POSLJEDNJA SLIČICA KODAKA
Ne znam koliko ali znam da je malo onih koji su registrovali vijest da je u šest nedjelja juna i jula, na putovanju po svijetu, ispucana posljednja rolna sa 36 sličica Kodak dijapozitiv filma. Stiv Mekari, Nešnel džiografik.
Snimljen je Bruklinski most, Robert de Niro, pripadnici plemena Ribari u Radžastanu, koje nestaje, kasnivši malo za kodakromom.
Čuveni kodakrom. Pol Sajmon je pjevao da boje i taj film čini da cio svijet izgleda kao sunčan dan. Fotografija i kodak-slajd izgledali su kao umjetnička slika narandžastim zlatom. Po bojama se poznavao kodak. Možda zato što je razvijan isključivo u nihovim laboratorijama. Sad ih više nema. Samo još radnja Dvejn foto u Parsonsu, Kanzas, razvija Kodak film. I, najavili su, samo do kraja godine.
Tako odlaze celuloidni kvadrati kolor i crnobijelog filma u nepovrat. Ne odlaze u istoriju jer se istorija sastoji samo od zla a kvadrati filma, orwo, fotokemika, kodak, agfa, fotoaparati, od Smene 8 do čudnovato ledenog i savršenog švedskog Haselblada, Lajke, Karlcajs optike..., dobri su med lošeg svijeta. Spomenici i memorije svačijeg života, skoro svačijeg. Svadbe, poljupci, prve cure i momci, prva djeca, prvo auto... sve je bilo na tim filmovima.
Imao sam sreću da se bavim crno-bijelom umjetničkom fotografijom. To danas ne postoji. Nove elektronske alatke ne znaju šta je to. Novi aparati, koje danas proizvode i proizvođači ormara, ne znaju šta je crnobijeli svijet. Kada skenirate na Canonovu skeneru crno bijelu fotografiju on je skenira u četiri boje. Budala. A ništa nije nijansiranije i osebujnije od crno-bijele fotografije. Između nijansi i kontrasta, uvijek izaberi nijanse, govorio je mi je Stale, student, iz Paraćina, moj prvi učitelj na Smeni 8 i na razvijanju i izradi fotografija. Stale je posle, čuo sam, postao profesor, ja sam otišao iz Beograda a ubrzo se pojavio i kolor film. Znao sam da je to smrt. I prestao sam da se bavim time. Komegod pokažem fotografiju, crno-bijelu, konj blene i pita A što nisi radio kolor, skupo, a?.
Evo, smrt je, sada i došla.
Danas imamo digitalne fotoaparate, picasu, pictures, megapiksele. Danas, uopšte, imamo stvari koje traju kratko. Nema vrijednosti ono što traje kraće od ljudskog života. I što ne spaja ljude. Halo, dolazim večeras na roštilj, ponijeću i eksternu memoriju, da gledamo slike. Niđe veze. Svi imamo svoje eksterne memorije. Ne treba nam tuđa ni memorija ni vlasnik.
Danas imamo milione fotografija. Danas snima digitalac, snima telefon, snima ručni sat, sutra će snimati značke na reveru, kape na utakmici... danas fotografija ne vrijedi ni onog trenutka koliko svjetlu treba da izleti iz blica i vrati se u objektiv.
Nerado sam ubacio u laptop pet mojih starih autorskih crno-bijelih fotografija. Ne da se hvalim ili da se nostalgiram. Samo kao mali spomenik Kodaku koji je za mene uvijek bio luksuz. Čiji Kodak ovim šorom škljoca, Kodak bogatoga sina. Moj svjet je bio svijet Ilforda, nježnog engleskog crnobjelaša. Milion stepenica od crnog ka bijelom. Govori sto jezika. Na ovim fotografijama se to ne može vidjeti.
Uskoro će se primijetiti kako bojeni svijet nije ništa. Pojaviće se plakati, mnogo plakata, pa pogledajte kako na njima prvo umiru boje. Ubija ih dnevna svjetlost. Na kraju ostane nešto plave. Crno-bijelo nema svog ubicu. Srno, a ni bijelo, nikada ne blijedi.
Posljednja rolna Kodaka čuvaće se u posebnim klimatskim uslovima, za budući svijet. Baš me zanima šta će još, od te fotografske inflatorne naplavine, ostati, kroz hiljadu godina, na primjer. Moji negativi će ostati jer ne spadaju u digitalnu pljevu.
Samo, ne znam kome će trebati.
Ne znam koliko ali znam da je malo onih koji su registrovali vijest da je u šest nedjelja juna i jula, na putovanju po svijetu, ispucana posljednja rolna sa 36 sličica Kodak dijapozitiv filma. Stiv Mekari, Nešnel džiografik.
Snimljen je Bruklinski most, Robert de Niro, pripadnici plemena Ribari u Radžastanu, koje nestaje, kasnivši malo za kodakromom.
Čuveni kodakrom. Pol Sajmon je pjevao da boje i taj film čini da cio svijet izgleda kao sunčan dan. Fotografija i kodak-slajd izgledali su kao umjetnička slika narandžastim zlatom. Po bojama se poznavao kodak. Možda zato što je razvijan isključivo u nihovim laboratorijama. Sad ih više nema. Samo još radnja Dvejn foto u Parsonsu, Kanzas, razvija Kodak film. I, najavili su, samo do kraja godine.
Tako odlaze celuloidni kvadrati kolor i crnobijelog filma u nepovrat. Ne odlaze u istoriju jer se istorija sastoji samo od zla a kvadrati filma, orwo, fotokemika, kodak, agfa, fotoaparati, od Smene 8 do čudnovato ledenog i savršenog švedskog Haselblada, Lajke, Karlcajs optike..., dobri su med lošeg svijeta. Spomenici i memorije svačijeg života, skoro svačijeg. Svadbe, poljupci, prve cure i momci, prva djeca, prvo auto... sve je bilo na tim filmovima.
Imao sam sreću da se bavim crno-bijelom umjetničkom fotografijom. To danas ne postoji. Nove elektronske alatke ne znaju šta je to. Novi aparati, koje danas proizvode i proizvođači ormara, ne znaju šta je crnobijeli svijet. Kada skenirate na Canonovu skeneru crno bijelu fotografiju on je skenira u četiri boje. Budala. A ništa nije nijansiranije i osebujnije od crno-bijele fotografije. Između nijansi i kontrasta, uvijek izaberi nijanse, govorio je mi je Stale, student, iz Paraćina, moj prvi učitelj na Smeni 8 i na razvijanju i izradi fotografija. Stale je posle, čuo sam, postao profesor, ja sam otišao iz Beograda a ubrzo se pojavio i kolor film. Znao sam da je to smrt. I prestao sam da se bavim time. Komegod pokažem fotografiju, crno-bijelu, konj blene i pita A što nisi radio kolor, skupo, a?.
Evo, smrt je, sada i došla.
Danas imamo digitalne fotoaparate, picasu, pictures, megapiksele. Danas, uopšte, imamo stvari koje traju kratko. Nema vrijednosti ono što traje kraće od ljudskog života. I što ne spaja ljude. Halo, dolazim večeras na roštilj, ponijeću i eksternu memoriju, da gledamo slike. Niđe veze. Svi imamo svoje eksterne memorije. Ne treba nam tuđa ni memorija ni vlasnik.
Danas imamo milione fotografija. Danas snima digitalac, snima telefon, snima ručni sat, sutra će snimati značke na reveru, kape na utakmici... danas fotografija ne vrijedi ni onog trenutka koliko svjetlu treba da izleti iz blica i vrati se u objektiv.
Nerado sam ubacio u laptop pet mojih starih autorskih crno-bijelih fotografija. Ne da se hvalim ili da se nostalgiram. Samo kao mali spomenik Kodaku koji je za mene uvijek bio luksuz. Čiji Kodak ovim šorom škljoca, Kodak bogatoga sina. Moj svjet je bio svijet Ilforda, nježnog engleskog crnobjelaša. Milion stepenica od crnog ka bijelom. Govori sto jezika. Na ovim fotografijama se to ne može vidjeti.
Uskoro će se primijetiti kako bojeni svijet nije ništa. Pojaviće se plakati, mnogo plakata, pa pogledajte kako na njima prvo umiru boje. Ubija ih dnevna svjetlost. Na kraju ostane nešto plave. Crno-bijelo nema svog ubicu. Srno, a ni bijelo, nikada ne blijedi.
Posljednja rolna Kodaka čuvaće se u posebnim klimatskim uslovima, za budući svijet. Baš me zanima šta će još, od te fotografske inflatorne naplavine, ostati, kroz hiljadu godina, na primjer. Moji negativi će ostati jer ne spadaju u digitalnu pljevu.
Samo, ne znam kome će trebati.
Нема коментара:
Постави коментар