KOSOVO, BRE
Kosovo nije reč. To je, bre, reka koja se priča. I koja sama priča. Misisipi i Misiuri, zajedno, dolivene Amazonom. Priča se vekovima, bre. Još odonda kad su Srbijanci i Bosanci, Srbi i Hrvati, izgubili to Kosovo. Malo Hrišćana srpsko-hrvatske genetike zna da je Tvrtko, tada kralj, car i volšebnik Raške, Splita, Bosne, raznih hercoga, Hrvatske i Distrikta Brčko, slao vojsku pred Turke, na Kosovo i obmolio braću Hrvate da učine šta mogu. Mogli su i pomogli su ali Turska je sila bila jača. Te 1389. godine.
Oni koji to znaju, skrivaju ko zmija noge. Nemoj da se otkrije takva sramota, da su Srbi i Hrvati negdje zajedno ratovali. Oni koji ne znaju, prihvatanje te činjenice smatraju težom od promjene vjere.
Ipak, ispada, tako, da su Kosovo, u stvari, bre, izgubili i Bosna i Hrvatska.
Srbi, Srbijanci, Srbija, SR Jugoslavija... Francuska Sedam, intelektualci, pisci, slijepci, guslari, od tada, o Kosovu su samo pričali. A ništa nisu radili. Tako se dogodilo da Kosovo zauzmu samoniklice, Šiptari, kojih u toj srpsko-hrvatsko-bosanskoj, i turskoj, da prostiš, ja ba, priči, nigdje nije bilo. A da BiH, srpsku i hrvatsku poluzauzmu mislimani bez obzira što su prvo pobijedili na Kosovu.
To se događa kad se istorija shvata samo kao prošlost a ne i kao sadašnjost.
I kad se o svemu samo priča a nikad ništa ne radi.
Ja, pak, ne volim da pripovedam, bre, ja volim da kažem. Odmah. To košta, dabome. Možda pišem naširoko i nadugačko. Ali sve se svodi na kratko: Podijeliti, sve što se može podijeliti.
I braća dijele. Meni igla, tebi ušice.
Ne znam da li je Milorad Dodik čitao ta moja načertanija ali je nekidan, ne prvi put, izjavio da Kosovo treba podijeliti. Na sjeverni, srpski ostanuli dio, i na ostatak, na albanski, velikoalbanski, šiptarski deo, pojašnjavam.
Odmah su skočili izjavaši o JNS, Jedinstvenoj Nebeskoj Srbiji, koji o tom sveprojektu imaju bezbroj varijacija, više nego Kardelj o samouporavljanju. Nikada nećemo priznati Kosovo. Nikad. Naš cilj je Evropska unija, Kosovo je najskuplja srpska reč. Postoje modaliteti da se dogovorimo sa Albancima. Ne može Kosovo ali može pod imenom 1244, ili Unmik-Kosovo... Vukadinović. Biće ih još, vjerovatno.
Prije izvjesnog vremena sam savjetovao, ako već ne može da se podijeli, Kosovo, da se zaboravi. Jer, Nikad Nepriznato Kosovo je dušu dalo da se o njemu priča još nekoliko vijekova. U međuvremenu se može desiti da Šiptari odu negdje na sjever, za irvasima, a da Kosovo nasele izvjesni Buargezi, Goakimci ili Trigonometrijci a da Srbija i dalje priča o Kosovu, bre, priča, priča...
Ali, štagod da se desi, srbijanska sklonost ka pričanju i nedelanju, neće izmurijeti. I Predsjednik, pokazuje te osobine. Ne mora Ganića da izručite Srbiji. Pa koji ste ga moj tražili da gi apse, veli šumadinac Arsa. Ko da gledam. Treba rezolucija o Srebrenici. A može i uopšteno. Tako je i njihov Predsjednik, SSUJD, svihsrbaujednojdržavi, pričao: Niko ne ne sme, bre, da vas bije. Pa im jebaše mater uzduž i poprijeko. I njemu, dabome.
Podijeliti, sve što se može podijeliti.
Pa onda se gledati ko ljudi.
Kosovo nije reč. To je, bre, reka koja se priča. I koja sama priča. Misisipi i Misiuri, zajedno, dolivene Amazonom. Priča se vekovima, bre. Još odonda kad su Srbijanci i Bosanci, Srbi i Hrvati, izgubili to Kosovo. Malo Hrišćana srpsko-hrvatske genetike zna da je Tvrtko, tada kralj, car i volšebnik Raške, Splita, Bosne, raznih hercoga, Hrvatske i Distrikta Brčko, slao vojsku pred Turke, na Kosovo i obmolio braću Hrvate da učine šta mogu. Mogli su i pomogli su ali Turska je sila bila jača. Te 1389. godine.
Oni koji to znaju, skrivaju ko zmija noge. Nemoj da se otkrije takva sramota, da su Srbi i Hrvati negdje zajedno ratovali. Oni koji ne znaju, prihvatanje te činjenice smatraju težom od promjene vjere.
Ipak, ispada, tako, da su Kosovo, u stvari, bre, izgubili i Bosna i Hrvatska.
Srbi, Srbijanci, Srbija, SR Jugoslavija... Francuska Sedam, intelektualci, pisci, slijepci, guslari, od tada, o Kosovu su samo pričali. A ništa nisu radili. Tako se dogodilo da Kosovo zauzmu samoniklice, Šiptari, kojih u toj srpsko-hrvatsko-bosanskoj, i turskoj, da prostiš, ja ba, priči, nigdje nije bilo. A da BiH, srpsku i hrvatsku poluzauzmu mislimani bez obzira što su prvo pobijedili na Kosovu.
To se događa kad se istorija shvata samo kao prošlost a ne i kao sadašnjost.
I kad se o svemu samo priča a nikad ništa ne radi.
Ja, pak, ne volim da pripovedam, bre, ja volim da kažem. Odmah. To košta, dabome. Možda pišem naširoko i nadugačko. Ali sve se svodi na kratko: Podijeliti, sve što se može podijeliti.
I braća dijele. Meni igla, tebi ušice.
Ne znam da li je Milorad Dodik čitao ta moja načertanija ali je nekidan, ne prvi put, izjavio da Kosovo treba podijeliti. Na sjeverni, srpski ostanuli dio, i na ostatak, na albanski, velikoalbanski, šiptarski deo, pojašnjavam.
Odmah su skočili izjavaši o JNS, Jedinstvenoj Nebeskoj Srbiji, koji o tom sveprojektu imaju bezbroj varijacija, više nego Kardelj o samouporavljanju. Nikada nećemo priznati Kosovo. Nikad. Naš cilj je Evropska unija, Kosovo je najskuplja srpska reč. Postoje modaliteti da se dogovorimo sa Albancima. Ne može Kosovo ali može pod imenom 1244, ili Unmik-Kosovo... Vukadinović. Biće ih još, vjerovatno.
Prije izvjesnog vremena sam savjetovao, ako već ne može da se podijeli, Kosovo, da se zaboravi. Jer, Nikad Nepriznato Kosovo je dušu dalo da se o njemu priča još nekoliko vijekova. U međuvremenu se može desiti da Šiptari odu negdje na sjever, za irvasima, a da Kosovo nasele izvjesni Buargezi, Goakimci ili Trigonometrijci a da Srbija i dalje priča o Kosovu, bre, priča, priča...
Ali, štagod da se desi, srbijanska sklonost ka pričanju i nedelanju, neće izmurijeti. I Predsjednik, pokazuje te osobine. Ne mora Ganića da izručite Srbiji. Pa koji ste ga moj tražili da gi apse, veli šumadinac Arsa. Ko da gledam. Treba rezolucija o Srebrenici. A može i uopšteno. Tako je i njihov Predsjednik, SSUJD, svihsrbaujednojdržavi, pričao: Niko ne ne sme, bre, da vas bije. Pa im jebaše mater uzduž i poprijeko. I njemu, dabome.
Podijeliti, sve što se može podijeliti.
Pa onda se gledati ko ljudi.
