SPAŠAVANJE RAZVODNIKA STRAŽE
Nije trebalo dugo čekati da se otkrije mreža podrške Draganu Lukaču, tajnom dostavljaču kriminalizujućih činjenica o Dodiku, družini i Republici Srpskoj, čija suština je dokazati da Dodik i SNSD nisu pobijedili na izborima nego su pokrali 150 miliona maraka pa im je narod za to dao 50% glasova a američka, sarajevska ili pikova čvrsta ruka treba da ga oguli, objesi i strpa u zatvor. Usput da se ukloni i Haris Silajdžić jer smeta Sulji i samozlatom Zlatku.
Javili su se Esdea i Esdepe.
Promovisali su Razvodnika Lukača u borca protiv organizovanog kriminala. I stali u zaštitu jer je ratno siroče, pošto nema neku stranku iza sebe a svako ko je izašao iz rata i nema stranku a želi nešto da bude, siroče je, nezakonito smijenjeno i jer se Lujić Ustrašivi sveti Razvodniku.
Esbeiha se nije oglasila.
Znao sam i ranije da Silajdžić nije u toj uroti. Iz dva razloga. Prvo, njegov problem nije Dodik i drugo, sa dvojcem iz mreže nema istu tikvu. Ima je sa drugima.
Scenario je tipični sarajevsko čaršijski.
Dodik je postao problem jer je on sam, i njegova stranka, prejak igrač a nije ga se moglo utrapiti u državne nivoe i iskoristiti ga za unitarizaciju BiH. Kriminalizacija je oproban recept jer je jednostavan. Štogod uradiš to se proglasi pljačkom. Samo treba naći po jednog Lukača i Barašina i imati Turimuse internešnel, Centar za ispiračko novinarstvo i par medija iz arsenala JedanČovjekJedneNovine a ne škode i dužnici u vidu Avaza, Blica i sl.
Drugi kolosijek je politički. Sulejman Tihić je tražio pomoć izvjesnih stranaca kako bi ostao u sedlu Esdea. I dobio ju je. Ali dug je ostao. Započeće Prudski proces sa glavnim ciljem da se Dodik uvuče u razgovore, iako on nikada ne odbija, a da se onda iznebuha, sumanuto, predozirano, izbaci priča o četiri teritorijalne jedinice i tako ga se oslabi u domaćoj javnosti, javnosti Republike Srpske. Zato je Tihić pričao o priključenju Bihaća Banjaluci a Bijeljine Tuzli. Takvu budalaštinu ne bi provalio ni onaj Đapić iz Osijeka.
Saradnik na scenariju: Zlatko Lagumdžija, Dugi Kožni Kaput.
Rekviziti: Rafi Gregorijan
Gestapo: Dragan Lukač
Gubitnici: Tihić, Gregorijan, BiH. Lagumdžija je besperspektivna sarajevska politička imovina i njega ne ubrajam u gubitnike jer je već izgubio. Lukač ništa nije ni bio pa ni on nije gubitnik. Tihić je najveći tragičar. Dok se on bavio Dodik-film festivalom, Izetbegović se vratio iz nokdauna, Radončić i reisul spremaju političku stranku, Dodik satro opozicione uzdanice njegovih mentora i dalje ojačao.
BiH je završila jednu fazu u kojoj je još bilo nade i zato je gubitnik.
Očekujem dalja javljanja iz Mreže Podrške Lukaču.
Ali ne mnogo.

KULTURNI SUVERENITET
Kultura u Republici Srpskoj svodi se na pašku čipku od crnih rupa, atrofiranih institucija, klimakteričnih direktorica, okoštalih i osedrenih umnjaka, jalovih autoriteta, isteklih mandata, propalih programa i navale tezgaroša u noćima zvijezda, festivala i pizda.
Ponekad, sa juga, zagude i gusle a na sjeveru ulitaju se rudonje u neorealizmu bodljavine bakova.
Već dvije decenije srpska kultura Ovdje nije proizvela nikoga. Ni jednog slikara. Ni jednog pisca. Ni jednog glumca. Ni jednog novinara. Koji bi u regionalnom smislu, barem, nešto značili. Oni što postoje, nastali su u socijalističkom samoupravljanju i održavaju se biblijskim protivpotopnim silama i čudesima.
Novodruštveni val ispodprosječnosti koji je na površinu izbacio one koji pivo lade u wc-šolji a potom u nju bacaju poderane čarape i oguljinu od krompira, one koji se kupaju samo četvrtkom ako nisu prošlog, koji pišaju po raskršćima velegrada i koji prde trotoarima naše mladosti, nije ni mogao iznjedriti književnike i slikare. A one koji su već postojali, mogao je samo ubiti u pojam i poniziti dotle da kleče sa ispruženom rukom ispred opljačkanog imetka kakvog skorojevića iz rodnog kraja koji će mu udijeliti trista marki, književno rečeno: kaemova, za štampanje knjige koju onda niko neće primijetiti jer nema književnih kritičara, nema ljubitelja knjige, nema knjižara, knjiga se spustila na tezge, nema novinara koji to prate, nema novina koje bi to zanimalo, nema čitalaca koji bi to čitali. Kad objaviš knjigu ne sazna ni tetka.
U takvoj atmosferi održan je i ovogodišnji Kočićev zbor.
Na uručenju Kočićeve nagrade, u Banjaluci, bilo je dvanaest zapeta sedamdesetpet posjetilaca. Na Stričićima bila je bodljavina bakova, prodaja plastičnih đinđuva, muvama zelenjušama upljuvana janjetina i prasetina, usafunjane zdrave seoske sise i guzice...
A bog je ovom kraju i ovom narodu dao Petra Kočića. Takav književnik se nikada više neće roditi. Ne zato što niko ne zna pisati kao Kočić nego zato što nema više uslova u kojima bi neko izgledao kao Kočić, velik, pismen, rečeničan, buntovan.
I niko ga ne zna iskoristiti. Svi su kulturu privatizovali. U Banjaluci se namnožilo desetine malih Beska Karabegovića čije su transverzale i horizonti sokački i čiji su dometi ukidanje katedre francuskog jezika, samotrpanje u enciklopediju, ponižavanje Kočića, magnetisanje fotelja, strančarenje, podaništvo, umišljenost, klanovstvo.
U Socijalističkom Samoupravljanju na Kočićevom zboru su govorili važni političari, najvažniji. U međuvremenu, politika je odbijena od zbora. Ne kažem da treba biti tamo ali ne treba pripustiti ni propale političare da od toga prave svoje mjesne odbore samozalječenja spolnih umnih bolesti. Rastjerivanje politike odagnalo je i pare i moć i organizaciju a to im je i bio cilj, da budu samostalne male, sitne, nevidljive gazde Kočića, Kulture i Klana.
A kultura je najekstraktniji, najčistiji oblik suvereniteta jedne nacije.
Stoga Kočićev zbor treba oteti od privatnih inokosnih vaški i vratiti ga kulturi, narodu i Republici.
Kao što treba na Frankfurtskom sajmu knjiga da Republika Srpska istupi samostalno, da ima svoj štand a ne u okviru BiH, jer i to je oblik suverenosti. A izlazeći samostalno pred svijet knjiga postaje kultura. Ovako, u obliku unitarnog štanda, knjiga iz Republike Srpske nije ništa. Kako ne postoji izdavač koji izdaje knjige autora sa cijelog područja tako ne treba da postoji ni štand koji okuplja sve pod šatrom BiH.
Žalosno je što se ja, iz dnevne političke mješalice, borim za to. Književnicima i kulturnjacima, očito su sitni uzurpatori uvrnuli i jezik i muda.

RAZVODNIK STRAŽE
Preplašeni direktor Sipe, Mirko Lujić, nakon isteka mandata Dragana Lukača, tajnog dostavljača, Tužilaštvu Barašinu d.o.o., izvještaja o kriminalu Dodika i ostalih iz Republike Srpske, raspredio ga je u skladu sa školskom spremom, na novi opis i popis poslova – odjeljenje za čuvanje uglova, trotoara, ulaznih vrata i čvrstih objekata sa licima.
Lukač, ohaerov namjesnik u Sipi, instrumentalist, instrumentator, instrumentalac, instrumentić, protestvovao je tvrdnjama da taj odjel za stražare nije u sastavu Sipe pa pravno nije moguće da one bude razvodnik straže. Lujić kaže da je on osnovao to odjeljenje pa je red da se tamo dislocira.
Dragan Lukač je provincijalni ratni naturščik koji je prije rata bio ništa, nije bio nešto, nije imao nikakve profesionalne reference u bilo kojoj oblasti, a ko u komunizmu nije bi nešto, i nije nizašta, tipičan je proizvod rušenja države i samoupravnog socijalizma i uspona nacionalističko-kriminalističkih stranaka koje su marginalcima, provincijalcima, folirantima, nacionalnim mjesečarima i pripadnicima svog naroda, koji će, kasnije, usrati šefa i stanicu, davale šansu da postanu nešto nezaobilazno, natprirodno i svevažno.
Uspon takvih protuva direktna je detekcija pada nacija, njihovog dostojanstva, humanizma, civiliziranosti i demokratičnosti.
Njih je bilo u svim sferama. Risto Đogo. Naser Orić. Vlado Slijepčević. Rasim Delić. Velibor Ostojić. Miro Mlađenović. Radislav Vukić. Alija Izetbegović. Momčilo Krajišnik. Senad Pećanin. I stotine hiljada drugih, među kojima je i taj dotični Lukač. Taj plastični otpad na površini i po obali, trajno je kontaminirao ljudsku, nacionalnu i društvenu okolinu. Dio tog otpada ostao je, po cijelom arealu, kao sasušena naplavina ispražnjenih septičkih jama u vrijeme velikog povodnja koji digne sve na površinu a naročito fekalije i trulež. Dio se infiltrirao u bizMis i oprao svoju balegu sa opljačkanog kapitala. Dio se uvukao u policije, službe, institucije, stranke i klubove VPL – Važnih Praznih Ličnosti.
Lukač je jedan od tih.
Karakterne osobine te višehiljadne plejade endemske su balkanske lepeze pune odrednica kao što je: iskorištena priseoska kurvica, isluženi igrač koji se vraća u sokački klub gdje je i ponikao, dodvorica, poturica, prevrtljivica, zbogparica, foteljašica, dupelizica.
Njihov karakter i politički i profesionalni kredibilitet kreće se u skladu sa brzinom spadanja njihovih gaća.
Oni i ne znaju kome su dali guzice.
S nestrpljenjem očekujem da vidim ko će braniti Neustrašivog Lukača, razvodnika straže.

SARAJEVO ŽRTVA SVOJIH LAŽI
Sudija Tribunala za Srbe, ponekog Hrvata i kolektivni psihološki tretman političara iz pokreta Vječna Snaga Žrtve, izvjesni južnokorejski Kvon, u sudnici rekao da postoje kontroverze o tome ko je kriv za eksplozivno uništavanje ljudi na sarajevskoj pijaci Markale.
To je izazvalo određena zgražavanja u Sarajevu.
Markale su jedan od povoda vazdušnih udara na Srbe u BiH i na položaje Vojske Republike Srpske što je direktno uticalo na tok rata u BiH i na povećan broj šehida i patriota. Recept je oproban: potreban je događaj koji će šokirati svijet i opravdati širenje ljudskih prava osiromašenog uranijuma i vazdušnu demokratiju. Napr. Iran ima oružje za masovno uništenje.
Kontroverze oko Markala su se javile istog trena po toj tragediji. Sumnjivo je kako su televizijske kamere bile tu odmah nakon eksplozije a samo zbog loših usmjerenih mikrofona nisu snimile zvuk ispaljenja. Sumnjivo je kako su odmah okrivljeni četnici a nigdje nije ponuđen bilo kakav dokaz. Mogao se naći koji četnički geler i lako dokazati po tome ko kakva oruđa koristi. Niko, naravno, ne pominje odgovornost vlasti u Sarajevu prema vlastitim građanima. Ako je neprestana opasnost od četničkog granatiranja onda civilna vlast ne dozvoljava masovna okupljanja.
Ali i bez toga, pouzdano se može tvrditi da ni italijanski artiljerci, koji su, dok se ratovalo, bili najbolji na svijetu, ne mogu sa bilo kog položaja oko Sarajeva pogoditi prvom granatom cilj kakav su Markale. Ni u bivšoj dobro obučenoj JNA nije postojao takav genijalac. Naročito to nije moguće u ratu u BiH kada se obilato koristio alkohol kao meteorološka analiza vjetra, vlažnosti i temperature vazduha i kada su se granate i punjenja čuvale po šupama, štalama, kanalima i kamionima. Takve granate ne mogu pogoditi ni cijele Živinice od prve a kamo li gradsku pijacu koja je toliko niža od navodnog mjesta ispaljenja da potrebne elemente ne može izračunati ni bolji matematičar a kamo li genocidni četnik u brdima iznad Sarajeva.
Zato je sudija Kvon u pravu.
Nije dovoljno u medijima, pa bio to i Sienen, ponavljati laž da bi postala istina. Ponavljanje ima svoj učinak ali ne porađa istinu. Naročito kada se provincijalne osiromašene kasabalije uhvate svjetske politike koja ih iskoristi ko Maru na željezničkoj stanici. U zadnjoj fazi seksa Mare, laži i tobožnjih odnosa sa javnošću, sam korisnik laži postaje žrtva. Mediji i političari su ljude, i sebe, u Sarajevu ubijedili u „istinu“ o Markalama i sada imaju problema sa stvarnošću.
To je slučaj i sa cijelom Bosnom, lažnom istinom, koja ima problema sa Bosnom i Hercegovinom, stvarnošću, dakle. SARAJEVO ŽRTVA SVOJIH LAŽI
Sudija Tribunala za Srbe, ponekog Hrvata i kolektivni psihološki tretman političara iz pokreta Vječna Snaga Žrtve, izvjesni južnokorejski Kvon, u sudnici rekao da postoje kontroverze o tome ko je kriv za eksplozivno uništavanje ljudi na sarajevskoj pijaci Markale.
To je izazvalo određena zgražavanja u Sarajevu.
Markale su jedan od povoda vazdušnih udara na Srbe u BiH i na položaje Vojske Republike Srpske što je direktno uticalo na tok rata u BiH i na povećan broj šehida i patriota. Recept je oproban: potreban je događaj koji će šokirati svijet i opravdati širenje ljudskih prava osiromašenog uranijuma i vazdušnu demokratiju. Napr. Iran ima oružje za masovno uništenje.
Kontroverze oko Markala su se javile istog trena po toj tragediji. Sumnjivo je kako su televizijske kamere bile tu odmah nakon eksplozije a samo zbog loših usmjerenih mikrofona nisu snimile zvuk ispaljenja. Sumnjivo je kako su odmah okrivljeni četnici a nigdje nije ponuđen bilo kakav dokaz. Mogao se naći koji četnički geler i lako dokazati po tome ko kakva oruđa koristi. Niko, naravno, ne pominje odgovornost vlasti u Sarajevu prema vlastitim građanima. Ako je neprestana opasnost od četničkog granatiranja onda civilna vlast ne dozvoljava masovna okupljanja.
Ali i bez toga, pouzdano se može tvrditi da ni italijanski artiljerci, koji su, dok se ratovalo, bili najbolji na svijetu, ne mogu sa bilo kog položaja oko Sarajeva pogoditi prvom granatom cilj kakav su Markale. Ni u bivšoj dobro obučenoj JNA nije postojao takav genijalac. Naročito to nije moguće u ratu u BiH kada se obilato koristio alkohol kao meteorološka analiza vjetra, vlažnosti i temperature vazduha i kada su se granate i punjenja čuvale po šupama, štalama, kanalima i kamionima. Takve granate ne mogu pogoditi ni cijele Živinice od prve a kamo li gradsku pijacu koja je toliko niža od navodnog mjesta ispaljenja da potrebne elemente ne može izračunati ni bolji matematičar a kamo li genocidni četnik u brdima iznad Sarajeva.
Zato je sudija Kvon u pravu.
Nije dovoljno u medijima, pa bio to i Sienen, ponavljati laž da bi postala istina. Ponavljanje ima svoj učinak ali ne porađa istinu. Naročito kada se provincijalne osiromašene kasabalije uhvate svjetske politike koja ih iskoristi ko Maru na željezničkoj stanici. U zadnjoj fazi seksa Mare, laži i tobožnjih odnosa sa javnošću, sam korisnik laži postaje žrtva. Mediji i političari su ljude, i sebe, u Sarajevu ubijedili u „istinu“ o Markalama i sada imaju problema sa stvarnošću.
To je slučaj i sa cijelom Bosnom, lažnom istinom, koja ima problema sa Bosnom i Hercegovinom, stvarnošću, dakle.

RAZGOVORI SA ESDEESOM
I prelistavajući Leksikon socijalne i tržišne privrede Rolfa Hasea, Hermana Šnajdera i Klausa Vajgelta može se zaključitu da je to njemački projekt koji je, nakon Drugog svjertskog rata, stvorio socijaldemokratsku ekonomiju i nad njom upravu, stvorio socijalno pogodno i upravljivo tržište, kapitalizam i profit. Taj koncept je Njemačkoj donio stabilan privredni rast i otpornost na krize šupljikavog balonskog kapitalizam Regana, Buša i drugih invalida.
Koncept socijalne i tržišne privrede stvaran je i razvijan u Njemačkoj bez obzira da li su na vlasti bili socijaldemokrati ili demohrišćani, ljevičari ili desničari, dakle. Vidljivo je to po insituticijama tog sistema koje su razvijane i napredovale sistematski, u nekoliko decenija.
Krupni interesi društva ne deformišu se na osnovu toga da li je na vlasti vlast ili je na vlasti opozicija.
Na tu temu razgovarali su Esenesde i Esdees.
Kod nekih medija to je izazvalo zanimanje i manju paniku garniranu mariniranom zajedljivošću na račun Dodika. Kod drugih šutnju i upotrebu računaljke.
Dabome da nema ništa senzacionalno niti prevratničko u tim razgovorima. Radi se o inventaru političkih orijentira bitnih za Republiku Srpsku. Niti je Esdees postao ljepši u očima Esenesdea niti je Esenesde postao patriotskiji u očima Esdeesa.
To jeste bio razgovor Dodika i Bosića. Ali ga tumačim kao razgovor, u stvari, sa Ivanićem i Čavićem. I Esdees i Esenesde su uputli jasne poruke podaničkom pri-pejd dvojcu koji lansiraju ubuđale i protrule teze o tome kako entitetsko glasanje treba reducirati jer ga Esenesde zloupotrebljava (Pedepe) i o tome kako nije bitna nacija već građanin koji se osjeća zdravo, poletno i čigrasto (Čavić).
Razgovarano je sa tim dvojcem i rečeno im da niko neće s njima. Ni prije izbora ni poslije izbora. Njihova koaliciona sposobnost je svedena na apsolutnu nulu. I teško da je mogu otkraviti i globalne klimatske promjene i otopljavanje Grenlanda. A koaliciona sposobnost je jedna od skala kojom se mjeri uspješnost i djelotvornost političke stranke kao i njenog programa.
To utiče i na dugovječnost stranke.

ŠTA ĆE TURSKA U EU?
Marti Ahtisari, jedan od onih koji je sa zakašnjenjem shvatio da je in ponižavati Srbiju i u 21. vijeku pa kukumavčio nad podjelom svijeta na Istok i Zapad kao i nad podjelom u EU što je dovelo do priznavanja – nepriznavanja Kosovske Vojne Baze i nad činjenicom što svjetska ekonomska kriza nije došla dvije godine ranije jer bi tako država koje bi priznale Kosovsku Vojnu Bazu bilo mnogo više, vođa Nezavisne komisije za izvještaj o prijemu – ne prijemu Turske u EU, nezavisno Kosovo, nezavisna komisija, nezavisni Ahtisari, oštro je upozorio EU da je u opasnosti da pogazi svoje obećanje u pogledu Turske i njenog boravka u desetogodišnjoj čekaonici za prijem.
Prijemu Turske protive se neke nebitne zemlje kao što su Francuska, Njemačka i Austrija.
To je ta podjela na Istok i na Zapad.
Tema, dakle, nije Marti, Marti je marginalac. Tema je Turska, zemlja koja je u Evropu došla odnekle, za krvavim tragom sablje i zauzela zemlju Vizantiju i njen Konstantinopolj, koja je gazila i sjekla dobar dio Evrope, sve do Beča, koja je početkom ovog vijeka istrijebila Jermene, tolerantno, skoro kao i Hitlerovi fašisti, koja je naočigled mirnodopske Evrope pokušala okupirati jedno nevažno grčko-tursko ostrvo, i koja je, tako se čini, podnijela zahtjev za prijem još u zajednicu uglja i čelika. Jer je čelik turska riječ.
Navodna podjela EU na Zatursku i Protivturske nije prava dijagnoza. Evropa, troma trombozna osteporozna i senilna stara dama nije zainteresovana za Tursku, ni kad napada ni kada se nudi u članstvo. Samo, neke zemlje o tome ne žele da govore.
Jer, Turska ne spada u Evropu. Evropa sa Turskom ne dobija ništa osim novog euklana a to joj nije potrebno pošto je i dostignuti broj klanova, dansko ovih, germansko onih, dovoljno komplikovan da se teško šta može kvalaitetno odlučiti i provesti. Taj novi Euklan bi obuhvatao Kosovo, kojeg će portiri ugurati u EU kad-tad, i dijelove susjednih zemalja, ali BiH obavezno pošto EU ne može ostaviti Srbiju izvan a to znači da kada obuhvati Srbiju ne može ostaviti BiH izvan. Dobro, to neće biti tako brzo ali ni tada Turska ne treba Evropi. Turska bi bila stožer takozvanog Evropskog islama koji bi postao istinska prijetnja tromoj proceduralnoj Evropi. Turska bi okupila svojevrsni OPEK agresivnog evropskog islama i tako zauzela još jedan kontinent u predvečerje novih globalnih podjela tektonskih ploča zemljine kore moći.
Njemačka i Francuska, zemlje u kojima su nikle filozofija, disciplina, industrija, ratništvo, revolucija, giljotina, fašizam, vino, uzvišeni seks i muzika, sa dovoljno istorijskog iskustva u pokolju i zajedništvu, logično, to pokušavaju onemogućiti.
Što će pri tome doći do prekida trudnoće pristupa balkanskih zemalja, to nije bitno. EU je i tako pretjeranim širenjem ušla u kancerogenu opasnost nekontrolisanog razmnožavanja ćelija pa se, unutra, iznova okupljaju Njemačka i Francuska koje su, sa Italijom, sve i započele.
A to što Ahtisari tako zbori... to ima veze sa brojem džamija u Finskoj.

RAZAPETI ČOVIĆA
Dragan Čović je jako fin, uglađen i iznijansiran čovjek i političar.
Za projekt potčinjavanja, podjarmljivanja, poniženja, segregacije, separacije i devastiranja Hrvata u Federaciji, on, pjesnički, lirski, kao da lije na uglu petrolejska lampa svjetlost zelenkasto žutu, kaže da se radi o bošnjačenju.
Do sada su nebrojeno puta iznošeni podaci o tome. Hrvatski tisak donosi cijele analize, najozbiljnije u novinarskom istraživačkom smislu, Večernji list pretežito, bez mržnje, zle retorike i nacionalizma, hladno i brojčano, Kroacija Leo ukazuje na probleme oštrim hercegovačkim narodskim i nepolitičkim jezikom. Čović je uvijek bio diplomatski suzdržan, nije nikome želio da se zamjeri. Bio je jedan od hrvatskih lidera u BiH koje je nepovratno ubilo ubijanje Hrvatske Samouprave. Ubilo je i običan narod. Lideri su toliko izbezumljeni nakon SHS, Sloma Hrvatske Samouprave, da su listom počeli pričati o ustavnim promjenama, ukidanju entiteta i jačanju Države.
Siroti lideri malih hrvatskih stranaka su mislili da će Država umeti da peva o njima kao što su oni pevali o Herceg Bosni i da će ih spasiti bošnjačenja. Bošnjačke stranke su ih destilovale sve više i više, godilo im je, usput, što se traži i ukidanje Republike Srpske i Poništavanje Rezultata Genocida. A u podjeli posla neki su na draftu izabrali Hadeze a neki Devedesetku. Tako se istorija zakotrljala, Rollihg History, pa su nekada muslimani bili hrvatsko cvijeće a sada su Hrvati Bošnjačko cvijeće. Zalud Čović navodi dokaze o broju Bošnjaka u nadzornim i o razlomcima Hrvata u upravnim odborima.
U bošnjačenje se uključio i Gavrilo Grahovac i zaprijetio im, na sjednici Vlade: Neće put ići kud vi hoćete, to vam ja kažem. Dokle je došlo bošnjačenje kada i neki Srbin u Federaciji na nekoga može da izvadi onu stvar.
Sve bi se tolerisalo da Dragan Čović nije otišao u Beograd kod Tadića. To nije ocijenjeno kao izdaja hrvatstva nego kao izdaja bošnjaštva. Malo prije odstupio je Sanader koji je jedini mogao uhadezovati dvije stranke pa je Čović ostao na čistini za odstrel.
I poručeno mu je da će biti razapet ako nastavi kontakte sa Dodikom.
Suština nije u razapinjanju Čovića. Može da bude miran. Suština je u sapinjanju Dodika na mjeru Čovića. Nevidljivi Upravljači BiH ne dozvoljavaju da se bilo ko izdigne na nivo lidera bilo čega, da bilo ko bilo s kim bude bliži nego što je razdaljina nacionalističke mržnje.
I poručuju: Ostajemo ovdje.
Kao što je to rafinirano poručio Gregorijan koji ne govori u ime svoje vlade.
Čović još nije otkrio ko mu poručuje raspeće.

BOSNA POSTAJE FEDERALNA JEDINICA
Muamer Gadafi el Libijski, zvanični podnosilac zahtjeva za rasap Švajcarske, dobitnik je, direktno iz ruku reisula Cerića el Bosanskog, Bosanskog ordena islama prvog reda.
Bez obzira što to odličje, uručeno na velikoj proslavi četrdesetogodišnjice libijske revolucije, zbog čega je Cerić tretiran ka vladika, može značiti i: Brate Muamere, daj para, mislim da je to prva ozbiljna politička najava stvaranja entiteta Bosna u okviru Dejtonske Bosne i Hercegovine.
Razumijem da reisul voli da Bosni i Hercegovini tepa: Bosna ali je razuljivo i to da se čitavom svijetu već dvadeset godina umjesto BiH srvira ime Bosna za državu.
Stoga je Cerićev privatni orden, u stvari, dodijeljen kao državni orden. Cerić je na taj način preuzeo ingerencije institucija BiH ali i sve bošnjačke liderčiće šutnuo pod prašnjavu sećiju poručivši jednom državniku ko može da daje ordenje.
Da je Cerić dodijelio Orden bosanskog islama, još bi se nekako moglo i prihvatiti kao manifestacija institucije vjere, mada nije jasno kakav je Gadafijev doprinos Bosanskom islamu da bi ga se kontraordenisalo. Ali i u slučju Ordena bosanskog islama, treba zamisliti, na primjer, Orden bosanskog pravoslavlja. Nezamislivo.
Cerićev Bosanski orden islama definitivan je dokaz da su on i nekolicina bošnjačkih lidera i moćnika, odlučili da idu na raspad BiH i na formiranje islamske državice. Cijeli niz znakova pored puta govori o tome, sa ovim zadnjim, Bosanskim ordenom. Nagla promjena Tihićeve politike dogovora; zakazivanje Trećeg bošnjačkog sabora; ispravljanje bošnjačke kičme; lansiranje teorije zavjere Srba i Hrvata protiv Bošnjaka; dokazivanje hrvatske eksploatacije Bošnjaka; zahuktavanje borbe za prevlast nad resursima; potpuno potčinjavanje Hrvata u Vladi F ali i u promjeni trase Koridora što nema nikakvog praktičnog značaja osim demonstracije nadmoći...
Ostaje još samo jedna sitnica: kako će se zvati hrvatski entitet pošto naziv Herceg-Bosna više ne pije vode. I da li će treći entitet biti bošnjački ili hrvatski.
Sljedeći opšti izbori će konačno uobličiti vodstvo tog bošnjačkog projekta.

MORAL, PRIPADNOST I CILJ
Izvjesni inokosni udbaš, Jovo Kapičić, bivši šef Udbe, mada to bivši zvuči preblizu jer se radi o vremenu od prije šest decenija i prošlom vijeku, izjavio je, mrtvoladno, iako mu je devedeset godina, da ne bi rekao gdje je grob Draže Mihajlovića i da zna.
U Srbiji je, inače, već mjesecima pomama za otkrivanjem groba Čiča Draže.
Ta kolektivna desakralizacija interesantna je za sociologe novooblikovane istorije kao poluproizvoda očekivane budućnosti. Srbija, njen dio njušilaca za tragovima groba Prvog Četnika, pokušava da popravi svoju prošlost smatrajući se odgovornom za deobu nacije, za nepravedno stradanje jednog izvorno srpskog pokreta. Nastoji da demonstrira pravednost nakon svih nepravdi koje su zadesile Srbiju. Krivicom nekih drugih a ne Draže. Nastoji da se odmakne od komunizma, podsvjesno, smatrajući da je komunizam zasijao sjeme raspada Jugoslavije u kojoj su Srbi najjebenije prošli. Nastoji da srpstvo vrati u Srbiju poslije parole Svi Srbi u Jednoj Državi koju je prvi uzviknuo Savez Srba, Hrvata i Slovenaca, drugi Tito a treći Sloba&Šeš.
Ima, naravno i drugih aspekata kao što je bolesni mrtvogled nebitnih istorijskih ličnosti, Draža je bio ljubitelj kralja, nesnalažljivi učesnik istorije koji je, za očuvanje svoje pozicije i kralja-izbjeglice, bio spreman da sarađuje sa fašistima i da ubija svoje sunarodnike pri čemu nije komandovao svojom pijanom i čupavom bulumentom koja je, po terenu, radila svašta, od početnog zaštitništva naroda, krađe kokošiju, zasjeda partizanima, silovanja, ubijanja Hrvata i muslimana ali nikada nisu organizovali logore i istrebljenja tipa Jasenovac i Gradiška Stara, falsifikovanje bezvrijedne novčanice u nadi da će se tako steći bogatstvo... Uglavnom, kada nađu Dražu, neće se ništa desiti osim još jednog dokaza kako nacija često ne shvati svoju ulogu održavanja i njegovanja pobjede.
Ali zanimljivija od groba Čiča Draže je izjava Čiča Jove.
Nije to izjava samo starog udbaša. On više nema čega da se plaši, ni nekakve ucjene zbog nekog profesionalnog uspjeha koji bi ga mogao koštati nečega, do slobode, jer su svi njegovi saborci i svjedoci već pomrli i pokopani. Ali, ipak, ne bi rekao za grob. Njegova pripadnost Službi, Državi, Pokretu, Ideologiji, Naciji u samoupravnom socijalističkom smislu, takva je da mu ne dozvoljava da svoj obraz, moral i doprinos pobjedi izvrće kao priglavak.
To je pitanje ličnog morala čija čvrstina je iznad svega.
Šta se, dakle, desilo sa tim moralom u samo stotinu godina, jer Čiča Jovo je rođen devetnaeste, pa se danas, devete, može tolerisati bilo koje ponašanje pojedinca?
Opšta globalizacija, komunikacija, marketizacija, deregulacija, nadnacionalizacija, privatizacija, desocijalizacija, atomizacija, monetizacija, profiterizacija... tako da se od čovjeka pojedinca može svašta očekivati. To su, dabome, znali oni koji su indukovali raspad i međubratski demokratski transnacionalni koljački rat – dovoljno je nemoralne budale pustiti na miris krvi i pljačke – znali su da više nema ličnog morala kakav je Čiča Jovin – da su mi naredili da strijeljam Dražu ili sebe, učinio bih to.

BORO I RAMIZ, KIMO I MEVLUT
Savjet Evrope poslalo je svoja dva skauta, rendžera i selektora činjenica u BiH da, kao izvjestioci, inventarišu stanje i o tome referišu mudrom Savjetu.
Mevlut Čavašolu, čiji preci su u Evropu ušli sabljom sa krvavom mašnicom, i po tom osnovu u Savjetu Evrope bi trebalo biti i potomaka Džingis Kana, i Kimo Sasi, Finac, ovdje su boravili i djelovali protiv ustavnog uređenja zemlje. Prvi je izjavio da Republika Srpska potkopava državu BiH a drugi da treba revidirati entitetsko glasanje.
Obojica su, dakle, konstatovala da treba uvrnuti muda Republici Srpskoj u kojoj žive Finci, Turci, Eskimi, Tasmanci, Čileanci i nešto (baš zbog njih) Srba.
Čavašoglu, Čavićoglu, Čavoški, kako li bi, zaključak je donio na osnovu toga što u Republici Srpskoj još postoji ombudsman. A pošto postoji i na Državnom Vrhu, to je podrivanje države jer Država odlučuje. Tako su u Turskoj, onomad postojali Jermeni koji su podrivali državu pa ih se ukinulo kao običnog ombudsmana.
A Finac je kao argument iskoristio jasnu odluku većine. Dakle entitesko glasanje je smetnja da odluku donese jasna većina. Ne razumijem zašto se onda Finska čupala iz sastava Rusije kad je tamo uvijek postojala najjasnija odluka kristalno jasne većine. Šta će im Država, Nokija i jezera, kad jasnu odluku uvijek može da donese jasna ruska većina?
Molim Savajet Evrope da nam ne šalje plaćene, naučene ili već baždarene izvjestioce.
Što nam niste poslali po jednog Flamanca i Valonca.
Ili po jednog Baska i Katalonca.
Mada je razumljivo što se jedan Čavašoglu bori za Bosansku Državu. Ali nije jasno što to treba finim Fincima.

ZAR I TI, SINE INCKO
Tihi Austrijanac, sa imenom dobrog, smjernog katolika, Valentin, izjavi pred kraj četrnaestog bosanskohercegovačkog ljeta gospodnjeg od Dejtona, na samom početku njenog prvog milenijuma: Ova zemlja ima budućnost, još samo moram pokušati proniknuti u vašu logiku.
Ne uspoređujem i ne poistovjećujem, samo hronologizujem – u logiku Ove Zemlje pokušavali su da proniknu Dubrovčani, Mađari, Sveta stolica, Turci, Kalaj, koji je o Srbima i Srbiji knjige pisao, tvrdeći da je proniknuo u sva saznanja pa kad je došao u AustroBiH, sam je svoje knjige zabranio, uzoriti red Trapista koji je samo radio i šutio, fašisti, Moša Pijade, komunisti Samostalne Radionice Branka i Hamdije, Milošević, Holbruk... čak i kraljičin indijski dreser slonova Ešdaun.
I svi su prdnuli u sepet.
Da bi neka zemlja imala budućnost, ili barem sadašnjost, potrebno je nekoliko sitnica: Pobjeda, umjetnost pobjede i njenog održavanja i podgrijavanja, dobrovoljno i kolektivno podaništvo državi, višegeneracijsko zajedničko uspjehovanje u pobjedi (ne radi se o pobjedi u ratovima, pobjeda je u ekonomskom napretku, u kulturi, u jeziku, u demokratiji, u slozi...), jasno, dobronamjerno i prihvaćeno liderstvo (u nizu, kao kakva kraljevska loza), hijerarhijsko ustrojstvo, međunarodna validnost...
Ništa od toga Ova Zemlja nikada nije imala. Nema ni sada. Ova Zemlja to nikada neće ni imati. Jedinog lidera koji ima legitimitet, i glasovni i stvarni, Ova Zemlja proglašava, iz stolnog grada, već godinama, kriminalcem, banditom i mafijašem. A do lidera je, možda i najlakše doći.
Mislim da nije stvar u tome da se pronikne u logiku. Stvar je u tome da se ona obrne. Da li Ovu Zemlju treba silom držati na okupu pa onda milenijumima pokušavati proniknuti u njenu nepostojeću logiku i tako ići na ruku onima iz plitke mutne Unitarne Miljacke koji će vam odmah reći: Ima logiku, to je Naša Zemlja, ili osloboditi unutrašnju logiku.
Zemlja, gdje su ljudi spremni promijeniti ime i vjeru da bi im guzica ostala u turu a glava bez obraza, gdje su spremni vaditi oči jedni drugima, najbolje u logorima, po mogućnosti kraj velike rijeke, veličati istorijske koljače kao svoje pradjedove, pokrštavati i poturčavati, ratovati za druge i uvijek biti protiv vlasti, nema nikakvu unutrašnju logiku.
Poznat je stari vic o piscu crvene knjige Politički sistem socijalističkog samoupravljanja, Edvardu Kardelju.
Sjedi Kardelj na trijemu svoje skromne komunističke vikendice, na sončanoj strani Alp, a seljanin vodi kravu putem ispred. Šta je bilo. Bolesna, ne jede, vodim je veterinaru. Ne, nikako. Vrati se kući i probaj je napojiti toplom vodom. Seljanin posluša ali drugog dana opet naiđe putem, sa kravom na priuzi. Nije pomoglo. Nije, moram veterinaru. Ne, nikako, probaj je napojiti ledenom vodom. Seljanin posluša ali trećeg dana opet naiđe putem sa kravom i priuzom. Zar nije. Nije, veterinar... Ne, nikako, vrati se i probaj je nahraniti suvom dobro zasoljenom i isjeckanom kukuruzovinom. Seljanin posluša. Četvrtog dana naiđe putem sam. Kardelj ozaren poskoči. Ozdravila. Nije, crkla. Šteta, imao sam još toliko ideja.
To Kardeljevo pronicanje u logiku zemlje u čijem sastavu je bila i Ova Zemlja, završilo se, takođe, u sepetu.
Pocrkaćemo, Incko.

ANEKSIJA DEJTONA
Sarajevska Unitaristička Miljacka već godinama vrši presiju na Ameriku, SAD, da dođe ovdje i da, barem, jednog blizanca zla odvedu u pustinju i objese a da dekretom ukine entitesko glasanje, ili, za početak, entitete, imenuje Državnu Vladu umjesto Špirića, Državnog Predsjednika umjesto tročlanog vankelovog predsjedništva i od tri nacije stvori jednu vjeru i nešto amorfnog naroda koji bi se mogli zvati Bosanci.
Amerikanci se godinama bore i odupiru, kao punica koju zet izbacuje kroz prozor na petnaestom spratu, šalju signale, Montgomeri, Mejer, o tome da se ne može biti protiv Dejtona, da se može razmotriti pitanje referenduma, da nacionalizam, u koji spada i mutna i plitka Unitarna Miljacka, vodi ka raspadu... Došao je i Potpredsjednik da kaže da BiH može u integracije sa dva entiteta, mimo svih očekivanja Unitarne Miljacke, jučer došao i zamjenik pomoćnika i rekao da SAD podržavaju entitetsko uređenje... ali bošnjačke stranke, i dio stranih izdajnika, ne odustaju.
Na sceni je pokušaj Nevidljive Aneksija BiH. Ne znam koja je ovo po redu. Najprije je tročlani Savjet ministara transformisan u osmočlani. Zatim je unitarizovana vojska i ukinuta vojna nadležnost Republike Srpske, što je u narodnim pjesmama opisano kao Reforma Odbrane. Onda je pokušana ešdaunizacija policije i ukidanje policijske nadležnosti Republike Srpske. Prethodno je Miljenik Ivanić dao pare od pedevea na jedan račun. A onda je i SIPA preimenovana od čuvara ćoškova u Ageniciju za Istrage i Dodika. Sada se pokušava popisati Gregorijanova Imovina u BiH pa da se vidi koja zukvišta, eventualno, mogu dobiti entiteti.
Nekom zemljom se vlada pomoću marionetske vlade i tajnih službi, pomoću finansijskih institucija, pomoću kvinslinške vojske i centralizovane policije, pomoću oktroisanih stranih plaćenika sudija i tužilaca, pomoću oduzete, anektirane imovine. I pomoću nezavisnih medija.
Sve to ne traži ni jednog jedinog upitnika.
Glavno pitanje je, samo, zašto se bošnjačke sarajevske stranke produkuju kao saradnici nevidljivog okupatora, kao podvodači i makroi svoje vlastite zemelje, kao mračne tuneldžije srednjeg vijeka.
I kako ne vide da im je Unitarna Bosna podmetnuta.

Sastanak 75 lastavica, u Debeljacima, šest kilometara od centra Banjaluke, prvog septembra, pred odlazak u Afriku. Ova godina je dobro prošla kako je loše počela. U mojim gnijezdima bila su dva legla sa ukupno osam mladih. proljetos se vratilo veoma malo lastavica jer ih je negdje, vjerovatno, pokosilo nevrijeme. No, perje se spremilo za daleki put. Još koji dan ishrane insektima i - put pod krila. I pjesma dragoj: Odlaze nam laste, ostajemo sami...

KRIMINALCI IZAŠLI IZ SMRTOVNICE
Dobro je poznata genijalna beogradska medijsko-naslovnička provala: Vidimo se u smrtovnici. Ništa bolje, ni knjige, ni filmovi, ni plicijski izvještaji, ne odslikava i ne dočarava život i djelo zavađenih bandi na beogradskom mafijaškom asfaltu.
Danas su kriminalci otišli mnogo dalje. Sišli su sa smrtovnica i popeli se u prve minute informativnih emisija i na naslovne strane uglednih dnevnih novina.
Svi mi drugi sišli smo u balegarnik.
U Beogradu je, jučaer, uhapšen neki poznati istočnosarajevski kriminalac i to ga je odmah popelo na medijski jarbol.
RTRS je prvih šest-sedam minuta dnevnika posvetila tom otpadniku, primitivcu i nikogoviću. Sa direktnim uključenjima, anketama građana, istorijom bolesti i uspjeha, hronologijom smrtovnica...
Doista je nerazumljivo ponašanje medija, i urednika.
Ne postoji ni jedan razlog da se u dnevniku i na naslovnicama, pomene taj smrdljivac jer
· Gledaoce to ne zanima. Anketa koju su pokazali to potvrđuje a kada bi pokazali sve što su snimili, vidjeli bi da su ispali glupi, sa naglaskom na urednika.
· Pretplatnici to ne traže a kriminalci, ako se to emituje radi njih, ne plaćaju pretplatu. Kakva je logika neku sirotinju goniti sudom za šest maraka pretplate da bi mu plasirao sedmominutnu storiju o zmijolikom kriminalcu?
· U konkurenciji sa događajima tog dana ta storija ne može izdržati utakmicu.
· Pravljenje zvijede od kriminalca trajno deformiše društvo.
U čemu je, onda, problem?
U sniženom pragu civilizacije, morala, profesije i odgovornosti.
I nesretni urednik televizije, i drugi urednici, podsvjesno, smatraju da je para sve a društvo nije ništa, da je opljačkana para probitačnija od male zarađene na radnom mjestu za koje i inače nemaju kvalifikacije, da su svi koji bilo šta javno rade kriminalci i korupcionaši pa da među njih, ravnopravno, spada i Zmijoliki, da je sve podložno pljački i da je sve stvoreno zbog pljačke.
Tome su ih, u njihovim jazbinama na Palama, u Širokom, na Bašćaršiji, naučili oni koji su stvarali Modernu BiH, poštenjačine iz SDSDAHDZ. Ti urednici smatraju da su kažnjeni što moraju da rade svoj posao za platu a nije im, kao i svima, dok su u ushićenju doživljavali Šefove, omogućeno da dođu do opljačkanih para. Oni se dive ubicama. I zavide im. To je znak trajne deformacije društva koje se vratilo u predcivilizacijske vrljike i bogaze i koje misli da je vrhunski užitak čučati iza živice i srati a što se danas demonstrira pišanjem uz drvo u centrima velikih gradova Moderne BiH.
Kriminalce, istočnosarajevske i svesrpske, stvorili su inkubatori Karadžića i Miloševića.
Dvije decenije od tada, oni su zauzeli njihova mjesta, na naslovnicama i u dnevnicima.
A mediji su dobili slobodu.

UMJETNOST POBJEDE
Bošnjački sabor je jedna aktuelnih bošnjačkih tema. Pored teme o teoriji zavjere Srba i Hrvata. Pored genijalnog spasonosnog rješenja u partnerstvu sa nekom sablasnom plitičkom udrugom Đapić-Jurišić. Pored neprovjerenog pokušaja korištenja vojnog helikoptera u vjerske svrhe. Pored pokušaja da zadrugar bude ministar bezbjednosti.
Bošnjački sabor jeste neposredni produkt političkog autizma, provincijalizma, samoproglašene potcijenjenosti ili realne marginalizacije, beskompasne amorfnosti i politsocijalintelektualnog kompleksa, dakle dnevni problem, ali je i produkt pobjede, stvarne, poklonjene ili umišljeno prisvojene. Dakle, trajni bošnjački problem.
Bošnjačka kolektivna klima neprestano, još dok je rat trajao, forsira pobjedu kao vlasništvo i osobinu kolektiviteta muslimana, kasnije Bošnjaka. Pobjeda je u formiranju Države, pobjeda je u Patriotizmu, pobjeda je u činjenici o agresiji, pobjeda je u činjenici o genocidu, pobjeda je u formiranju Oružanih snaga BiH, u centralnoj državnoj koncepciji Države, pobjeda je u forisranju statusa žrtve...
Pobjeda nije mogla da se izdejstvuje nad Srbijom ili Hrvatskom. Ali je pobjedu moguće predstaviti kao pobjedu nad Srbima i Hrvatima u BiH. Upravo to se i demonstrira svih ovih godina. Nad Hrvatima u zadnje vrijeme.
Takvo prezentovanje, propagiranje i poimanje pobjede, u neskladu je sa činjenicama pa je bošnjačka politička artikulacija ostala bez političkog programa, realnog, validnog, kvalifikovanog i onog koji može obezbijediti potrebnu podršku konretnog čovjeka-glasa a ne nebeskih magli i epohalnih očekivanja.
Bošnjačka politika, politika bošnjačkih stranaka, u neprestanom je lutanju, od prividne multietničnosti do zeleneih trotoara, od filozofije žrtve do filozofije narodnjaštva, od fundamenta do Brisela, od unitarizma do klijentelizma... interes Bošnjaka, nacionalni i kolektivni, politički i dugoročni, nije nigdje zastupljen a pri tome nije moguće unitarnu državu predstaviti i razumjeti kao interes tog naroda.
Ideja o bošnjačkom saboru je znak o tome.
Ali je i znak o tome da pobjeda ne može da bude samoproglašena, da ne može da bude poklonjena i da ne može da bude prisvojena. Čak i ako se to dogodi, pobjeda se mora njegovati.
Ako ni toga nema, i nema sposobnosti za to, kolektivitet se nalazi pred prošašću, sporom i dugoročnom ali neizbježnom.
Iamo primjere i velike i male. U susjedstvu, problemi Hrvatske su najvećim dijelom u strukturnoj podlozi poklonjene i nametnute pobjede hrvatske nacije u stvaranju države. U svijetu, problemi Zapada, Amerike, su u nemogućnosti da se njeguje pobjeda nakon raspada SSSR-a.
Neke sposobnosti kolektiviteta ne silaze sa liste zahtjeva, još od pećinskih grupa oko vatre, kada je shvaćeno da vatru treba njegovati i da uništenje tuđe vatre nije pobjeda.

ISTORIJA MUSTAFE SPAHIĆA
Muslimanski intelektualci sa raznih medresa, profesori fakulteta islamskih nauka, pravoslavne i katoličke nauke još nisu formirane, svjesni svoje povijesne i pretpovijesne nacionalne, kulturne i civilizacijske praznine i uklete pogubnosti posljedičnosti sabljoprosvjetiteljske vjerske i militarističke agresije i pokore, panično i paranoično pretražuju istorijsko smetljište kako bi pronašli bilo kakav trag prisustva islama ovdje i prije formiranja Otomanske imperije i prije Meke i Medine, i, kao drugi najvažniji zadatak bosanskih šehida, tragove bosanske države koji sežu, po mogućstvu, nekoliko vijekova prije Hrista.
Da bih uhopovijesnu lagodu podario pretraživačima vlastite nepostojeće istorije ispričaću sljedeću priču:
Mehmed Fatih, u narodima tog vremena poznatiji kao Dobrica, došao je na svijet tačno na mjestu gdje je Kulin Ban, koji nije bio ni Srbin ni Hrvat, potpisao, ali mnogo milenijuma kasnije, Povelju kojom su se Dubrovčani obavezali da će po Državi Ustavnoj Kulturnoj Moderno Uređenoj Civilizovanoj Bosni trgovati, isključivo za svoj račun a Kulinu priskrbiti Mito i Korupciju. Živio je tu, vijekovima, u dobročinstvu i čedstvu, sve dok Kinezi i Japanci nisu pronašli sablju i mač i dok razni ratnici, primjerom samuraji, nisu isprobali to čelično kaljeno oružje i dok ono nije stiglo do bosanskog brdusja među kojima je cvjetala Država, Ustav i Civilizacija Bosna, te ga Mehmed Dobrica dohvati radi razonode i razbrige i posiječe sve ko kupus, ali i tada ne posiječe Srbe i Hrvate jer ih tada nije bilo tu pod tim imenom. Oni će se, tek u drugoj polovini 19. vijeka pojaviti na teritoriji Ustavne Državne Naseobine iz Povelje. Tek pošto je Dobrica Fatih dobio u ruke sablju, pojaviće se paramecijumi, dinosaurusi, mravojedi i tasmanijska neman ali ne u Bosni Povelje nego u Tasmaniji.
Literatura: Kratka istorija dugih japanskih mačeva, Darvinova istraživanja, Povelja, Mustafa Spahić i njegovo epohalno djelo koje je objelodanjeno u Oslobođenju o istorijskoj ulozi avgusta mjeseca za postojanje Bosne.
Upravo u tom epohalnom djelu Spahić, profesor na Gazi-Husrev-begovoj medresi, pominje podatak koji je nedostajao u istoriji Bosne i Islama: Srbi i Hrvati se pod tim imenom na ovom području pojavljuju tek u drugoj polovini 19. vijeka. To potvrđuje i moje istraživanje da je Mehmed Paša Sokolović otkasan u sepetu ne kao Srbin nego kao Finac i onda poturčen pa je, da bi svi Finci mogli da stignu u Stambol, izgradio Ćupriju na Drini.
Egzaltacija Spahića, i drugih, Poveljom Kulina Bana, kao i Latića komunističkim tvorevinama zavnobiha, srbiha itdbiha, sama je srž pokušaja istorijskog falsifikovanja kako bi se na toj matrici stvorila vjera, kultura, država i nacija i kako bi se završilo Fatihovo sabljovanje koje je čista demokratija, civilizacija i prosvijećenost u odnosu na unutrašnju i spoljnu agresiju Srba i Hrvata u i na Bosnu (vidi: Spahić).
Sadašnja krhka, skrpljena, blatnjavom slamom oblijepljena sojenica Bosna i Hercegovina, podmetnuta Bošnjacima kao ideal-država ne može izdržati toliku količinu istorije u vlastitu korist jednog naroda koji nema korijene ni ovdje ni tamo.
Umjesto da se prihvati ta činjenica i da se počne nova povijest evropske demokratske procedure, neće se, gledam, smiriti dok i bosanske paramecijume ne nauče sabljovanju, fatihovanju i pisanju povelja.

EKSPERT PONOVO JAŠE
Mladen Ivanić, čije izjave prenose još samo udbaško krilo beogradske Politike i pivarsko-esdepeovski bilten Oslobođenje, profesor kolega Dragana Mikerevića, ekspert, nekadašnji član G nečega plus, bivši po nekoliko osnova a možda i kao predsjednik Pedepea, jer Borenovića sve češće zovu inostrane zvijerke iz Sarajeva i s njim pričaju a otišao je i na kongres švedske partije konzervativaca, Moderaterna (Borenović Konzervativac, Ivanić Ekspert), tvorac demokratskoprogresističkog čuda Republike Srpske u kome je slagao zaposlenje 50.000 radnika, pokrenuo Rafineriju nafte, tri puta otvorio početak radova na autoputu Banjaluka – Gradiška, tvorac Srpske Bankarske Mreže u čijem sastavu su Rajh Fajzen, Nova Neznaseviše Čija Banka, Slovenačka Razvojna... koju je formirao za svega nekoliko eura, veliki reformator rudnika i željeznica, dužnik plata i penzija, za svog i premijerskog mandata stranačkog mu kolege, veliki graditelj zgrade vlade, gasitelj nedjeljnika Republika, žrtvovatelj vlastitih ministara, direktora i članova glavnog odbora radi jednog običnog narućenog fola u vidu raskidanja partnerskog odnosa sa Esenesdeom, rekao je na konferenciji za štampu da je stanje u Republici Srpskoj katastrofalno.
Čudi me da nije rekao da nije ni izbliza kao u njegovo doba i u doba njegove pedepartije.
Naručeni Ivanić je, pred presudu valjda, mudro izjavio da Vlada Republike Srpske nije ostvarila ni jedan od kapitalnih projekata kao da se autoputevi po cijeloj Republici grade za dva dana. Da je profesor, ekspert i političar, kao što nije, usporedio bi plate u Republici Srpskoj i Federaciji.
Ili bi šutio.

POČELE USTAVNE PROMJENE
Hrvatski ministri napustili Vladu prosperitetne, višenacionalne, multikonfesionalne, socijalnorajske Federacije BiH. Vidjećemo još da li samo sjednicu ili Vladu. Razlog je trasa budućeg puta. Ne Federacije nego Koridora 5c. Ali ja mislim da je to, kao i mnogo čega sljedećeg što će se događati, zbog budućeg puta Federacije.
Bošnjački ministri napustili Savjet ministara. Vidjećemo da li samo sjednicu ili cijelog Špirića. Tihić kaže da se stanje radikalizuje.
Treba razlikovati ta dva procesa. U slučaju Državnog Savjeta Ministara stanje se planski, programirano, izvanainstruirano i podmuklo radikalizuje (upravo su taj termin sugerisali Tihiću, kao i kad je, tokom rata, sugerisan neki veliki zločin nad muslimanima kako bi se našao povod i izveli vazdušni udari na srpske položaje). U Slučaju Federacije protiv Hrvata stanje se ne radikalizuje, stanje je pred propašću. Citiraću sam sebe: Ako BiH i zbog čega propadne, propašće zbog Federacije.
Dakle, počele su Bosanske Ustavne Promjene. Ofanziva na Hrvate u Federaciji i Ofanziva na Hrvate i Srbe u Bosni ima za cilj da stanje dovede do vatrogasnog usijanja da bi onda neki Veliki Vezir tresnuo nametnutim Centralnim Ustavom o sto, takozvani astal.
Analitičari sa Miljacke, sve genijalci, u rasponu od Tihića do Latića, nisu uzeli u obzir činjenicu da kreatori trendova i realizatori ciljeva imaju prag strpljenja na kome realnost i faktičko stanje prevlada: Propao koncept, pogrešni ulazni podaci, odustati (vidi: Bil Montgomeri), pipls se mrze, podjele mnogo dublje od koncocijacijskih. Tačka.
Da stanje nije samo krastavo, kao što na površini izgleda, viljivo je po povodima. Esdea se upinje, i ucjenjuje, da se imenuje, umjesto trebinjskog, srebrenički Tarik Sadović, i time prijeti blokadom Državnog Savjeta Ministara, koji je jednako, Sadik, nekompetentan za taj posao, čak i kao srbomrzac (vidi: Dušanka Majkić).
Dakle, Ustavne Promjene su počele. Samo je pitanje žileta da li će se zvati Raspadom.
Možda je moguće primijeniti model referenduma u EU. Da sadašnji Ustav BiH damo na referendume u opštine. Pa ako neka opština ne izglasa Ustav, svako sebi.

FALSIFIKAT ILI MONOPOL
Poznat je onaj stari vic: Sjednem sinoć da pišem roman Na Drini ćuprija, a susjed, profesor književnosti, kaže da je to neki Ivo Andrić već napisao. Ja bih pisao roman-hroniku, ima tu i nabijanje na kolac, gradnja i rušenje kamene ćuprije. Andrić sve napisao, dobio Nobelovu nagradu za to. Dobro, velim, imam ja još ideja, imam temu i naslov Rat i mir, zamislio sam veliko djelo. Uzalud, kaže, napisao Lav Tolstoj.
Postavlja se pitanje: Kako je Andrić znao šta ja hoću da pišem. Pa požurio a onaj Nobel jedva dočekao da pročita. Odnosno: Šta je original a šta falsifikat.
Neprestano stižu vijesti iz bijelog svijeta kako falsifikovana roba ubija Proizvođače Originala. Primijećeno je da falsifikati uvijek stižu iz neke bijede, tamo gdje milioni ljudi zijevaju na kašiku riže kao daždevnjaci na sunce. A ugroženi su oni iz industrijski visokorazvijenih zemalja, tamo gdje se bogatstv mjeri milijardama dolara a ne daždevnjaka i gladnih usta.
U Americi su godinama vodili veliki sudski spor oko toga da li neka druga kompanija ima pravo da proizvodi zaobljene kolačiće kao neka prva kompanija. Bajeriše motoren verke protesuje što neka kinseka fabrika kopira ikspeticu. Proizvođači banalnih farmerica, otrovnih cigareta i visokopozicionirani modni Armani, i drugi, takođe protestuju. Zapad neprestano sere o ljudskim pravima i intelektualnoj svojini, o zabrani nuklearizacije, smanjenju ugljendioksida...
Ali nigdje kao u pitanju zaštite intelektualne svojine kod masovnih proizvoda, nije vidljiv monopol i težnja da se on očuva. Nigdje nije vidljiva permanentna kolonizacija sirotonje i razularenost potrošačkog društva koje milione ljudi u svijetu želi da potčini nekim muškim pantolodršcem ili ženskom torbicom te i te marke.
Taj propali intelektualno-industrijalizovani svijet, koji je sve opljačkao oko sebe pa država mora da daje hiljade milijardi dolara da sanira privatne banke, želi da vlada sirotinjom s pomoću vlastite propasti i monopola kojeg zaodijeva u intelektualnu kreativnost i autorska prava.
Zemlje u razvoju, budući vladari ekonomskim svijetom, trebali bi se ujediniti i donijeti Deklaraciju o inetelektualnom i autorskom oslobođenju. Držati u ropskom položaju nove ekonomije zbog zabrane proizvodnje neke postave u ženskoj torbici ili desnog guza kod barbike na plaži, tama je srednjeg vijeka a ne novo ekonomsko svjetlo trećeg milenijuma koje se javlja na mnogim mjestima zemaljske kugle.
Kada danas u ekonomskom smislu kažemo Pobjeda Zapada, to neponištivo znači Pobjeda Monopola.
Liberalna, tržišna, kapitalna ekonomija ne bi trebala da se boji konkurencije. Pa ako neko u Kini proizvede bolji beemve od njemačkog, bože moj, to je tržišna sloboda o kojoj smo toliko čuli i čitali a i osjetili.
Težnja da se proizvede falsifikat jednak originalu, samo je znak napretka na putu kvaliteta. Kupnja falsifikata samo je zadovljavanje pojedinačnih potreba, slično kao što plastično cvijeće, ili drugi kič, zadovoljava potrebe pojedinca a niko, u ime ruže, ne tuži sudu i ne uništava falsifikovanu cvjetnu robu.
I samo je znak da će sutra falsifikatori kvalitetom, produktivnošću i cijenom a to znači i količinom tržišta, izbiti na vodeću poziciju.
A monopolisti će ostati u svom srednjem vijeku.
Novo ekonomsko čovječanstvo je otvorilo vrata.

DA LI ESDEA IDE NA PODJELU BiH
Esdea je dobar dio svojih birača izludila i zavarala pričajući o beharu zvanom Državne institucije. Sve što je bilo na dnevnom redu, bilo gdje, ocijenjeno je lošim stanjem jer nema Državnog Tijela u tom segmentu. Državno Tijelo, dabome, rađa se i živi u Sarajevu. U centru Države.
I drugi, horovođe sa Miljacke, basirali su kod te kukumajke za Državnim Tijelima.
Ta politička orijentacija je funkcionisala dok su Republiku Srpsku na povodcu držali ljigavi, sirovi i obalegani esdesovci i narcisoidni, foteljaški i karijeristički demokratski progresivci, koji su za po kile svoje guzice dijelili nadležnosti Republike Srpske i kapom i šakom a Državna Tijela onda prepuštali u ralje raznim Kemama.
Kada su Srbi, Republika Srpska, i Hrvati, digli glas nadležnosti i glas pretežito hrvatske teritorijalne jedinice, te kada je svemu svijetu bilo jasno da je Sarajevo etnički vakumirano, Esdea je promijenila longplejku. Sada se predlaže da najvažnije Državne institucije budu dogovorno podijeljene među narodima o ostala, druga, grupa prema paritetu, po popisu iz 91. S nestrpljenjem čekam popis najvažnijih institucija i mozaik podjele koji će predložiti, koliko sam razumio, Kolegijum Esdea i onda će to biti predloženo Savjetu ministara. Esdea, očito, više ne govori sa drugim strankama.
Prethodno se Tihić uzjogunio i napustio prudski kolosijek a u stvari odustao od bilo kakvog unutarbosanskohercegovačkog dogovora i krenuo u borbu za prvaka kod Bošnjaka i dobru poziciju na izborima 2010. I preplašio Bošnjake zavjerom Srba i Hrvata na njihovu štetu.
Ti znakovi mogu se tumačiti na više načina ali je najizglednije da se radi o novoj strategiji koja odustaje od unitarizacije i polako se okreće ka podjeli. A za upravljanje trendovima podjele, potrebna je podrška u vlastitom nacionalnom i vjerskom korpusu pošto se pokazalo da ta podrška, prevedena na državni interes, kod unitarizacije ne pije vode. Pa su potrebne i državne institucije koje nisu presudni ali su neophodni šipovi za opstanak u živom blatu Zajedničke Države.
Banalizacija bi sugerisala ovako: Ni Bošnjacima (političkim faktorima) nije do Bosne i Hercegovine nego samo do pozicija moći i uticaja.

SVETO TROJSTVO:
TIHIĆ I DRUGA DVA NARODA
Bosna i Hercegovina je država u kojoj nisu bitni njeni narodi i nije bitan jedan narod.
Najbitnija su Druga Dva Naroda.
Kada je, u doba demokratskog multieritrocitskog trosmjernog rata, Moj Narod bio u opasnosti onda su Druga Dva Naroda proglašavana vatikansko-teheranskom koalicijom. Kada je drugi Moj Narod bio napadnut i agresiviziran onda je na sceni bila ustaško-četnička sprega. Kada neki iz Mog Naroda nisu htjeli da se bore protiv agresora i povremenih ustaša, na stejdžu je bila obična izdaja. Kada je trebalo eliminisati Srbe iz Bosne, u kazalištu je premijerno izveden vašingotnski muslimansko-hrvatski sporazum Druga Dva Naroda. Kada je trebalo početi rat, umalo da zaboravim, u Skupštini BiH Druga Dva Naroda su sačekala da Onaj Narod zamakne iza ćoška pa da izglasaju Deklaraciju. Druga Dva Naroda su, potom, izašla na referendum, u količini od 64%.
U BiH žive Nesrbi, Nemuslimani i Nehrvati, a od flore, uglavnom, prisutna je zukva, bujad, avdika, sijerak, ambrozija i ostruga. Ime bilo kojeg od ovih Ne naroda uključuje automatsku zavjeru, komplot i savez Druga Dva naroda protiv Mog Naroda.
Kako je lijepo bilo kad smo imali okupatora. Onda on pravi zavjere i narodne ikebane. Sada, kada je došla sloboda, demokratija i izbavljenje od komunizma, primorani smo da sami pravimo zavjere protiv Njihovog Naroda.
Tako je mitsko biće, pola Bosna, pola Hercegovina, postala zarobljenik šablonskog uma o Druga Dva Naroda i o Mom Narodu.
Već godinama, od 2006., sa Miljacke, iz CNP, Centra za Nacionalnu Paniku, stižu vapaji kako Moj Narod propada, kako je potisnut, kako nema teritoriju kao i svi ostali Titovi Narodi, kako Manji Entitet želi da se referendumiše a mi želimo da ga reformišemo, kako je predstavnika Mog Naroda zanemarljivo malo, kako Njihovi Srbi u Bosni drže sve...
Neformatizirani političar Sulejman Tihić najbolje je primjerovao bosanskohercegovačko zarobljeništvo uma. Počeo je da prebrojava koliko je kog a naročito Mog Naroda imenovano za vrijeme mandata Nikolujućeg Špirića i odmah izašao sa strahom od dogovora Srba i Hrvata na štetu Bošnjaka. Prosto mi neprijatno da ga podsjetim da će poslije Špirića, predsjedavajući Savjeta ministara biti Hrvat.
Stara indijska poslovica kaže: kad jednom počneš da ljubiš zmiju i vlastitu ženu gledaš kao zmiju.
I kad jednom uđeš u Svoj Narod onda je teško izaći iz Druga Dva Naroda.

BiH ČEZNE ZA OKUPACIJOM
Valentin Incko je u bečkom Standardu, kao da to čitaoce tog lista zanima, degažirao probni balon o ovlaštenjima koja će, nakon odlaska Ohaera, imati SPEU, Specijalni predstavnik EU.
Veli Valentin da bi se ovlaštenja mogla primjenjivati u zaustavljanju projekata EU, uvođenju viza za pojedine političare (valjda se misli na zabranu ulaska u EU ili proglašenje nepoželjnom protuvom, ali se koristi diplomatska finoća) ili zamrzavanja njihovih računa.
Dakle, SPEU bi moglo biti tijelo iznad organa i evropskih institucija. Jedni će da dodjeljuju sredstva, iz pretpristupnih fonodova naprimjer, a drugi će da ih stopiraju. Moglo bi biti i tijelo koje poništava bezvizni režim, a mi se toliko borimo za njega. Zamrzavanje računa je omiljena priča ohaerovaca. Jedna Amerika muku muči sa UBS bankom, i sa cijelom Švicarskom, oko objelodanjivanja imena štediša koji bi mogli biti kršioci poreskih obaveza u SAD, ali ne mogu i ne traže zamrzavanje računa. SPEU bi to imao u malom džepu.
Sarajevske podanice i dodvorice ideju su dočekale u opštem oduševljenju.
EU mora početi da BiH gleda kao partnera. Kakavgod joj partner bio go, bos i jadan, zavađen i podijeljen, osiromašen i neuk. EU je svjesna da BiH neće ni za stogodišnjicu Sarajevskog atentata biti članica, a možda je svjesna da neće nikada, ali to je samo još više obavezuje da pokuša uspostaviti partnerstvo a ne okupaciju.
Dabome, BiH nikada u istoriji nije mogla da živi bez okupacije, čak i u Samoupravljanju. Bila je pod okupacijom Branka i Hamdije i najortodoksnija centralnokomitetska komunistička transmisija.
Očito je Inckova teza samo običan nastavak istorije.
I sarajevsko oduševljenje takođe. I Sarajevo se najbolje snalazi pod okupacijom.
Samo, kod potpisivanja Dejtonskog sporazuma i ustanovljenja institucije Visokog predstavnika, među potpisnicima je bila i Republika Srpska. I kod ustanovljenja SPEU i predstavništva u cjelini, ne može se pitati samo Neformalno Sarajevo niti Savjet ministara. Sve što se bude partnerisalo sa EU moraće biti provođeno i u Republici Srpskoj, na osnovu odluke njenih ustavnih institucija.
Stoga će za bilo kakvo predstavnuštvo EU i za bilo kakve nadležnosti SPEU, trebati pisana, politička i institucijska saglasnost i odluka Republike Srpske.

MUSLIMANSKA KONFUZIJA
Bošnjačka intelektualna, vjerska i politička scena zapustila je Državu BiH i taj segment predala Tihiću da se zapetljava u regije, jedinice i entitete, ko pile u kučine, a okrenula se ubrzanom stvaranju nacije. Dio intelektualaca, dio medija i sva vjerska svita, bacili su sve umne i propagandne snage na dizanje glave, ispravljanje kičme i uzlet nacionalne samosvijesti kod Bošnjaka. U tu svrhu se plasiraju klasični jugoslovenski vjesnici raspada – hrvati perfidno uzeli sve bošnjačke banke, Srbi u BiH preuzeli sve ključne funkcije. Ali najupotrebljavanija alatka u gradnji nacije je vjera. Reisul Cerić je pokrenuo višefrontnu ofanzivu koja bi trebala rezultirati konačnim stvaranjem vjerske nacije i izdresirati političare da slušaju rijaset ili da pitaju ako nešto ne znaju sami uraditi po uputama.
Mali istorijski problem ovog koncepta je u tome što vjera nikada nije stvorila naciju. I što je vjera ne može ne stvoriti. Vjera je sposobna, naročito islamska, da stvori rat, da zavadi sa svijetom, da pokori narodne vjernike... ali da organizuje državu, stvori naciju, generiše kulturu... to ne može.
Dabome, ključno je zapitati se da li je stvaranje nacije i istinski i iskreni cilj. Ili je u pitanju samo najviši stepen mobilizacije, vjerske borbene gotovosti i krotiteljsko jarmljenje bošnjačkih političkih stranaka i lidera.
Cijeli taj projekt doveo je do još veće konfuzije kod Bošnjaka, kod muslimana i kod političara.
Do sada je bošnjačka, sarajevska, politička artikulacija bila zarobljena konceptom stvaranja Jedinstvene Države koja bi trebala donijeti multietničko bratstvo i ljubav, ne vidjevši da Srbi i Hrvati ne žele da žive u takvoj državi i da to nije rješenje neriješenog nacionalnog pitanja Bošnjaka, Bosanaca ili Muslismana. Sada tu konfuziju dodatno potpaljuje vjerska agresija na ispravljanje kičme i dizanje glave.
O dizanju glave govori i Džemaludin Latić, stradalnik iz 83., dakle, islamodržavac sa dna bosanskog lonca. On u velikom intervjuu Avazu skenira: demilitarizovana je velikosrpska regimenta, evropa je u strahu od III svjetskog rata, muslimanski svijet je sve jači, svijet uopšte je senzibiliziran Bosnom... dakle, glavu gore.
No, upravo Latić pokazuje svu islamsku konfuziju u BiH.
· Prvo, svi su neprijatelji muslimana, od Platona do Andrića, od Amerike do neotitoista. Od Dejtonske BiH do konsocijacije. Ko ne vidi zavjeru protiv muslimana „ili je lud ili mu noge smrde“.
· Drugo, SDA su preuzeli titoisti. U stvari, Alija ju je isporučio titoistima. Tihić je i doveden da sruši naslijeđe Alije i oživi titoizam u Bosni.
· Ako bi Bošnjaci prihvatili bilo koju ponudu od dosadašnjih, od entiteskog glasanja do konsocijacije, bio bi to put u ne tako dugotrajno nestajanje.
· Postavićemo (misli na II bošnjački sabor) minimume ispod kojih ni jedan političar neće smjeti ići.
· Važno je da mi, bosanski patrioti, koji smo u 64% glasali za nezavisnu BiH, nikada ne prihvatimo genocidno porijeklo Republike i Srpske i njen genocidni karakter.
· Mi treba da oformimo bh. multietnički front koji će našu bh. energiju iskoristiti na putu ka konačnom oslobođenju zemlje.
Kada se pogleda ovaj kratki pregled duševne nacionalne i vjerske poremećenosti, mislim da se može zaključiti da je na sceni pokušaj prerastanja konfuznog u agresivni islam u BiH.
Kolika je duševna i intelektualna poremećenost kod Latića, vidljivo je u primjeru koji navodi iz razgovora sa Viktorom Jakovičem, bivšim američkim ambasadorom. Jakovič mu je govorio kako su Rusi držali pokorene Estoniju, Litvu i Latviju a kako su SAD sedamdeset godina imali ambasadore u tim zemljama (držeći ih na svojoj teritoriji). Nakon sedamdeset godina, te tri zemlje su postale suverene. Vaše granice su na Drini, rekao mu je brkati ambasador.
Latić ništa nije shvatio.
Republika Srpska mi previše liči na nekadšnje Estoniju, Litvu i Latviju. Ima međunarodno priznate granice. Istina, nema imenovane ambasadore ali i diplomatski svijet se mijenja. Nema potrebe da Latić i drugi islamski konfuzinoisti djeluju tako da se Republika Srpska osjeća, kao Estonija, pod okupacijom.
Ali oduševljenje Jakovičevom rečenicom sa Drinom, govori o još nečemu. Latić, i drugi konfuzioni islamiski intelektualci, definitivno su velikosrpske genetske strukture. Važno je gdje su granice i važno je do njih doći preko drugih naroda.
Konfuzijska islamska vjerska i intelektualna elita zastala je, po svemu, negdje oko vremena inforbiroa. U daljim samoupravnim, ustavnim, secesionističkim, liberalnim i intelektualnim procesima, nisu se snašli ni učestvovali. Vrhunac tog nesnalaženja je ratna tragedija u koju su uveli BiH. Upravo tim pozivom na 64% i na žrtvovanje mira koje je izveo Alija Izetbegović.
83. je bila samo samoubilački pokušaj. Vapaj bespomoćnika. Oblačenje eksplozivnog prsluka. Znak da se nema koncept. Informacija da se ne živi u Evropi.
Danas, djelatnost saborovaca, latićevaca, reisevaca... pokazuje da se istorija ponavlja što se uvijek manifestuje kao hod unazad.
Cijenu će platiti muslimanski vjernici. Latić propisuje da se rasprave o mezhebima moraju zadržati u uskom krugu vjerskih znalaca a ni po koju cijenu ih se ne smije spuštati među običan svijet. Tako je sa svim.
Civilni političari u druga dva naroda u BiH, mogu iz ovoga zaključiti da se u ustavnim promjenama, reformama i ostalim zavjereničkim pitanjima, nema s kim od Bošnjaka razgovarati. Niko nema validnost, legitimitet i legalitet da se o nečemu dogovori. Tihićev prudski pokušaj govori o svemu. Latić je rekao da je Prud još jedna Tihićeva izdaja.
Do oslobođenja zemlje.

GOLO DUPE NA NUDISTIČKOJ PLAŽI
Rehabilitacija trećerazredne esdeesove trijeraže, prigrabljivača zlatnih dukata bijelih anđela, penzionerskih i putnih para (onaj prnjavorski Vasić je fabriku mesnih prerađevina izgradio štedeći od plate), rehabilitacija od Ešdaunovog čišćenja mreže podrške opsjenaru Dabiću, kako bi svojom odlučnošću kupio podršku međunarodne zajednice za unitarizaciju BiH, politički, pravno i humanitarno, nevažan je potez Valentina Incka i Ohaera.
Politički. I da su ostali na sceni te prikaze ne bi značajnije uticale na njen izgled, kao što nisu uticale i svojim odsustvom. Da je Kalinić ostao u Eesdeesu, jedino što bi se promijenilo jeste da ne bi iznikao Bosić.
Pravno. Ešdaun je bez ikakve pravne podloge te protuve isključio i zbog toga treba da ide u zatvor. Rehabilitacija, kao i isključenje nisu provedene ni po kakvoj proceduri i stoga će, kasnije, biti smatrane nepostojećim.
Humanitarno. Svi su obezbijedili sebi dobru ladovinu, mlade trebe, lake pare... pa im je smjena i diskvalifikacija bila šlag na humanitarnu situaciju. Sjećaju se mnogi kako je Kaliniću bilo kada je manipulisao Narodnom skupštinom a kad su ga opozicionari čerečili ko Musa jarca. Ešdaun ga je spasio.
Na političkoj sceni najviše šanse ima Kalinić. Ali nema u Esdeesu. Radovan neće dati mig da se stara sarajevska ljigava mrljuša vrati u Esdees. Bosić je išao Karadžiću u Beograd prije nego što je Daba odletio u Hag, ne treba zaboraviti. Kalinić može kod Čavića, a to je isto kao da je došao i meni, i može formirati svoju strančicu na osnovu dila i tala sa međunarodnim zajedničarima koji bi mu izbornim inženjenringom, obezbijedili poslanička mjesta, njemu i još jednom (Esenesdeu su takvim igrama 2006. Skinuli tri ili četiri poslanika u NS RS).
Ali, sve je to avangardna drama Čekajući da mrtvac prdne. Pitanje je samo ko ima energije da osluškuje, na sredini mrtvaca, da li će se doista i dogoditi.
Potez sa četveročlanom rehabilitacijom iznuđen je potez od Valentina Incka. Ali on pokazuje i da je Ohaer prošao, otišao, premješten, prekomandovan i da ovdje više ne znači ništa. Vukući poteze kao što je ovaj, i kao što je popis imovine na stanju iz 91. Ohaer i VP, i prvi zamjenik, pokazuju da ne znaju gdje su, da je njihova uloga sada sažaljevačka, nedaj bože nikom.
Čak i u ljetnoj osušici medijskih tema, ova vijest je kao viđenje golog dupeta na nudističkoj plaži.
Osim toga, postoji i političko dostojanstvo. Ja bih sebi odsjekao desnu ruku ako bih njome morao potpisati rehabilitaciju Dragana Kalinića.

ANTIKORUPCIJSKA AŽDAJA
Bosna i Hercegovina je zemlja prevara.
I sama Bosna je prevara.
BiH je, na prevaru, aneksijom, oteta od Turske. Da nije, možda bi se Sarajevo zvalo Carigrad a Miljackom plovili brodovi prema Sredozemlju.
Na prevaru je izglasana Deklaracija o otcjepljenju. Da nije, danas bi sto hiljada ljudi bilo živo.
Na prevaru se od BiH stvara Država.
Na prevaru je stvorena sva sila zajedničkih institucija koje rodoljubi, patriote i državoljupci, zovu Državnim (predlažem da se u Državnom Pravopisu zapiše pravo da jedini pridjev koji smije nositi veliko slovo bude Državni pridjev).
Na prevaru je stvorena Granična policija. Počelo je, sjećate se, sa službom.
Na prevaru je stvoren RAK. Regulatorna agencija za komunikacije, jedan od uslova da građani BiH mogu u Evropskoj uniji komunicirati sa javnim nužnicima, ako imaju vize za malu i veliku nuždu. Počelo je sa nekom bezveznom komisijom za medije, IMC ili kako.
Na prevaru je stvorena SIPA. Počelo je sa agencijom za informacije i čuvanje ćoškova i lica.
Na prevaru je stvoren Savjet ministara. Počelo je sa tročlanom osmomjesečnom ministarskom rotacijom.
Sada se neko, od silne sarajevsko-federalne dosade, FBiH propada, škole neće početi, invalidnine za junake se smanjuju a nekima oduzimaju, privatizacije propadaju, radnici štrajkuju, Mujezinović postaje nadrealist, Lagumdžija se sastao sa Gregorijanom, možda u oproštajnoj posjeti ali se još ne naslućuje ko kome, u Sarajevo došao Miki Rurk sa mnogo boljim izgledom od BiH... sjetio Državnog Antikorupcijskog Tima. I slagao da se radi o uslovu Evropske unije za neke režime.
Dabome, u prvoj, lirskoj, fazi, zvao bi se Antikorupcijski tim BiH. Lijepo zvuči. Naročito federalnoj sirotinji koja nema čime da korumpira svoje dijete da na velikom odmoru kupi kiflu. A i šta će im kifle kad škola neće početi.
U drugoj fazi to bi bila Državna Agencija, kao što je, danas SIPA, RAK... dakle, ministarstvo pod plaštom nezavisne moći van izvršne vlasti pod kontrolom parlamenta. Jer, ko danas kontorliše RAK, SIPU, UIO... niko.
Mislim da je krajnje vrijeme da se formira i Antidržavni Tim.
Da nas spasi od Države.

ROMAN NEPRIJATELJ IZ BIHAĆA
Roman Dezerter autora Seada Seferagića iz Bihaća, izazvao je kontroverze i u Sarajevu, nakon lokalnih, na Festivalu knjige.
Žao mi je što nisam u mogućnosti da dođem do knjige i da vidim šta je tu „kontroverzno“ ali se mora stati u načelnu odbranu svega što je uspjelo da se uobliči u mišljenje, knjigu ili stav.
Seferagić, koliko sam shvatio iz medija, o nekim uvriježenim činjenicama govori na drugačiji način od onoga što je službena istina predstavila o sebi, i ovdje i u evropskoj istoriji,
Dabome, istinu za udaju spremaju moćni pobjednici i većina a onda se svakodnevnim pritiskom i neproceduralnim sredstvima, polako, stvara režimska istina, režimska literatura, režimski slikari i vajari, pa se onda, u drugom naletu, stvaraju samorežimski stvaraoci, umjetnički samocenzurisani umjetnici, mislioci i stvaraoci duhovnih vrijednosti i, na kraju režim nema problema ni sa kim a ni sa samim sobom.
Dezerter je problematičan, vjerovanto, jer govori o nečemu što je sveta stvar odbrambenog muslimanskog rata u BiH i jer nije stao na stranu činjenice o agresiji.
Na te dvije činjenice gradi se muslimanska strategija ideologizacije, postrojavanja i vagoniranja življa. One podrazumijevaju nedodirljivost stava o tome da je svaki muslimanski borac šehid, izuzev Babinih izroda, da je u odbrani od agresije sve dozvoljeno i sveto i da su svi koji su ovdje došli po osnovu islama, sa sabljom, sa porezom ili sa graditeljstvom, sveti i nedodirljivi a da su svi ostali agresori, sa naglaskom na Srbe (Hrvati su agresori u pričuvi). Na tom temelju se može govoriti, i raditi, na bosanskoj Bosni i Hercegovini, na Sarajevskoj Bosni, na Državi Bošnjaka, kao što postoji Slovenija Slovenaca ili Hrvatska Hrvata.
Kada sam govorio da Sarajevo nije Bosna i Hercegovina, da muslimana ima i izvan Sarajeva, mislio sam i na primjer Dezertera, iako tada nisam znao za tu činjenicu.
Zatvaranje u oklop svoje istine i proskribovanje i progon svega što ne može da prođe kroz sitne kontrolne rupice na valjcima nacionalne i vjerske drobilice ljudi i misli, najbolji je put odumiranja, balzamovanja i mumificiranja.
Da se radi o pojedincima, i bože pomozi. Ali radi se o jednoj velikoj skupini, vjero-naciji, koju se jalovi na pravdi boga.

(Na stranu to što svako razuman treba da bude sretan da je iz Bihaća, ma gdje živi autor, stigao roman).

BOSNA SE SVE VIŠE ODVAJA OD REPUBLIKE SRPSKE
Ali Bardakolu, civilizovani reisu-l-ulema Turske, za razliku od Cerića, jer hoda i prikazuje se u civilu, dao je jučer jednu istorijsku izjavu, što je veliki uspjeh nakon šest vijekova od dolaska turske istorije na ova područja, u Mađarsku i pod Beč.
Kada bude potrebno pomoći BiH ili uraditi nešto za nju, to ćemo uraditi, nećemo oklijevati ni trenutak.
Vidi se dobra Cerićeva crta geoislamizacije.
I Bardakolu govori u ime Turske, kao i Cerić, nekidan, na Kosovu. I Kosovo njemu.
Eto na šta je spala BiH, da bude interesna sfera Turske, da bude još jedan turski punkt, kao ona okupirana trećina Kipra.
Jebena je cijena istorije.
Nekad se moglo bez viza ići i kod Eskima. Sada ne može ni u Sloveniju. A Turska te vuče na istok.
Ta Bosanska Mudrost, i ostale demokratizacije izbavljenja od komunizma, nas je, njih, dovela dotle da nam reisul Turske udjeljuje ko prosjacima. Da se, prvi put u našoj zemlji, obavljaju vjenčanja po šerijatu, da se ubije mladić zbog jedne pive, da se, tu u susjedstvu, čovjeku na sred ulice odgrize uho, da žene ravnopravno hodaju zabrađene...
Ta kolektivna vjenčanja po šerijatu, direktna su ostvarenja Islamske deklaracije Alije Izetbegovića i Deklaracije evropskih muslimana georeisa Cerića.
BiH sve više ide koracima turske islamizacije koja pod maskom neprestane kuknjave i agresivne naricaljke za evropskim integracijama, islamizuje, teizuje i vjerokori političke institute, državne mehanizme i vascijeli pojavni i unutrašnji život kolektiviteta i pojedinca.
BiH time nepovratno klizi u podjele.
Bosna se sve više odvaja od Republike Srpske.
U takvom ozračju, oturčju i odbljesku, sve je evidentnije da se diobe događaju same od sebe a ne od nacionalističke ili referendumske retorike i da su u pravu i natoov teoretski istraživač Gregori Kopli, i omrznuti balkanski književnik Dobrica Ćosić – da se Balkan još nije do kraja usitnio. I ja sam govorio da se podjela SFRJ još nije završila.
Onda, podijeliti sve što se može podijeliti.
Ionako je Banjaluka uvijek bila okrenuta Evropi a Sarajevo Istambulu.

KROJENJE KAMPANJOLE

„PRSTI LUDIH OČIJU“
Danas sam se bavio metalskim poslovima, kamenozidarskim poslovima i uživao plodove intelektualnih poslova – objavljen mi je roman Prsti ludih očiju. Ratni roman.
Nikola Vukolić, ratnik za knjigu, direktor Zadužbine Petar Kočić, atomski, nadljudski izdavač, donio je knjige iz Novog Sada gdje ih Zadužbina štampa. Prvi put u životu, jutros sam otišao na kavu i knjigu.
Neću da davim: Iako je rat jedna od najkomplikovanijih ljudskih pojava, sa neljudskim posljedicama, roman se ne bavi velikim aspektima nego sudbinom male pojedinačne svijesti koja, sudbina, otkriva da glavni junak ide troputom na kojem se prepliću mašta, smrt i žena.
Zanimljivo je i to kako je napisan.
Početkom godine krenuo sam da pišem svoje „kapitalno djelo“ – Permanentni izborni proces – u kojem bih sažeo sva teorijska i praktična iskustva učestvovanja, pripremanja i kreiranja izbora od 97. Nakon stotinjak stranica B5 formata kompjuter nije izdržao i fajl se raspao. Ja nisam to paralelno pamtio na eksternoj memoriji, posljedica seljačkog porijekla i učenja uz lampu gazušu, i na kraju sam imao samo neke krhotine, ili pojedine segmente koji su ostali u korelu ili u excelu. Dabome da sam bio van sebe a onda sam sve to bacio i počeo pisati roman koji nosim u glavi još iz rata. Bilo mi je dobro da to izbacim iz glave jer mi je postalo preteško živjeti sa tim svojim likovima, nemajući nikad vremena za tako neobavezujuće pisanje. Upakovao sam ih za četiri mjeseca u knjigu pa šta im bog da.
Sada ću se vratiti Permanentnom izbornom procesu.
A onda dolazi izborna godina pa ne znam da li ću imati mogućnosti da išta pišem. U planu su mi dva nova romana koji bi bili nastavci Prstiju. Jedan je Grad slobodnog seksa a drugi Jedno smo biće.

JOŠ MALO GREGORIJANA
Vratila se Edina sa odmora i napravila izvrstan broj Globala.
A u Globalu, između ostalog, intervju sa Gregorijanom, prvim zamjenikom.
Detonirao je Rafi razne eksplozivne naprave u tom intervjuu. Neka Dodik odgovori otkud mu 500 miliona maraka, veli. To me rasterećuje brige za istragu. A i Barašina i istražne sudije. Rafi zna, tačno u marku. Mada je jednako zanimljivo pitanje: Otkud Rafi u Bosni i Hercegovini. Ako ovdje ima manju platu nego što bi je imao da radi u Americi, kako veli, treba da odgovori zašto voli više Bosnu nego Dolar. Ja ne ludim za Bosnom ali, volim je više od marke.
Ja se ne uplićem u negativnu retoriku, ja govorim jasno i na osnovu činjenica, veli. Na osnovu onih što ih je tutnuo u oznojene ruke Barašinu, kada ga je priveo u Ohaer, velim.
Međunarodne sudije i tužioci treba da ostanu. A i ja ostajem ovdje, jer ja sam prvi zamjenik, dok se posao ne završi. BiH nije ništa učinila da školuje, pripremi, dresira, brifuje i specijalizuje sudije i tužioce za tako komplikovane predmete kao što je 500 miliona maraka i stranci treba da ostanu. To što se radi o sudijama i tužiocima koji vrijede skoro ko po pizde ladne vode, a zna se koliko u dotičnu, na hladnoći, može da stane vode, kao što je onaj Slovenac, to nema veze, velim.
U Dejtonskom sporazumu ne postoji prvi zamjenik. Kao ni Rafijev resor vladavine prava i pitanja koja se tiču Međunarodnog krivičnog tribunala u Hagu. Kao ni analitički tim kojeg je formirao VP.
No, biser Rafi Gregorijana je odgovor na pitanje o Mostaru.
Tamo nema Dodika, nije ništa krao. Jednom je bio ali su ga leđa boljela pa nije mogao da krade, vidjelo se na televiziji. A nema ni Srba genocidaša, separatista i referendumaša. I Mostar, provjerio sam, nije u Republici Srpskoj.
Stoga sam jedva čekao šta će Rafi da kaže.
Sačekaćemo i vidjeti, veli.
A ja ostajem tu dok posao ne bude završen.
Genijalno.
Prethodno su jadnicima u Mostaru priredili takav statut i prateće odluke da se nikad ništa ne može riješiti. Ohaer je stvorio Mostarske blizance. Podijeljeni su a ne mogu da se razdvoje. Izabrani su a ne mogu da izaberu. Mitska bića.
Sačekaćemo i vidjeti.
Da li će Mostar biti na Inckovom popisu državne imovine.
A ne bih imao ništa protiv ni da se na tom popisu nađe Rafi.
Kao društvena imovina.

AVGUSTOVSKE CIKLAME I SVJETLOST KAMENA

POPIS TERORISTA
U Zagrebu je pjevala i svirala grupa U2. Asocijativno.
Pjevao je i svirao Bono Vox, frontmen, za rata u BiH poznat kao ratni prijatelj Alije Izetbegovića, estrad-propagator nesreće Sarajeva, srno-bijelog srpsko-muslimanskog svijeta i Bosne.
Bono je imalac počasnog pasoša BiH kojeg mu je dodijelio Alija, putem tadašnjeg ministra inostranih poslova Šaćirbegovića. Novinari su ga, u Zagrebu, pitali o tome a on se dičio i hvalio. Poslije su pitali i zvaničnike MIP-a koji su rekli da će se taj ratni trofej morati oduzeti kao i drugima.
Na istoj strani, gdje i o tome, Večernji list piše o nekom suludom Amerikancu, mada Sadki nije nikakvo američko prezime, koji je okupljao teroriste iz Pakistana, Avganistana pa i BiH (Bektašević) da napadnu Pentagon.
Dakle, šta je na stvari?
Dok se u BiH širila inostrana kamarila i gerila sumnjivih abuhamzalija i regrutovala mreža za alkaidinu euro-zonu, paralelno je stvarana svjetska mreža medijske, estradne i političke podrške stradanjima Srajeva i muslimana u BiH. Od strane Srba divljaka, agresora i genocidaša.
Bono vox nije zadužen za objektivan pristup, niti da zna da li je baš sve tako kako je predočeno. On je BiH, Sarajevo i Aliju, koristio, kao i druge, mnogo puta dotad, da bi na prljav način, stavljajući se na profitabilnu stranu u političkim igrama, pojačao svoju popularnost koja mu donosi velike pare. Kao od dva koncerta u Zagrebu.
Na stvari je prljavština ratnog rukovodstva Bošnjaka koja je onemogućila revitalizaciju BiH za sva vremena i koja ju je okarakterisala kao terorističko euroleglo. Prljavština velikih obmanjivača.
Na stvari je to što se neprestano insistira na kontinuitetu Države koja je nastala referendumom na kome nisu učestvovali Srbi, koja je nastala na mutnim igrama priznanja od strane geopolitičkih manipulatora i koja je bila vulkansko leglo terorizma i rasadnik pasoša za koje niko ne zna niti će kada saznati. Bez obzira što oni danas ne vrijede, prljav posao su obavili. Taj eksplozivni prsluk nelegalnosti, prljavštine i terorizma želi se, danas, navući svima, ne samo ratnom sarajrukovodstvu, i legalizovati i amnestirati sve, od abuhamzalija do Bona. To je zadatak kontinuiteta.
Popis imovine na dan tridesetprvog decembra devedeset prve nije kompletan ako ne sadrži i popis pokretne imovine od tridesetprvog.
Želim, kao genocidni građanin Države, da znam koliko imam terorista i kako ću da ih knjižim, da znam ko je sve o meni kao genocidnom Srbinu, po svijetu slao istinu i samo istinu a na osnovu pasoša koju davani po sarajevskim ćenifama ili nelegalnim ambasadama po svijetu.
Teroristi su danas bogatstvo, najtraženija svjetska roba.
To je popis.

AUSTROUGARSKI POPIS
Bosna i Hercegovina se sve više vraća u prošlost.
To radi i Dobri Duh Ohaera.
Povratak u tridesetprvi decembar devedesetprve. Uoči Sretne Nove devedeset druge. To je bilo sretno vrijeme kada su na scenu stupile podivljale tri posestrime, SDSDAHDZ, nakon prvih višenacionalističkih izbora u BiH i prigrabile socijalističku imovinu kao svoju, kao očevinu, kao nasljedstvo bogatog a samog ujaka iz amerike, i počeli da je razvlače kao psi oko mesare.
Sjećam se tog tridesetprvog decembra devedesetprve, ko danas. Iako sam i prije tog datuma znao da smo sve izgubili i ostali bez svega.
Sada se VP V.I. sjetio da naloži osobolju Ohaera da obavi popis baš na taj dan, na dan kada nije postojala BiH u današnjem obliku. Ne razumijem VP, ni zašto se vraća u komunističko doba, jer tada je još važio komunistički katastar. Bolje bi bilo da se vratimo u doba Austrougarske, oni su imali precizan popis. Imali su, na primjer, ŠIP a.d., Šumsko industrijsko preduzeće, akcionarsko društvo, pa su ovdašnji balvanderi to spojili i izgovarali kao Šipad a Samostalana Radionica Branka i Hamdije, SR BiH, od toga napravila gigant. Sad ga nema. Bio je tog popisnog dana devedesetprve. Živo me zanima kako će ga osoblje Ohaera popisati.
Visoki predstavnik, i Ohaer, i ne žele nikakav popis.
Oni se, jednostavno, svrstavaju na stranu Političkog Katastra Sarajevo i Unitarističke Gruntovnice Bosna i priključuju se političkim strankama koje BiH vide kao unitarizovanu, homogenizovanu, centralizovanu Reisbosnu.
Kao i u slučaju izmišljene reforme policije, kojoj je glavni i jedini cilj bio ukidanje Policije Republike Srpske, sada je cilj oduzimanje imovine Republike Srpske kako bi se ona, Repubika Srpska, podvela pod sarajevsku austrougarsku vlast.
Visoki predstavnik na ovaj način piše paralelni Dejtonski sporazum i krši Ustav BiH.
U dejtonskom ustavu piše da se u BiH, od tog tridesetprvog, stanje promijenilo i da se ona sastoji od dva entiteta koji imaju svoje državljane i svoju imovinu.
Ne vidim načina da se sada ohaerovim mikroskopom pronađe takozvana državna imovina.
Osim ako to nije smišljeno kao uvertira za još jednu aneksiju BiH. Ovaj put bi to, umjesto AU Monarhije, uradio OHR.
Ako ga ne preteknemo, pa, umjesto u Evropsku uniju, zatražimo prijem u članstvo Ohaera. Što je mnogo realnije.

GVANTANAMO U ZABELI
Danas, srbijanaske novine bliske Sandžaku i američkim interesima, donose informaciju o tome kako je uprava čuvenog balkanskog zatvora Zabela u Požarevcu, putem američke ambasade u Beogradu uputila prijedlog Obaminoj zemlji da dio zatvorenika sa Kube dođe u taj kazneno-boravišni ljetnikovac.
Sve radi popravljanja odnosa sa Amerikom.
Zabela je u Požarevcu. U Požarevcu leži, u spokoju ili nespokoju, Slobodan Milošević, koji nije znao sa Američanima. A ni oni s njime, bogme.
U predvečerje jugslovenske krize i pokolja, SAD su nebrojeno puta ponovile da je njihov nacionalni interes očuvanje međunarodnih granica SFRJ. Domaćim budalama, dželatima, plaćenicima i zatvorsko-nacioidnim avanturistima to nije bilo dovoljno. Tjerali su po svome. Ili po tuđemu. Dok mu nisu, zajedno sa narodima, spali zauši.
Danas, dvadeset godina, nakon tog predvečerja, niko nije dostigao ni ono što je imao a o probitku i boljitku neću ni da slovim.
Interes SAD nije bio razbijanje SFRJ kao ni razbijanje SSSR. Dabome, mnogima jeste i oni su nadjačali.
E, došao sam do tačke kad ću morati malo da prevrnem Miloševića u grobu.
Da je, on sam ili sa još nekim novonacionalnim liderom, predložio Američanima korištenje neke od vojnih baza na prostoru zemlje, Krivolak, naprimjer, američki interes za Balakan bi se realizovao, snage raspada bi izgubile, rata ne bi bilo, a ni mrtvih glava i razaranja, etničkog čišćenja, bombardovanja Srbije... SFRJ bi glatko bila u Evropskoj uniji i bez ispaljenog pretvorila bi se u konfederaciju... a dosad bi, možda, to bile i samostalne države vezane nekim ugovorima poput CEFTA... i svi bi bili sretni... Milošević bi, vjerovatno bio živ.
No, pošto se život, uglavnom, sastoji od krugova, i pošto svi, pogrešno, misle da su baš oni u centru, a budale na kružnici, krug se zatvorio, opet, na Slobinom Grobu. Tako se pokazalo da ni Sloba nije bio u centru nego na obodu. A Mira ga je toliko ubjeđivala da je u centru.
E, na taj obod će sada da dođu oni iz Gvanatanama. SAD imaju bazu na Kosovu. Njihov interers je ostvaren. Svih ostalih, i snaga raspada i rata, aktera i naroda, ni Slobin, nije.
Ko danas misli da je u centru?

MADRIDSKI REAL – SLIKA SVJETSKE EKONOMSKE PROPASTI
Ponašanje madridskog fudbalskog kluba Real, naročito otkako je predsjednik kluba ponovo postao stari predsjednik Florentino Perez, nema nikakve sportske, fudbalske niti ekonomske logike.
Real je, tako, zaostala slika propasti starog koncepta manijakalnog potrošačkog društva u kome nije bitno koliko vrijediš, jer toliko proizvodiš, već je bitno kako masovno i dobro mogu da te prodam. U realovoj konkretizaciji: bitno je da se prodaju dresovi sa imenovm ovog ili onog, da se uzme profit a koliko će taj ovaj ili onaj dati na samo fudbalskom terenu, to nije bitno. Nije bitno, pri tome, ni kako će se milioni ljudi opljačkati za tih po sto eura koliko košta originalni dres sa imenom Ronalda ili Kake.
Identično se ponašaju, i ponašale su se decenijama, američke kompanije, banke i silicijski divovi. Majkrosoft, na primjer. Svoje bogatstvo nije stvorio produktivnim proizvodnjama sa niskim troškovima nego monopolima na svjetskom tržištu i na tržištima svake zemlje ponaosob. Real nije kupio Ronalda. Kupio je monopol na korištenje njegovog imena.
Što se fudbalske stvari tiče, Real će možda ove godine i osvojiti prvenstvo Šapnije i Ligu pravaka. Kako je fudbalska igra odavno iznijansirana i ujednačena, i po tehnici i znanju i po fizičkoj spremnosti, nekoliko sitnih odluka sudija tokom jedne ili druge lige mogu da donesu prednost od šest, devet ili dvanaest bodova što, već prije polovine prvenstva, postaje nedostižno. Te sitne odluke, za najveći dio publike i igrača, pa i za mnoge sudije, nevidljive su kao nepravda.
Ali, ako logika fudbalske igre i takmičarska procedura ne budu ometane, Real teško može osvojiti bila šta od tih titula. Plaćajući Ronalda, Kaku i drugih šest igrača u ovom prelaznom roku, pokazao je da ga više zanima finansijka balonizacija i opsjena, jer većom plaćenom svotom za jednog ili drugog igrača, povećava i cijenu svake pojedinačne prodaje obilježja sa markom igrača, nego kvalitet igre. Ako neko ne vjeruje da je prenaduvana cijena Ronalda ili Kake, onda treba da konstatuje da se dosadašnji realovi igrači prodaju mnogo jevtinije, samo nakon sedam, osam mjeseci, nego što su kupljeni. To ne znači da su zaboravili da igraju fudbal nego da su plaćeni previše, kako bi se opsjenili potrošačka publika, fudbalska javnost i sudska organizacija.
Drugo, Real kupuje igrače koji su dostigli svoj zenit, ili ga prešli, i koji o sebi imaju mišljenje na mnogo većoj ljestvici od realne. Real tako radi neprestano. Tako je kupljen Bekam, kada je MUTD, iskoristio sve od njegovog znanja. Poslije toga Bekam nije pokazao nigdje ništa. Takav slučaj je sada sa Ronaldom i Kakom. Mada su karakterno to različiti igrači. Vjernik je različit od cirkusanta, ali je prošao zenit.
Da bi osvajao titule, jedan fudbalski tim mora imati igru, sinhronizovanu kolektivnu volju za pobjedom, utemeljenu na pojedinačnoj volji i mora godinama njegovati stil koji će, ako se sve to sklopi, postati stil pobjedničke igre. Da pare osvajaju titule onda bi AIG-ovi menadžeri bili fudbalski tim, i pobjeđivali. A na dresovima bi se reklamirao MUTD.
Ili Real.
Pare igri ne donose dušu.
Pare uzimaju dušu.

SARAJEVO, ČEGA ILI KOGA
Svi kandidati Hrvatske za predsjednika Republike, uključujući i predsjednika, aktualnoga, šilje svoje erektivne moždane vijuge na BiH pri čemu je njihova upućenost, suštinsko shvatanje, razumijevanje i dobra namjera, količinski obrnuta veličini predizborne brige.
Tako je Hebrang II rekao da Sarajevo nije glavni grad Hrvata u BiH pa je, kad se raščulo, demantirao i rekao da jeste.
Sarajevom se, kao glavnim gradom u BiH ne bavi niko.
Sarajevo je, jednostavno, tu, kao neka kućna potrepština koju s vremena na vrijeme neko upotrijebi i ostavi na dvorištu, avliji takorekuć, dok ne zatreba. Pošto se iz Sarajeva ne vidi BiH, pošto niko i ne želi da vidi BiH iz Sarajeva, ni BiH ne gleda u Sarajevo. Pošto je rejting Sarajeva u Evropi neevidentljiv, ni strani lideri i diplomati ne dolaze u Sarajevo. Izuzev sudskih i tužilačkih probisvijeta kad se vraćaju iz posjeta svojim zemljama. I Rena, koji dođe u Sarajevo da kaže da je prehlađen.
Dakle, Sarajevo ni po čemu nije glavni grad. I nikome.
Pogotovo nije Hrvatima u BiH.
Napadati endehatičnog Hebranga zbog izjave koja je konstatovala da voda teče nizbrdo, loša je tema čak i za ljetnje prazne stranice polunovina.
Sarajevo nije glavni grad ni Srbima u BiH.
Sarajevo je priručni glavni grad državozborcima, unitaristima i centralistima iz dvije bošnjačke stranake i treće u raspadu, načelniku Krsmanoviću, esdeesovskim paljanskim šumnjacima iz vremena od prije decenije i nešto i Jovanu Divjaku.
Hrvati, o kojima govori Hebrang, u situaciji su da su podstanari u Federaciji BiH, tako vedropostratovski nazvanoj muslimansko-hrvatska, i da se bore za Mostar strepeći da Neretva ne pomakne svoj tok na njihovu stranu pa da ostanu i bez to malo prostora. Hrvate valja obavijestiti da postoji BiH. U takvoj su situaciji.
Reći njima da im je Sarajevo glavni grad, jednako je kao Svazilend uputiti na Evropsku uniju.
No, proći će i izbori u Hrvatskoj. Sarajevo će opet utonuti u svoj karavan-san nepomične bosanske stvarnosti koju samo produkuje. A tako je lijepo bilo dok je u socijalističkim samoupravnim edicijama pisalo: politički, industrijski, finansijki, kulturni, olimpijski... centar Bosne i Hercegovine.
A onda je onaj kaznioničar, što je nedavno pod zemljom proslavio rođendan, žrtvovao mir.

SIN POVIJESNE ZBILJE
Sačuvaj nas, bože, provincijalnih, iskompleksiranih i nacioistorijskih tata. A kad to uradiš, sačuvaj nas, bože, sinova provincijalnih, iskompleksiranih i nacioistorijskih tata.
Stjepan Tuđman, izravni potomak Oca Povijesne Zbilje, kandidat je za nasljednika Stjepana Mesića. U Hrvatskoj, kogod drži do sebe, kandidovaće se za predsjednika.
Taj isti Stjepan razbacuje se ovih dana zbiljskim izjavama o tome kako je Oluja ovo, kako ono, o povijesnom susretu sa generalom Atifom Dudakovićem, kao da se radi o Džingis kanu lično... o tome da bi koncept velike srbije bio konačno slomljen da su Hrvatska vojska i Armija BiH ušle u Banjaluku...
Nebrojeno puta oni koji se ni jednom nisu usrali u gaće na ratištu, seru o zauzimanju Banjaluke.
Najprije, treba znati da tada Hrvatska vjerovatno ne bi postojala jer bi izravno bio napadnut Zagreb a ako bi se završilo evropskim ratom, bilo bio dobro. Nikakva Hrvatska sila nije išla na Banjaluku. Ušla je, kanjonom Vrbasa, prema Bočcu, neka brigada, ili najveći njen dio. To nije vojska. Drugo, nikakva Armija BiH nije bila u mogućnosti da zauzme Banjaluku, nije je bio ni na domet haubice, jer te ABiH nije ni bilo. To što se Dudaković šepurio paleći napuštena srpska sela oko Bihaća i što je ponižavao gole ratne zarobljenike, to nije armija. To je samo Abihaća. Tačno mu je rekao Alija Izetbegović: Kurac bi ti odbranio da ja nisam Srbima platio za Bihać.
A i Hrvatska vojska.
Da je neko htio da raskomada i okupira Hrvatsku, to bi se dogodilo bez po muke. Dovoljno je bilo zaobići Zagreb i izbiti na slovenačku granicu. I gotovo. To je moglo da se uradi 91. Okupatorska JNA, dok nije otišla, Vojska Srpske krajine, i druga parasvita, budale itd, štitili su srpska područja. I pljačkali, dabome.
Tuđman se sada poziva na međunarodne faktore koji nisu dali da se sukob u BiH riješi. To znači nisu dali da se istjeraju Srbi kao iz Hrvatske. Šuti o tome da su isti ti faktori spasili Hrvatsku. Nelegalnim naoružavanjem, nelegalnim priznavanjem secesije, direktnom vojnom pomoći i bombardovanjem srpskih položaja. Dakle, ratovanjem na njenoj strani. Kao i na muslimanskoj u BiH.
Tuđman ne razmišlja o tome šta će i šta je radila Hrvatska vojska u BiH. Da li je muslimansko-hrvatski sporazum, međunacionalni i međuvjerski, dakle, vašingtonski, međunarodno validan da se okupira jedna zemlja. To nije međudržavni ugovor, pakt niti savez.
Na osnovu onoga što je Hrvatskoj i Hrvatima uradio Tuđman Povijesna Zbilja, ja bih, da sam Stjepan, promijenio prezime. A pogotovo se ne bih kitio falsifikatima kao što je mogući ulazak u Banjaluku.