NATO – UZBUNA ILI SLET
Da li ima neke simbolike u tome što se samit Nato pakta održava u skoro bankrotiranom Portugalu. I ima li zakonitosti u tome što kad raste zlato, pada vrijednost Nato.
Dabome da ima. I u jednom i u drugom slučaju.
Samit Nato pakta nema gdje da se održi, u svih 28 zemalja, a da okolo lebde blagostanje, liberalni kapitalizam i demokratske vrijednosti Zapada. Ekonomska kriza, koja se tako naziva jer je to izraz iz repertoara nuna-nina, za uspavljivanje, a u stvari je ekonomski sistemski slom, dovela je do ugroženih temelja Nato alijanse. Bez para nema krvi. Zemlje koje su okosnica Alijanse, Engleska i Francuska, smanjuju vojne budžete. Možda će vanjski vojni izdaci ostati isti ali će zato u tuzemnim kasarnama šljemove praviti od zrelih tikava jer su jevtinije od karbonskih vlakana.
Krv po cijelom svijetu mnogo košta. Svaki ispaljeni metak, iz vazduha, u vazduh, u meso ili u grudobran, zahtijevao je ulaganje od 1000 dolara. To podrazumijeva sve, od rasvjete u fabrikama municije do vode za vojnika, na frontu, koji će ga ispaliti i ulja za čišćenje cijevi. Liberalni ekonomisti će reći da je to dobro za ekonomiju jer znači trošenje a trošenje znači potražnju a potražnja traži investicije a investicije potiču potrošnju a potrošnja donosi profit... OK. Ali to mi liči na beskonačno premiještanje iz džepa u džep. Ko će zaraditi za krpljenje džepova koji će se nakon određenog broja premiještanja raspasti. To je ključno pitanje svjetske ekonomije a to se upravo dogodilo.
U Lisabonu, kažu, Nato je na prekretnici. Moglo bi se reći da se nije snašao u monopolarnom svijetu. Rusi ne žele da se utrkuju i troše pare samo zato da bi Amerika imala opravdanje da troši svoje. Kina takođe ne želi da preuzme zastavicu supersile iako to jeste, mada ne u klasičnom vojno-indusrijskom smislu.
Zato Nato razvija novu strategiju na osnovu koncepta kojeg je razradila, na čelu radne grupe bila, stara Madlen. Zato Nato zove i Rusiju u Lisabon.
Moglo bi se, dakle, reći da je u pitanju prekretnica.
Ali, mislim da je u pitanju suština.
Ako je već svijet poskupio, poskupjela krv, poskupjela tanad, zlato već vrtoglavo skupi što je najpouzdaniji znak da sve druge vrijednosti, a naročito vrijednost rada i novca, propadaju, vojne alijanse moraju da pojevtine. Jer u Nato alijansi je 28 zemalja a izvan su one zemlje koje nemaju želju da uništavaju Nato, ni skupno ni pojedinačno. U Irački nuklearni program za uništenje svijeta se ne može povjerovati jer se nije moglo povjerovati ni u Sadama Huseina kao Masovnog Uništavača. Osim toga, ako svaki zaselak u svijetu ima nuklearno naoružanje, zašto ga ne bi imao i Irak. I još osimtogije: ako bi Irak i počeo da se nukleariše tim atomskim bombama, zapadna alijansa bi ga mogla pretvoriti u pijesak za tri dana i dvije noći. I poravnati za golf igrališta.
Znači, mora da pojevtini.
Nato pakt, da bi bio privlačan, mora da bude Alijansa sa olakšicama. Da zemlje nastoje svojom ekonomijom, štednjom i standardima, da uđu u taj savez i uštede nešto. A ne da imaju nove izdatke, nove misije, nove standarde. I da hrane potrošačke apetite nato-industrije, odnosno vojne industrije koja stoji iza tog sigurnog kupca.
Nato mora da shvati da dva temelja na kojima je počivao i bipolarni svijet, a sada i sam Nato, teritorijalizam i trka u naoružanju, nisu više ključne kategorije Novog Svijeta. Novi Svijet će morati da se okrene radu a ne ratu, zaradi a ne trošenju, štednji a ne rasipu. Iako će me ekonomisti proglasiti za amatera, pored energije, hrane i bolesti, ratovi i vojska su jednako vrijedni poligoni dugoročne štednje svjetske zajednice kako bi ona mogla opstati u budućnosti a ne propasti u skorašnjosti.
Inače neće više biti vic kako je jedna članica Nato pakta pozajmila dva aviona od susjeda, kako bi se malo kurčila na suverenom, slobodnom i branjenom nebu.
Da li ima neke simbolike u tome što se samit Nato pakta održava u skoro bankrotiranom Portugalu. I ima li zakonitosti u tome što kad raste zlato, pada vrijednost Nato.
Dabome da ima. I u jednom i u drugom slučaju.
Samit Nato pakta nema gdje da se održi, u svih 28 zemalja, a da okolo lebde blagostanje, liberalni kapitalizam i demokratske vrijednosti Zapada. Ekonomska kriza, koja se tako naziva jer je to izraz iz repertoara nuna-nina, za uspavljivanje, a u stvari je ekonomski sistemski slom, dovela je do ugroženih temelja Nato alijanse. Bez para nema krvi. Zemlje koje su okosnica Alijanse, Engleska i Francuska, smanjuju vojne budžete. Možda će vanjski vojni izdaci ostati isti ali će zato u tuzemnim kasarnama šljemove praviti od zrelih tikava jer su jevtinije od karbonskih vlakana.
Krv po cijelom svijetu mnogo košta. Svaki ispaljeni metak, iz vazduha, u vazduh, u meso ili u grudobran, zahtijevao je ulaganje od 1000 dolara. To podrazumijeva sve, od rasvjete u fabrikama municije do vode za vojnika, na frontu, koji će ga ispaliti i ulja za čišćenje cijevi. Liberalni ekonomisti će reći da je to dobro za ekonomiju jer znači trošenje a trošenje znači potražnju a potražnja traži investicije a investicije potiču potrošnju a potrošnja donosi profit... OK. Ali to mi liči na beskonačno premiještanje iz džepa u džep. Ko će zaraditi za krpljenje džepova koji će se nakon određenog broja premiještanja raspasti. To je ključno pitanje svjetske ekonomije a to se upravo dogodilo.
U Lisabonu, kažu, Nato je na prekretnici. Moglo bi se reći da se nije snašao u monopolarnom svijetu. Rusi ne žele da se utrkuju i troše pare samo zato da bi Amerika imala opravdanje da troši svoje. Kina takođe ne želi da preuzme zastavicu supersile iako to jeste, mada ne u klasičnom vojno-indusrijskom smislu.
Zato Nato razvija novu strategiju na osnovu koncepta kojeg je razradila, na čelu radne grupe bila, stara Madlen. Zato Nato zove i Rusiju u Lisabon.
Moglo bi se, dakle, reći da je u pitanju prekretnica.
Ali, mislim da je u pitanju suština.
Ako je već svijet poskupio, poskupjela krv, poskupjela tanad, zlato već vrtoglavo skupi što je najpouzdaniji znak da sve druge vrijednosti, a naročito vrijednost rada i novca, propadaju, vojne alijanse moraju da pojevtine. Jer u Nato alijansi je 28 zemalja a izvan su one zemlje koje nemaju želju da uništavaju Nato, ni skupno ni pojedinačno. U Irački nuklearni program za uništenje svijeta se ne može povjerovati jer se nije moglo povjerovati ni u Sadama Huseina kao Masovnog Uništavača. Osim toga, ako svaki zaselak u svijetu ima nuklearno naoružanje, zašto ga ne bi imao i Irak. I još osimtogije: ako bi Irak i počeo da se nukleariše tim atomskim bombama, zapadna alijansa bi ga mogla pretvoriti u pijesak za tri dana i dvije noći. I poravnati za golf igrališta.
Znači, mora da pojevtini.
Nato pakt, da bi bio privlačan, mora da bude Alijansa sa olakšicama. Da zemlje nastoje svojom ekonomijom, štednjom i standardima, da uđu u taj savez i uštede nešto. A ne da imaju nove izdatke, nove misije, nove standarde. I da hrane potrošačke apetite nato-industrije, odnosno vojne industrije koja stoji iza tog sigurnog kupca.
Nato mora da shvati da dva temelja na kojima je počivao i bipolarni svijet, a sada i sam Nato, teritorijalizam i trka u naoružanju, nisu više ključne kategorije Novog Svijeta. Novi Svijet će morati da se okrene radu a ne ratu, zaradi a ne trošenju, štednji a ne rasipu. Iako će me ekonomisti proglasiti za amatera, pored energije, hrane i bolesti, ratovi i vojska su jednako vrijedni poligoni dugoročne štednje svjetske zajednice kako bi ona mogla opstati u budućnosti a ne propasti u skorašnjosti.
Inače neće više biti vic kako je jedna članica Nato pakta pozajmila dva aviona od susjeda, kako bi se malo kurčila na suverenom, slobodnom i branjenom nebu.
