MARKO I U MARKA
DONJI VEŠOVIĆ
Kažu mi portaldžije Pomenuo te Vešović. Nisu rekli da li trebam da budem ponosan ili da znam da mi četrdeset dana nema napretka.
Malo se zainteresujem i nađem u nekom tekstu umnoženu sintagmu Tuzlanski Rajko Vasić. To je, kobiva, Fatmir Alispahić. Ne pratim baš ni Fatmira ali nađem njegov tekst o Čika Jovi Zmaju od Beča. Vešović veli da taj Fatmir ne voli Srbe, ni male Srbe jer kolju zečeve u Beču i gledaju krv ko Barbiku. Pa koji je štos da ne voli Srbe. Srbi tako žive čitav vijek. Ne velim da i oni mnoge ne vole. Mene je odmah spopala jeza. Čika Jovo u Beču a Mali Srbi tamo kolju zečeve. Čika Jovina glava bijela, bjelja od moje, naličiće nekom na Malog Belog Zeca. STJ.
Alispahić, međutim, dobro osvjetljava taj sarajevski krezubi fenomen Jovo, Jovane. Osvjetljava i kolektivitet muslimana. Možda malo prekolektivno i pregrubo. Ja sam tu za pragmatičniju i zolupotrebljiviju, dnevnu nijansu kod vještačkog transa Jovo, Jovane, muslimanski Srbine.
Ali, svejedno, ne vidim da je tu Alispahić fašist, kako ga takođe umnoženo, časti Vešović. Ovi iz Sarajeva, SIJ, nema koga nisu nazvali fašistom. Uskoro više niko neće govoriti Ma, peder, Fašist, pizda mu materna.
To što Fatmir mrzi Male Srbe nije neka vijest.
Mada nije ni vijest zalazeći Marko od Vešovića. Poznati sarajevski penisist. Tunjo Veliki i u Tunje Mali.
Zalazeći, jer je zalazeća i baruština koju je, dijelom, i on stvorio. Ta BiH, koja se ubaruštila u Saraj, staraču žabokrečine u kojoj izumiru punoglavci tipa Vešovića. Svi pravoglavci su otišli iz Saraja na vrijeme. Ostala je samo praznopunoglava staromlađ koja nije imala kud, nije imala s čim i nije vidjela dalje od nanule.
To je potvrdio sam Donji Vešović u intervju portalu Tačno.ba.
U tom intervjuu Marko, malo malo, citira sam sebe, dosadno ko proljetni pljuskovi. Te ovome sam se najebo matere u ovoj knjizi, te ovome ću u nezavršenoj knjizi, te srpski popovi su gamad, te Crnu Goru ne može očima gledati. Ali će, veli Crna Gora jednom biti ponosna na njega. Ima li ovakva BiH šansu. Za mog života ne. I nije me briga. Ali, ako moja kćer bude morala u Sarajevo da se vrati, itekako će me biti briga.
To je finale beživotne borbe za život koji ne postoji. Borbe Marka i cijele plejade, zajedno sa Čika Jovom Fatmirovim. Svi su oni ostali u starači intelektualne baruštine koja se pojavila samo njima nenadano, dok su provodili noći i dane u pjansko-birtijsko-ćenifskom bunilu kreativnog dosjetilaštva, jer ono što izvaljuje Marko to nije nikakvo pjesništvo, to je, već sada, trijezno kafansko dosjetilaštvo, dok su po pet dana, Dijak, Sidran... išli na sahranu a vijence i cvijeće zaboravljali u trećoj od sedam birtija, pa se nakon petodnevnog mamurluka, vraćali po njih i ponovo opijali, kao što je i sada Vešović u trijeznom bunilu propijenog intelektualnog zalagalaštva za Nepostojeći Raj Saraj u kome, ni među njegovim studentima, sam kaže, nema ni traga novih pjesnika.
Neki, veliki, najveći dio njih, i srećom, vrijednih i umjetničkih, imao je sreću da pomre prije početka Velikog Markovog Dosjetilaštva.
Vešović nije čak ni poznati pjesnik Sarajeva, a i Crna Gora će obijeliti dok on postane ponos joj. Pjesnici su zastali, umirili se i nestali, sa Makom, sa Sarajlićem. Njega su, Izeta, doduše, psi preveli i tako, mrtvog, ubili. Bela, negrljena ramena daće dečacima ijekavizirano je. Bela, negrljena, ramena nisu tako bela ako su bijela. Konji ne znaju da je ekvaština Sarajlića ili Miljkovića, Da li će sloboda umeti da peva, posebna samo zato što je među ijekavicom spjevana. Kad Sloboda peva, to zvoni, kad Sloboda pjeva, to pjanci po sebi prolijavaju pjenasto pivo. Kad su Bela, negrljena, ramena, poginuo bih za njih na Karpatima, kad su Bijela, negrljena, ramena, to sam viđao.
Vešović samo pjesničari. Spao je, odavno do poniž u Tunje Malog.
Postao je jedan od njih. Fatmir Fašist.
Bilo bi prirodnije da govori o tokovima, makar i te ustajale baruštine koju je, dijelom, opunoglavčio, nego što vrijeđa Fatmira Rajkom. Meni je, pak svjedno. Fašist danas, fašist sutra.
Kad sve prođe, ostaće za analizu jedna dobra tema, kojom se niko neće baviti. Kako je sarajevsko pjesništvo usralo rat i ubilo pjesmu. Vešović je General Divjak mrtvog Sarajevskog pjesništva. Kaže, Dodik je Radovan drugim sredstvima. On sam, Vešović je, samo pjesnik, malo bolji nego Radovan, mada je ovaj u nekoj svojoj pjesmi predskazao mrtvoulice Markovgrada Sarajeva, dok Donji Vešović nije predskazao ni povratak svoje kćeri. Pjesnik bez stranke. U tome je razlika između njega i Radovana.
I ne diraj mi Gatala, Donja Vešino. On hoda i piše po kamenjaru, od nemila do nedraga a tebi je Saraj uzlatio samoprijestolje univerzitetskom profesurom, prevodilaštvom, izdavaštvom i službenom titulom Raskrinkavaoca balkanskih nacionalističkih mislilaca.
Kažu mi portaldžije Pomenuo te Vešović. Nisu rekli da li trebam da budem ponosan ili da znam da mi četrdeset dana nema napretka.
Malo se zainteresujem i nađem u nekom tekstu umnoženu sintagmu Tuzlanski Rajko Vasić. To je, kobiva, Fatmir Alispahić. Ne pratim baš ni Fatmira ali nađem njegov tekst o Čika Jovi Zmaju od Beča. Vešović veli da taj Fatmir ne voli Srbe, ni male Srbe jer kolju zečeve u Beču i gledaju krv ko Barbiku. Pa koji je štos da ne voli Srbe. Srbi tako žive čitav vijek. Ne velim da i oni mnoge ne vole. Mene je odmah spopala jeza. Čika Jovo u Beču a Mali Srbi tamo kolju zečeve. Čika Jovina glava bijela, bjelja od moje, naličiće nekom na Malog Belog Zeca. STJ.
Alispahić, međutim, dobro osvjetljava taj sarajevski krezubi fenomen Jovo, Jovane. Osvjetljava i kolektivitet muslimana. Možda malo prekolektivno i pregrubo. Ja sam tu za pragmatičniju i zolupotrebljiviju, dnevnu nijansu kod vještačkog transa Jovo, Jovane, muslimanski Srbine.
Ali, svejedno, ne vidim da je tu Alispahić fašist, kako ga takođe umnoženo, časti Vešović. Ovi iz Sarajeva, SIJ, nema koga nisu nazvali fašistom. Uskoro više niko neće govoriti Ma, peder, Fašist, pizda mu materna.
To što Fatmir mrzi Male Srbe nije neka vijest.
Mada nije ni vijest zalazeći Marko od Vešovića. Poznati sarajevski penisist. Tunjo Veliki i u Tunje Mali.
Zalazeći, jer je zalazeća i baruština koju je, dijelom, i on stvorio. Ta BiH, koja se ubaruštila u Saraj, staraču žabokrečine u kojoj izumiru punoglavci tipa Vešovića. Svi pravoglavci su otišli iz Saraja na vrijeme. Ostala je samo praznopunoglava staromlađ koja nije imala kud, nije imala s čim i nije vidjela dalje od nanule.
To je potvrdio sam Donji Vešović u intervju portalu Tačno.ba.
U tom intervjuu Marko, malo malo, citira sam sebe, dosadno ko proljetni pljuskovi. Te ovome sam se najebo matere u ovoj knjizi, te ovome ću u nezavršenoj knjizi, te srpski popovi su gamad, te Crnu Goru ne može očima gledati. Ali će, veli Crna Gora jednom biti ponosna na njega. Ima li ovakva BiH šansu. Za mog života ne. I nije me briga. Ali, ako moja kćer bude morala u Sarajevo da se vrati, itekako će me biti briga.
To je finale beživotne borbe za život koji ne postoji. Borbe Marka i cijele plejade, zajedno sa Čika Jovom Fatmirovim. Svi su oni ostali u starači intelektualne baruštine koja se pojavila samo njima nenadano, dok su provodili noći i dane u pjansko-birtijsko-ćenifskom bunilu kreativnog dosjetilaštva, jer ono što izvaljuje Marko to nije nikakvo pjesništvo, to je, već sada, trijezno kafansko dosjetilaštvo, dok su po pet dana, Dijak, Sidran... išli na sahranu a vijence i cvijeće zaboravljali u trećoj od sedam birtija, pa se nakon petodnevnog mamurluka, vraćali po njih i ponovo opijali, kao što je i sada Vešović u trijeznom bunilu propijenog intelektualnog zalagalaštva za Nepostojeći Raj Saraj u kome, ni među njegovim studentima, sam kaže, nema ni traga novih pjesnika.
Neki, veliki, najveći dio njih, i srećom, vrijednih i umjetničkih, imao je sreću da pomre prije početka Velikog Markovog Dosjetilaštva.
Vešović nije čak ni poznati pjesnik Sarajeva, a i Crna Gora će obijeliti dok on postane ponos joj. Pjesnici su zastali, umirili se i nestali, sa Makom, sa Sarajlićem. Njega su, Izeta, doduše, psi preveli i tako, mrtvog, ubili. Bela, negrljena ramena daće dečacima ijekavizirano je. Bela, negrljena, ramena nisu tako bela ako su bijela. Konji ne znaju da je ekvaština Sarajlića ili Miljkovića, Da li će sloboda umeti da peva, posebna samo zato što je među ijekavicom spjevana. Kad Sloboda peva, to zvoni, kad Sloboda pjeva, to pjanci po sebi prolijavaju pjenasto pivo. Kad su Bela, negrljena, ramena, poginuo bih za njih na Karpatima, kad su Bijela, negrljena, ramena, to sam viđao.
Vešović samo pjesničari. Spao je, odavno do poniž u Tunje Malog.
Postao je jedan od njih. Fatmir Fašist.
Bilo bi prirodnije da govori o tokovima, makar i te ustajale baruštine koju je, dijelom, opunoglavčio, nego što vrijeđa Fatmira Rajkom. Meni je, pak svjedno. Fašist danas, fašist sutra.
Kad sve prođe, ostaće za analizu jedna dobra tema, kojom se niko neće baviti. Kako je sarajevsko pjesništvo usralo rat i ubilo pjesmu. Vešović je General Divjak mrtvog Sarajevskog pjesništva. Kaže, Dodik je Radovan drugim sredstvima. On sam, Vešović je, samo pjesnik, malo bolji nego Radovan, mada je ovaj u nekoj svojoj pjesmi predskazao mrtvoulice Markovgrada Sarajeva, dok Donji Vešović nije predskazao ni povratak svoje kćeri. Pjesnik bez stranke. U tome je razlika između njega i Radovana.
I ne diraj mi Gatala, Donja Vešino. On hoda i piše po kamenjaru, od nemila do nedraga a tebi je Saraj uzlatio samoprijestolje univerzitetskom profesurom, prevodilaštvom, izdavaštvom i službenom titulom Raskrinkavaoca balkanskih nacionalističkih mislilaca.
