CRKVA IZNAD SEMIHE

Priznajem da je crkva na Zlatištu takođe noćna mora iznad Sarajeva, možda i veća od Krsta na Zlatištu.

Mnogi se u Sarajevu uzbuđuju zbog toga a izdvajaju se dvije grupe pobunjenika: jedna je ona koja smatra da je Sarajevo gruntovno i katastarski njihovo, "naše", i druga je ona koja tom borbom nastoji sebi pribaviti legitimitet ravnopravnih obitavalaca Sarajeva a pod pritiskom kompleksa manje nacionalne, manje gradske i manje patriotske vrijednosti.

Ako sam bio za pažljivu analizu projekta Krsta na Zlatištu, moram reći da sam manaje pažljiv kad je u pitanju izgradnja crkve. U poplavi vjerskih objekata po BiH, jedna crkva ili džamija, tamo ili ovamo, ne znači mnogo. Ovo je možda prilika da se Sarajevo i Sarajlije, izvan pomenute dvije grupe, iskažu kao dobronamjernici prihvatanjem ili čak podržavanjem izgradnje crkve. To bi Sarajevu dalo sasvim drugi image i u BiH ali i van nje.

Dabome, znam da su to iluzije. Nema tog junaka u Sarajevu koji bi to smio podržati.

Ali crkva će, vjerovatno biti i izgrađena, ako uz to stanu i vjerske vlasti.

Sarajevo i njegova gradonačelnica, izvjesna Semiha, kaže da ta igradnja ne doprinosi jačanju povjerenja među narodima.

Tačno. Ali sa ove strane: povjerenje i ne postoji pa ga je nemoguće ni jačati.

Protivljenje Semihe Borovac, i ostalih, nije zbog slabljenja međunarodnog povjerenja u BiH već je to u stvari nastavak, i crkva i njihovo protivljenje, obilježavanja teritorija po BiH koje su bijelim krečom počeli mrtvozornici iz kartela SDSDAHDZ po socijalističkim parama izgrađenom asfaltu, sukladno življu koji je pretežito naseljavao prostore kraj puteva. I danas taj proces zapišavanja vlastitog područja traje, samo se umjesto kreča koriste crkve ili džamije. Ponegdje Semiha, Dukić, Lazović...

Ono što je najopasnije za Sarajevo jeste činjenica da se tim protivljenjem Sarajevo dalje promoviše kao Karavansaraj, kao samogetoizirani areal nedirnutog popodnevnog učmaluka, smrdluka i nedodirluka. Ako jednoj prijestolnici, velikom gradu, starom gradu, smeta jedna crkva, makar bila na nemjestu i van svih religijskih regula, onda to i nije grad, to je saraj.

Jednako je opasno što se i svijest ljudi u Sarajevu nastoji svesti na nivo mrtvog, žabokrečinastog i mlitavog popodneva.

LAGUMDŽIJU HITNO

POD STEČAJ

Moram priznati da mi je žao što nisam taj uvaženi parlamentarac u Parlamentarnoj skupštini BiH jer bih tako prisustvovao i uživao u raspravi o povratku narodne socijalističke imovine koju je prisvojio SDP & ZL.

Dobro su parlamentarci SNSD-a primijetili da je SDPZL prisvojio tu imovinu. Ali treba znati da su mu naknadnim prećutnim odobravanjem tu imovinu ovjerili oni iz nenarodne organizacije koje sam već pomenuo a obilježavam ih sa SDSDAHDZ.

Ali, kao građanin i slobodni, nevagonirani mislenik, podržavam taj zahtjev.

Jer Lagumdžija i njegov SDP nastoje biti vlasnici ne samo imovine, nego i duha CeKa, UDB-e, NKVD-a i Brkatog Druga Drugašvilija.

Lagumdžija i njegov SDP nastoje biti vlasnici i naših pogleda na istoriju (odnos prema četnicima), naših imovinskih kartona, vlasnici vlastitih parainstitucija za provjeru, progon i reketiranje, vlasnici srednjovjekovne čarobnjačke formule socijaldemokratije po kojoj će oni izdavati ateste LagumdžijaISO9001 za verifikaciju socijaldemokratskih stranaka. Mada su oni partija a to zvuči tako staljinistički da se i drug Lenjin naježi u mauzoleju.

Nastoje biti i vlasnici htvatskog člana Predsjendištva BiH.

Kad sve to sagledam, to su poprilične feudalne pretenzije po BiH i cijelom Sarajevu.