NIKAD NE ZNAŠ
DA LI SI BITNIJI ŽIV ILI MRTAV
To je samo pogrebno-poetski stih.
Sudeći prema saraj-bošnjačkoj politici, nije bitno ni jedno ni drugo.
Prema slučaju Popis življa 2011.
Nije bitno ni koliko ima insana, čeljadi, jediniki, sirotinje raje, ni koje su crkve ili džamije, ni da li su gluvonijemi ili zbore neki jezik. Nije bitno ni gdje žive, ni da li su živi, da li imaju mjesto boravka ili su samo u telefonskom imeniku. Važno je da se primjenjuju rezultati popisa iz 91. Jer su svi postali i rođeni te 91. mada je Bosna tada već bila navršila i hiljadu godina. Do tog popisa smo svi živjeli pod stećcima, ko crvi, i bili bogumili što je na srednjovjekovnom jeziku oznaka za građanina tipa Jedan Glas.
Prema slučaju Srebrenica – spisak žrtava.
Nije bitno što je, kažu iz nadležne ustanove, dakle ne neki Četnik, 500 živih na spisku žrtava. Tih 500 nesretnika, u stvari nisu važni što su živi. Oni su samo važni kao mrtvi. Nije važno ni to što ima na tom Spsiku Genocida i onih koji su poginuli prije Genocida. Za mene su jednako žrtve i pokoj im duši. Ali za spiskaše oni su samo bitni ako su na Srebreničkom Spisku Genocida.
Ponekad mi se čini da je važnije biti na spisku žrtava. Tako je Silajdžić, i drugi harisi, pričao o 300.000 poginulih u agresiji na BiH. Pokatkad je izgledalo daje značajno biti i silovana jer je taj isti 'aris pričao i o 50.000 'iljada silovanih bošnjakinja.
A ponekad, samo kad treba potestovati, štrajkovati i biti gladan, učini mi se da je bitnije biti na spisku živih.
Neka je Vlada Republike Srpske pokrenula to pitanje srebreničkih žrtava. Da barem živi znaju gdje su i da mogu ko ljudi da posjete svoj mezar. Da ih ne bude sramota mrtvih koji doista leže dolje. I da se, ne dijeleći mrtve glave, vidi ko je poginuo dok je onaj idiot na bijelom konju bio u Srebrenici a ko nakon Mladićevog imbecilnog dijeljenja čokolada.
DA LI SI BITNIJI ŽIV ILI MRTAV
To je samo pogrebno-poetski stih.
Sudeći prema saraj-bošnjačkoj politici, nije bitno ni jedno ni drugo.
Prema slučaju Popis življa 2011.
Nije bitno ni koliko ima insana, čeljadi, jediniki, sirotinje raje, ni koje su crkve ili džamije, ni da li su gluvonijemi ili zbore neki jezik. Nije bitno ni gdje žive, ni da li su živi, da li imaju mjesto boravka ili su samo u telefonskom imeniku. Važno je da se primjenjuju rezultati popisa iz 91. Jer su svi postali i rođeni te 91. mada je Bosna tada već bila navršila i hiljadu godina. Do tog popisa smo svi živjeli pod stećcima, ko crvi, i bili bogumili što je na srednjovjekovnom jeziku oznaka za građanina tipa Jedan Glas.
Prema slučaju Srebrenica – spisak žrtava.
Nije bitno što je, kažu iz nadležne ustanove, dakle ne neki Četnik, 500 živih na spisku žrtava. Tih 500 nesretnika, u stvari nisu važni što su živi. Oni su samo važni kao mrtvi. Nije važno ni to što ima na tom Spsiku Genocida i onih koji su poginuli prije Genocida. Za mene su jednako žrtve i pokoj im duši. Ali za spiskaše oni su samo bitni ako su na Srebreničkom Spisku Genocida.
Ponekad mi se čini da je važnije biti na spisku žrtava. Tako je Silajdžić, i drugi harisi, pričao o 300.000 poginulih u agresiji na BiH. Pokatkad je izgledalo daje značajno biti i silovana jer je taj isti 'aris pričao i o 50.000 'iljada silovanih bošnjakinja.
A ponekad, samo kad treba potestovati, štrajkovati i biti gladan, učini mi se da je bitnije biti na spisku živih.
Neka je Vlada Republike Srpske pokrenula to pitanje srebreničkih žrtava. Da barem živi znaju gdje su i da mogu ko ljudi da posjete svoj mezar. Da ih ne bude sramota mrtvih koji doista leže dolje. I da se, ne dijeleći mrtve glave, vidi ko je poginuo dok je onaj idiot na bijelom konju bio u Srebrenici a ko nakon Mladićevog imbecilnog dijeljenja čokolada.
