ZAŠTO NE VOLIMO

ZEMLJU KOJE NEMA

Bakir Izetbegović, potomak, poslanik, dijagnostičar, izjavio je na sesiji sarajevskih intelektfosila Krug 99: Nije normalno da čovjek ne voli zemlju u kojoj se rodio.
Nije normalno da čovjek voli zemlju koje nema ni u njegovoj glavi ni u glavama drugih ljudi.
Za mnoge ljude u BiH, najmanje za polovinu, za devedesetdevetpostotni rastvor Srba i Hrvata, BiH je samo Atlas za VIIa. Zemlja na geografskoj karti. Kao i Čabarkidija, Svrcuska i Vrtlovodska.
Dabome, u mnogim glavama, skoro u polovici, Zemlja BiH, od milja: Bosna, postoji.
Ali, zar je normalno voljeti zemlju iz tuđih glava.
Moša Pijade, citirao sam već, vodeći komunistički zajebant, intelektualac i nonkomformist najvišeg nivoa, još je između AVNOJ-a i formiranja FNRJ dokazao da Zemlja BiH ne postoji. Rekao je: Jebo zemlju koja Bosne nema. Iz čega ja, vidljivo, zaključujem da je Bosna bila nešto u nekoj drugoj zemlji.
U toj drugoj zemlji, samoupravnoj, ja sam više volio Čiovo nego Sarajevo, naprimjer. A na Čiovo se, bez obzira što je otok, i lakše stizalo. Poslije se ta zemlja raspala. Jebo zemlju koja se raspala.
No, u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, pogledajmo realno, Hrvati Hercegovci su bili okrenuti Zagrebu i Njemačkoj, skoro potpuno, dijelom familijarno, dijelom gastarbajterski. Dio Hrvata u Posavini takođe je bio okrenut Hrvatskoj, Slavoniji. Dio Hrvata Centralne Bosne bio je u situaciji sarajevsko-prigradskoj, kao i tamošnji Srbi. Dakle, enklavizirani. Srbi iz podrinjske vertikale, kao i muslimani, bili su okrenuti Beogradu, tamo studirali, igrali fudbal, odlazili u Beli Svet. Srbi Stare Hercegovine orijentisali su se prema Titogradu pa i Dubrovniku a intelektualci – ka Breogradu. Bihać, Cazin i Kladuša Babina bili su zatvoreni areali, uvijek, od Muje Hrnjice, preko Cazinske Republike (bune u FNRJ) do Abdićevog privrednog čuda.
Da li da dalje nabrajam ili da odmah zaključim i pitam: Šta je ostalo od te Zemlje. A posebno: Šta se u međuvremenu dogodilo da svi oni što sam ih pobrojao, okrenu glavu prema Sarajevu i kažu: Zemljo Moja, kao nekad prelijepa Ismeta Dervoz.
Bakir Izetbegović, potomak, teroriše građane Atlasa za VIIa. On želi da nas, od straha da ne dobijemo šifru i postanemo nenormalni psihički bolesnici, primora da volimo Državu u kojoj nismo rođeni. Neću da govorim u ime pomenutih Srba i Hrvata, ali u svoje ime ću reći: Rođen sam u Jugoslaviji. I pored moje želje da se podmladim, ne bih prihvatio da se rodim u BiH. I drugi nas tjeraju da prihvatimo - glavni grad, da postanemo funkcionalni, da se odreknemo vjere, nacije, pisma, jezika...
To je najbolji put da to nešto postane tamnica naroda.
A tamnice ne vole ni tamničari.

IZJAVA NA IZJAVU
Ivo Jospipović: Republiku Srpsku niko nasilno ne može ukinuti.
Istru niko ne može nasilno osamostaliti.