POLITIČKA POMIRBA
SA LAGUMDŽIJOM ZNAČI
POTOP REPUBLIKE SRPSKE
Određeni krugovi domaćih prostituisanih i mudoprocijepljenih egzibicionista i inostranih lešinara i plaćenika, pokrenuli su novi projekt čija bi provedba omogućila, ili barem olakšala, ubrzanu unitarizaciju Bosne i Hercegovine, i prije ulasku u EU. A nakon toga neće niko ni tražiti ulazak u EU jer bi to bila Islamska Republika sa nešto srpskih i hrvatskih ukrasa sa drugorazrednim državljanstvima.
Taj projekt se zove Pomirenje Dodika i Lagumdžije.
Na tome se radi već neko vrijeme što je vidljivo kroz Pjesmu Zdravka Čolića Pisaću ti pisma duga, kroz samoukidanje 60 Bakira, kroz odustajanje od progona vještica na zgradi Vlade i drugo, mada se na tome moglo jahati još deset godina, onako kako jašu Čovića... što govori da je Projekt ozbiljan.
Da bi se Projekt ostvario potrebne su neke predradnje. One se sada, u ovoj fazi, obavljaju kroz pronalaženje radikala, prizivanje liberalizma, unutrašnje kritikovanje Dodika...
I dio Beograda podržava Projekt. Naivni Srbi Srbije misle da će tako riješiti neki od svojih problema kojih nisu ni svjesni.
Jedna od najvažnijih faza je bilo Formiranje Savjeta Ministara. Zato je to bila Apsolutna Greška. Bosiću i Esdeesu se žurilo da uzmu koju fotelju i da međunarodnim kretenoidima pokažu da nisu oni kočnica. Esdees se još boji smjenjivanja Ko Đavo Krsta.
Formiranjem Savjeta ministara formirana je i odskočna daska za Zlatka Lagumdžiju. Ali vlast Sarajeva nije vlast ako neko njihov ne vlada i nad Dodikom i nad Republikom Srpskom.
Pošto je propao pokušaj da se aprilizuje, butmirizuje i kriminalizuje, sa Republikom Srpskom i Dodikom mora se drukčije. Ako se Dodik približi Lagumdžiji, približiće se i Sarajevu. A kad je blizu šape... U tome će otupiti i nacionalna politika Dodikova, zato smetaju radikali i sveznalice oko Dodika, pa će Republika Srpska lakše da se lomi. To od stranaca traži, zanimljivo, i Ivanić. Samo mu zabranite nacionalnu politiku. Drukčije ga nećemo pobijediti. Ivanić, u stvari, kaže ono što Sarajevo i hoće Uzmite mu Republiku Srpsku.
Približavanjem Dodika i Lagumdžije omogućila bi se lagodna vlast na nivou BiH u kojoj Hrvati više nemaju mjesta pošto je Esdepe najveća Hrvatska partija tamo gdje su Hrvati u manjini.
Procjenjujem da je cilj da se projekt realizuje do 2014. Jer ako Dodik pobijedi i tada, Republika Srpska će biti toliko jaka i toliko blizu EU da će sve biti uzaludno.
Možda će se u Republici Srpskoj i gledati film Anđeline Džoli ali ovaj, U zemlji Lagumdžije i Mile, sigurno neće.
U ZEMLJI PITE I KITE
SA LAGUMDŽIJOM ZNAČI
POTOP REPUBLIKE SRPSKE
Određeni krugovi domaćih prostituisanih i mudoprocijepljenih egzibicionista i inostranih lešinara i plaćenika, pokrenuli su novi projekt čija bi provedba omogućila, ili barem olakšala, ubrzanu unitarizaciju Bosne i Hercegovine, i prije ulasku u EU. A nakon toga neće niko ni tražiti ulazak u EU jer bi to bila Islamska Republika sa nešto srpskih i hrvatskih ukrasa sa drugorazrednim državljanstvima.
Taj projekt se zove Pomirenje Dodika i Lagumdžije.
Na tome se radi već neko vrijeme što je vidljivo kroz Pjesmu Zdravka Čolića Pisaću ti pisma duga, kroz samoukidanje 60 Bakira, kroz odustajanje od progona vještica na zgradi Vlade i drugo, mada se na tome moglo jahati još deset godina, onako kako jašu Čovića... što govori da je Projekt ozbiljan.
Da bi se Projekt ostvario potrebne su neke predradnje. One se sada, u ovoj fazi, obavljaju kroz pronalaženje radikala, prizivanje liberalizma, unutrašnje kritikovanje Dodika...
I dio Beograda podržava Projekt. Naivni Srbi Srbije misle da će tako riješiti neki od svojih problema kojih nisu ni svjesni.
Jedna od najvažnijih faza je bilo Formiranje Savjeta Ministara. Zato je to bila Apsolutna Greška. Bosiću i Esdeesu se žurilo da uzmu koju fotelju i da međunarodnim kretenoidima pokažu da nisu oni kočnica. Esdees se još boji smjenjivanja Ko Đavo Krsta.
Formiranjem Savjeta ministara formirana je i odskočna daska za Zlatka Lagumdžiju. Ali vlast Sarajeva nije vlast ako neko njihov ne vlada i nad Dodikom i nad Republikom Srpskom.
Pošto je propao pokušaj da se aprilizuje, butmirizuje i kriminalizuje, sa Republikom Srpskom i Dodikom mora se drukčije. Ako se Dodik približi Lagumdžiji, približiće se i Sarajevu. A kad je blizu šape... U tome će otupiti i nacionalna politika Dodikova, zato smetaju radikali i sveznalice oko Dodika, pa će Republika Srpska lakše da se lomi. To od stranaca traži, zanimljivo, i Ivanić. Samo mu zabranite nacionalnu politiku. Drukčije ga nećemo pobijediti. Ivanić, u stvari, kaže ono što Sarajevo i hoće Uzmite mu Republiku Srpsku.
Približavanjem Dodika i Lagumdžije omogućila bi se lagodna vlast na nivou BiH u kojoj Hrvati više nemaju mjesta pošto je Esdepe najveća Hrvatska partija tamo gdje su Hrvati u manjini.
Procjenjujem da je cilj da se projekt realizuje do 2014. Jer ako Dodik pobijedi i tada, Republika Srpska će biti toliko jaka i toliko blizu EU da će sve biti uzaludno.
Možda će se u Republici Srpskoj i gledati film Anđeline Džoli ali ovaj, U zemlji Lagumdžije i Mile, sigurno neće.
U ZEMLJI PITE I KITE
Eto šta je ostalo od umjetnine mekoguze Andjeline. Zajebancija sa naslovima. Jebo me svako ako Anđelina ikada više kroči na Balkan. Obilaziće ga Ko Haso Čvarke.
Noćima nisam spavao. Budio se zelen u žutom smrdljivom znoju, kao da sam u pitiespiju. Da li sam ogriješio dušu o Andjelinu. Tad pročitah Vedranu Rudan. Koja, inače, piše ko da ima Rudana Mudana a ne žensko srce. Vedrana joj ga zavedra da ga ni šumski tegljači ne bi uzvukli.
Ostala je, dakle, od sve umjetnosti, zajebancija. Kao i poslije Grbavice. Ništa. Umjetnost jeste mašta ali nije izmišljotina. Nije totalitarizam.
Nizaštonejebavajuća banjalučka grafit-scena nije se odavno oglašavala ali se javila povodom Slučaja Anđelina. Nisu Srbi krivi što je u Breda Pita mala kita. Pošto je slabo prca Bred, ona prca nas.
Taj grafit je otklonio dilemu da li treba film prikazati u Republici Srpskoj ili ne treba. Ne treba. Jer se zajebani umotvori, umjesto filmom, bave zajebancijom Umjetnice.
I šta je još ostalo, pošto je Švabica Džemila otišla iz Kasabe.
Ostao je gorak satrajevski okus Totalitarizma i kiča.
Šest i po hiljada ljudi na projekciji. A najveći dio je morao tamo da dođe. Oni najviđeniji morali su povesti i žene i toalete. Dolazak je bio sjevernokorejski znak odanosti, pripadnosti i jednoumlja.
Gdje nestade ta široka sarajevska demokratičnost, raznomišlje, kritika svega postojećeg a naročito srpskog. Ma, niko nije smio da prdne dok se pričalo o filmu. A muvama su pootkidana lijeva krila.
Možda će se pojaviti jedan grafit barem.
KARAMIRJANA KARANOVIĆ
Noćima nisam spavao. Budio se zelen u žutom smrdljivom znoju, kao da sam u pitiespiju. Da li sam ogriješio dušu o Andjelinu. Tad pročitah Vedranu Rudan. Koja, inače, piše ko da ima Rudana Mudana a ne žensko srce. Vedrana joj ga zavedra da ga ni šumski tegljači ne bi uzvukli.
Ostala je, dakle, od sve umjetnosti, zajebancija. Kao i poslije Grbavice. Ništa. Umjetnost jeste mašta ali nije izmišljotina. Nije totalitarizam.
Nizaštonejebavajuća banjalučka grafit-scena nije se odavno oglašavala ali se javila povodom Slučaja Anđelina. Nisu Srbi krivi što je u Breda Pita mala kita. Pošto je slabo prca Bred, ona prca nas.
Taj grafit je otklonio dilemu da li treba film prikazati u Republici Srpskoj ili ne treba. Ne treba. Jer se zajebani umotvori, umjesto filmom, bave zajebancijom Umjetnice.
I šta je još ostalo, pošto je Švabica Džemila otišla iz Kasabe.
Ostao je gorak satrajevski okus Totalitarizma i kiča.
Šest i po hiljada ljudi na projekciji. A najveći dio je morao tamo da dođe. Oni najviđeniji morali su povesti i žene i toalete. Dolazak je bio sjevernokorejski znak odanosti, pripadnosti i jednoumlja.
Gdje nestade ta široka sarajevska demokratičnost, raznomišlje, kritika svega postojećeg a naročito srpskog. Ma, niko nije smio da prdne dok se pričalo o filmu. A muvama su pootkidana lijeva krila.
Možda će se pojaviti jedan grafit barem.
KARAMIRJANA KARANOVIĆ
Grbavička filmska zvijezda, Mirjana Karanović, pronađena je kao novi Sarajevski Čeda s pomoću kojeg će da se Srbi ubijaju u pojam dok se ne susretnu sa svojom mračnom genocidnošću i genskom agresorštinom.
Karamirjana, umetnica, govori ovaj put o Filmanđelini.
Kuka Karamirjana o tome kako će sve proći ali šta ćemo sa istorijom. Ispašće, na kraju da su bosanski muslimani napali Srbiju. Sve će se izokrenuti. Nemam više snage, ne mogu... sve će to jednog dana da nas stigne i mlatne u glavu ali se nadam da tada neću biti živa.
Ne samo da kuka nego i sere. Ko Radmilovićev Deka. Grbavica je, veli, bila najgledaniji ilegalac u Republici Srpskoj. Tako će biti i sa Anđelinim filmom. Bože. Što ona stvar može da rodi i što zemlja može u sebe da primi, čudo jedno.
Na kraju, Umetnicu se slika činjenicama da je glumila Silovanu Muslimanku u Grbavici, Udovicu hrvatskog branitelja u Svjedocima i Majku Kosovskog Albanca u Blodsbandu. Još samo ostaje da glumi pedera, STJ.
Ta konfuzna žena slika je i prilika Izmećarske Srbije. Sve Čedo do Čede. Za šaku maraka, a vjerujem da je to bilo u dolarima, Mirjana Kara je poletjela da bude muslimanka. Rekli su joj da je čeka svjetska slava. Holivud. Bekim Fehmiu je smiješan, šta ćeš ti uraditi. I ona se uživjela. Umetnica. Misliteljka. Šta ćemo sa istorijom. Tako je govorio i Slobodan Milošević, JTO. Nije važno šta će biti sa Srbima, važno je šta će reći istorija.
Toj Izmećarskoj Srbiji najvažniji su mrtvi Srbi. Mnogo važniji jedan mrtav nego milion i po živih. Sreća što je ta Srbija malobrojna. Tek za jednu oveću grupu statista i marginalaca u sarajevskom podjarmljivačkom filmu.
Karamirjana, umetnica, govori ovaj put o Filmanđelini.
Kuka Karamirjana o tome kako će sve proći ali šta ćemo sa istorijom. Ispašće, na kraju da su bosanski muslimani napali Srbiju. Sve će se izokrenuti. Nemam više snage, ne mogu... sve će to jednog dana da nas stigne i mlatne u glavu ali se nadam da tada neću biti živa.
Ne samo da kuka nego i sere. Ko Radmilovićev Deka. Grbavica je, veli, bila najgledaniji ilegalac u Republici Srpskoj. Tako će biti i sa Anđelinim filmom. Bože. Što ona stvar može da rodi i što zemlja može u sebe da primi, čudo jedno.
Na kraju, Umetnicu se slika činjenicama da je glumila Silovanu Muslimanku u Grbavici, Udovicu hrvatskog branitelja u Svjedocima i Majku Kosovskog Albanca u Blodsbandu. Još samo ostaje da glumi pedera, STJ.
Ta konfuzna žena slika je i prilika Izmećarske Srbije. Sve Čedo do Čede. Za šaku maraka, a vjerujem da je to bilo u dolarima, Mirjana Kara je poletjela da bude muslimanka. Rekli su joj da je čeka svjetska slava. Holivud. Bekim Fehmiu je smiješan, šta ćeš ti uraditi. I ona se uživjela. Umetnica. Misliteljka. Šta ćemo sa istorijom. Tako je govorio i Slobodan Milošević, JTO. Nije važno šta će biti sa Srbima, važno je šta će reći istorija.
Toj Izmećarskoj Srbiji najvažniji su mrtvi Srbi. Mnogo važniji jedan mrtav nego milion i po živih. Sreća što je ta Srbija malobrojna. Tek za jednu oveću grupu statista i marginalaca u sarajevskom podjarmljivačkom filmu.
