ENVER KAZAZ
– PERILICA ESDEPEA
U vremenu sve intenzivnijeg esdepeovog baleganja po Bosni i Hercegovini, sve je frekventniji profesor književnosti sa sarajevske Filozofije, a profesori književnosti se razumiju u politiku i ideologiju Ko Mara u KK, Enver Kazaz, koji se eksponira digitalnim semaforom sa strelicama ka nadnacionalnom i GPS-om za povratak Esdepea na lijevu i tu nadnacionalnu opciju.
Moram da kažem da je puno teže svladati formu i strukturu romana nego shvatiti porijeklo, suštinu i praksu ideologija. Ali, eto, Kazaz se ugrličio u tom grožđu. U svom tihom intervjuu byki, upetljao se u nacionalno, nadnacionalno, građansko, u institucionalnu konsocijaciju, u povratak Esdepea, iz centra, u socijaldemokratsku, multietničku i građansku ideologiju, u ideje pomirenja nacionalnog i nadnacionalnog, u decentralizovanu multietničku državu, u desrbizaciju Dodikove Republike Srpske i u sjaj real političara kakav je bio Čavić.
Sramota me da pišem o svemu ovome. Šta sve profesor knjževnosti iskazaza.
Ali, recimo da pišem zbog toga što me profesuljak nazvao Običnom rasističkom kreaturom. Mada je Kreatura melodiozna imenica, za razliku od Kazaz, Rojtar, Resičar. Ili Kazazatura.
Decentralizovana multietnička država. Multetnička zajednica, onako kako je shvata Kazazatura i sljedbenici Konstitutvinosti svih i svuda, nije moguća kao decentralizovana. Decentralizacija je, naprosto, stvar vertikalnog rasterećenja a u multietničkoj državi imamo horizontalno opterećenje. Na stranu to što BiH nije multietnička zajednica, nigdje, ne samo u Dodikovoj srbiziranoj Republici Srpskoj, i što ju nije moguće multietnicirati. Čak ni ratom. Decentralizacija je moguća u kompaktnim zajednicama, kompaktnim po nacionalnom, vjerskom i svakom drugom smislu. U ovakvim naseobinama kakva je BiH, čak i kakva je bila prije rata, moguća je Poredizacija. Odvojen život samostalnih uporednih zajednica. Život Pored.
Institucionalna konsocijacija. To je sintagma Sarajevskih kaldrmaša sa namjerom Da se Vlasi ne dosjete. Konsocijacija je oblik demokratije za Pored Zajednice. Za multietnička, duboko i trajno podijeljena društva. Za društva koja žive jedna pored drugih. Sada bi Kazazatura, a i Tihić pa i Lagumžija, htjeli podvaliti nacijama u BiH pa da tu konsocijaciju ravnopravnog uporednog postojanja prebace u oblik uporednog prisustva u inistitucijama koje nema nikakve veze sa stvarnim položajem naroda koji će i dalje ostati umotan u opsjenite pelene konstitutivnosti na cijelom prostoru a u suštini dominacije većinske babinske sarajske nacije.
Pomirenje nacionalnog i nadnacionalnog. Pod nadnacionalnim Kazaz smatra građanske opcije. Ne shvatajući da upada u zamku jezičkog razotkrivanja totalitarne invazije na naciju. Građansko, Kazaz, i njegovi sarajski gnijezdaši koji su ga izlegli, shvata kao protivnacionalno, nacionalerozivno. Građansko je, u toj optici, nadnacionalno samo prema Srbima i Hrvatima. Jer za petnaest godina bošnjaštva, nije bilo moguće formirati naciju. Građansko nije nadnacionalno. Ono je unutarnacionalno. Ono je jedan segment nacionalne političke artikulacije. Nemoguće je pomirenje građanskog, nadnacionalnog i nacionalnog. Radi se o dva redoslijedna procesa. To znači da se ne odvijaju istovremeno pa nije ni moguće njihovo pomirenje, prepletanje ili stapanje. Građanska opcija može stupiti na scenu nakon procesa završetka stvaranja nacije. I samo u nacionalno kompaktnoj i nemiješanoj zajednici. Nema građanske mogućnosti u naseobini gdje imamo brojno nadmoćne i brojno nemoćne nacije.
Povratak Esdepea sa centra u socijaldemokratiju. Još jedna sarajska opsjena u koju svoju malu opsjenu smješta Enver Kazaz. Esdepe nikada nije bio socijaldemokratska stranka. On je uvijek bio sarajevska, bošnjačka stranka. Stranka ratne vlasti i političkog profiterstva od vlasti. Esdepe je stranka sarajevskih elitista, maminih maza i amerikanizirane muslimanske dobrostojeće komunistoidne klase. Nije, dakle, moguć povratak u socijaldemokratiju, u nešto gdje se nije ni bilo. Potom, Esdepe sada nije na Centru. On je totalitarno desno, na pozicijama nadnacionalne torture nad Hrvatma i Srbima. A takav je oduvijek i bio. Kazaz na jednom mjestu spominje i sintagmu Povratak Esdepea u socijaldemokratsku i multietničku te građansku ideologiju. Roman u obliku basne u stihovima. Socijaldemokratija nije nužno i samo multietnička. Ona je prije svega alat staleža. Radi se o obliku odnosa nižih, širokih slojeva prema višim, bogatim i vladajućim, o odnosu države i vlasti prema položaju širokih slojeva, o modifikovanju revolucionarnih, radikalnih i anarhističkih težnji kako bi se očuvalo drštvo a zaštitili i unapređivali niži široki slojevi, radništvo, prije svega. Socijaldemokratija nije multietnički eliksir. Socijaldemokratija ne rješava međunacionalne sukobe niti omogućava totalitarizam i torturu brojčano nadmoćnije nacije, kako to uporno želi predstaviti Sarajevo i Esdepe. Naprotiv, socijaldemokratija je prevashodno unutarnacionalna stvar. Put unutarnacionalnog napretka i pluralizma. U bosanskohercegovačkim razmjerama multietnička socijaldemokratija koju zagovara Esdepe, i Kazazatura, jeste instrument podjarmljivanja, istrebljenja i eliminacije, instrument privida ravnopravnosti, instrument novosovjetizma.
A o desrbizaciji Republike Srpske. Republika Srpska je ušla u BiH, u Dejtonu, kao Strana potpisnica i Strana tvoriteljica, i priznata, kao potpuno srbizirana, kao država srpskog naroda i drugih koji u njoj žive. Dodik je Republiku Srpsku multinacionalisao.
I o sjajnom real političaru kakav je Čavić. Eto kako Kazaz i Esdepe shvataju institucionalnu konsocijaciju i multietničku socijaldemokratiju. Visookorangirani su samo oni koji koji daju, nudiguzi, jaslari, izmećari. Kazaz ne vidi da je Čavić, i slični, potpuno neuračunljivi političar, političar u kojeg se ne može pouzdati ni jedna, pa ni bivša njegova, stranka, jer joj je bio predsjednik i bio Predsjednik Republike Srpske pa sve to izgubio. Kakva je garancija da ni nešto donio Bosni i Hercegovini.
Enver Kazaz ne shvata da se ovdje ne radi o tim njegovim sintagmama, nego o krajnje ogoljenom problemu teritorije, nacije, vjere, jezika i opstanka.
Enver Kazaz igra ulogu intelektualizirane perilice ubaleganog Esdepea. Igra ulogu konceptualnog pokrića krajnje azijatske tehnolgije Esdepea i Lagumdžije u pokušaju da Srbe i Hrvate žive stavi pod sedlo i onda ih proždere omekšane i okrvavljene.
U vremenu sve intenzivnijeg esdepeovog baleganja po Bosni i Hercegovini, sve je frekventniji profesor književnosti sa sarajevske Filozofije, a profesori književnosti se razumiju u politiku i ideologiju Ko Mara u KK, Enver Kazaz, koji se eksponira digitalnim semaforom sa strelicama ka nadnacionalnom i GPS-om za povratak Esdepea na lijevu i tu nadnacionalnu opciju.
Moram da kažem da je puno teže svladati formu i strukturu romana nego shvatiti porijeklo, suštinu i praksu ideologija. Ali, eto, Kazaz se ugrličio u tom grožđu. U svom tihom intervjuu byki, upetljao se u nacionalno, nadnacionalno, građansko, u institucionalnu konsocijaciju, u povratak Esdepea, iz centra, u socijaldemokratsku, multietničku i građansku ideologiju, u ideje pomirenja nacionalnog i nadnacionalnog, u decentralizovanu multietničku državu, u desrbizaciju Dodikove Republike Srpske i u sjaj real političara kakav je bio Čavić.
Sramota me da pišem o svemu ovome. Šta sve profesor knjževnosti iskazaza.
Ali, recimo da pišem zbog toga što me profesuljak nazvao Običnom rasističkom kreaturom. Mada je Kreatura melodiozna imenica, za razliku od Kazaz, Rojtar, Resičar. Ili Kazazatura.
Decentralizovana multietnička država. Multetnička zajednica, onako kako je shvata Kazazatura i sljedbenici Konstitutvinosti svih i svuda, nije moguća kao decentralizovana. Decentralizacija je, naprosto, stvar vertikalnog rasterećenja a u multietničkoj državi imamo horizontalno opterećenje. Na stranu to što BiH nije multietnička zajednica, nigdje, ne samo u Dodikovoj srbiziranoj Republici Srpskoj, i što ju nije moguće multietnicirati. Čak ni ratom. Decentralizacija je moguća u kompaktnim zajednicama, kompaktnim po nacionalnom, vjerskom i svakom drugom smislu. U ovakvim naseobinama kakva je BiH, čak i kakva je bila prije rata, moguća je Poredizacija. Odvojen život samostalnih uporednih zajednica. Život Pored.
Institucionalna konsocijacija. To je sintagma Sarajevskih kaldrmaša sa namjerom Da se Vlasi ne dosjete. Konsocijacija je oblik demokratije za Pored Zajednice. Za multietnička, duboko i trajno podijeljena društva. Za društva koja žive jedna pored drugih. Sada bi Kazazatura, a i Tihić pa i Lagumžija, htjeli podvaliti nacijama u BiH pa da tu konsocijaciju ravnopravnog uporednog postojanja prebace u oblik uporednog prisustva u inistitucijama koje nema nikakve veze sa stvarnim položajem naroda koji će i dalje ostati umotan u opsjenite pelene konstitutivnosti na cijelom prostoru a u suštini dominacije većinske babinske sarajske nacije.
Pomirenje nacionalnog i nadnacionalnog. Pod nadnacionalnim Kazaz smatra građanske opcije. Ne shvatajući da upada u zamku jezičkog razotkrivanja totalitarne invazije na naciju. Građansko, Kazaz, i njegovi sarajski gnijezdaši koji su ga izlegli, shvata kao protivnacionalno, nacionalerozivno. Građansko je, u toj optici, nadnacionalno samo prema Srbima i Hrvatima. Jer za petnaest godina bošnjaštva, nije bilo moguće formirati naciju. Građansko nije nadnacionalno. Ono je unutarnacionalno. Ono je jedan segment nacionalne političke artikulacije. Nemoguće je pomirenje građanskog, nadnacionalnog i nacionalnog. Radi se o dva redoslijedna procesa. To znači da se ne odvijaju istovremeno pa nije ni moguće njihovo pomirenje, prepletanje ili stapanje. Građanska opcija može stupiti na scenu nakon procesa završetka stvaranja nacije. I samo u nacionalno kompaktnoj i nemiješanoj zajednici. Nema građanske mogućnosti u naseobini gdje imamo brojno nadmoćne i brojno nemoćne nacije.
Povratak Esdepea sa centra u socijaldemokratiju. Još jedna sarajska opsjena u koju svoju malu opsjenu smješta Enver Kazaz. Esdepe nikada nije bio socijaldemokratska stranka. On je uvijek bio sarajevska, bošnjačka stranka. Stranka ratne vlasti i političkog profiterstva od vlasti. Esdepe je stranka sarajevskih elitista, maminih maza i amerikanizirane muslimanske dobrostojeće komunistoidne klase. Nije, dakle, moguć povratak u socijaldemokratiju, u nešto gdje se nije ni bilo. Potom, Esdepe sada nije na Centru. On je totalitarno desno, na pozicijama nadnacionalne torture nad Hrvatma i Srbima. A takav je oduvijek i bio. Kazaz na jednom mjestu spominje i sintagmu Povratak Esdepea u socijaldemokratsku i multietničku te građansku ideologiju. Roman u obliku basne u stihovima. Socijaldemokratija nije nužno i samo multietnička. Ona je prije svega alat staleža. Radi se o obliku odnosa nižih, širokih slojeva prema višim, bogatim i vladajućim, o odnosu države i vlasti prema položaju širokih slojeva, o modifikovanju revolucionarnih, radikalnih i anarhističkih težnji kako bi se očuvalo drštvo a zaštitili i unapređivali niži široki slojevi, radništvo, prije svega. Socijaldemokratija nije multietnički eliksir. Socijaldemokratija ne rješava međunacionalne sukobe niti omogućava totalitarizam i torturu brojčano nadmoćnije nacije, kako to uporno želi predstaviti Sarajevo i Esdepe. Naprotiv, socijaldemokratija je prevashodno unutarnacionalna stvar. Put unutarnacionalnog napretka i pluralizma. U bosanskohercegovačkim razmjerama multietnička socijaldemokratija koju zagovara Esdepe, i Kazazatura, jeste instrument podjarmljivanja, istrebljenja i eliminacije, instrument privida ravnopravnosti, instrument novosovjetizma.
A o desrbizaciji Republike Srpske. Republika Srpska je ušla u BiH, u Dejtonu, kao Strana potpisnica i Strana tvoriteljica, i priznata, kao potpuno srbizirana, kao država srpskog naroda i drugih koji u njoj žive. Dodik je Republiku Srpsku multinacionalisao.
I o sjajnom real političaru kakav je Čavić. Eto kako Kazaz i Esdepe shvataju institucionalnu konsocijaciju i multietničku socijaldemokratiju. Visookorangirani su samo oni koji koji daju, nudiguzi, jaslari, izmećari. Kazaz ne vidi da je Čavić, i slični, potpuno neuračunljivi političar, političar u kojeg se ne može pouzdati ni jedna, pa ni bivša njegova, stranka, jer joj je bio predsjednik i bio Predsjednik Republike Srpske pa sve to izgubio. Kakva je garancija da ni nešto donio Bosni i Hercegovini.
Enver Kazaz ne shvata da se ovdje ne radi o tim njegovim sintagmama, nego o krajnje ogoljenom problemu teritorije, nacije, vjere, jezika i opstanka.
Enver Kazaz igra ulogu intelektualizirane perilice ubaleganog Esdepea. Igra ulogu konceptualnog pokrića krajnje azijatske tehnolgije Esdepea i Lagumdžije u pokušaju da Srbe i Hrvate žive stavi pod sedlo i onda ih proždere omekšane i okrvavljene.
