je volio kralja. Drugi moj djed je nosilac partizanske spomenice a četnici, u stvari vucibatine i ostaci, ubili su ga na Trebavi 45. Dakle, nisam ni iz direktne partizanske porodice pa da mi je žal za Jugom porodično nasljeđe.
Danas, na Dan Republike, osjećam poštovanje prema toj zemlji koju su uništili divljaci, marginalci, sitni lopovi, šizofrenici i perverznjaci.
Ona mi je, kao siromašnom seljačetu, dala školovanje, uz položen prijemni ispit i bez ponižavajućeg potplaćivanja za upis, i slala mi pare svakog mjeseca dok sam studirao, dala mi je posao, na televiziji, na poštenom konkursu, bez veza, bogatih rođaka i kriminalaca koji su me tamo progurali.
Ova zemlja, koju neki zovu BiH, uzela mi je posao koji sam izgrađivao deceniju i pol i za koji sam se školovao. Uzela mi je ime jer sam na tom poslu izgradio i malu novinarsku marku na ovdašnjim prostorima, prvom prilikom, 1. novembra 91., gurnula mi u ruke poziv za rat i pušku koju nisam znao ni rasklopiti.
Da se razumijemo: to je uradila Bosna i Hercegovina Esdeesa, Esdea i Hadezea koji su sve učinili da unište Moju Zemlju.
Da li neko očekuje da volim tu zemlju koja mi je sve uzela?
Ali ne traba očekivati ni da je poštujem.
Zadnje poštovanje iskoristila je Moja zemlja i 29. novembar.