ZA SLOBODU SZR
U nekim glasilima minijaturističkog tiraža, podigla se graja.
Podigla je sitna novinarska raja.
Te da li Fahrudin Esbebe ima pravo da prebrojava krvna zrnca Duški Jurišić. Te da li stojite iza odstrela Gojka Berića. Ko je Gojko Berić, pita moja bespoštedna kritičarka, inače sveznalica.
Uopšte je nebitno šta su uradili Jurišićka i Berić. Jer to što oni, a i ini, rade inače nije bitno. Bitno je da se društvo, država i javnost pokušavaju senzibilizirati i podići u borbu za slobodu i prst časni na tastaturi.
Koliko sam razumio radi se o borbi za nezavisnost novinara. Pri tome niko ne pita kako je moguće nezavisno novinarstvo uopšte a kako je, onda, moguće i u BiH, posebno. Po čemu je to nezavisno novinarstvo ako vaša novina veće odavno pliva na pjeni privatizovanih hektolitara u poznatom projektu Kriminalizovana Odbrana Nacije. I vjere. Ili ako vaša televizija ima isključiv zadatak da neda Hrvatima kanal na hrvatskom jeziku i da uništava sve što je Republika Srpska i iz.
Ali, nezavisno od nezavisnosti, novinarstvo je u BiH spalo onoj stvari za uši, svojim neprofesionalizmom, svojim ignorisanjem činjenica, svojim dodvorništvom, strancima, tajkunima i političarima. Novinarstvo u BiH je propalo onog trenutka kada je dozvolilo da mu stranci formiraju medije. I kada je omogućeno privatno vlasništvo medija. Koja budala misli da će stranac dati pare da budeš nezavisni medij, ili da će ti gazda dozvoliti da pišeš kako činjenice kažu.
I na kraju, ali najbitnije, šta su novinari, čak i ako su nezavisni. Ništa. Možete na pišurin, što bi rekli stari istrijanci, da nabijate radnike, decenijama, da nabijate političare, da nabijate vjerske lidere, komunjare, da nabijate narode i republike... a novinare ne smijete da pomenete.
Novinari nisu ništa.
Novinar je isto što i neka szr, samostalna zanatska radnja, koja, naprimjer, proizvodi, makarone.
Za nedodirljivost, ako je želiš, izbori se, činjenicama. A u međuvremenu, nosi svoj samar koji si sam izabrao.
U nekim glasilima minijaturističkog tiraža, podigla se graja.
Podigla je sitna novinarska raja.
Te da li Fahrudin Esbebe ima pravo da prebrojava krvna zrnca Duški Jurišić. Te da li stojite iza odstrela Gojka Berića. Ko je Gojko Berić, pita moja bespoštedna kritičarka, inače sveznalica.
Uopšte je nebitno šta su uradili Jurišićka i Berić. Jer to što oni, a i ini, rade inače nije bitno. Bitno je da se društvo, država i javnost pokušavaju senzibilizirati i podići u borbu za slobodu i prst časni na tastaturi.
Koliko sam razumio radi se o borbi za nezavisnost novinara. Pri tome niko ne pita kako je moguće nezavisno novinarstvo uopšte a kako je, onda, moguće i u BiH, posebno. Po čemu je to nezavisno novinarstvo ako vaša novina veće odavno pliva na pjeni privatizovanih hektolitara u poznatom projektu Kriminalizovana Odbrana Nacije. I vjere. Ili ako vaša televizija ima isključiv zadatak da neda Hrvatima kanal na hrvatskom jeziku i da uništava sve što je Republika Srpska i iz.
Ali, nezavisno od nezavisnosti, novinarstvo je u BiH spalo onoj stvari za uši, svojim neprofesionalizmom, svojim ignorisanjem činjenica, svojim dodvorništvom, strancima, tajkunima i političarima. Novinarstvo u BiH je propalo onog trenutka kada je dozvolilo da mu stranci formiraju medije. I kada je omogućeno privatno vlasništvo medija. Koja budala misli da će stranac dati pare da budeš nezavisni medij, ili da će ti gazda dozvoliti da pišeš kako činjenice kažu.
I na kraju, ali najbitnije, šta su novinari, čak i ako su nezavisni. Ništa. Možete na pišurin, što bi rekli stari istrijanci, da nabijate radnike, decenijama, da nabijate političare, da nabijate vjerske lidere, komunjare, da nabijate narode i republike... a novinare ne smijete da pomenete.
Novinari nisu ništa.
Novinar je isto što i neka szr, samostalna zanatska radnja, koja, naprimjer, proizvodi, makarone.
Za nedodirljivost, ako je želiš, izbori se, činjenicama. A u međuvremenu, nosi svoj samar koji si sam izabrao.
IZJAVA NA IZJAVU:
Stipe Mesić: Političar sam, ali prije svega čovjek.
Nepotkovan.
Stipe Mesić: Političar sam, ali prije svega čovjek.
Nepotkovan.
