ZAHVALJUJEM SE
Nakon pedeset hiljada posjeta ovom blogu doista se zahvaljujem svima koji su imali energije i volje da čitaju paketiće, iverje, polufabrikate, neartikulacije, asocijatide, krvolokvije i druge oblike mog mišljenja i stava.
Znam da im je bilo teže nego meni. Meni, koji sam svakog dana morao, samomorao, imati mišljenje o nečemu. O bilo čemu. Rizikovati da se bez dovoljno informacija ili nepoznavanja trendova, sutra uleti u jednosmjernu grešku. Teže, jer ne raspolažu aparatom mišljenja kao ja. Svako od nas ima svoju tehnologiju proizvodnje misli. I zato, gledajući iste stvari, mislimo različito.
Zahvaljujem se i onima koji se slažu sa mnom i čitaju ovo iz užitka. I onima koji tek žele da vide o čemu onaj opet piše. Skriboman. I onima koji ovo čitaju po službenoj dužnosti. I prevodiocima. I onima koji me mrze zbog stavova i običnih riječi. Ništa, ništa, navikao sam. Mene, neki ljudi, čim vide, mrze me.
Zahvaljujem se posebno mojim drugarima sa Poskoka, koje nikad nisam vidio, a koji su mnogim mojim tekstvovima omogućili izlaz u neki drugi svijet, na drugo igralište, drugima na uvid. To me obavezuje. Jer se i slažem s njima. I u drugim stvarima.
Pitali su me, i nekidan na mom blogu, Grahovac, zašto nema mogućnosti za reakcije i komentare.
Ne želim da uvrijedim one koji se predstave. Ali, nisam rad da ostavljam mogućnost da neko sjedi u nužniku, maskiran vratima i piše Oj, pjesniče sa grguravom kosom... i da može da kaže šta hoće, zaštićen nikakvim nikom. Da govori neistine i da vrijeđa druge. Uvrede meni nisu problem. Sve mogu da podnesem. Ali neistine ne mogu.
Ponekad mi skrenu pažnju da na nekim portalima ima laži o meni. Potražim to i onda se osjećam nesretno. Ja ne spadam u novi bestijalni svijet koji se oslobodio komunizma, mada nikad nije ni znao šta je to, i dočepao se demokratije za koju, dripčine, misle da je to ja-anarhija.
A vidim, neki znaju da sam ratnih godina bio u Novom Sadu, dabogda pod mecima i granatama proveli svaku desetu noć koju sam proveo ja, pizda im materina, neki znaju da sam fašist, neki znaju da moja štamparija, koja ima troje zaposlenih, štampa i novčanice, Čavićevi seru kako se zbog moje štamparije mijenjao urbanistički plan a kada bi sve urbaniste iz opštine izveo na strijeljanje ne bi znali kazati gdje je taj objekt.
Zbog laži neću da otvaram idiotima vrata.
Ako svakog dana mogu svoje ime izložiti ispod teksta, neka to uradi i šugava armija lažova, kretenoida, ulitanih intelektualoida, kafanskih mislilaca i bolesnika svakojake vrste.
Reci šta hoćeš. Samo se potpiši. Pa vidi koliki je teret.
Obećavam da će blog biti bolji, u smislu raznovrsnosti. Samo dok se dočepam nekog vremena.
Čitamo se opet sutra
Nakon pedeset hiljada posjeta ovom blogu doista se zahvaljujem svima koji su imali energije i volje da čitaju paketiće, iverje, polufabrikate, neartikulacije, asocijatide, krvolokvije i druge oblike mog mišljenja i stava.
Znam da im je bilo teže nego meni. Meni, koji sam svakog dana morao, samomorao, imati mišljenje o nečemu. O bilo čemu. Rizikovati da se bez dovoljno informacija ili nepoznavanja trendova, sutra uleti u jednosmjernu grešku. Teže, jer ne raspolažu aparatom mišljenja kao ja. Svako od nas ima svoju tehnologiju proizvodnje misli. I zato, gledajući iste stvari, mislimo različito.
Zahvaljujem se i onima koji se slažu sa mnom i čitaju ovo iz užitka. I onima koji tek žele da vide o čemu onaj opet piše. Skriboman. I onima koji ovo čitaju po službenoj dužnosti. I prevodiocima. I onima koji me mrze zbog stavova i običnih riječi. Ništa, ništa, navikao sam. Mene, neki ljudi, čim vide, mrze me.
Zahvaljujem se posebno mojim drugarima sa Poskoka, koje nikad nisam vidio, a koji su mnogim mojim tekstvovima omogućili izlaz u neki drugi svijet, na drugo igralište, drugima na uvid. To me obavezuje. Jer se i slažem s njima. I u drugim stvarima.
Pitali su me, i nekidan na mom blogu, Grahovac, zašto nema mogućnosti za reakcije i komentare.
Ne želim da uvrijedim one koji se predstave. Ali, nisam rad da ostavljam mogućnost da neko sjedi u nužniku, maskiran vratima i piše Oj, pjesniče sa grguravom kosom... i da može da kaže šta hoće, zaštićen nikakvim nikom. Da govori neistine i da vrijeđa druge. Uvrede meni nisu problem. Sve mogu da podnesem. Ali neistine ne mogu.
Ponekad mi skrenu pažnju da na nekim portalima ima laži o meni. Potražim to i onda se osjećam nesretno. Ja ne spadam u novi bestijalni svijet koji se oslobodio komunizma, mada nikad nije ni znao šta je to, i dočepao se demokratije za koju, dripčine, misle da je to ja-anarhija.
A vidim, neki znaju da sam ratnih godina bio u Novom Sadu, dabogda pod mecima i granatama proveli svaku desetu noć koju sam proveo ja, pizda im materina, neki znaju da sam fašist, neki znaju da moja štamparija, koja ima troje zaposlenih, štampa i novčanice, Čavićevi seru kako se zbog moje štamparije mijenjao urbanistički plan a kada bi sve urbaniste iz opštine izveo na strijeljanje ne bi znali kazati gdje je taj objekt.
Zbog laži neću da otvaram idiotima vrata.
Ako svakog dana mogu svoje ime izložiti ispod teksta, neka to uradi i šugava armija lažova, kretenoida, ulitanih intelektualoida, kafanskih mislilaca i bolesnika svakojake vrste.
Reci šta hoćeš. Samo se potpiši. Pa vidi koliki je teret.
Obećavam da će blog biti bolji, u smislu raznovrsnosti. Samo dok se dočepam nekog vremena.
Čitamo se opet sutra
