KAKO JE SARAJEVSKI
UNITARIZAM PORODIO
LAGUMDŽIJU A
POSUŽNJIO TIHIĆA
Bez obzira što su mu šanse da postane nešto, da se barem zaposli u vlasti, još uvijek skoro nikakve, Lagumdžija se razgoropadio, ukopao u rov i ne odstupa. Sada mu je pod kandže pao Tihić. Pa ga je bacio Bakiru u kavez. A ovaj ima po dva očnjaka. Očnjaci mu rastu ko nama nokti, STJ.
Sirota Tihić, nema ko u Sarajevu ne reži na njega. Što propusti Deli Bakir, to dočeka Deli Fahrudin. Ne pomaže mu što je opet podnio neku tužbu Ustavnom sudu za zahtjevom za ukidanje komadića Republike Srpske. Tihić se doveo u bezizlaznu poziciju. Čak i kad bi ukinuo Republiku Srpsku, što uključuje i Šamac i Prud, Tihiću sarajevski rejting ne bi skočio ni za pola procenta.
Haris i njegova Zabih su se samoautirali. Oni su, što rekao Balašević, već godinama taoci Inata Državne Imovine. Oni, dakle nisu potencijalni Tihićev partner. Fahrudin Esbebe ima Avaz ali zazire od ljudoždera iz Lagumdžijinih medija. I on je u strahu da priđe Tihiću pa tako, možda povuče i Zabih.
Elem, svi se oni boje Lagumdžije više nego Dodika.
Kako je došlo do takve situacije na sceni Sarajevskog Političkog Kruga.
Posljednjih godina u Sarajevu, na malim i eksperimentalnim scenama, tekla su dva potpuno odvojena procesa.
Jedan je bio Unitarizacija i Ukidanje Republike Srpske. To je bila mrtva trka Silajdžića i Tihića, Agresivnih Jataganista sa inostranom podrškom, i Olinjalih Ultranacionalista koji su bauljali između narodnjaštva, pripritomljavanja, osipanja, unutrašnjih razdora i potrebe da se sustigne Silajdžić sa Stopostobih, pa makar se promovisala politika svakodnevnog ukidanja Republike Srpske. Bilo je uspjeha. Ukinuta je himna Republike Srpske, zastava, srpski zločinci su suđeni pred Sudom BiH na hiljade godina dok Naši Šehidi nisu činili zločine.
Neoboriva činjenica je da ta politika, Politika Ukidanja Republike Srpske, nije donijela rezultate. Potpuno je pao Zabih i Silajdžić, pao je i Tihić i Esdea i sada maše repićem oko Lagumdžijinih nogu. Bakir Izetbegović je za dlaku Radončiću pobjegao u Predsjedništvo. Najviše glasova je otišlo Esdepeu koji nije tako žestoko promovisao Dva U, Ukidanje i Unitarizaciju. Mada bih ja Tihiću dao glavu na panj a Lagumdžiji ne bih ni prst.
Za to vrijeme, Lagumdžija je jahao na mutnim multipričama i vabio multičlanstvo, pričao o europejizaciji, borio se protiv socijaldemokratije Republike Srpske kao članice Socijalističke internacionale, u svoje programske papire unio ukidanje entiteta, išao na izbore pod zastavom Država za čovjeka. Nije bio ukidački unitaran. Ali, radio je nešto mnogo praktičnije i, pokazaće se, bitnije. Stvarao je stranku interesa a ne stranku ideologije. Stvarao strukturu umnožavajući Komšiće po terenu i varajući ih da će sa Esdepeom biti nešto mnogo bilje od Srba i Hrvata a i od Bošnjaka. Gradio je podzemne kanale moći u medijima, u sarajevskim opštinama. Otjerao je iz stranke sve one koji imaju ideologiju, iskustvo i političku kreativnost, okružio se bezazlenim malim i mladim koji ga gledaju kao idola i za koje je on, i kao totalni politički, ideološki i programski analfabet, nedostižni Zlatni Kip Politike.
Sada je ZL postao ZLO, Zlatko Lagumdžija Oglu. Pošto su dvojica Unitarnih Ukidača prdnuli u čabar, Lagumdžija se razgoropadio i promovisao se u Bajazita Sarajevskog Političkog Kruga. Hoću Vlast. I to svu. Preko Sile, Preko Mile.
Dabome, to je karijera dostojna prašnjavih Cekaovskih hodnika i ideološki protrulih kožnih mantila. Ništa drugo nije ni moglo da se izrodi iz te epruvete. Lagumdžija nizašta drugo nije bio sposoban. On je jedan od zadnjih komunističkih cekajaških proizvoda, dan, dva prije nego što je traka stala.
Tihić, koji je imao ogromnu startnu prednost, došavši na čelo najjače stranke u BiH i kod muslimana, direktno promovisan rukom Oca Žrtve Mira, Alije Izetbegovića, politički je sve upropastio. To je sada, i on sam, stranka bez ikakve ideje. A o programu da i ne govorim. Da je na vrijeme shvatio da nije politika utrkivati se sa Harisom i ukidati Republiku Srpsku, nego kreirati realan, održiv i provodiv program za Bošnjake, ne bi sada bio u situaciji da mu jedan Partibirokrat kroji sudbinu, i njemu i BiH. I, apsurdno, jača Republiku Srpsku, dok se on, Tihić, i Haris, živi prevrću u krevetima.
Lagumdžija je, u stvari, samo nastavak bezidejnosti i besprogramaštva bošnjačke političke artikulacije. To je konačan kraj ratnog i poratnog političkog inkubatora koji nije uspio da stvori dogovornu i prihvatljivu ideju i prijedlog za BiH, za Srbe i Hrvate, jebe mi se za BiH, a ni kvalitetan putokaz za Bošnjake koji tako nastavljaju svoju sudbinu bauljanja, još od Drugog svjetskog rata, od nemila do nedraga, ni krivi ni dužni. Taj narod nije ništa skrivio da bi nad njim Tihić, Silajdžić i Lagumždija vježbali svoje političko opismenjavanje.
Kada bi Lagumdžija bio kraj političkih mediokriteta i analfabeta kod Bošnjaka, pa da ga i trpe još mandat ili dva. Ali...
UNITARIZAM PORODIO
LAGUMDŽIJU A
POSUŽNJIO TIHIĆA
Bez obzira što su mu šanse da postane nešto, da se barem zaposli u vlasti, još uvijek skoro nikakve, Lagumdžija se razgoropadio, ukopao u rov i ne odstupa. Sada mu je pod kandže pao Tihić. Pa ga je bacio Bakiru u kavez. A ovaj ima po dva očnjaka. Očnjaci mu rastu ko nama nokti, STJ.
Sirota Tihić, nema ko u Sarajevu ne reži na njega. Što propusti Deli Bakir, to dočeka Deli Fahrudin. Ne pomaže mu što je opet podnio neku tužbu Ustavnom sudu za zahtjevom za ukidanje komadića Republike Srpske. Tihić se doveo u bezizlaznu poziciju. Čak i kad bi ukinuo Republiku Srpsku, što uključuje i Šamac i Prud, Tihiću sarajevski rejting ne bi skočio ni za pola procenta.
Haris i njegova Zabih su se samoautirali. Oni su, što rekao Balašević, već godinama taoci Inata Državne Imovine. Oni, dakle nisu potencijalni Tihićev partner. Fahrudin Esbebe ima Avaz ali zazire od ljudoždera iz Lagumdžijinih medija. I on je u strahu da priđe Tihiću pa tako, možda povuče i Zabih.
Elem, svi se oni boje Lagumdžije više nego Dodika.
Kako je došlo do takve situacije na sceni Sarajevskog Političkog Kruga.
Posljednjih godina u Sarajevu, na malim i eksperimentalnim scenama, tekla su dva potpuno odvojena procesa.
Jedan je bio Unitarizacija i Ukidanje Republike Srpske. To je bila mrtva trka Silajdžića i Tihića, Agresivnih Jataganista sa inostranom podrškom, i Olinjalih Ultranacionalista koji su bauljali između narodnjaštva, pripritomljavanja, osipanja, unutrašnjih razdora i potrebe da se sustigne Silajdžić sa Stopostobih, pa makar se promovisala politika svakodnevnog ukidanja Republike Srpske. Bilo je uspjeha. Ukinuta je himna Republike Srpske, zastava, srpski zločinci su suđeni pred Sudom BiH na hiljade godina dok Naši Šehidi nisu činili zločine.
Neoboriva činjenica je da ta politika, Politika Ukidanja Republike Srpske, nije donijela rezultate. Potpuno je pao Zabih i Silajdžić, pao je i Tihić i Esdea i sada maše repićem oko Lagumdžijinih nogu. Bakir Izetbegović je za dlaku Radončiću pobjegao u Predsjedništvo. Najviše glasova je otišlo Esdepeu koji nije tako žestoko promovisao Dva U, Ukidanje i Unitarizaciju. Mada bih ja Tihiću dao glavu na panj a Lagumdžiji ne bih ni prst.
Za to vrijeme, Lagumdžija je jahao na mutnim multipričama i vabio multičlanstvo, pričao o europejizaciji, borio se protiv socijaldemokratije Republike Srpske kao članice Socijalističke internacionale, u svoje programske papire unio ukidanje entiteta, išao na izbore pod zastavom Država za čovjeka. Nije bio ukidački unitaran. Ali, radio je nešto mnogo praktičnije i, pokazaće se, bitnije. Stvarao je stranku interesa a ne stranku ideologije. Stvarao strukturu umnožavajući Komšiće po terenu i varajući ih da će sa Esdepeom biti nešto mnogo bilje od Srba i Hrvata a i od Bošnjaka. Gradio je podzemne kanale moći u medijima, u sarajevskim opštinama. Otjerao je iz stranke sve one koji imaju ideologiju, iskustvo i političku kreativnost, okružio se bezazlenim malim i mladim koji ga gledaju kao idola i za koje je on, i kao totalni politički, ideološki i programski analfabet, nedostižni Zlatni Kip Politike.
Sada je ZL postao ZLO, Zlatko Lagumdžija Oglu. Pošto su dvojica Unitarnih Ukidača prdnuli u čabar, Lagumdžija se razgoropadio i promovisao se u Bajazita Sarajevskog Političkog Kruga. Hoću Vlast. I to svu. Preko Sile, Preko Mile.
Dabome, to je karijera dostojna prašnjavih Cekaovskih hodnika i ideološki protrulih kožnih mantila. Ništa drugo nije ni moglo da se izrodi iz te epruvete. Lagumdžija nizašta drugo nije bio sposoban. On je jedan od zadnjih komunističkih cekajaških proizvoda, dan, dva prije nego što je traka stala.
Tihić, koji je imao ogromnu startnu prednost, došavši na čelo najjače stranke u BiH i kod muslimana, direktno promovisan rukom Oca Žrtve Mira, Alije Izetbegovića, politički je sve upropastio. To je sada, i on sam, stranka bez ikakve ideje. A o programu da i ne govorim. Da je na vrijeme shvatio da nije politika utrkivati se sa Harisom i ukidati Republiku Srpsku, nego kreirati realan, održiv i provodiv program za Bošnjake, ne bi sada bio u situaciji da mu jedan Partibirokrat kroji sudbinu, i njemu i BiH. I, apsurdno, jača Republiku Srpsku, dok se on, Tihić, i Haris, živi prevrću u krevetima.
Lagumdžija je, u stvari, samo nastavak bezidejnosti i besprogramaštva bošnjačke političke artikulacije. To je konačan kraj ratnog i poratnog političkog inkubatora koji nije uspio da stvori dogovornu i prihvatljivu ideju i prijedlog za BiH, za Srbe i Hrvate, jebe mi se za BiH, a ni kvalitetan putokaz za Bošnjake koji tako nastavljaju svoju sudbinu bauljanja, još od Drugog svjetskog rata, od nemila do nedraga, ni krivi ni dužni. Taj narod nije ništa skrivio da bi nad njim Tihić, Silajdžić i Lagumždija vježbali svoje političko opismenjavanje.
Kada bi Lagumdžija bio kraj političkih mediokriteta i analfabeta kod Bošnjaka, pa da ga i trpe još mandat ili dva. Ali...
