NAPOMENA: na ovom blogu možete otvoriti link prema romanu Prsti ludih očiju
ETNIČKO PAĆENJE
BAKIRA IZETBEGOVIĆA
Ljudi koji su žrtvovali mir za Bosnu i Hercegovinu, žrtvovali su ga, u stvari, za vladanje nad Bosnom i Hercegovinom.
Žrtva se nije isplatila. Oni mrski dejtonci potpisali postojanje Republike Srpske, genocidne tvorevine.
Time su potpisali, priznali i ovjekovječili, „rezultate etničkog čišćenja“, istinito rečeno: rezultate ratnog straha od istrebljenja, pošto je to ovdje već demonstrirano u Drugom svjetskom ratu.
Ali dejtonci su bili uviđavni. Potpisan je i Aneks VII, Slovo o povratku. Mada je i njima bilo jasno da od toga nema ništa. Jedino su se Srbi vratili u Drvar zahvaljujući Hrvatima koji su vidjeli da nema sreće u tuđem.
Dali su i neke pare. Neke su pokrali neki a neke naši.
Tako je Sarajevo postalo više kinesko nego srpsko, Posavina postala nehrvatska a Bugojno, npr., bezhrvatsko.
Sada na pozorišnoj sceni, ko čehovljeva puška sa zida, spada Bakir Izetbegović. Predlaže zakon o razmještaju državnih službenika po opštinama, kantonima i republikama po mikroskopskom ključu iz nacionalnog sastava po popisu 1991. godine.
Pljunuti otac.
Tako je i on mu govorio, poslije rata: Pogledajte telefonski imenik Sarajeva pa vidite da je to multietnićki grad.
Uvijek sam se pitao da li je Alija toliko naivan da izgleda kao da se pravi budala.
Bakir, sin mu, pokušava provesti apsolutnu torturu i diktaturu nad ljudima koji su se jedva skućili na svojim mjestima i došli do državnog, javnog posla, jedine sigurne životne sise na ovim prosorima.
Zamišljam da bi Bakir jednog dana, da bi proveo svoj zakon, od kojeg, srećom, nema ništa, morao formirati logor sa silnom administracijom postrojenom u redove po nacionalnom ključu, na Koševu najbolje, a okolo parkirati kamione, ne moraju biti hladnjače, i spomoću megafona komandovati: 13,28% Srba za Sanski Most, u kamion broj 47. Trkom. 17,86% Bošnjaka za Čelinac, kamion 218. U Čelincu su, kod Brđe, bili Muslimani. Ćut’ izrode. 17% Srba u Konjic. Nemoj nas opet u Konjic. Ćut’ antimultietnićaru jedan.
Dakle, pravo na rad, na izbor boravišta, na opredjeljenje, na ljubavnicu i ljubavnika, na školske drugove, na kandidovanje na osnovu dobijenog boravišta, i na biranje... sve ode u pišarin. A ona dvojica išli pješke do Strazbura jer im Ustav neda da se kandiduju. Bakir bi ukinuo i ljude a ne kandidovanje.
Prosto je nevjerovatno da takav jedan monstruozni zakon može da stigne do parlamenta.
Da ne pitam:
Otkud sad to da se nacionalno precizno priznajemo popis iz 91. a ne može popis sa nacionalnim izjašnjavanjem 2011.
Bakirov zakon o etničkom paćenju nastavak je žrtvovanja mira. Pošto Bošnjaka ima najviše, oni bi se rasporedili po cijeloj BiH i tako bi u stavri dobili vlast i mimo izbora kao i mimo stvarnog rasporeda življa.
To bi bio drugi pohod na BiH. Prvi put je to bila A BiH (armija) a sada bi to bio AR BiH (administrativni raspored).
To bi bila teritorijalizacija, potčinjavanje, Srba i Hrvata. Nešto kao sabljohod kod uspostave Otomanske stabilnosti.
BAKIRA IZETBEGOVIĆA
Ljudi koji su žrtvovali mir za Bosnu i Hercegovinu, žrtvovali su ga, u stvari, za vladanje nad Bosnom i Hercegovinom.
Žrtva se nije isplatila. Oni mrski dejtonci potpisali postojanje Republike Srpske, genocidne tvorevine.
Time su potpisali, priznali i ovjekovječili, „rezultate etničkog čišćenja“, istinito rečeno: rezultate ratnog straha od istrebljenja, pošto je to ovdje već demonstrirano u Drugom svjetskom ratu.
Ali dejtonci su bili uviđavni. Potpisan je i Aneks VII, Slovo o povratku. Mada je i njima bilo jasno da od toga nema ništa. Jedino su se Srbi vratili u Drvar zahvaljujući Hrvatima koji su vidjeli da nema sreće u tuđem.
Dali su i neke pare. Neke su pokrali neki a neke naši.
Tako je Sarajevo postalo više kinesko nego srpsko, Posavina postala nehrvatska a Bugojno, npr., bezhrvatsko.
Sada na pozorišnoj sceni, ko čehovljeva puška sa zida, spada Bakir Izetbegović. Predlaže zakon o razmještaju državnih službenika po opštinama, kantonima i republikama po mikroskopskom ključu iz nacionalnog sastava po popisu 1991. godine.
Pljunuti otac.
Tako je i on mu govorio, poslije rata: Pogledajte telefonski imenik Sarajeva pa vidite da je to multietnićki grad.
Uvijek sam se pitao da li je Alija toliko naivan da izgleda kao da se pravi budala.
Bakir, sin mu, pokušava provesti apsolutnu torturu i diktaturu nad ljudima koji su se jedva skućili na svojim mjestima i došli do državnog, javnog posla, jedine sigurne životne sise na ovim prosorima.
Zamišljam da bi Bakir jednog dana, da bi proveo svoj zakon, od kojeg, srećom, nema ništa, morao formirati logor sa silnom administracijom postrojenom u redove po nacionalnom ključu, na Koševu najbolje, a okolo parkirati kamione, ne moraju biti hladnjače, i spomoću megafona komandovati: 13,28% Srba za Sanski Most, u kamion broj 47. Trkom. 17,86% Bošnjaka za Čelinac, kamion 218. U Čelincu su, kod Brđe, bili Muslimani. Ćut’ izrode. 17% Srba u Konjic. Nemoj nas opet u Konjic. Ćut’ antimultietnićaru jedan.
Dakle, pravo na rad, na izbor boravišta, na opredjeljenje, na ljubavnicu i ljubavnika, na školske drugove, na kandidovanje na osnovu dobijenog boravišta, i na biranje... sve ode u pišarin. A ona dvojica išli pješke do Strazbura jer im Ustav neda da se kandiduju. Bakir bi ukinuo i ljude a ne kandidovanje.
Prosto je nevjerovatno da takav jedan monstruozni zakon može da stigne do parlamenta.
Da ne pitam:
Otkud sad to da se nacionalno precizno priznajemo popis iz 91. a ne može popis sa nacionalnim izjašnjavanjem 2011.
Bakirov zakon o etničkom paćenju nastavak je žrtvovanja mira. Pošto Bošnjaka ima najviše, oni bi se rasporedili po cijeloj BiH i tako bi u stavri dobili vlast i mimo izbora kao i mimo stvarnog rasporeda življa.
To bi bio drugi pohod na BiH. Prvi put je to bila A BiH (armija) a sada bi to bio AR BiH (administrativni raspored).
To bi bila teritorijalizacija, potčinjavanje, Srba i Hrvata. Nešto kao sabljohod kod uspostave Otomanske stabilnosti.
