недеља, 06. фебруар 2011.

SARAJEVO JE CRNA RUPA
U HRIŠĆANSKOM SVIJETU
Pošto je i Safet Zec, stvaralac, umjetnik, duhovnik, kreativac, i po tom osnovu bezzemaljac i bezvremenac, rekao da umjesto spomenika Papi Ivanu Pavlu ne treba dizati spomenik ispred katoličke katedrale, da se ne bi uneredio taj široki, sveevropski, nadarhitektonski, demokratski gradogled, nego umjesto toga treba zasaditi dva bora, izgubljena je zadnja nada za Sarajevo.
Dobro što je to rekao i neki urednik Preporoda. To je zamorče eksperimenata u kojima sa kratkoćom hlača krati se i obzor i pamet. Ali kad to intelektualna individua kaže, onda je to znak i za cijelu intelektualnu i javnost uopšte.
Iako će Saraj licemjerno čuvati pravoslavnu crkvu i katoličku katedalu kako bi pokazao širinu i toleranciju, više od toga ni prema kome iz hrišćanskog segmenta neće učiniti. Učiniće sve da ne vrati pravoslavnoj crkvi što je njeno, da otjera spomenik Papi, što dalje, negdje u žbunjište i smetljište. Da je Saraj Multikulturaj, organizovao bi proteste nakon bezrazložnog prebijanja pravoslavnih sveštenika u potjeri za Karadžićem. Barem kao što su banjalučki protiv Dodika.
Sarajevo je konačno prekopano groblje hrišćanstva. To je Crna Rupa u hrišćanskom svijetu. Ono nije na rubu i na doticaju svjetova. Ono je duboko u hrišćanskom platou i trebalo bi da se ponaša šire, otvorenije i komunikativnije.
Sam spomenik Ivanu Pavlu neće promijeniti Saraj. Kao što ovo ne pišem zbog moje očaranosti papama, reisima i poglavarima već zbog ukaza na trend i sučeljenje sa činjenicom s kim, dugoročno, imamo posla. Ali, spomenik Ivanu Pavlu bi bio Brajevo Pismo. I slijepi bi vidjeli neki trak i neku nadu. Ne samo za Saraj nego i za cijelu BiH. Bio bi to komunikativni čin. Makar i banalni znak da želimo, mi u BiH, kobiva, u Evropsku uniju. Bio bi to komunikativni čin objelodanjenja da nije došlo do konačnog odboja, izgona i gadljivosti prema hrišćanstvu. Može da se razumije Sarajska odbojnost prema Srbima i Hrvatima. Ono, tamo gdje je sada pošlo i otišlo, i ne zna šta je nacija. Ali, trebalo bi da zna šta je vjera. Ili, makar da poštuje da je Saraj dignut na hrišćanskoj zemlji.
Kako vrijeme prolazi, kako mladež dolazi, sve će manje mjesta, u Saraju, biti za hrišćanstvo. Nove generacije neće znati o čemu se radi i, prirodno, neće puštati strance u svoju avliju. Shvatiće to kao poraz. Ili kao želju stranaca, hrišćana, za pobjedom. Jer ljudska istorija, istorija velikih društvenih grupa, istorija je poraza i pobjeda.
U pravu je Angela Merkel kad kaže da je propao pokušaj multikulturalnosti. Šta ima veze, rekao bi Kardelj, propalo je i samoupravljanje. Propalo je i usmjereno obrazovanje. Propali su i animatori kulture. U pravu su i oni Englezi što protestuju protiv muslimana koji pupak razvezuju trotilom.
Pošto se radi o pobjedama i porazima, najbolje je to vidjeti na našem primjeru. Oni koji su došli i osnovali Saraj, nisu imali trunke želje za multukulturalnosti. Imali su želju za pobjedom. I ostvarli su je. Nadam se, samo i konačno u Saraju. Oni koji su poraženi, ne traže spas u multirkulturalnosti. Oni bježe. Pobijeđeni su. Multikulturalnost je bila samo ratna sarajevska priča kako bi se hrišćane učinilo varvarima. Kao što je i Njemačka, i cijela Evropa, pričala o multikulturalnosti dok je trebalo gastarbajterskih jevtinih mišića. Kada su gastarbajteri zaprijetili da žele pobjedu, postali su suvišni. Nastavlja se istorija nacionalnih država. Samo budala je mogla da pomisli da treći milenijum donosi opšti bezgranični seks, najezde i svenarodno veselje.
Izbjeglice, Srbi iz Hrvatske, Srbi sa Kosova, Hrvati iz Posavine, poraženi su, podvili su rep i otišli. Da je bila moguća multikulturalnost, ostali bi.
Saraj danas, i Safet Zec, dovršavaju pobjedu koja je započeta onomad, kada je Saraj pripojio Ovasi.
Zato, da ne bi bilo pobjeda i poraza, pobijeđenih i poraženih, Podijeliti sve što se može Podijeliti. Pa onda možemo gostovati Tamo i Ovdje. I to je MultiK.