DIJAMANT POSTAO SIVI LIV
Kad će Džeko, Državni Centarfor, Državni Dragulj, Državni Talent, Državni Fudbalist o kome su mediji tukli Bošnjake a, bogami i Hrvate i Srbe, godinama, sezonama, postati Neko.
Nisam htio o tome da govorim jer se radi o mladom fudbaleru koji nema veze sa Državnim fudbalom, kao ni Salihamidžić, npr. I jer su ovdašnji mediji izvikivali, šatorisali i talambasali Džeku, mimo njegove volje i bez, uvjeren sam, njegove karakterne osobine pogodne za tako nešto.
Ali, nešto je Osim progovorio a nešto je procurilo i od saigrača Edina Džeke iz Sitija.
Edin Džeko nije ni izbliza potencijal kakvim su ga predstavljali državoljubni mediji. On je, jadničak, služio kao živi dokaz postojanja Države. Poznato je da nema Države bez Velikog Centarfora, kao i bez Veikog Tužioca, po mogućstvu, Barašina, koji svaka dva časa prelazi u Milan, u Barselonu, u MUTD, u Čelzi, u Inter... STJ. Nema gdje ga nisu odveli. Na kraju je završio u Sitiju koji, inače, pojma nema o kupovini igrača. Oni Emiratori, vlasnici Sitija, razumiju se u fudbal kao ja u češagijanje deva.
Sporna je čak i suma koja je plaćena za Džeku. Desetak miliona je krajnji domet. Vjerovatno je menadžersko - medijska magluština dovela do toga da naivni vlasnici plate tri-četiri puta skuplje jer su bili ubijeđeni da će na njemu za koju godinu zaraditi.
Kakav je, dakle, fudbaler, Edin Džeko.
Tipični proizvod njemačke škole za proizvodnju centarfora. Ta škola da je centarfore vojnike. Stari Miler, mladi Muler, kako ga zovu neki sarajevski genijalci komentatori. I drugi, koji su igrali u njemačkim klubovima, morali su igrati tako ili su propadali.
Njemačka terenska mašinerija melje devedeset minuta i od centarfora se očekuje da bude u svom rovu, da ne razmišlja mnogo, da koristi sve lopte i da daje golove. Odmah i jednostavno.
Zato Džeko ima dobar prijem lopte i ništa drugo, konstatuju njegovi saigrači.
Danas se od centarfora traži da učestvuje u kompletnoj igri. Da ima osjećaj i da razmišlja kao i Desetka i da šutira kao Bukal, i da lobuje kao Mesica. Zato ne uspijeva Adebajor, takođe centarfor na rasklapanje, Berbatov, iako ponekad zablista, kada se igra Junajteda sklopi tako da igra kao valjak a on samo centarforiše.
Džeko je hladna njemačka efikasnost. Možda je njegova i najveća šansa premijer liga, mada mislim da je previše mekan za tamošnje ledolomce. U nekoj maštovitijoj i bržoj ligi, ne bi imao nikakvu šansu. Svakih pet minuta bi pitao Gdje je lopta.
Ako ga Mancini ne koristi, neki enlgeski trener neće pogotovu.
Ako ga saigrači ocijene loše, nema lopti, nema uklapanja u tim i igru.
Možda su njegovi najbolji izgledi u nekoj pozajmici, u manjem klubu.
A to je i najizglednija sudbina BiH. Da je neko pozajmi. Ili, ako je human, usvoji.
Kad će Džeko, Državni Centarfor, Državni Dragulj, Državni Talent, Državni Fudbalist o kome su mediji tukli Bošnjake a, bogami i Hrvate i Srbe, godinama, sezonama, postati Neko.
Nisam htio o tome da govorim jer se radi o mladom fudbaleru koji nema veze sa Državnim fudbalom, kao ni Salihamidžić, npr. I jer su ovdašnji mediji izvikivali, šatorisali i talambasali Džeku, mimo njegove volje i bez, uvjeren sam, njegove karakterne osobine pogodne za tako nešto.
Ali, nešto je Osim progovorio a nešto je procurilo i od saigrača Edina Džeke iz Sitija.
Edin Džeko nije ni izbliza potencijal kakvim su ga predstavljali državoljubni mediji. On je, jadničak, služio kao živi dokaz postojanja Države. Poznato je da nema Države bez Velikog Centarfora, kao i bez Veikog Tužioca, po mogućstvu, Barašina, koji svaka dva časa prelazi u Milan, u Barselonu, u MUTD, u Čelzi, u Inter... STJ. Nema gdje ga nisu odveli. Na kraju je završio u Sitiju koji, inače, pojma nema o kupovini igrača. Oni Emiratori, vlasnici Sitija, razumiju se u fudbal kao ja u češagijanje deva.
Sporna je čak i suma koja je plaćena za Džeku. Desetak miliona je krajnji domet. Vjerovatno je menadžersko - medijska magluština dovela do toga da naivni vlasnici plate tri-četiri puta skuplje jer su bili ubijeđeni da će na njemu za koju godinu zaraditi.
Kakav je, dakle, fudbaler, Edin Džeko.
Tipični proizvod njemačke škole za proizvodnju centarfora. Ta škola da je centarfore vojnike. Stari Miler, mladi Muler, kako ga zovu neki sarajevski genijalci komentatori. I drugi, koji su igrali u njemačkim klubovima, morali su igrati tako ili su propadali.
Njemačka terenska mašinerija melje devedeset minuta i od centarfora se očekuje da bude u svom rovu, da ne razmišlja mnogo, da koristi sve lopte i da daje golove. Odmah i jednostavno.
Zato Džeko ima dobar prijem lopte i ništa drugo, konstatuju njegovi saigrači.
Danas se od centarfora traži da učestvuje u kompletnoj igri. Da ima osjećaj i da razmišlja kao i Desetka i da šutira kao Bukal, i da lobuje kao Mesica. Zato ne uspijeva Adebajor, takođe centarfor na rasklapanje, Berbatov, iako ponekad zablista, kada se igra Junajteda sklopi tako da igra kao valjak a on samo centarforiše.
Džeko je hladna njemačka efikasnost. Možda je njegova i najveća šansa premijer liga, mada mislim da je previše mekan za tamošnje ledolomce. U nekoj maštovitijoj i bržoj ligi, ne bi imao nikakvu šansu. Svakih pet minuta bi pitao Gdje je lopta.
Ako ga Mancini ne koristi, neki enlgeski trener neće pogotovu.
Ako ga saigrači ocijene loše, nema lopti, nema uklapanja u tim i igru.
Možda su njegovi najbolji izgledi u nekoj pozajmici, u manjem klubu.
A to je i najizglednija sudbina BiH. Da je neko pozajmi. Ili, ako je human, usvoji.
