IZMEĆARI
U BiH su danas najdragocjeniji realistični nebalastirani Hrvati i Srbi. Bošnjaka takvih nema ili ne mogu da dođu do izražaja (teza za etiketu fašiste).
Realistični jer mogu artikulisati realan, izgledan, ostvariv i nekonfliktan nacionalni interes, bez balasta, neopterećeni kosovskim, olujnim, kninskim ili posavskim izgubljenim bitkama, u ovdašnjim a ne u zagrebačkim ili beogradskim artikularijama.
Posljednjih dana čitao sam nekoliko takvih tekstova.
Danas i nekidan, pak, kao da je na sceni neka kontraofanziva, unaprijed dogovorena, hrvatskih autora koje ubrajam u poseban rod izmećara. Drugi autori blogova i portala imaju za njih specifičnije nazive. Neki tvrdokorni Srbi bi ih nazvali poturicama. Ali ničim izazvano sluganstvo, izmećari, na jeziku korisnika usluga, ipak je najprimjerenije.
Fra Ivan Šarčević u Sarajevskom Oslobođenju, specijalizovanom za stacionarnu rovovsku borbu protiv Republike Srpske i Fahrudina Radončića, kojeg, novine, gledam samo zbog tekstova Muharema Bazdulja, piše o Srbima i pravoslavlju na način da Srbe u BiH optužuje za sva zla i za sva puštanja krvi, u tolikoj mjeri da je to prešlo i na neke nesrbe pa i oni krvožedne kao Srbi. I reže.
Gojko Berić, bavi se srbijanskim Srbima. U nebuloznom tekstu razumljiv je samo polurečeničak da će mentalna reparacija miliona ljudi, valjda Srba, biti moguća, kao podvig, tek kada Srbija izbriše Kosovo iz svojih katastarskih knjiga.
Neprestano, dakle, bolesno bavljenje drugim narodima, više nego što određuje mjera relacije prema vlastitom narodu ili njega prema drugom narodu, može biti posljedica samo toksičnog lešinarstva, individualiziranog minorizma ili klasičnog izmećarstva.
Sarajevskog izmećarstva.
Fra Šarčević, Berić i drugi Lovrenovići, a ima i Srba, ne brinite za ravnotežu, demonstriraju jednu novu, dvadesetprvovjeku pojavu, rudiment poturičanstva i otomanske stabilnosti u cerebralnim nakupinama jedinki bez kormilara, izmećarstvo kao dokaz lojalnosti i vjernosti Bošnjacima, Muslimanima, Saraju i Državi.
Pored svega bolesnog i pogrešnog u srpskom i srbijanskom praktikovanju istorije i prakse, pa i u slučaju Kosova, hijensko-lešinarski pristup nadriintelktualaca i frafrazera, a bez ikakvog poznavanja uslova, kontekstualnosti o kojoj piše i Lovrenović, doima se i legitimiše kao zaostala balkanoidna endemska frapatija ili literopatija na tezgama ponude za goli opstanak na 10. stranici toaletno-pivarske novine.
Ali i kao, mnogo kancerogenije, ostatak kolektivnog mrziteljstva kojeg je istorija krvi i ratova, novih država i otcjepljenja, rascjepljenja i osamostaljenja, ostavila za sobom.
Dvojica frapantnih tipova ne mogu da shvate da je čas srbotomije bio hit prije dvadeset godina i da je posljedica tog časa nesreća nekoliko zemalja, zajednica i nacija, na ovim prostorima, koja se, nesreća, neće tako lako završiti u decenijama koje dolaze. Oni, i drugi, tako postaju lešinari vlastitog droba koji se vuče balkanuštinom.
Saraj-bošnjačko izmećarstvo hrvtske provenijencije, kolikogod bilo individualizirani rudiment, liči na ugovorenu i plaćeničku destrukciju vlastite realnacije.
Republika Srpska, na sreću spasila se takvih protuvoida zadržavanjem unijetog teritorijalno-političko-ustavnog identiteta u Naseobinu.
Pa fra ovaj i ber onaj, serući u Srbima ovdje i Srbiji tamo, štete samo hrvatskom realnom političkom interesu u BiH. Slabe hrvatski komapkt. Postaju tuđi Hrvati.
U BiH su danas najdragocjeniji realistični nebalastirani Hrvati i Srbi. Bošnjaka takvih nema ili ne mogu da dođu do izražaja (teza za etiketu fašiste).
Realistični jer mogu artikulisati realan, izgledan, ostvariv i nekonfliktan nacionalni interes, bez balasta, neopterećeni kosovskim, olujnim, kninskim ili posavskim izgubljenim bitkama, u ovdašnjim a ne u zagrebačkim ili beogradskim artikularijama.
Posljednjih dana čitao sam nekoliko takvih tekstova.
Danas i nekidan, pak, kao da je na sceni neka kontraofanziva, unaprijed dogovorena, hrvatskih autora koje ubrajam u poseban rod izmećara. Drugi autori blogova i portala imaju za njih specifičnije nazive. Neki tvrdokorni Srbi bi ih nazvali poturicama. Ali ničim izazvano sluganstvo, izmećari, na jeziku korisnika usluga, ipak je najprimjerenije.
Fra Ivan Šarčević u Sarajevskom Oslobođenju, specijalizovanom za stacionarnu rovovsku borbu protiv Republike Srpske i Fahrudina Radončića, kojeg, novine, gledam samo zbog tekstova Muharema Bazdulja, piše o Srbima i pravoslavlju na način da Srbe u BiH optužuje za sva zla i za sva puštanja krvi, u tolikoj mjeri da je to prešlo i na neke nesrbe pa i oni krvožedne kao Srbi. I reže.
Gojko Berić, bavi se srbijanskim Srbima. U nebuloznom tekstu razumljiv je samo polurečeničak da će mentalna reparacija miliona ljudi, valjda Srba, biti moguća, kao podvig, tek kada Srbija izbriše Kosovo iz svojih katastarskih knjiga.
Neprestano, dakle, bolesno bavljenje drugim narodima, više nego što određuje mjera relacije prema vlastitom narodu ili njega prema drugom narodu, može biti posljedica samo toksičnog lešinarstva, individualiziranog minorizma ili klasičnog izmećarstva.
Sarajevskog izmećarstva.
Fra Šarčević, Berić i drugi Lovrenovići, a ima i Srba, ne brinite za ravnotežu, demonstriraju jednu novu, dvadesetprvovjeku pojavu, rudiment poturičanstva i otomanske stabilnosti u cerebralnim nakupinama jedinki bez kormilara, izmećarstvo kao dokaz lojalnosti i vjernosti Bošnjacima, Muslimanima, Saraju i Državi.
Pored svega bolesnog i pogrešnog u srpskom i srbijanskom praktikovanju istorije i prakse, pa i u slučaju Kosova, hijensko-lešinarski pristup nadriintelktualaca i frafrazera, a bez ikakvog poznavanja uslova, kontekstualnosti o kojoj piše i Lovrenović, doima se i legitimiše kao zaostala balkanoidna endemska frapatija ili literopatija na tezgama ponude za goli opstanak na 10. stranici toaletno-pivarske novine.
Ali i kao, mnogo kancerogenije, ostatak kolektivnog mrziteljstva kojeg je istorija krvi i ratova, novih država i otcjepljenja, rascjepljenja i osamostaljenja, ostavila za sobom.
Dvojica frapantnih tipova ne mogu da shvate da je čas srbotomije bio hit prije dvadeset godina i da je posljedica tog časa nesreća nekoliko zemalja, zajednica i nacija, na ovim prostorima, koja se, nesreća, neće tako lako završiti u decenijama koje dolaze. Oni, i drugi, tako postaju lešinari vlastitog droba koji se vuče balkanuštinom.
Saraj-bošnjačko izmećarstvo hrvtske provenijencije, kolikogod bilo individualizirani rudiment, liči na ugovorenu i plaćeničku destrukciju vlastite realnacije.
Republika Srpska, na sreću spasila se takvih protuvoida zadržavanjem unijetog teritorijalno-političko-ustavnog identiteta u Naseobinu.
Pa fra ovaj i ber onaj, serući u Srbima ovdje i Srbiji tamo, štete samo hrvatskom realnom političkom interesu u BiH. Slabe hrvatski komapkt. Postaju tuđi Hrvati.
