RUJAN NIJE VIŠE BUJAN
Samo je bilo pitanje vremena kada će Islamizacija muslimana, genijala sintagma Mustafe Spahića, dovesti do pucanja protivsrpske kroatizacije pomirljivog jezika nena i baba.
Jedna od tragikomičnih vrtložina višenacionalističkih izbora i prijateljskih ratova sa tradicionalnim obredima Vatanja krvi u šerpe, jeste nagli prelazak muslimana na hrvatski izgovor svog jezika što se manifestovalo osebujnim rasponom riječi od općenito do općina. Poneko je spominjao još neku hrvatsku riječ, mada nisam čuo da je to bilo u slučaju svibnja, pravorijeka ili ćudoređa.
A onda je neko na onom komunističkom Efteveu, tu nedavno, uzočas, pomenuo rujan.
Baš kad je reisul Cerić gledao sa prijateljicom taj mrski aniizkanal. Šta je rujan. Rujan je staroslavensko zlo koje ne vodi, dakle, porijeklo sa istoka i nije riječ koja obilježava krv sa sablje nego obojenje prirode u predjesenje, kada sve ruji. Septembar. Šta ja moram da prevodim nenama šta je rujan. Ne možemo govoriti svojim jezikom u svojoj zemlji, koju treda da napuste oni kojima se ne sviđa, ali ne mogu da ništa ponesu. Ni rujan. Treba otvoriti kanal na bosanskom jeziku. Reče Reisul.
Slažem se.
Podijeliti sve što se može podijeliti.
Hrvati i općenito su obavili svoje. Upotrijebljeni su kad je trebalo protiv Srba, Četnika, Agresora, Srbije, Koljača i Genocidaša. I Zagreb ih se odrekao. Razvezuj zastave.
Upravo je reisul trebao razmišljati o tom rujnu kada su spajali ljiljan i šahovnicu, pravili kockastu loptu i drveni šparet fijaker, kod nas: šporet.
Sada ga molim da opet razmisli. Na kojem jezik hoće kanal. Nemoj da za petnaest godina opet imamo međunacionalnih i međugeostrateških problema kada sed pokaže da bosanski jezik i bosanska zbilja nisu dorasle da prate sve vratolomije reisula, reisulića reisuleme.
Samo je bilo pitanje vremena kada će Islamizacija muslimana, genijala sintagma Mustafe Spahića, dovesti do pucanja protivsrpske kroatizacije pomirljivog jezika nena i baba.
Jedna od tragikomičnih vrtložina višenacionalističkih izbora i prijateljskih ratova sa tradicionalnim obredima Vatanja krvi u šerpe, jeste nagli prelazak muslimana na hrvatski izgovor svog jezika što se manifestovalo osebujnim rasponom riječi od općenito do općina. Poneko je spominjao još neku hrvatsku riječ, mada nisam čuo da je to bilo u slučaju svibnja, pravorijeka ili ćudoređa.
A onda je neko na onom komunističkom Efteveu, tu nedavno, uzočas, pomenuo rujan.
Baš kad je reisul Cerić gledao sa prijateljicom taj mrski aniizkanal. Šta je rujan. Rujan je staroslavensko zlo koje ne vodi, dakle, porijeklo sa istoka i nije riječ koja obilježava krv sa sablje nego obojenje prirode u predjesenje, kada sve ruji. Septembar. Šta ja moram da prevodim nenama šta je rujan. Ne možemo govoriti svojim jezikom u svojoj zemlji, koju treda da napuste oni kojima se ne sviđa, ali ne mogu da ništa ponesu. Ni rujan. Treba otvoriti kanal na bosanskom jeziku. Reče Reisul.
Slažem se.
Podijeliti sve što se može podijeliti.
Hrvati i općenito su obavili svoje. Upotrijebljeni su kad je trebalo protiv Srba, Četnika, Agresora, Srbije, Koljača i Genocidaša. I Zagreb ih se odrekao. Razvezuj zastave.
Upravo je reisul trebao razmišljati o tom rujnu kada su spajali ljiljan i šahovnicu, pravili kockastu loptu i drveni šparet fijaker, kod nas: šporet.
Sada ga molim da opet razmisli. Na kojem jezik hoće kanal. Nemoj da za petnaest godina opet imamo međunacionalnih i međugeostrateških problema kada sed pokaže da bosanski jezik i bosanska zbilja nisu dorasle da prate sve vratolomije reisula, reisulića reisuleme.
