OTPADAJU
ZANESENE PATRIOTE
KO SMRZLE MUŠMULE
U FEBRUARU
Neka je bolest u pitanju. Velika zaraza zahvatila Naseobinu. Sarajevska kuga, veliki povodanj, štono reče Andrić, nosi boleštine.
Odumire rijetka vrsta patriotizma. Bosanski Patriotizam. Patriotizam koji nije ni srpski, ni hrvatski, ni muslimanski. Ni bošnjački, STJ. Taj Bosanski Patriotizam je priraslica za poseban soj nebošnjačkog življa. Javlja se u sarajevskom regionu, kao nisko raslinje čiji je vijek trajanja najviše dvadeset godina. Zabilježeni su mnogi primjerci te endemske vrste patriotizma. Divjak, Mirjak, Pejak prof, Pejak glum, Gradijak, Šarijak...
Zlatko Pejaković u samoiscjeliteljskoj seansi, u intervjuu banjačlučkom Pressu, zavapi: Selim se iz Bosne. Na naslovnoj strani, STJ. On meni Iz Bosne. A Bosanski Patriot. Kad ja kažem Podijeliti sve što se može podijeliti, počaste me nadimom fašist, lahko, ko baklavom. On meni Iz Bosne. On, koji je slavu stekao protiv onog koji je njemu Nema Bosne. A taj glavni junak jedne monodrame, tad je bio pametniji od mene sto puta, kad nije bilo ni rata, on govorio Nema Bosne.
Zlatku, nešto mi poznato ime, nisu prihvatili scenario za film o Draganu Dabiću, na koga on pljunuto liči i što daje mnoge varijacije na stvaralačku temu. Ne znam, doduše, ko je bio zadužen da prihvata scenarije Bosanskih Patriota koji su u okupiranom Sarajevu, u uniformi i pod oružjem i opasačem, čuvali kulturne vrijednosti, Vijećnicu, Most Gavrila i principa, Vječnaju Vatru i Katedralu. Kulturne vrijednosti zvane Srbi, ni bog nije mogao sačuvati. I što je sačuvano, pobili ih snajperisti sa Šumskih Brda.
Gradimir Gojer, isto Vatreni Bosanski Patriota, ni srpski, ni hrvatski, ni muslimanski, koji dan prije deložacije kardinala, takozvane Trotoarizacije kardinala, posebnog multietničkog vjerskog obreda zabilježenog u Sarajevu i nigdje na drugim mjestima Tolerantnog raja, otvori oči, progleda i zamijeti kako nema više Hrvata u Sarajevu.
Patrirotski general Jovan Divjak, tu skoro, u jeku intelektualnih multitetničkih rasprava da li se u Dobrokoljačkoj ulici dogodila masovna najezda stršljenova ili su se vojnici jna samospaljivali upaljačima, izjavi da je tu bilo i ubistava, čak zločina. On, Patriot od Bosne. On meni Zločin u Bosni, Zločin od Bosne.
Dobro, to smo sve čuli. Ali Zlatko, ma odnekud mi poznato ime, Pejaković, toliki čojek a nije debo, hoće da se seli iz Bosne. Dotle je, znači, došlo. Mada ja znam da kad Zlatko, imal još neki Zlatko, SMJ, kaže Iz Bosne on misli iz Sarajeva a ne iz Države. Država je za čovjeka, pa bio on i glumac. Sarajevo je Bosna. Samo Sarajevo, ništa drugo nije Bosna. U Bosni je sve uništeno, veli. Ova zemlja je najnepismenija u Evropi. Ma nemoj. A svi koji su išli u rat, potpisivali se, vidio sam svojim očima. Neki su se potpisivali krvlju. Neki cijelim deklaracijama.
Sad kad je nestalo patriotizma, svi zaboravili slova. Ljudi ovdje bili pismeni kad su stećke klesali a on meni sad Bosna najnepismenija. Moj pradjed Toman je govorio da dobro pazim da, kad neko kaže da je nestalo patriotizma, to treba prevesti riječima: niko me ne jebe ni zašta.
Dvadeset dugih godina se držao Ukrasni Patriotizam. Sad je došlo do selidbe. Doduše, sad je to stvaralačkije. Ne ide se više u kolonama, ne nose se zavežljaji i mrtvi u trulim kovčezima. Seoba je najstvaračačkija kad je sa rukama u džepovima. Dobrovljna. Nije Dobrovoljačka.
Nije meni što odlazi Pejaković, kako li mu ono bješe ime, nego je meni što ne mogu zamisliti kako li su te Bosanske patriote gledali Patrioti Naše Države. Ko budale, što bi rekao Izet Fazlinović.
I oni to nisu primjećivali. Ili jesu pa su bolovali od patriotskog mazohizma. Uživali u tome da budu patirote nikome i ničemu. Otprilike kao bakarni ukras zlatu. Toliko su bili cijenjeni, kao sekundarne sirovine. Sekundarni Patriotizam.
Kako se osipa taj Bosanski Patriotizam, ko maslačak. Kako se topi unitarizam, topi se i patriotizam. Kako se ne održava Država, ne drži se ni patriotizam.
A izgledao je posve unosnom robom.
ZANESENE PATRIOTE
KO SMRZLE MUŠMULE
U FEBRUARU
Neka je bolest u pitanju. Velika zaraza zahvatila Naseobinu. Sarajevska kuga, veliki povodanj, štono reče Andrić, nosi boleštine.
Odumire rijetka vrsta patriotizma. Bosanski Patriotizam. Patriotizam koji nije ni srpski, ni hrvatski, ni muslimanski. Ni bošnjački, STJ. Taj Bosanski Patriotizam je priraslica za poseban soj nebošnjačkog življa. Javlja se u sarajevskom regionu, kao nisko raslinje čiji je vijek trajanja najviše dvadeset godina. Zabilježeni su mnogi primjerci te endemske vrste patriotizma. Divjak, Mirjak, Pejak prof, Pejak glum, Gradijak, Šarijak...
Zlatko Pejaković u samoiscjeliteljskoj seansi, u intervjuu banjačlučkom Pressu, zavapi: Selim se iz Bosne. Na naslovnoj strani, STJ. On meni Iz Bosne. A Bosanski Patriot. Kad ja kažem Podijeliti sve što se može podijeliti, počaste me nadimom fašist, lahko, ko baklavom. On meni Iz Bosne. On, koji je slavu stekao protiv onog koji je njemu Nema Bosne. A taj glavni junak jedne monodrame, tad je bio pametniji od mene sto puta, kad nije bilo ni rata, on govorio Nema Bosne.
Zlatku, nešto mi poznato ime, nisu prihvatili scenario za film o Draganu Dabiću, na koga on pljunuto liči i što daje mnoge varijacije na stvaralačku temu. Ne znam, doduše, ko je bio zadužen da prihvata scenarije Bosanskih Patriota koji su u okupiranom Sarajevu, u uniformi i pod oružjem i opasačem, čuvali kulturne vrijednosti, Vijećnicu, Most Gavrila i principa, Vječnaju Vatru i Katedralu. Kulturne vrijednosti zvane Srbi, ni bog nije mogao sačuvati. I što je sačuvano, pobili ih snajperisti sa Šumskih Brda.
Gradimir Gojer, isto Vatreni Bosanski Patriota, ni srpski, ni hrvatski, ni muslimanski, koji dan prije deložacije kardinala, takozvane Trotoarizacije kardinala, posebnog multietničkog vjerskog obreda zabilježenog u Sarajevu i nigdje na drugim mjestima Tolerantnog raja, otvori oči, progleda i zamijeti kako nema više Hrvata u Sarajevu.
Patrirotski general Jovan Divjak, tu skoro, u jeku intelektualnih multitetničkih rasprava da li se u Dobrokoljačkoj ulici dogodila masovna najezda stršljenova ili su se vojnici jna samospaljivali upaljačima, izjavi da je tu bilo i ubistava, čak zločina. On, Patriot od Bosne. On meni Zločin u Bosni, Zločin od Bosne.
Dobro, to smo sve čuli. Ali Zlatko, ma odnekud mi poznato ime, Pejaković, toliki čojek a nije debo, hoće da se seli iz Bosne. Dotle je, znači, došlo. Mada ja znam da kad Zlatko, imal još neki Zlatko, SMJ, kaže Iz Bosne on misli iz Sarajeva a ne iz Države. Država je za čovjeka, pa bio on i glumac. Sarajevo je Bosna. Samo Sarajevo, ništa drugo nije Bosna. U Bosni je sve uništeno, veli. Ova zemlja je najnepismenija u Evropi. Ma nemoj. A svi koji su išli u rat, potpisivali se, vidio sam svojim očima. Neki su se potpisivali krvlju. Neki cijelim deklaracijama.
Sad kad je nestalo patriotizma, svi zaboravili slova. Ljudi ovdje bili pismeni kad su stećke klesali a on meni sad Bosna najnepismenija. Moj pradjed Toman je govorio da dobro pazim da, kad neko kaže da je nestalo patriotizma, to treba prevesti riječima: niko me ne jebe ni zašta.
Dvadeset dugih godina se držao Ukrasni Patriotizam. Sad je došlo do selidbe. Doduše, sad je to stvaralačkije. Ne ide se više u kolonama, ne nose se zavežljaji i mrtvi u trulim kovčezima. Seoba je najstvaračačkija kad je sa rukama u džepovima. Dobrovljna. Nije Dobrovoljačka.
Nije meni što odlazi Pejaković, kako li mu ono bješe ime, nego je meni što ne mogu zamisliti kako li su te Bosanske patriote gledali Patrioti Naše Države. Ko budale, što bi rekao Izet Fazlinović.
I oni to nisu primjećivali. Ili jesu pa su bolovali od patriotskog mazohizma. Uživali u tome da budu patirote nikome i ničemu. Otprilike kao bakarni ukras zlatu. Toliko su bili cijenjeni, kao sekundarne sirovine. Sekundarni Patriotizam.
Kako se osipa taj Bosanski Patriotizam, ko maslačak. Kako se topi unitarizam, topi se i patriotizam. Kako se ne održava Država, ne drži se ni patriotizam.
A izgledao je posve unosnom robom.
