BILJANA PLAVŠIĆ
Možda ima simbolike, možda slučajnosti a možda gorke istine, u činjenici da Biljana Plavšić izlazi iz Hisenberga u trenutku kada Karadžiću počinje suđenje u Hagu.
Sada je jasno da Hag nije bio spreman za Karadžića. Nisu očekivali da će ikada doći. Optužnicu su nakitili kako bi imali jači instrument za pritisak na Republiku Srpsku i Srbiju. Međunarodna zajednica, koja ne postoji osim što nekoliko njih igra gluvo glamočko pa ko nadjača, izgubila je igru sa Karadžićem. Nisu se kvalitetno pripremili da ga osude i to će biti još jedan fijasko. Za suđenje i osudu zainteresovane su samo još one nesretne izmanipulisane žene koje neke parapolitičke sile vodaju ko mečke po autobusima i protestima. Izgubila je i igru oko Karadžića. Da se nije insistiralo na Karadžiću, Srbija bi sada bila bliže EU i NATO. Ovako, pominju se četiri stuba srbijanske spoljne politike, EU nije prioritet, čak i Rusija kaže da neće imati ništa protiv ako se rbija za to odluči, znači nije se odlučila, NATO je na stendbajneutral aranžmanu itd.
Biljana Plavšić je bila tamo jer Karadžić i Mladić nisu. Dobrim dijelom. Biljana je bila simbol divljačkih, genocidnih agresorskih i istrebljivačkih Srba.
Biljana Plavšić nije kriva za ratne zločine jer njena uloga je bila apsolutna skrajnuta. Mnogo manja nego što je ona opisuje u svojim knjigama. Ne postoji ni jedan funcionerčić bilo kog nivoa i bilo koje geografske tačke u okviru tadašnje vlasti Esdeesa, i Vojske, koji je, ikada, išao da se vidi sa Biljanom, makar oko ubiranja ljekovitog bilja za ranjenika. Svi su išli kod Mome, Raše, Velibora i eventualno predsjednika vlade, ko se tada zadesio na tom mjestu.
Doklegod ovom zemljom slobodni hodaju oni koji su ubijali Srbe civile i terorisali ih u 600 logora, Biljana nije kriva.
Biljana Plavšić je mrlja na obrazu međunarodne zajednice. Iskoristili su je i uhapsili. Ali, od tog šljama se ništa drugo ne može ni očekivati.
Biljana Plavšić je mrlja i na jednom dijelu srpske nomenklature ovdje i u Srbiji. Srbljaci, Srbi divljaci, kao posebna vrsta endemske populacije esdeesoida, ispratili su Biljanu Plavšić u Hag kao izdajnika i „onu babu“. Bošnjaci, na najvišem nivou, su svoje kriminalce i ratne zločince primali ka vladike. Uz to, niko nije htio da svjedoči u korist Biljane Plavšić, prije svega od onih koji su u ratnim strukturama bili s njom i koji su znali stanje stvari. To ju je navelo da prizna dio krivice jer se nije mogla izboriti sa lažnim i manipuliranim svjedočenjima protiv sebe.
Izvan tog prljavog konteksta manipulisanog rata u Bosni i Hercegovini, Biljana Plavšić će ostati istinska srpska heroina nesretnog toka srpske istorije na kraju dvadesetog vijeka. Sve srpske prilude, na čelu sa umobolnim Miloševićem i neartikulisanim Karadžićem, radili su na štetu srpskog naroda i nisu imali hrabrosti da u potrebnom trenutku donesu hrabre i bolne odluke. Biljana je imala tu hrabrost. Ona se, kad je dobila priliku, odvojila od naciošidne paljanske i politike kriminalizovane odbrane srpstva esdeesa. Otvorila je Republiku Srpsku svijetu i pokazala da ovuda ne hodaju divljaci sa džigericama u ustima i bradom u opancima i dala vlast novim ljudima. Nije imala vremena da okupi novu strukturu svoje stranke a onda su se beogradskoradikalski i socijalističkokrmeljaški politarčići organizovali i zadali joj posljednji udarac. Ali se mora zapisati da je Republika Srpska jedna prije Biljane a druga poslije Biljane.
Biljana Plavšić je još u toku rata iskazala otvoreno političko protivljenje Slobodanu Miloševiću. Ne znam nikoga ko je, od esdeesovskih i srpskih mudonja uopšte, to uradio.
Esdees i paljanski Srbljaci su Biljanu Plavšić, kao i Koljevića, iskoristili tek za intelektualno i komunizmom neuprljano pokriće za svoju Kriminalizovanu Odbranu Srpstva i glumljenje politike, države i istorije, za svoj a na račun Srba, kolektivno i pojedinačno.
Na kraju su uspjeli oboga da se riješe.
No, na stvarnom kraju, Biljana Plavšić dolazi u zasluženu slobodu i mir.
Oni koji su se o nju ogriješili, neka hodaju svojim, prljavim, neljudskim, dijelom svijeta.
Možda ima simbolike, možda slučajnosti a možda gorke istine, u činjenici da Biljana Plavšić izlazi iz Hisenberga u trenutku kada Karadžiću počinje suđenje u Hagu.
Sada je jasno da Hag nije bio spreman za Karadžića. Nisu očekivali da će ikada doći. Optužnicu su nakitili kako bi imali jači instrument za pritisak na Republiku Srpsku i Srbiju. Međunarodna zajednica, koja ne postoji osim što nekoliko njih igra gluvo glamočko pa ko nadjača, izgubila je igru sa Karadžićem. Nisu se kvalitetno pripremili da ga osude i to će biti još jedan fijasko. Za suđenje i osudu zainteresovane su samo još one nesretne izmanipulisane žene koje neke parapolitičke sile vodaju ko mečke po autobusima i protestima. Izgubila je i igru oko Karadžića. Da se nije insistiralo na Karadžiću, Srbija bi sada bila bliže EU i NATO. Ovako, pominju se četiri stuba srbijanske spoljne politike, EU nije prioritet, čak i Rusija kaže da neće imati ništa protiv ako se rbija za to odluči, znači nije se odlučila, NATO je na stendbajneutral aranžmanu itd.
Biljana Plavšić je bila tamo jer Karadžić i Mladić nisu. Dobrim dijelom. Biljana je bila simbol divljačkih, genocidnih agresorskih i istrebljivačkih Srba.
Biljana Plavšić nije kriva za ratne zločine jer njena uloga je bila apsolutna skrajnuta. Mnogo manja nego što je ona opisuje u svojim knjigama. Ne postoji ni jedan funcionerčić bilo kog nivoa i bilo koje geografske tačke u okviru tadašnje vlasti Esdeesa, i Vojske, koji je, ikada, išao da se vidi sa Biljanom, makar oko ubiranja ljekovitog bilja za ranjenika. Svi su išli kod Mome, Raše, Velibora i eventualno predsjednika vlade, ko se tada zadesio na tom mjestu.
Doklegod ovom zemljom slobodni hodaju oni koji su ubijali Srbe civile i terorisali ih u 600 logora, Biljana nije kriva.
Biljana Plavšić je mrlja na obrazu međunarodne zajednice. Iskoristili su je i uhapsili. Ali, od tog šljama se ništa drugo ne može ni očekivati.
Biljana Plavšić je mrlja i na jednom dijelu srpske nomenklature ovdje i u Srbiji. Srbljaci, Srbi divljaci, kao posebna vrsta endemske populacije esdeesoida, ispratili su Biljanu Plavšić u Hag kao izdajnika i „onu babu“. Bošnjaci, na najvišem nivou, su svoje kriminalce i ratne zločince primali ka vladike. Uz to, niko nije htio da svjedoči u korist Biljane Plavšić, prije svega od onih koji su u ratnim strukturama bili s njom i koji su znali stanje stvari. To ju je navelo da prizna dio krivice jer se nije mogla izboriti sa lažnim i manipuliranim svjedočenjima protiv sebe.
Izvan tog prljavog konteksta manipulisanog rata u Bosni i Hercegovini, Biljana Plavšić će ostati istinska srpska heroina nesretnog toka srpske istorije na kraju dvadesetog vijeka. Sve srpske prilude, na čelu sa umobolnim Miloševićem i neartikulisanim Karadžićem, radili su na štetu srpskog naroda i nisu imali hrabrosti da u potrebnom trenutku donesu hrabre i bolne odluke. Biljana je imala tu hrabrost. Ona se, kad je dobila priliku, odvojila od naciošidne paljanske i politike kriminalizovane odbrane srpstva esdeesa. Otvorila je Republiku Srpsku svijetu i pokazala da ovuda ne hodaju divljaci sa džigericama u ustima i bradom u opancima i dala vlast novim ljudima. Nije imala vremena da okupi novu strukturu svoje stranke a onda su se beogradskoradikalski i socijalističkokrmeljaški politarčići organizovali i zadali joj posljednji udarac. Ali se mora zapisati da je Republika Srpska jedna prije Biljane a druga poslije Biljane.
Biljana Plavšić je još u toku rata iskazala otvoreno političko protivljenje Slobodanu Miloševiću. Ne znam nikoga ko je, od esdeesovskih i srpskih mudonja uopšte, to uradio.
Esdees i paljanski Srbljaci su Biljanu Plavšić, kao i Koljevića, iskoristili tek za intelektualno i komunizmom neuprljano pokriće za svoju Kriminalizovanu Odbranu Srpstva i glumljenje politike, države i istorije, za svoj a na račun Srba, kolektivno i pojedinačno.
Na kraju su uspjeli oboga da se riješe.
No, na stvarnom kraju, Biljana Plavšić dolazi u zasluženu slobodu i mir.
Oni koji su se o nju ogriješili, neka hodaju svojim, prljavim, neljudskim, dijelom svijeta.
