SMESIĆ
Orahovički Hrvat, Stipe Mesić Meša, izjavo je, opet, da Beograd treba da poruči Bosanskim Srbima da je Sarajevo njihova prijestolnica.
Sam je poručio Hrvatima u BiH, po njemu, vjerovatno, bosanskim Hrvatima, da za njih nije dobro da imaju treći entitet jer bi to bio geto. Bolje je da budu konstitutivni na cijeloj teritoriji. Otprilike kao bujad, zelje ili maslačak.
Zatim je taj predsjednik države koja Slovencima ne da more a on sam Srbima ne da entitet, izjavio, u intervjuu sandžačkom listu Danas, da se u Hagu sudi vođama bosanskih Srba „za zločine i za stvaranje Republike Srpske“, koja je „stvorena etničkim čišćenjem“. A Republika Hrvatska je stvorena igranjem žmire sa Srbima. Za njih je, „hrvatske građane srpske nacionalnosti“, Stipe Mesić Meša, očito islamski glasnogovornik sa Balkana, imao poziv da se vrate i uživaju sva manjinska prava.
Stipe Mesić Meša, doživotni bivši predsjednik Hrvatske, sam je sebe tako titulirao, očigledno ima jednonacionalni koncept balkanskih država u svojoj glavi. I unovčava ga već godinama na tržištu šovinističkih, nacionalističkih i unitarističkih iznutrica.
Kao što je mirno gledao žrtvovanje Srba u Hrvatskoj, tako mirno gleda i uništavanje Hrvata u BiH. Tako bi mirno žrtvovao i Srbe u BiH.
Mesićev angažman oko BiH i Republike Srpske, može se dvoznačno tumačiti.
Jedno značenje njegovog djelovanja je protivsrpsko. Radi se o klasičnom urođenom hrvatskom nacionalizmu koji se demonstrira i opstoji, isključivo i odnosu na Srbe. Prema drugim narodima, ta politička patoka Hrvatske servilna je, ponizna i podanička. Vegeta tom glavnom jelu hrvatske političke budišionice, bušićionice i kučarionice, koju dodaje Mesić, vjerovatno je i obiteljsko-srpski kompleks koji generiše veće katoličanstvo nego što je papino.
Drugo značenje je sporovoznije ostvarenje koncepta Šahovnice na Drini. Ukidanjem i poništenjem Republike Srpske, Srbi bi još u ovom vijeku postali manjina u BiH a to bi otvorilo mogućnost prihvatanja Bošnjaka u krilo i trbuh Hrvatske i konačno zadovoljenje težnji izvornog hadezeovskog nacionalteritorijalizma kroz Veliku Hrvatsku. Da li Mesićevi kontakti sa Iranom imaju ikakve veze sa ovim političkim djelovanjem, saznaćemo nakon smrti doživotnog bivšeg predsjednika Hrvatske, iz memoarskih knjiga njegovih saradnika.
Ne treba zaboraviti da je Mesić tipični proizvod teritorijalnog nacionalizma kojeg su lansirali i prihvatili marginalci titovog komunizma i samoupravljanja, oni iz sanu, francuske sedam, hrvatskog proljeća... i da se njegov svjetonazor ne može izdići iznad tih torova.
On, samo, kao Predsjednik, Fikus, Hrvatske, traži nove primjere za svoj svjetonazor.
Orahovički Hrvat, Stipe Mesić Meša, izjavo je, opet, da Beograd treba da poruči Bosanskim Srbima da je Sarajevo njihova prijestolnica.
Sam je poručio Hrvatima u BiH, po njemu, vjerovatno, bosanskim Hrvatima, da za njih nije dobro da imaju treći entitet jer bi to bio geto. Bolje je da budu konstitutivni na cijeloj teritoriji. Otprilike kao bujad, zelje ili maslačak.
Zatim je taj predsjednik države koja Slovencima ne da more a on sam Srbima ne da entitet, izjavio, u intervjuu sandžačkom listu Danas, da se u Hagu sudi vođama bosanskih Srba „za zločine i za stvaranje Republike Srpske“, koja je „stvorena etničkim čišćenjem“. A Republika Hrvatska je stvorena igranjem žmire sa Srbima. Za njih je, „hrvatske građane srpske nacionalnosti“, Stipe Mesić Meša, očito islamski glasnogovornik sa Balkana, imao poziv da se vrate i uživaju sva manjinska prava.
Stipe Mesić Meša, doživotni bivši predsjednik Hrvatske, sam je sebe tako titulirao, očigledno ima jednonacionalni koncept balkanskih država u svojoj glavi. I unovčava ga već godinama na tržištu šovinističkih, nacionalističkih i unitarističkih iznutrica.
Kao što je mirno gledao žrtvovanje Srba u Hrvatskoj, tako mirno gleda i uništavanje Hrvata u BiH. Tako bi mirno žrtvovao i Srbe u BiH.
Mesićev angažman oko BiH i Republike Srpske, može se dvoznačno tumačiti.
Jedno značenje njegovog djelovanja je protivsrpsko. Radi se o klasičnom urođenom hrvatskom nacionalizmu koji se demonstrira i opstoji, isključivo i odnosu na Srbe. Prema drugim narodima, ta politička patoka Hrvatske servilna je, ponizna i podanička. Vegeta tom glavnom jelu hrvatske političke budišionice, bušićionice i kučarionice, koju dodaje Mesić, vjerovatno je i obiteljsko-srpski kompleks koji generiše veće katoličanstvo nego što je papino.
Drugo značenje je sporovoznije ostvarenje koncepta Šahovnice na Drini. Ukidanjem i poništenjem Republike Srpske, Srbi bi još u ovom vijeku postali manjina u BiH a to bi otvorilo mogućnost prihvatanja Bošnjaka u krilo i trbuh Hrvatske i konačno zadovoljenje težnji izvornog hadezeovskog nacionalteritorijalizma kroz Veliku Hrvatsku. Da li Mesićevi kontakti sa Iranom imaju ikakve veze sa ovim političkim djelovanjem, saznaćemo nakon smrti doživotnog bivšeg predsjednika Hrvatske, iz memoarskih knjiga njegovih saradnika.
Ne treba zaboraviti da je Mesić tipični proizvod teritorijalnog nacionalizma kojeg su lansirali i prihvatili marginalci titovog komunizma i samoupravljanja, oni iz sanu, francuske sedam, hrvatskog proljeća... i da se njegov svjetonazor ne može izdići iznad tih torova.
On, samo, kao Predsjednik, Fikus, Hrvatske, traži nove primjere za svoj svjetonazor.
