SAMO DA SU
DUBLJE ZAKOPALI
TUĐMANA I MILOŠEVIĆA
Sarajevski profesor Istorije za Državu, istorije BiH od 1918. do 1995., Husnija Kamberović, nije, koliko se da zaključiti, jedan od histerika iz dnevne sušilice mozgova svima onima koji čim se probude ne zaurlaju u slavu Države Bosne.
Ali kod njega se, u intervjuu koji je dao beogradskom Danasu, detektuje taj automentalni predmonolit o koji se mora odbiti sve na ovom svijetu, i srbijanska agresija i hrvatsko dvoličje prema Bosni, i karađorđevska nagodba i ovovremena saradnja dvije stranke, jedne iz Republike Srpske i jedne iz Stolnog Mostara.
U tom intervjuu, u inače neprijateljskom listu Danas, listu koji trlja neku nadriameričku viziju Bosne po principu Svi smo građani samo Albanci na Kosovu imaju pravo da budu Albanci, Kamberović iznosi tezu da se nikad neće naći sporazum Tuđman – Milošević jer on ne postoji ali postoji njegov duh koji i danas dijeli Bosnu. Jebala ga Bosna, kad je tako zove. Da nije tog duha Bosna bi bila tu, u nama, ne bi valjalo nama preko rijeke.
Uglavnom, i Kamberović kao intelektualac, pritisnut je i svijest mu je izokrenuta u smjeru kazaljke suprotne od života i činjenica. Svi u sarajevskoj, bošnjačkoj, muslimanskoj, državnoj pržionici divljeg kestenja koje ne želi Državu Bosnu, smatraju da je Bosna jezgro kosmosa koje je jedno i nedjeljivo i da se sve okolo može raspasti, sve je podložno ljudskim i vremenskim bolestima, naročito ustaštvu, četništvu, genocidu i agresiji, ali Jezgro Bosne je veličanstveno božanstvo i ko to ne vidi nepatriotski je agresor i separatist.
Tako misli i Kamaberović. I drugi intelektualci. Sve do sirotana u zimskim kaputima, poznatijih kao 99 krugova. Ili kako.
Tuđman i Milošević, piše Šarinić u svojoj autobiografskoj knjizi, u Karađorđevu su razgovarali nasamo, prilikom šetnje. Dakle, nema garancija da su razgovarali o podjeli BiH. Poznato je šta je Tuđman mislio o BiH. Vještačka tvorevina. I bio je u pravu. Tu nema šta da se misli. Milošević o BiH nije mislio ništa. Mislio je kako može iskoristiti Karadžićeve budale za svoju istoriju. Nije, bre, važno šta će reći narod, važno je šta će reći istorija. Mislio je o BiH isto što i o kninskim Srbima.
Dabome. Njih dvojica nisu bili maloumni da nebi vidjeli da BiH nije Bosna i da je niko nikad neće spojiti. Oni, dakle, nisu morali da je dijele. Ona je mrtvo biće koje živi samo još u svojoj samopodjeli. I tako će biti mrtva do kraja života. Dok se ne raspadne.
Danas, veli Kamberović, novinarki Danasa, Čović i Dodik su kao Tuđman i Milošević. Taj sporazum, kaže istoričar povijesnog sranja od 1918. do 1995., sporazum koji ne postoji, ostavio je tako dubok trag u svijesti političkih elita da se on danas provodi kroz dogovor Čović – Dodik.
Dakle, kad intekektualci, koji se hrane i čak nekom istorijom, ne razumiju i ne vide da je na otvorenoj sceni neootomansko podjarmljivanje Srba i Hrvata, hrišćanstva, samo za Kazaza i društvo pod ventilatorom, doista se ne isplati živjeti u ovakvoj Jednici. Mada je trebalo da stoji Zajednici.
Kada se ne vidi da je petina te Kamberovićeve istorije potrošena na ukidanje Republike Srpske i na šutiranje Hrvata u dupe a da pri tome niko nije lebdio iznad grobova Tuđmana i Miloševića i skupljao duhove podjela, nego je upravo to pogrešno utrošeno vrijeme opet na svjetlost dana dovelo popucalu i podijeljenu Naseobinu za koju više nema konca da je zakrpi i konopca da je uveže.
Svo je zlo, po Danasu, zato su i našli Kamberovića, a ovaj im kaže kako u Banjaluci nema istoričara, dakle oni nemaju pojma, a u Mostaru je bio Ivo Lučić pa je otišao u ZGB, pa i oni nemaju pojma, u Dodiku i u Čoviću. Oni su duhovi karađorđevskih duhova. A ovi su duhovi mrtvih duhova.
Biće neko živ i poslije Dodika i Čovića. Pa će znati kako se Naseobina raspala, rastrula i rasula.
A ovo što rade zanatlija Gulagumdžija, istoričar Kamberović, krezubi pjevač hita Jovo, Jovane i Sarajkaldrmaši, samo je odbrana i posljednji dani mrtvih eskadrona nepostojeće vojske oko umagljene i izmišljene tvrđave koju neko naziva Državom, neko Hiljadugodišnjim trajanjem, neko Republikom BiH, neko Naseobinom.
Tuđman i Milošević su ne znam zašto sve nisu krivi ali za BiH nisu. Oni su samo prošli kraj poukotine.
Dodik i Čović, Srbi i Hrvati, samo je, tu pukotinu, osjećaju na svojim leđima.
DUBLJE ZAKOPALI
TUĐMANA I MILOŠEVIĆA
Sarajevski profesor Istorije za Državu, istorije BiH od 1918. do 1995., Husnija Kamberović, nije, koliko se da zaključiti, jedan od histerika iz dnevne sušilice mozgova svima onima koji čim se probude ne zaurlaju u slavu Države Bosne.
Ali kod njega se, u intervjuu koji je dao beogradskom Danasu, detektuje taj automentalni predmonolit o koji se mora odbiti sve na ovom svijetu, i srbijanska agresija i hrvatsko dvoličje prema Bosni, i karađorđevska nagodba i ovovremena saradnja dvije stranke, jedne iz Republike Srpske i jedne iz Stolnog Mostara.
U tom intervjuu, u inače neprijateljskom listu Danas, listu koji trlja neku nadriameričku viziju Bosne po principu Svi smo građani samo Albanci na Kosovu imaju pravo da budu Albanci, Kamberović iznosi tezu da se nikad neće naći sporazum Tuđman – Milošević jer on ne postoji ali postoji njegov duh koji i danas dijeli Bosnu. Jebala ga Bosna, kad je tako zove. Da nije tog duha Bosna bi bila tu, u nama, ne bi valjalo nama preko rijeke.
Uglavnom, i Kamberović kao intelektualac, pritisnut je i svijest mu je izokrenuta u smjeru kazaljke suprotne od života i činjenica. Svi u sarajevskoj, bošnjačkoj, muslimanskoj, državnoj pržionici divljeg kestenja koje ne želi Državu Bosnu, smatraju da je Bosna jezgro kosmosa koje je jedno i nedjeljivo i da se sve okolo može raspasti, sve je podložno ljudskim i vremenskim bolestima, naročito ustaštvu, četništvu, genocidu i agresiji, ali Jezgro Bosne je veličanstveno božanstvo i ko to ne vidi nepatriotski je agresor i separatist.
Tako misli i Kamaberović. I drugi intelektualci. Sve do sirotana u zimskim kaputima, poznatijih kao 99 krugova. Ili kako.
Tuđman i Milošević, piše Šarinić u svojoj autobiografskoj knjizi, u Karađorđevu su razgovarali nasamo, prilikom šetnje. Dakle, nema garancija da su razgovarali o podjeli BiH. Poznato je šta je Tuđman mislio o BiH. Vještačka tvorevina. I bio je u pravu. Tu nema šta da se misli. Milošević o BiH nije mislio ništa. Mislio je kako može iskoristiti Karadžićeve budale za svoju istoriju. Nije, bre, važno šta će reći narod, važno je šta će reći istorija. Mislio je o BiH isto što i o kninskim Srbima.
Dabome. Njih dvojica nisu bili maloumni da nebi vidjeli da BiH nije Bosna i da je niko nikad neće spojiti. Oni, dakle, nisu morali da je dijele. Ona je mrtvo biće koje živi samo još u svojoj samopodjeli. I tako će biti mrtva do kraja života. Dok se ne raspadne.
Danas, veli Kamberović, novinarki Danasa, Čović i Dodik su kao Tuđman i Milošević. Taj sporazum, kaže istoričar povijesnog sranja od 1918. do 1995., sporazum koji ne postoji, ostavio je tako dubok trag u svijesti političkih elita da se on danas provodi kroz dogovor Čović – Dodik.
Dakle, kad intekektualci, koji se hrane i čak nekom istorijom, ne razumiju i ne vide da je na otvorenoj sceni neootomansko podjarmljivanje Srba i Hrvata, hrišćanstva, samo za Kazaza i društvo pod ventilatorom, doista se ne isplati živjeti u ovakvoj Jednici. Mada je trebalo da stoji Zajednici.
Kada se ne vidi da je petina te Kamberovićeve istorije potrošena na ukidanje Republike Srpske i na šutiranje Hrvata u dupe a da pri tome niko nije lebdio iznad grobova Tuđmana i Miloševića i skupljao duhove podjela, nego je upravo to pogrešno utrošeno vrijeme opet na svjetlost dana dovelo popucalu i podijeljenu Naseobinu za koju više nema konca da je zakrpi i konopca da je uveže.
Svo je zlo, po Danasu, zato su i našli Kamberovića, a ovaj im kaže kako u Banjaluci nema istoričara, dakle oni nemaju pojma, a u Mostaru je bio Ivo Lučić pa je otišao u ZGB, pa i oni nemaju pojma, u Dodiku i u Čoviću. Oni su duhovi karađorđevskih duhova. A ovi su duhovi mrtvih duhova.
Biće neko živ i poslije Dodika i Čovića. Pa će znati kako se Naseobina raspala, rastrula i rasula.
A ovo što rade zanatlija Gulagumdžija, istoričar Kamberović, krezubi pjevač hita Jovo, Jovane i Sarajkaldrmaši, samo je odbrana i posljednji dani mrtvih eskadrona nepostojeće vojske oko umagljene i izmišljene tvrđave koju neko naziva Državom, neko Hiljadugodišnjim trajanjem, neko Republikom BiH, neko Naseobinom.
Tuđman i Milošević su ne znam zašto sve nisu krivi ali za BiH nisu. Oni su samo prošli kraj poukotine.
Dodik i Čović, Srbi i Hrvati, samo je, tu pukotinu, osjećaju na svojim leđima.
