IDRIZOVE RUKE U KAMENU
Idriz Zulić iz Pokoja kod Bihaća, rukama je zagrlio, zarobio i pripitomio vrijeme koje još nije ni došlo.
Idriz je tri godine dana klesao kamene blokove da bi sagradio vrata mrtvima a kad je završio uspravila su se vrata živima. I današnjim i onima koji se još nisu ni rodili. Znam da bi bilo primjerenije zemlji i nebu, gdje su vrata rođena, govoriti o kapiji na mezarju i uopšte upotrebljavati riječi istočnjačkog porijekla. Ali, kapija je ljudska ulaznica i izlaznica, rađena po čovjekovoj mjeri, podložna kiši, žezi i mrazu. Vrata od kamena nisu kapija. Kamena vrata su kao prolazi za vijekove, za nebesa, za zemljesa, za čudesa.
Koliko se dalo razumjeti, Idriz je zanatlija nekih brojki i računanja. Sjećam li se dobro da je radio i u službi nekadašnjeg društvenog knjigovodstva. Sve su mu to učitelji upakovali u zanat i glavu. A rukovanje sa kamenom, kamen u ruke, dodijelilo mu je Vrijeme i nepregledna čovječija i ljudska želja za nadtrajavanjem, opstankom i prekovremenošću.
Jeste da je i njegov babo, i drugi prije babe, kamenotvorio. Jeste da su taj bihaćki kamen koristili i odvozili stranjani, Talijanci, Austrijanci, Ugari. Ali, vjerujte meni, Idriza Zulića su kamenu naučili samo Vrijeme i Ruka.
Vrijeme je peta strana svijeta, sedma dimenzija. Vrijeme je sila i dobrota koja nadgleda sve. I ljude i njihovo vrijeme. Časove, noći, dane. To vrijeme s pete strane, sa strane za koju ne zna ni istok, ni zapad, ni sjever, ni jug, nepomično je i neokrnjivo. Ono vidi sve, ono nadgleda sve, ono određuje sve, ono ima oko sa milion sličica u trenu i zato sve što mi mali ljudski mravi, vjetrovi, kiše, oluje, povodnji i zemljotrresi, dolje, na zemlji, radimo, Vremenu izgleda beskonačno sporo i nebitno. I zato ima kad da vidi šta je važno a šta nije, šta treba proslijediti i onima koji su tek stigli u nosiljku i kolijevku i onima koji će za sto godina biti rođeni. Tako je to Vrijeme, Veliko Vrijeme, Nepokretno, Nadljudsko, Nadvremeno Vrijeme i Idrizu dodijelilo nauk da od kamena načini biljeg, dovoljno vrijedan i velik da ono, Veliko Vrijeme, ne mora svakih sto godina da se, odozgo, zagleda i zapita gdje je taj Bihać, ta Una, taj Bihaćki kamen. Odmah će znati, po Kamenim Vratima.
Naša Ruka je poseban dio našeg tijela. Kada je Bog, ili neki drugi stvoritelj, odlučio da na zemlji bude ljud, Veliko Vrijeme je reklo: Sačekaj, evo i ovo od mene, može valjati. I dao je Bogu, ili kakvom drugom stvoritelju, Ruku. Poslije se nije moglo odgonetnuti, a nigdje nije zapisano, otkud ljudima dvije ruke. Uvjeren sam da je veliko Vrijeme na Dan stvaranja donijelo samo jednu ruku a da je onda Bog, ili kakav drugi stvoritelj, odlučio da Ruka ne bude usamljenica pa joj dodao i drugu, drugaricu. Da je Ranko Marinković ranije obitavao, posumnjao bih da je to bio on. Da je Veliko Vrijeme donijelo samo jednu ruku, uvjeren sam i po tome što ne postoje ni kod jednog čovjeka jednake ruke. Ne samo da su jedna lijeva i jedna desna, nego ne znaju raditi ono što radi druga ili ne znaju to jednako činiti.
Naša Ruka je Ruka Velikog Vremena i zato sve zna. Čovjek, da bi nešto znao, mora da ide u školu, da čita, da sluša od drugih, ruka ne mora ništa od toga. Ruka zna. Ko dojenče što zna gdje je majčina sisa. I ono lane, čim mama ustane, ustaje i ono i pravo pod sisu.
Tako je i Ruka Idriza Zulića znala klesati i obličiti kamen i prije nego se Idriz, bošpomozi, i rodio.
Ruka ima još jednu važnu ulogu. Ona nas drži za to Veliko Vrijeme. Da nije te veze ljudi bi se potpuno poumnisali, rasvijestili, izmislili, ne bi ih Bog sabrao i saklonio. Zato se i kaže, bježi od onoga što ne možeš držati u rukama i rukama vladati. Um caruje, ali ruka vlada.
Idriz je izmišljao te brojke, množio ih i sabirao. Ali, danas, kad ga pitaš: Šta si, Idrize, radio, gdje ti je to što si čitav život radio, Idriz će uzviti ramenima. Otišlo u mislima, u tablici množenja u kuglicama računaljke. Nema.
Zato je Idrizova Ruka jednog dana pokazala na kamen.
Idriz Zulić je stvorio Kamena Vrata, Kapiju Mezarja, tako ljudski i vremenski da je zaslužio da nikada kroz njih ne prođe a da se ne vrati.
Idriz je jedno vrijeme bio u društvu sa Velikim Vremenom. Bezvremen. Nedodirljiv. Nepokretljiv. I zato su i njegova Vrata takva.
Idriz Zulić, kakvih ima koliko ti bog oće, odavde do beskraja, rukotvoraca, odvažio se da radi ono što radi priroda, što radi čvrsta ideologija, što rade neljudske moderne silne mašine. Pogledajte bolje kroz Vrata Kamena. Tamo je, iza, betonski dalekovodni komunistički stub iz vremena Tita, Patije i Obnove. I kroz Vrata se vidi veliko drvo. Iz vremena Stalne Obnove Prirode. Ne znam kolio godova ima drvo i koliko će još. Ne znam kakve je marke beton za dalekovodni stub i koliko će još. Znam da će oboje još dugo.
Ali i znam da će Kamena Vrata Idriza Zulića i njegove Ruke, najduže.
Veliko Vrijeme je za jedno dulje vrijeme mirno. Odmah će znati gdje je Bihać, gdje Una a gdje Idriz Zulić.
Hvala: Hasanu Arnautoviću iz Bihaća, snimatelju i umjetniku, mom drugu sa nekadašnje Televizije Sarajevo, za snimke Vrata, Kapije i Idriza.
Idriz Zulić iz Pokoja kod Bihaća, rukama je zagrlio, zarobio i pripitomio vrijeme koje još nije ni došlo.
Idriz je tri godine dana klesao kamene blokove da bi sagradio vrata mrtvima a kad je završio uspravila su se vrata živima. I današnjim i onima koji se još nisu ni rodili. Znam da bi bilo primjerenije zemlji i nebu, gdje su vrata rođena, govoriti o kapiji na mezarju i uopšte upotrebljavati riječi istočnjačkog porijekla. Ali, kapija je ljudska ulaznica i izlaznica, rađena po čovjekovoj mjeri, podložna kiši, žezi i mrazu. Vrata od kamena nisu kapija. Kamena vrata su kao prolazi za vijekove, za nebesa, za zemljesa, za čudesa.
Koliko se dalo razumjeti, Idriz je zanatlija nekih brojki i računanja. Sjećam li se dobro da je radio i u službi nekadašnjeg društvenog knjigovodstva. Sve su mu to učitelji upakovali u zanat i glavu. A rukovanje sa kamenom, kamen u ruke, dodijelilo mu je Vrijeme i nepregledna čovječija i ljudska želja za nadtrajavanjem, opstankom i prekovremenošću.
Jeste da je i njegov babo, i drugi prije babe, kamenotvorio. Jeste da su taj bihaćki kamen koristili i odvozili stranjani, Talijanci, Austrijanci, Ugari. Ali, vjerujte meni, Idriza Zulića su kamenu naučili samo Vrijeme i Ruka.
Vrijeme je peta strana svijeta, sedma dimenzija. Vrijeme je sila i dobrota koja nadgleda sve. I ljude i njihovo vrijeme. Časove, noći, dane. To vrijeme s pete strane, sa strane za koju ne zna ni istok, ni zapad, ni sjever, ni jug, nepomično je i neokrnjivo. Ono vidi sve, ono nadgleda sve, ono određuje sve, ono ima oko sa milion sličica u trenu i zato sve što mi mali ljudski mravi, vjetrovi, kiše, oluje, povodnji i zemljotrresi, dolje, na zemlji, radimo, Vremenu izgleda beskonačno sporo i nebitno. I zato ima kad da vidi šta je važno a šta nije, šta treba proslijediti i onima koji su tek stigli u nosiljku i kolijevku i onima koji će za sto godina biti rođeni. Tako je to Vrijeme, Veliko Vrijeme, Nepokretno, Nadljudsko, Nadvremeno Vrijeme i Idrizu dodijelilo nauk da od kamena načini biljeg, dovoljno vrijedan i velik da ono, Veliko Vrijeme, ne mora svakih sto godina da se, odozgo, zagleda i zapita gdje je taj Bihać, ta Una, taj Bihaćki kamen. Odmah će znati, po Kamenim Vratima.
Naša Ruka je poseban dio našeg tijela. Kada je Bog, ili neki drugi stvoritelj, odlučio da na zemlji bude ljud, Veliko Vrijeme je reklo: Sačekaj, evo i ovo od mene, može valjati. I dao je Bogu, ili kakvom drugom stvoritelju, Ruku. Poslije se nije moglo odgonetnuti, a nigdje nije zapisano, otkud ljudima dvije ruke. Uvjeren sam da je veliko Vrijeme na Dan stvaranja donijelo samo jednu ruku a da je onda Bog, ili kakav drugi stvoritelj, odlučio da Ruka ne bude usamljenica pa joj dodao i drugu, drugaricu. Da je Ranko Marinković ranije obitavao, posumnjao bih da je to bio on. Da je Veliko Vrijeme donijelo samo jednu ruku, uvjeren sam i po tome što ne postoje ni kod jednog čovjeka jednake ruke. Ne samo da su jedna lijeva i jedna desna, nego ne znaju raditi ono što radi druga ili ne znaju to jednako činiti.
Naša Ruka je Ruka Velikog Vremena i zato sve zna. Čovjek, da bi nešto znao, mora da ide u školu, da čita, da sluša od drugih, ruka ne mora ništa od toga. Ruka zna. Ko dojenče što zna gdje je majčina sisa. I ono lane, čim mama ustane, ustaje i ono i pravo pod sisu.
Tako je i Ruka Idriza Zulića znala klesati i obličiti kamen i prije nego se Idriz, bošpomozi, i rodio.
Ruka ima još jednu važnu ulogu. Ona nas drži za to Veliko Vrijeme. Da nije te veze ljudi bi se potpuno poumnisali, rasvijestili, izmislili, ne bi ih Bog sabrao i saklonio. Zato se i kaže, bježi od onoga što ne možeš držati u rukama i rukama vladati. Um caruje, ali ruka vlada.
Idriz je izmišljao te brojke, množio ih i sabirao. Ali, danas, kad ga pitaš: Šta si, Idrize, radio, gdje ti je to što si čitav život radio, Idriz će uzviti ramenima. Otišlo u mislima, u tablici množenja u kuglicama računaljke. Nema.
Zato je Idrizova Ruka jednog dana pokazala na kamen.
Idriz Zulić je stvorio Kamena Vrata, Kapiju Mezarja, tako ljudski i vremenski da je zaslužio da nikada kroz njih ne prođe a da se ne vrati.
Idriz je jedno vrijeme bio u društvu sa Velikim Vremenom. Bezvremen. Nedodirljiv. Nepokretljiv. I zato su i njegova Vrata takva.
Idriz Zulić, kakvih ima koliko ti bog oće, odavde do beskraja, rukotvoraca, odvažio se da radi ono što radi priroda, što radi čvrsta ideologija, što rade neljudske moderne silne mašine. Pogledajte bolje kroz Vrata Kamena. Tamo je, iza, betonski dalekovodni komunistički stub iz vremena Tita, Patije i Obnove. I kroz Vrata se vidi veliko drvo. Iz vremena Stalne Obnove Prirode. Ne znam kolio godova ima drvo i koliko će još. Ne znam kakve je marke beton za dalekovodni stub i koliko će još. Znam da će oboje još dugo.
Ali i znam da će Kamena Vrata Idriza Zulića i njegove Ruke, najduže.
Veliko Vrijeme je za jedno dulje vrijeme mirno. Odmah će znati gdje je Bihać, gdje Una a gdje Idriz Zulić.
Hvala: Hasanu Arnautoviću iz Bihaća, snimatelju i umjetniku, mom drugu sa nekadašnje Televizije Sarajevo, za snimke Vrata, Kapije i Idriza.
