FALSIFIKAT ILI MONOPOL
Poznat je onaj stari vic: Sjednem sinoć da pišem roman Na Drini ćuprija, a susjed, profesor književnosti, kaže da je to neki Ivo Andrić već napisao. Ja bih pisao roman-hroniku, ima tu i nabijanje na kolac, gradnja i rušenje kamene ćuprije. Andrić sve napisao, dobio Nobelovu nagradu za to. Dobro, velim, imam ja još ideja, imam temu i naslov Rat i mir, zamislio sam veliko djelo. Uzalud, kaže, napisao Lav Tolstoj.
Postavlja se pitanje: Kako je Andrić znao šta ja hoću da pišem. Pa požurio a onaj Nobel jedva dočekao da pročita. Odnosno: Šta je original a šta falsifikat.
Neprestano stižu vijesti iz bijelog svijeta kako falsifikovana roba ubija Proizvođače Originala. Primijećeno je da falsifikati uvijek stižu iz neke bijede, tamo gdje milioni ljudi zijevaju na kašiku riže kao daždevnjaci na sunce. A ugroženi su oni iz industrijski visokorazvijenih zemalja, tamo gdje se bogatstv mjeri milijardama dolara a ne daždevnjaka i gladnih usta.
U Americi su godinama vodili veliki sudski spor oko toga da li neka druga kompanija ima pravo da proizvodi zaobljene kolačiće kao neka prva kompanija. Bajeriše motoren verke protesuje što neka kinseka fabrika kopira ikspeticu. Proizvođači banalnih farmerica, otrovnih cigareta i visokopozicionirani modni Armani, i drugi, takođe protestuju. Zapad neprestano sere o ljudskim pravima i intelektualnoj svojini, o zabrani nuklearizacije, smanjenju ugljendioksida...
Ali nigdje kao u pitanju zaštite intelektualne svojine kod masovnih proizvoda, nije vidljiv monopol i težnja da se on očuva. Nigdje nije vidljiva permanentna kolonizacija sirotonje i razularenost potrošačkog društva koje milione ljudi u svijetu želi da potčini nekim muškim pantolodršcem ili ženskom torbicom te i te marke.
Taj propali intelektualno-industrijalizovani svijet, koji je sve opljačkao oko sebe pa država mora da daje hiljade milijardi dolara da sanira privatne banke, želi da vlada sirotinjom s pomoću vlastite propasti i monopola kojeg zaodijeva u intelektualnu kreativnost i autorska prava.
Zemlje u razvoju, budući vladari ekonomskim svijetom, trebali bi se ujediniti i donijeti Deklaraciju o inetelektualnom i autorskom oslobođenju. Držati u ropskom položaju nove ekonomije zbog zabrane proizvodnje neke postave u ženskoj torbici ili desnog guza kod barbike na plaži, tama je srednjeg vijeka a ne novo ekonomsko svjetlo trećeg milenijuma koje se javlja na mnogim mjestima zemaljske kugle.
Kada danas u ekonomskom smislu kažemo Pobjeda Zapada, to neponištivo znači Pobjeda Monopola.
Liberalna, tržišna, kapitalna ekonomija ne bi trebala da se boji konkurencije. Pa ako neko u Kini proizvede bolji beemve od njemačkog, bože moj, to je tržišna sloboda o kojoj smo toliko čuli i čitali a i osjetili.
Težnja da se proizvede falsifikat jednak originalu, samo je znak napretka na putu kvaliteta. Kupnja falsifikata samo je zadovljavanje pojedinačnih potreba, slično kao što plastično cvijeće, ili drugi kič, zadovoljava potrebe pojedinca a niko, u ime ruže, ne tuži sudu i ne uništava falsifikovanu cvjetnu robu.
I samo je znak da će sutra falsifikatori kvalitetom, produktivnošću i cijenom a to znači i količinom tržišta, izbiti na vodeću poziciju.
A monopolisti će ostati u svom srednjem vijeku.
Novo ekonomsko čovječanstvo je otvorilo vrata.
Poznat je onaj stari vic: Sjednem sinoć da pišem roman Na Drini ćuprija, a susjed, profesor književnosti, kaže da je to neki Ivo Andrić već napisao. Ja bih pisao roman-hroniku, ima tu i nabijanje na kolac, gradnja i rušenje kamene ćuprije. Andrić sve napisao, dobio Nobelovu nagradu za to. Dobro, velim, imam ja još ideja, imam temu i naslov Rat i mir, zamislio sam veliko djelo. Uzalud, kaže, napisao Lav Tolstoj.
Postavlja se pitanje: Kako je Andrić znao šta ja hoću da pišem. Pa požurio a onaj Nobel jedva dočekao da pročita. Odnosno: Šta je original a šta falsifikat.
Neprestano stižu vijesti iz bijelog svijeta kako falsifikovana roba ubija Proizvođače Originala. Primijećeno je da falsifikati uvijek stižu iz neke bijede, tamo gdje milioni ljudi zijevaju na kašiku riže kao daždevnjaci na sunce. A ugroženi su oni iz industrijski visokorazvijenih zemalja, tamo gdje se bogatstv mjeri milijardama dolara a ne daždevnjaka i gladnih usta.
U Americi su godinama vodili veliki sudski spor oko toga da li neka druga kompanija ima pravo da proizvodi zaobljene kolačiće kao neka prva kompanija. Bajeriše motoren verke protesuje što neka kinseka fabrika kopira ikspeticu. Proizvođači banalnih farmerica, otrovnih cigareta i visokopozicionirani modni Armani, i drugi, takođe protestuju. Zapad neprestano sere o ljudskim pravima i intelektualnoj svojini, o zabrani nuklearizacije, smanjenju ugljendioksida...
Ali nigdje kao u pitanju zaštite intelektualne svojine kod masovnih proizvoda, nije vidljiv monopol i težnja da se on očuva. Nigdje nije vidljiva permanentna kolonizacija sirotonje i razularenost potrošačkog društva koje milione ljudi u svijetu želi da potčini nekim muškim pantolodršcem ili ženskom torbicom te i te marke.
Taj propali intelektualno-industrijalizovani svijet, koji je sve opljačkao oko sebe pa država mora da daje hiljade milijardi dolara da sanira privatne banke, želi da vlada sirotinjom s pomoću vlastite propasti i monopola kojeg zaodijeva u intelektualnu kreativnost i autorska prava.
Zemlje u razvoju, budući vladari ekonomskim svijetom, trebali bi se ujediniti i donijeti Deklaraciju o inetelektualnom i autorskom oslobođenju. Držati u ropskom položaju nove ekonomije zbog zabrane proizvodnje neke postave u ženskoj torbici ili desnog guza kod barbike na plaži, tama je srednjeg vijeka a ne novo ekonomsko svjetlo trećeg milenijuma koje se javlja na mnogim mjestima zemaljske kugle.
Kada danas u ekonomskom smislu kažemo Pobjeda Zapada, to neponištivo znači Pobjeda Monopola.
Liberalna, tržišna, kapitalna ekonomija ne bi trebala da se boji konkurencije. Pa ako neko u Kini proizvede bolji beemve od njemačkog, bože moj, to je tržišna sloboda o kojoj smo toliko čuli i čitali a i osjetili.
Težnja da se proizvede falsifikat jednak originalu, samo je znak napretka na putu kvaliteta. Kupnja falsifikata samo je zadovljavanje pojedinačnih potreba, slično kao što plastično cvijeće, ili drugi kič, zadovoljava potrebe pojedinca a niko, u ime ruže, ne tuži sudu i ne uništava falsifikovanu cvjetnu robu.
I samo je znak da će sutra falsifikatori kvalitetom, produktivnošću i cijenom a to znači i količinom tržišta, izbiti na vodeću poziciju.
A monopolisti će ostati u svom srednjem vijeku.
Novo ekonomsko čovječanstvo je otvorilo vrata.
