PROLETERI SVIH ZEMALJA,
ZADUŽITE SE
Marks je fenomenalno razaznavao tkivo kapitala i njegov mehanizam diobe ćelija, pa čak i kancerogenizaciju, rekavši da on, kapital, uvijek poprima osobine svojih vlasnika. A, ipak, lansirao je tu čuvenu revolucionemu Proleteri svih zemalja, ujediniti se.
Dobro. Marks je i pred očima i na zatiljku imao Industrijsku Revoluciju i klasičan odnos R – N – R te neprirodan bludni odnos R – K, Radnik – Kapitalist.
Da li je, sada, uviđavno Marksu saopštiti da je stvari analizirao nedalekosežno, misleći da će odnos R – K, pa i onaj prvi, potrajati dovoljno dugo da se izvede ta Revolucionema. Mislio je, očito, da će kapitalisti uvijek izrabljivati radnike i da to treba što prije revolucionisati. Nije predvidio da će radništvo ubrzo, tokom predstojeće istorije, postati manje bitno, postati umanjeno i da će se kapitalistička eksploatacija proširiti na izrabljivanje i potčinjavanje svega postojećeg a ne samo industrijskih radnika. Kako sindikati danas smiješno zvuče.
Uzalud je Ford, da bi zatomio glad za Modelom T, uveo pokretnu traku i tako povećao produktivnost pa i broj radnika, jer trake su postajale sve duže, uzalud je kapitalizam pronalazio radničku participaciju a Jugoslovenski Komunisti samoupravljanje, uzalud su skandinavske zemlje realizovale sisteme socijalnog blagostanja... radništo, stvarni rad, postalo je inventar drugog reda i stiglo pred vrata otpisa.
Kapital je pronašao mnogo profitabilnije načine finansijašenja. Njima je kapitalizam postao neproduktivan, neisplativ. A velike mase ljudi su ostale Pred Vratima a da nisu ni dobile priliku da bilo šta rade. Više nije vijest da su hiljade ostale bez posla. Vijest je da milioni nisu nikad ni počeli da rade. A i neće, ako bude sreće.
Jedan od najproduktivnijih načina finansijašenja, suprabogaćenja, jeste zaduživanje. U tu svrhu je postavljen cijeli Breton-Vuds, poslijeratni sistem, poslije drugog svjetskog rata, mada to tako nije u početku izgledalo. Ali, institucije poput Ememefa, velikih berzi, Svjetske banke, nadvlasti i premrežavsanja svijeta akcijama, dionicama, Ebeerde i slične poluge, isključivo su u funkciji zaduživanja. Taj se mozaik toliko usložio da su formirani i regionalni svjetski punktovi i koordinacije povjerilaca, dužilaca, Pariški klub i slično.
Taj sistem je uspio nemoguće. Sva naša predstava o Japancima, kao Malim Žutim, koji samo jedu rižu i rade, pala je pod najezdom dugova. Japan ove, 2012. godine mora da vrati Tri Bilijuna Dolara. I prvi je po količini duga kojeg treba vratiti. Esade mora da vrati 2,8 bilijuna. Kad su, dakle, finasijaši uspjeli da vežu ruke Japanu i Japancima, golim i umrlim radnicima, od Ujedinjenja Proletera nema ništa. Moj savjet rastućim ekonomijama bio bi jedan jedini. Nemojte da vas veliki i uspješan rad vaših ljudi zavara i da počnete politiku velikog i uspješnog zaduživanja. Bez obzira što će i Japan i SAD te svoje velike dugove, relativno lako riješiti, jer Japan ima suficit a SAD ima Dolar koji iz svjetske ekonomije ne muze mlijeko nego čisti med, ti dugovi će kad, tad, njima doći glave.
Zemlje BRIC duguju, za ovu godinu, malo u odnosu na G7. 360 mlrd svega. Brazil 169, Kina 121, Indija 57 a Rusija samo 13 mlrd dolara.
Stanje nije alarmantno ali finansijaši to znaju i sa druge strane. Kada riješe stanje Drugog fronta, Eurozone, kao što su uspješno riješili Prvi front, Američke nekretnine i balone, posvetiće se tim nezaduženim regionima.
Najveći uspjeh finansijaša jeste u tome što su u čistom kapitalističkom svijetu, neoliberalističkom anarhoradikalnom tržištu, uspjeli da države učine odgovornim za vraćanje dugova. Ne samo države nego i jednu EU. Države rastućih ekonomija, BRIC, prije svega, trebale bi da se čuvaju te zamke. Da li je zamka projektovana ako Obama premiješta svoje vojne vizionarijume na Daleki Istok.
Simon Džonson, nekad glavni ekonomist Ememefa i autor knjige, sumornog naslova, 13 bankara, konstatuje da su velike banke jezgro koncentrisane ekonomske moći u tolikoj mjeri jake da mogu da se odupru svim reformama, mjerama i uslovima ili da ih izmijene u svoju korist.
I doista, tragikomično je kako su američke propale banke koje je država donirala sa cca 1000 mlrd dolara, sa lakoćom vratile te dugove i riješile se državnog udjela u vlasništvu. Tako lako nije ni nekadašnji Titin borverkist kupovao Nišku Moravu, meko pakovanje.
Prognoze kažu da će dobiti američkih banaka u ovoj godini skočiti za 54%. Sve Nemere se, Nema se, a svake godine Novi Opanci.
A da li bi, naprimjer, pomoglo, kada bi se ujedinili dužnici. Ili da se svi pokušaju zadržati na Malom Dugu, kao Kina i Rusija. Pa da, onda, Finansijaši vide kako Guja Krsno Ime Služi.
Moja optimistička varijanta kaže da će Zdravi Rad ipak prevladati i spasiti svijet. A moja pesimistična varijanta veli da je odluka o Trećem svjetskom ratu već donijeta a samo se traži način kako da on počne.

NEKU VEČE KOZOMARA, EURO BLJUC
Izgleda da sam postao profitabilna robna marka za javne napade. Kojagod priluda ne zna štabikudbi, i ne zna kako bi, izašla u javnost, napadne mene. Moram se registrovati u Agenciji za mjeriteljstvo BiH, SJJ, pa da se stvar može kredibilizovti. Dvaput napao Vasića. Triput. Da ljudima uđe u CV.
I Anđelko Kozomara se dokopao prostora. Euro Bljuc. I napao me za uvrede, nepravopisnost i ne znam za šta još. Vjerovatno i da zaštiti svoju nepismenu ergelu.
Anđelko Kozomara, koji se predstavlja kao odgovorni urednik, ispod ikone megafona, a ne zna da SNSD nema generalnog sekretara, i koji mrtvoladno podnosi da se u novinama u kojima je on to ispod megafona, Predsjednika njegove Republike portretiše kao Kozaka, popuje meni o Brki Staljinu i uči me da je Veče srednjeg roda. Jebo ga onaj ko mu jer za to dao novine na raspolaganje.
Prvo. Ako je veče smješteno između dana i noći ne znači da je srednji rod. Veče je riječ trorodnica. Dobro veče, Dobar veče, Dobra veče. A i da nije, pišem onako kako narod govori. Po meni se pravopisi neće zvati.
Drugo. Anđelko Kozomara je bolesnik sa uznapredovalim Čavinim Sindromom. Postavio sam ga, svojevremeno, za direktora RTRS-a, iako sam znao da u lonac od tri litre ne može da stane sedam, pošto je OHR insistirao da to bude nestranačka ličnost. I očinski mu objasnio da je to mjesto važnije od ministarskog, najmanje od mog, da se ministri mijenjaju lako a da direktor televizije treba da organizuje objektivnu javnu televiziju i da je to zlatna referenca za sve vlade i promjene vlasti. Jok. On se vrlo brzo spišao sa nekim Tehničkim Administratorom kojeg je tu instalirao Ohaer, poslije esdeesovskog paljanskog divljanja po televiziji i na televiziji. Pa je iskoristio i čuvenu košarkašku utakmicu da milion puta ponovi snimak kako obezbjeđenje Predsjednika Vlade puca zauške onim instrumentalizovanim gledaocima koji su ga, predsjednika Vlade, gađali stolicama u Dvorani Borik. Lokalizovani Primitivizam jednog direktorisanog konja koji ruši vladu koja ga hrani. Čime se stavio na drugu političku stranu i čime je potpisao svojurazrješničku smrtnu presudu. Sjekira usiječe sebi malj a malj joj onda razbije ušice. Ali, može da se tješi, taj, Neku Veče Kozomara, nije mi on jedina mrlja u mojoj staljinističkoj karijeri.
Dakle. Kao i Čavić. Imao u rukama zlato a na prvoj raskrsnici nije znao kud će pa upao u izmet zapeta fekalije.
Poslije je, nastojeći da pošto-poto uđe u Medijsku Familiju, imao obraza otići kod tog istog predsjednika vlade i praviti intervju. Dobrota predsjednika vlade je bezgranična.
A što se tiče zadnjeg pasusa u Bljuc Komentaru, dotičnog Neku Veče Kozomare, mislim ja o vama mnogo gore nego što napišem. Samo ne mislim Svaku Veče.

VAS IBN IĆ
Pošalju mi sa Erteresa posljednji broj Preporoda. Mene odmah spodbije neka jeza. Znam, kad se pomene Preporod, Preokret, Pokret za promjene, Antibirokratska revolucija, Veliko Sranije će da bude.
Otvorim ukočenom rukom. Na svakoj strani Dodik, Vasić. Kad smo ovladali ovim štampanim medijem, STJ. Više i ne znamo čime smo sve ovladali. Ko Filip Cepter. Nisam bio u pola svojih fabrika u svijetu.
Ipak, sumnjivo mi nešto, nigdje nema slika tih Dodika i Vasića. Nego sve ahmedije, brade, blagoistočnjački pogledi. Ali naslovi su puni, Dodik, Vasić, Dodik, Vasić. Srećom jedna razumljiva rubrika. Velikani našeg ummeta. Sa dva m. Ako pomisle da smo i mi Naš Narod i ummetnu i nas tu, najebali smo. Na izborima, mislim. Čitam paranoično. Katade Ibn Numan, Amir Ibn Rebia, Ijad Ibn Ganm, Seleme Ibn Selame. Priviđa mi se Vas Ibn Ić, mada nema. Razbistrim se i vidim.
Novine su inače pretpotopne. Još tamo stoji da su odlukom nekog ministarstva oslobođene proreza na promet. Otkako je učabario Ivanić, umro je i porez na promet.
Koncepcijski, Preporod je kompozit od nekadašnjeg Zadrugara i bosanskohercegovačkog izdanja Komunista. Nažalost, samo stariji znaju o čemu pričam. Ima i jedan dirljiv naslov Magistrirao član naše Redakcije.
Ima i jedan otomanski. Nit je htrišćanska, nit je kršćanska, već je vakufska.
U tom tekstu, na više od pola stranice, izvjesni Zemljaš Muhamed Velić, obraća se meni izravno. Dakle, Vasiću. I iznosi podatke o tome kako su muslimanima zemlju u BiH otimali Eskimi, Kraljevina SHS, Komsomol, SRZ, Gromiko, KNOJ... Pominje Memorandum udruženja bivših kmetsko-beglučkih zemalja. U Banjalučkom kotaru su 1939. u jednom danu oduzeli 107.000 dunuma oranice i šume. Od Gazijinog Vakufa. Vakuf je Zadužbina. Oduzimana je u beglučka zemlja. Begluk je begova zemlja koju daje napolice ili sam obrađuje. Ali to je sve Mala Maca. Kad su došli boljševici, STJ, veli Velić, ovo o boljševicima, on ne psuje i ne pije, nastao je pravi Belaj.
Uglavnom, Vakufska direkcija je izvijestila da je nakon Drugog svjetskog rata oduzeto 30 miliona kvadrata vakufskih nekretnina. Ko zadužbi toliku zemlju. A šteta usljed nacionalizacije vakufskih stanova i poslovnih prostora, KTJ, procjenjuje se na 744 miliona KM-ova. Kaemova. Kad pročitah tu riječ, Kaemova, vidim da je učenjački obdaren, g. Velić, ko kaki pravi Ibn.
Ima samo jedno malo pitanje koje Dakle Vasiću nije razjašnjeno. Otkud toliki Begluci i noliki Vakufi. Kad su Naši Preci koji su bili tu primili islam koji je došetao odakle i sve religije. A znas se da te vjere uglavnom prima sirotinja. Nisu njive punoglavci u bari, da sve idu jednom begu i u jednu zadužbinu, Vakuf. Ako sam primio islam nije jedna moja njivica okotila sedamdeset drugih njiva.
Ne mislim da će Prepord Velić odgovoriti na to. Oni imaju važnijih pitanja. Devetnaesta godišnjica 306. brdske brigade, Bošnjaci su dokazani antifašisti, Zaustaviti eroziju i etničko čišćenje Bosne od Bošnjaka, Nagrađuje li Ustavni sud BiH vinovnike i rezultate etničkog čišćenja u Mostaru, Bošnjaci trebaju snagu u svakom smislu, Naši saudijski prijatelji, Ko će sutra sprijčiti da se Republika Srpska ne otcijepi ako tamo bude živjelo devedeset posto srpske populacije, Zašto su islamisti bolji demokrati, Neka trajno živi bratstvo saudijskog i bosanskog naroda...
Ali mislim da Kemo, onaj blizu Vareša, i dalje ima njivicu, kao i što je neki daleki predak njegov imao, kad je božemeoprosti, prigrlio Islam. Kemica je jedan, inokosni seljanin, pojedinac. Nije imao sreće sa Beglucima i Vakufima.
A ja sam, napokon, shvatio. Kršćani i Hrišćani su ovdje gradili crkve samo prilikom kratkotrajnih upada i agresija na Vakusku Zemlju, Bratsku sa Saudijskom zemljom. Odatle kod nas toliko pjeskuša, majku im jebem. Crkve su im služile da se sklone od kiše prilikom bježanja iz neuspješne agresije.
Džaba ste krečili, ipak je hrišćanska.
Vaš ashab, Vas Ibn Ić.

JUŽNI TOK NARGILA
Poneko se sjeti da je prije trideset godina umro Miroslav Krleža, bespoštedni književni i encikolopedistički, dakle erudistički, kritičar svega postojećeg u Najboljem Komunističkom Vremenu.
Povodom toga je i Muharem Bazdulj citirao neke Krležine opaske o Bogumulima i o tome kako su oni, nezadovoljni i proganjani od obje crkve, masovno prešli na Islam. Bazdulj se, koliko sam uvidio, ne opredjeljuje o tome. Samo na kraju teksta daje ključnu konstataciju, koja, dabome, ostaje zatvorena da ječi u konzervi za misli koju niko neće otvoriti, rekavši da, otprilike, nije korektno nostalgizirati za osmanlijskim feudumom a koketirati sa lijepim Krležinim bogumilislamstvom, kao što je falsifikatorski kriti se iza Zavnobiha a zauzimati nizaštonejebavajući stav o Avnoju.
Prthodno je odgovarajuća služa IZ, meni, dala poduku da su preci muslimana ovdje živjeli i da oni nisu niodakle došli.
Sada je aktuelna propast Državnih Institucija Kulture. A na sceni je već BANU, koju, u istom broju Oslobođenja, Esad Duraković označava svojevrsnim znakom autizma. Jer je Država vrhovni interes Bošnjaka a ne neka Bošnjačka Institucija.
Nemoguće je, dabome, razbiti taj haos u glavama ljudi, ne običnih nego onih javnosnih, političkih, intelektualnih i vjerskih, haos koji se sastoji od Države, Hiljadugodišnje istorije, Otomanske stabilnosti, Zavnobiha, Majčice Turske, Unitarizma, Sarajcentralizma, Hegemonizma. I socijaldemeokratije Esdepea, STJ.
Ali mogu ovom prilikom da dam dvije, tri, natuknice.
Podvlačenje islama pod stećke, koji su, kao, ostaci bogumilstva, i retroaktivno islamiziranje bogumila je izvikivanje smiješnog paramecijumskog porijekla nacije koje su, odavno, pronašle kafanske podjebice rekavši da su prvo nastali Hrvati pa onda paramecijum, što važi za sve istorijsko-izludničke pripadnike i drugih nacija, i čisti je voluntarizam pošto o Bogumulima nema ništa napismeno.
Bogumili nisu postojali samo na području današnje BiH, nego diljem Evrope. Po toj logici Evropa bi danas bila potpuno islamska. I Bogumili su bili protiv instucionalno-moćničko-raskošnog sistema Vizantijske crkve. Taj sistem je uspostavljala i zapadna crkva pa su smetali objema. I tada su vjerski velikodostojnici vozili bijele Ikspetice.
Uopšte, ta Bazduljeva opaska govori mnogo. Kao i Zavnobišće. Pošto je razvoj vjere, nacije, društva... neka vrsta prirodnog procesa, kao i razvoj živih vrsta, nije moguće da se razgrana krošnja pa da, onda krošnja, krene da deblja stablo a stablo da razvija korijenski sistem. Ispod stećaka i preko jadnih Bogumila.
A kako svaka nacija ima Kućne Silovatelje vlatite nacije, i pošto se oni pojave neprimijetno a izumiru teško, put iz nacionalnog haosa je težak i trnovit. Treba u jedan mozaik složiti i stećke, i petokraku, i kopita, i sablje, i polumjesec, i državu, i insana. A da nema mjesta za Srbe i Hrvate. Kod drugih nacija mozaik je drgačiji. I Stepninac, i Pavelić, i Antifašizam... Jebeni kolaži kruže Raspadištem. I Nseobinom.

ČAVA PISMO GLAVA
Za pametne ljude opozicija je božija pozicija. Imaš platformu sa koje lansiraš svoje stavove a nemaš odgovornost. Imaš vremena da razvijaš stranačku strukturu na terenu. Imaš slobodu da profilišeš politički program bez uticaja štrajkova, parkova i reformi.
Za nezdrav ljudski materijal opoziciono stanje može da znači postepenu deformaciju psihičke konstrukcije. Ambicioznost, predstava o nerealnoj veličini, narcisoidnost i politička važnost pumpana sa strane, zbog nesklada sa stvarnošću, proizvodi deformitete pod kojima političar gubi kompas i ništa od gore pobrojanog ne uspijeva da postigne. Sve više od drveta ne vidi šumu, svakodnevno se Bavi politikom u uvjerenju da radi važan posao. A sa strane se, u stvari, samo vidi da skakuće u mjestu.
Stoga se iz opozicije malo ko vraća. Skoro kao sa Bara. Političari koji se ne vrate iz opozcije treba da budu odloženi na neki otpad. Nisu nizašta.
Svaki političar, kad postane predsjednik Republike, kolikagod je Republika je, ima istorijsku šansu da uradi nešto za narod i Republiku. Ali to zahtijeva posjedovanje svijesti o koordinatama. I vlastite sposobnosti i položaja i mogućnosti republike. Na tom položaju političar može da izraste u diva. Ili može da postane miš. Ako je iz opozcije ponio ono Političko skakutanje, onda će na mjestu predsjednika klati vola za Kilu Mesa. Dati Republiku za Srebrenicu.
Dabome da razumijem da nije lako biti Bivši Predsjednik Republike. Nije lako biti Mesić, npr. Nije lako biti ni Čavić.
E, a kad sam pomenuo Čavića, taj je. Taj je pokušao dati Republiku za Srebrenicu. Da bi ga u Saraj Polju hvalili kao Velikog Poturicu. I da bi neki strančići dali par izjava o humanosti, mondijalizmu i europejstvu jednog Čokornjaka. Moć, Žica, Čavica. Dao bi on i Policiju Republike Srpske, samo da je imao priliku.
I umjesto da bude Gospodin Bivši Predsjednik, Čavić je osnovao strančicu, prethodno izgubivši i mjesto Predsjednika Esdeesa. Tako je postao Politička Raja sa Krsmanovićem, Ivanićem, Mihajlicom. Sve perspektiva do perspektive.
Sada je počeo da piše na blogu Onog Vaskovića, otkrivajući svoje spisateljske ambicije i sav morbidarijum septiciziranog opozicionog uma. Upropastili su dobrog momka Čavu iz nekadašnje Fabrike duvana. Doduše, nadmašio je malo Ispuhala sa Furuntala ali, svejedno, ne priliči predsjedniku jedne stranke, a naročito bivšem Predsjedniku Republike, da se bavi takvim provincijalnim mrakoumom, baleganjem, samogletovanjem fekalijama, bez imalo pokazanog razuma, analize, iskustva i koncepta. Barem u pokušaju.

NOVINARSTVO,
STRVINARSTVO,
ŽIVINARSTVO,
SRODNE DJELATNOSTI

Pred Ovu godinu trudbenica EuroBlica, a kadgod se kaže Euro to me podsjeti na SAO, ne znam zašto, poslala mi je mejl u kome je stajalo Pošt. g. Vasiću, ili tako nekako, Uzeći u obzir...
Dabome da sam se naježio. Jer pod trudbenicom u SAOBlicu vode novinarke. A ja, koji imam svoj pravopis, koji smatram da je jezik filozofija, stav, način revolucije i komunikacije, da je jezik sloboda i produžetak ličnosti, i koji preferiram Govorni Jezik, govori kako govoriš, piši kako govoriš, nisam dosad uspio sa jezikom ući u tako nastran i onostran odnos kao dotična Trudbenica, uzeći ga u obzir. Uzevši, uzevši, jebem ti učiteljicu srpskog jezika i pripovjedaka.
Onda dolazi Ova godina i SAOBlic donosi svoju godišnju inventuru o tome ko je bio glavni u dnevnoj rubrici Gubitnik-Pobjednik-Hit. Posljednje iz trilogije je saće za blentare, kako sam razumio. Ko je šta blentavije lupio. Od političara, jakako. Tu su Trudbebnice SAOBlica, Borka Rudić i Biljana Kovačević, STJ, i Borka Novinarka, citirale moju Blentaru pa citiram i ja Donošenjem odluke o sistemu sankcija prema političkim liderima u BiH, koji utiču na teritorijalni integritet i međunarodno lice BiH, što je novi izum prinudnog unitarizma, neke institucije EU su pokazale da nemaju nikakvu koncepciju integracije BiH.
Komentar Trudbenica je bio Ko je razumeo? Upitnik njihov.
Dakle, pretpostavljam da su za pripremu teksta imale mnogo više vremena jer se ne radi o dnevnoj produkciji. Za tih nekoliko dana, da ne kažem otkad je izjava data, nisu uspjele da razaberu jednu složenu rečenicu u kojoj se citiraju sintagame iz Brisela i tvrdi da je to novi izum te da to govori o tome da gore, u tem Briselu, nemaju koncepciju. Kako bi se nosile sa nekim analitičkim tekstom. A kako bi ga napisale. Snijele. Nikako.

Neki mladi dobronamjerni, a i stariji, na portalima, uglavnom, postavljaju pitanja o novinarima i novinarstvu. Kuda idu divlje svinje. Argumentuju perverzijama, opscenošću, golotinjom, niskošću, naslovima...
Pohvalno. Ali nerješivo. Subjekti o kojima pričaju ne spadaju u novinarstvo. Ni pisci, urednici i naslovnjaci Toga ne spadaju u novinare. Novinarstvo se uništilo željom novinara da budu političari. Iza čega se krije njihovo uvjerenje da su sposobniji, školovaniji i pametniji od političara. Bolesniji među njima su ubijeđeni da su državotvorni novinari. A onda su došli Vlasnici. Koji takođe žele da budu političari i njima Uz Rame ili Uz Reket. A sve su to trećerazredne protuve koje nikad ništa nisu znale raditi ni na nivou mjesne zajednice ili barem jednog omanjeg sliva. Oni koji se ukupe u novinare imaju da slušaju Vlasnika. Oni čiji se vlasnici prodaju Strancima, ima da slušaju Strance. Oni i plaćaju. Oni koji su obilježeni kao Javni, oni ne znaju gdje su. Ali, uglavnom, znaju da, ako ništa ne umiješ i ne shvataš, treba biti protiv Republike Srpske. To su Javni u Saraj Polju.
Izuzev rijetkih segmenata medija, samo nekih, nema novinara i urednika koji imaju koordinatni vrijednosni i profesionalni sistem u kome je rang-lista aktera iz bilo koje oblasti i u kome se ne može podmetnuti i forisrati nevrijednost, banalnost, opsjena i prevara. To su novinari i urednici koji su uvijek profesionalni, bez obzira na to ko vlada i koji je nivo patriotizma kojeg oni imaju promišljenog i ugrađenog. Takvi novinari i urednici namaju cijenu. Njih se ne može odnjegovati zapošljavanjem tetkinog tečića sa privatnog fakulteta. Potrebne su decenije. Nemaju cijenu jer ih niko ne cijeni. Ne jebe ih niko ni zašta.
To je vrsta koja se još drži od onoga što je Novinarstvo. I ona će vrlo brzo izumrijeti.
Na sceni je, već odavno, i nepovratno, egzibicionizam, šupljarenje, reketiranje, sluganstvo, dodvorništvo, perverzija, laž i obmana. A sve su to osobine koje su svojstvene svim drugim djelatnostima. Nisu, dakle, presudne za novinarstvo. Nema se više na osnovu čega detektovati novinarstvo.

AGENCIJSKI POLITIČKI SITEM BiH
Ako ništa nisu uradili, šestorica lidera, u tom dogovoru, otkrili su veći dio gubara, lešinara, krvopija i stjenica administrativnog sistema Naseobine BiH.
Pedeset osam institucija je bilo predmet raspodjele po raznim osnovama. Ima tu i poznatih institucija, naprimjer Granična patrola protiv šverca sitne stoke preko Drine, Save i Une, ali je najveća silesa nepoznatih. Da ne bi one afere Mareko, Pareko, kako li, nikad ne bi pučiteljstvo i sužanjstvo saznalo da postoji Ured za mjeriteljstvo BiH, SMJP. Pedaljsko. Agencija za nadzor nad tržištem. Agencija za poštanski saobraćaj. Agencija za policijsku podršku. Ubiomebog ako nema i Sigurna kuća za pripadnike obavještajne službe, Sipe i Klipe.
Što je najgore, niko nema popis tih institucija koje djeluju na nivou države, odnosno u mreži zajedničkih organizacija. Ta Ad Kaida, Administrativna Al Kaida, nevidljiva je hobotnica koja nevidljivo jede pare, nevidljivo radi i ima nevidljive rezultate.
Njemačka, zemlja čelične discipline i Niklovane Merkel, ima šest agencija u tolikoj Državi, Hrvatska četrdeset ali je Kosoričina Vlada bila krenula u ukidanje. Srbija, sa Severom Kosova, ima 130 agencija. Svi bi pomislili da je upravljanje razvijenije što je mreža agencija, kancelarija, komisija... razuđenija.
Baš obrnuto, što ih je više država je nakaradnija, nefunkcionalnija, deregulisanija.
One strane seronje decenijama pričaju da ovdje neko treba da radi u interesu poreskih obaveznika. Čak i lideri. Ne postoji poreski obaveznik, da ga ljubim u dupe golo, koji zna šta je za njega uradila, naprimjer, Agencija za rad i zapošljavanje.
Naseobini, ako želi da ne prokišnjava, potrebna je hitna reforma svega što se može podvestui pod upravu, administraciju i političke institucije. To podrazumijeva smanjenje broja ministastava u Savjetu ministara, ukidanje najmanje 90% agencija, komiteta, komisija i tijela koja glume savremenu upravu, ukidanje takozvanih Suda i Tužilaštva BiH, Onaj iz Amamb nek se grije na nekom drugom mjestu, smanjenje žive sile u preostalim ministarstvima i agencijama.
Ako ništa ne može da se riješi bez Šest Lidera koji će nam Kvrgan sva ta Ad Kaida.

AHDNAMA ZLATKA LAGUMDŽIJE
Sada bi moglo da se teoretiše o tome kako su Hrvati u BiH odjednom otpali od tkiva Tisućljetne Grane Hrvatske i ostali u Logoru F. O greškama vezanih zastava. O sljepoći Protivsrpstva na koje su Hrvati navukli muslimane a muslimani ih, poslije, navukli na F. O tome kako ti je država ono gdje živiš a ne Tamo Daleko, ne u Kninu, ne u Karlovcu, ne u Agramu, ne u Belom Gradu.
Ali te teorije ne pomažu ćinjenici da su Dragan Čović i Zlatko Lagumdžija potpisali Protokol o tome koliko hrvatskih pozicija na nivou zajedničkih organa pripada Esdepeu a koliko dvjema hrvatskim strankama.
Unitaristički listovi u BiH precizno izvještavaju o tome. Sa izvjesnom dozom likovanja.
Protokol Čović – Lagumdžija je nacionalna tragedija Bosne i Hercegovine. Nepojamno je da se može izgraditi takva politička situacija da jedna stranka, koja sa hrvatstvom ima veze koliko i Pikaso sa Hlebinskom školom, Protokolom raspoređuje Pozicije Hrvata i sebi uzima četvrtinu.
Dabome, za to ne treba kriviti Čovića i Lagumdžiju. Čović spašava Titanik bacajući dio dragulja i zlatnine u crne hegemonističke dubine. Lagumdžija, pak, ni luk jeo ni luk mirisao, što ne znači da je pošten, koristi ono što su postigli bošnjački politički begovi dok je trajala ljubav. I sprijeda i odostraga.
Hrvati i njihova politička nomenklatura su žrtve, pored svega, i ostalog, što sam nabrojao na početku, jedne neviđene prevare. Muslimanski Saraj je godinama i mandatima pričao o Državi, Državi, Državi, tako da su hrvatske stranke slijepo vjerovale u to. Usput ih je, taj isti Saraj, razbijao dračovim klinovima i grabovim maljevima. Tako su nastala dva Hadezea. Ravnofederativnost Hrvata i Bošnjaka, međutim, puno brže je propadala nego što je Država rasla.
Tako se došlo do trenutka da Zlatko Lagumdžija potpiše Ahdnamu Hrvatima da dobiju svoje.
Problem je mnogo dublji od pametovanja o tome da su Hrvati imali Herceg-Bosnu pa je dali ubudale. I od toga da je Esdepe dobio pravo da udijeli Hrvatima zato što su muslimani izabrali Željka Komšića, NLH, Neidentifikovanog Letećeg Hrvata, u Predsjedništvo.
Ovaj Protokol je sumračna najava mogućeg scenarija Hegemonističke Bosne u kojoj Većinski Jedan Građanin dodjeljuje pozicije, prava i ravnopravnost.
Osobno mislim da se nekim političkim strankama žurilo da se formira Savjet Ministara. JIO. Možda je bolja varijanta bila da se Lagumdžiju istjera na čistac. Pa neka ode i u opoziciju. Potrčali bi oni iz Sarajeva na njegovo mjesto. Bez brige.

DA LI JE DODIK
NAPAO SAD ILI SU
SAD NAPALE TUŽILAŠTVO
Doista je nepodnošljivo čitati kako neki strani diplomata brani činjenicu da u Tužilaštvu BiH BiH postoji strana uš koja je uposlenik ambasade i koja, uš, radi na tehničkim pitanjima. Pitanja života i smrti, u politici, su Tehnička Pitanja, STN. Sunce Te Nejebalo.
Strani diplomata je Mun, Amamb u BiH. Ambasador u nepostojećoj državi.
Dotični pojedinac na tehnilčkom radu u Tužilaštvu organizuje obuke a osoblje Tužilaštva je to samo tražilo. Pa koji će kurac u Tužilaštvu BiH, ako im treba obuka.
Sada je problem to što Dodik to priča, a lijepo je obećao da neće više, kaže Mun. A nije problem što dotični pojedinac tamo službuje.
Crtao ti na tabli one stvari ili romboide, mene obuka podsjeća na rat.
Međutim, sve to nije toliko čudno. Na teritoriji na kojoj ne postoji država, vadi ga ko naiđe i kad stigne.
Ovdje je samo zanimljiva struktura tih ljudi u Tužilaštvu BiH. I struktura njihovih ličnosti. Kakve su to nezavisne protuve iz oblasti pravde koje dopuštaju, mirno gledaju, autopetinguju, ekstaziraju, dok im stranac sjedi u Tužilaštvu i popuje im, špijunira, manipuliše i nadgleda.
Da i jedan ima ličnosti, ljudskosti i profesionalizma makar za Mjesnu Zajednicu, a ne za Državu, javno bi se odrekao takvog angažmana i otišao da radi kao referent za niža pravna pitanja u d.o.o.

KIM ZLA TKO NA DUPE ILI NA TJEME
Nakon uministrenja Kim Zla Tka, apsolutno najvećeg dejtonskog dostignuća Bosne i Hercegovine, jer se, jadničak, borio krvavo za to, tolike mjesece, a Alkalaj je to dobio koisP, pitanje je šta će biti sa sarajevskom političkom scenom. Ali ne Da li će Fahro potpuno zdrobiti Esdea i iz toga profitirati na lokalnim izborima, nego Da li će Esdepe na lokalnim izborima pasti na dupe ili na tjeme.
Jasno je da Esdepe gubi svoj ugled među biračima i taj opšti odjek se teško nadomješta, teško vraća i teško sprječava. Jer, lolalni izbori su izbori sa mnogo strina i tetaka i tu ne pomaže opšta priča Ministarstvo za Čovjeka i slično.
Pad Esdepea je posve izvjestan ali je bitno kakav će i koliki biti i gdje će biti razmješten. U Republici Srpskoj neće moći uraditi ništa jer je to potencijalno njegovo biračko tijelo malo i okrenuće se čvršćim nacionalnim igračima. I u Federaciji. Borba za ministarstvo inostranih poslova neće niko prepoznati kao bošnjački nacionalni interes. Ako ne padne značiće to da Esdea i Esbebe nisu ništa radili na svojoj organizaciji na terenu.
Bitno je i to kako će Dva Hadezea zaposjesti teritorij jer biračko tijelo i u mješovitim općinama prepoznaje da je borba za Hrvatski Politički Interes bila dosljedna i uspješna. Bitno je i to kako će Esdea raditi sa svojom organizacijom na terenu da bi povratila uticaj i izašla ispod plašta Države za Čovjeka. To je, možda i najupitniji segment jer Fahro Esbebe udara medijski i organizacijom na terenu a Kim tuče federacijski i držanjem javnih preduzeća i uopšte javne moći. Zaključujem da je Esdea u velikoj opasnosti i lokalni izbori se mogu pokazati kao posljednja prilika.
Veliki Čovjek Za Državu, Kim Zla Tko, neosporno je izgubio formiranjem Savjeta ministara. Ako je već htio da bude faca na seoskom prelu, sa pumpom za bicikl i niklovanom šnalom za desnu nogavicu kako mu lanac ne bi ukolomastio hlače, trebao je nakon izbora, čim se digla buna dva HDZ, a on dobio na poklon Vladu F od Ohaera i Nekih Ambasada, otići u opoziciju izjavivši Neću da budem Trećina Nacionalnog Kolača. Tada bi mu još neko i povjerovao.
Ali sve ovo ne znači da je odustao od svoje bošnjačko-hegemonističke politike pod plaštom Esdepea. Čekaće sljedeću priliku, 2014. Da pripremi i provede udar i na BiH.
Stoga je važno da ga se slijedeće godine sasiječe na lokalu.

CERIĆ – ZUKORLIĆ KORPORACIJA
U predvečerje najbratskijeg rata Ovdje, otkako su ga Turci nazvali Balkan, djelovala je jedinstvena formula koja je alhemičarski sprezala skrajnute politikoide, javnosne izdrkavače uopšte, iskompleksirane ljekare, pseudotuberanske književnike, utrapljene rodoljube, kurčeve junake, bizmismene, lopove iz oslobođene koride Markovićevih liberalizacija i klasične kriminalce.
Međutim, nije se iz toga stvorilo zlato nego čedo jedinstvene nacionalističko-kriminalizovano-parazitske političke nomenklature koja je uništila sve što je komunizam krvavo stvarao skoro pola stoljeća. Rodile su se Pare i Mržnja. Pare su, dabome, lopovske a mržnja je, jakako, narodna. Kolika je Mržnja, jasno je iz aktuelnih tekstuljaka. Neki Erol iz Amerike piše o tome šta je Dodik u trouglu Amerika – Ankara – Doha, SGJ, a neki Radio Emir piše o tome kako se muslimani u Banjaluci živi ne čuju. Kao i Jermeni u Istanbulu. Kao i Jevreji kod Itlera, dodajem ja. Mada su Oni to već dodali i neistorično se uvrstili u Velike Svjetske Žrtve, samo od Krvave Srpske Ruke, SIJF. Fašističko.
A Srbi u Sarajevu svaku noć dižu graju i galamu, ruše izloge zato što je izgubilo ili pobijedilo njihovo FK Sarajevo, pa nevladine organizacije spavaju u vrećama pred Ohaerom i čekaju da predaju zamolbe Visokom Predstavniku da uputi blagougodni pozivčić Srbima, koji su, poznato je, većina u Sarajevu, Sarajevu Zlatan-age a ne Asima Ferhatovića, da barem jednu noć ne galame po Sarajevu, da bi ljudi mogli da spavaju. Jer, rano idu na posao u Zajedničke Organe.
Stranački sastanak te Sprege, bilo kojeg nacionalnog mirisa i okusa, tekao je, otprilike ovako. Znači, svaki dan pet saopštenja protiv onih Političkih Pedera i protiv onih Antinaših iz inostranstva, svaki dan smijeniti Pedere i postaviti pet Naših na direktorska mjesta, svaki dan u skupštini govoriti pet sati. Imal ko šta Razno. Ja sam dao pare prvog dana kad je Stranka osnivana i stalno dajem. Kad ću dobiti dozovolu da uđem u Preduzeće. Tišina tamo. Mi vodimo politiku. Vi ste donatori.
U međuvremenu Sprege su doživjele različite sudbine. Neke su izgubile vlast, kao SDS, pa se morale umivati, godinama, ko mačak na ogradi. Neke su doživjele Sanadera pa opet izgubile Vlast. Neke su dobile Člana P, pa im Fahro, koji nije ušao u Spregu kao Donator, nego ušao u Politiku kao Oblakoder, svaki dan nabija na nos njake pare. Pare, Bakire, Pare. Ako čuju oni iz zagrebačke advertajzingice, biće I Bakir i Pare,
Danas pratim mog omiljenog junaka iz Hiljadu i jedne Moći, Prečestitog Cerića. Zajedno sa Muazukijem, pitali neki Ko ti je Muazuki, Muarem Zukorlić, Muazuki lijepo zvuči i pogodno za Ajatolah Muazuki, na primjer, osnovao Bošnjačku Nacionalnu Fondaciju.
Sjatili se tu Bizmismeni iz Hrvatske, BiH i Sandžaka, sve nezavisnih zemalja u 3LPM, i uvijek spore Dijaspore. Oni će da prilože pare za Nacionalnu Stvar. Dobro, usput su potpisale protokol asocijacije bizmismena Tešnja i Sandžaka. Što je ravno ujedinjenju NYSE i Deutsche Börse.
Muazuki je je naglasio da Bošnjaci moraju sami da nađu način da zaštite svoje nacionalne vrijednosti i zaštite sebe i svoju djecu od novih stradanja i genocida. A tu su nezamjenjive Pare. Veli, od deset miliona Bošnjaka u svijetu, deset hiljada može da da po Sto Eura za Nacionalne Vrijednosti. Da ga čuje Termin Nikšić, uzeće ga, uzeće ga, za Ministra Finansija i Para.
Cerić je naglasio da Bošnjaci, & BNF & BANU & MINA, moraju graditi BiH kao Matičnu Domovinu u kojoj će moći iskazivati Puninu nacionalnog identiteta a u kojoj će biti zaštićena prava svakog naroda i građanina. Kao Srba u Hrvatskoj, dodajem.
Sad, promatram kako bi se mogla završiti ta tvrda vjera između Vjere i Para. Kao i svuda gdje se upletu pare. Krvavo, usrano i tragično. Jer Self Cerić i Muazuki, stvaraju, u stvari, jedan paralelni sistem. A paralelni sistemi su uvijek na ivici regularnosti i zakonitosti. Oni ne priznaju države u kojima su. Oni stvaraju mutantno samorazmnožavajuće biće koje će imati unutrašnje zakone, logiku i pare. To je poruka i političkoj artikulaciji Bošnjaka. NisteNiZašta.
Kako ne voli da pročita Bazdulj, Vrijeme će pokazati.

DVOSTRUKA IGRA GENOCIDA
ili ODBRANA TURSKE

I POSLJEDNJI DANI BOSNE
Sarajevska medijska, politička i intelektualna sinija dobila je novo jelo. Odbrana Turske. Cijela storija bi se mogla, jednog dana upriličiti i kao posebna dramska teatralizacija pod nazivom Odbrana Turske i Posljednji Dani Bosne.
Pošto je Dodik izjavio da će Esenesde predložiti u PS BiH zakon o kažnjavanju negiranja genocida nad Jermenima u tolerantno davno doba kraha Otomanskog carstva, sve se živo sjatilo na branik Turske.
Tako su tradicionalne velike Sarajevske teme, Džeko pišao dok je Siti pobijedio, Banjalučke korpe za otpatke koštaju 207,32385664860088 KM, dok BiH nema budžet, Luda Srpkinja bošnjacima u logoru vadila oči kukakama, Zločinac Batko tukao muža joj čizmama, Gdje oženjeni Javni Srbi varaju žene, Dodik provodi koncept Velike Srbije, Velike Rusije i Velikog Karadžića... potpuno potisnute u drugi plan.
Ahvaz je čak zametnuo i veliku temu Fakir Bakir i posvetio prostor Dodikovom napadu na Tursku koja je, poznato je, lider na Balkanu. Tu se prijetilo i činjenicom da je Turska prvi partner Amerike, da Obama podržava svog Prvog partnera, da Turska ima status najpovlaštenije nacije na Balkanu, dodajem ja. Samo što nije rečeno Turska ima pravo da jebe nahnu Jermenima i Kurdima, u posljednje vrijeme i Izraelu, šta se vi iz Banjaluke.ba javljate.
A onda je potegnut i ključni, intelektualni faktor. Izvjesni prof na Odsjeku za historiju, STJ, Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Zijad Šehić, objašnjava čitateljluku kako ni dvadesetak zemalja nije priznalo genocid nad Jermenima a kako je stvar sa srpskim istrebljenjem u Srebrenici potpuno jasna. U Turskoj je tada, kaže Šehić, bio rat i ljudi su sa obje strane nastradali. U Srebrenici, velim ja, nije bio rat, s jedne strane su bile srbohorde koje se hrane živim ljudskim mesom i malo prodimljenim kostima a sa druge strane go i bos, naoružan samo praćkom i čeparom, Naser Orić, koji je jedva spasio glavu u zadnjem trenutku i otišao u Sarajevo.
Pošto Sarajevski milje BiH shvata kao jednu, svoju, dabome, Ćaršiju, red je, mislilo bi se, da se najprije bude dobar sa svojim insanima u Ćaršiji, pa onda, polahko, proširuješ dobrotu do drugih ćaršija. A ako stalno budeš dobar sa drugim ćaršijama da bi neke insane istjerao iz Svoje Ćaršije, jednog dana će insani pregraditi avliju. A Ćaršija će, bezbeli, prnuti u ćabar.
Ta dvostrukost bošnjačke političke, javne i intelektualne scene, ali dvostrukost prema svemu, onemugućuje bilo kakav dogovor o unutrašnjem poretku i vanjskom kolosijeku BiH. Očito je da sarajevska medijska, vjerska i politička satanizacija Srba i Republike Srpske dobija novog saveznika: Promovisanje Turske kao Velikog Brata, Prvog Partnera SAD i Obame, koji će u BiH riješiti sve probleme iz neostvarenih želja Sarajevskog političkog kruga.

IZMEĆARI VELIKOG
VOĐE KIM ZLA TKA
Fra Petrica Jeleč, Veliki duhovni vođa Velikog pokreta sarajevske SDU, Socijaldemokratske Unitarizacije, najpoznatiji fratar među Zlataganovim ljepotanima i najveći ljepotan među muškobanjastim propovjednicama Sarajokokotline, dao je 486. Veliki Novogodišnji Intervju.
Frape Trica je, po narcisoidnim fotkama, da ne znam, kladio bih se, turbo-folk zvijezda Diskotona, iz 78. g. koja ima jedan ili dva hita, Četiri fratrića idu s Trebevića, hit-singlica, prodana u platinastom tiražu, i koja kosu pere voluminoznim šamponima a svaku dlaku polira pastom za rostfrajne i niklovane cijevi.
Politički, to je jedna vrsta troske u Topionicama Lažnih Ideja, odbačena na otopišta, koja se, s vremena na vrijeme, odvozi na deponije jalovine.
Folklorno, poznat je kao pomni čitalac ideja i ideologije Rajka Vasića, tajnih poruka Džona Mejdžora, vojnih konstatacija generala Stipetića i tekstova Dražena Pehara.
Zalizani, i izlizani, Sarajski Propagandist Naše Zemlje, unitarne, lijepe gizdave, meni je znimljiv samo po tome što se u svojim izjavuljcima zalaže za ukidanje Republike Srpske, američku političku intervenciju u BiH i oktroisanje vlasti na nivou BiH po formuli nelegalne, hegemonističke i neustavne vlasti Federacije.
Radi se o političkom programu Esdepea i Velikog Vođe Kim Zla Tka, koji je, iako pokušajno provođen u vrijeme isporuke Gvantanamaca, pa i sada repriziran kroz vladu Raščupanog Štrumfa Termina Nikšića, odbačen na otpad propalih Bosanskih Političkih Ideja.
Veliki Vođa Kim Zla Tko, i njegovi izmećari poput Fra Zvijezde Diskotona, u skladu sa vremenom u BiH, kao i Tači sa Katoličkim Božićem.

ЗНАМ, МНОГИ БИ,

НАРОЧИТО

У ЕУРОАТЛАНТИДИ,

ВОЉЕЛИ ДА

МИЛОШЕВИЋ ЈОШ ХОДИ
Кадгод нема Вијагре, или кадгод нестане Билобила, па забораве гдје су метнули Вијагру, да им се Кврган дигне на Србе, они им на врат навуку Милошевића. У задње вријеме, кад чујем кораке иза себе, окренем се, да није Милошевић, СМЈ. И, јебо ги он.
Кврган се нарочито диже, или им га неко диже, иноземним унитаристима и туземним Уживаоцима Жртвених Опијата. Сарајевским политичко-интелектуалним шићарџијама.
Одавно је јасно да Валентин Инцко, као и сви високи представници прије њега, осим Карла Билта, стоји и дјелује на бошњачкој, сарајевској и унитаристичкој страни.
Сада је, међутим, у интервјуу бечком Куриру, почео и да прича и размишља бошњачким језиком сарајевских ратних унитариста и обмањивача. Рекао је да отцјепљење Републике Српске није могуће јер би то био постхумни успјех Слободана Милошевића и исплативост етничког чишћења.
И Новак Ђоковић је постхумна награда Слободану из Пожаревца. И отцјепљење Косова је награда Милошевићу.
Вријеме је да се Инцко, и други, упозоре да престану Републици Српској и Србима овдје непрестано товарити на врат Слободана Милошевића. Срби су овдје живјели и прије Милошевића, постоје ископине о томе, и имали своје, искључиво овдашње, политичке, националне и економске интересе. Срби су прије Милошевића држали трговачки свијет Мостара, касније и Бањалуке. Господска улица у Бањалуци, у комунизму позната као Улица Веселина Маслеше, Милошевићевог Србина, јелде, звала се Господска. По Србима.
Да се питало Слободана Милошевића, а нарочито да га се овдје слушало, Републике Српске не би било ни у забиљешкама интернационалних мајстора деструкције.
А што се тиче етничког чишћења, и та флоскула је типична бошњачка, сарајевска, унитаристичка пропаганда. Припадници трију нација у БиХ нису могли да живе заједно и то не можете нико, па ни Инцко, звати етничким чишћењем за које су одговорни Срби.
Срби, Хрвати и Муслимани су се Етнички Рашчистили. Хрвати и Муслимани су били братски позастављени у Федерацији, сијамизирани у Вашингтону, еј, па је и тамо дошло до тог Етничког разгеографисања. Да није Милошевић.
Сва историја је Историја Етничког Чишћења. Све државе Европе настале су окупљањем својих са својима. Ни једна земља се не зове Грађанија, Осталија, Можекакохоћешонија... већ Француска, Турска... падоше ми на памет јер се нарочито воле.
Инцку могу само да поручим да о Републици Српској, ако не може својом, не размишља ни бошњачком главом. И не гата о томе да је распад Социјалистичке Федеративне Републике Југославије завршен.
Још ће маховине са Инцковог Надгробног поотпадати док се тај распад заврши.

POSLJEDICE
POLITIČKOG
ISLAMA
Politički Islam u BiH, u njenom muslimanskom dijelu, ne može samo da se smatra spojem tradicije i odgovora na nova vremena. On se ovdje mora gledati i kroz prizmu njegovih posljedica.
Posljedice takve politizacije, koja ovdje nije tekla kao u nekim drugim islamskim geografijama, relativno organizovano, prirodno i konzistentno, nego anarhično, militantno pa često i zločinstveno, vidljive su po vjeru, po muslimane, po kolektivitet u nacionalnom, političkom, interesnom i savremenom smislu.
Evidentiram neke:
• Podvojenost. Neka vrsta priručne šizofrenije u svim segmentima. Recimo, profeser Rešid Hafizović sa Fakulteta islamskih nauka, upućuje jasne kritike strukturama Islamske zajednice ali smatra da Srbi imaju ubilačke gene. Kad je, dakle, takav haos u glavi jednog intelektualca, kakav je zapeljaj mozga kod običnog Nosioca Zlatnog Ljiljana.
• Vehabizam. Već pomenuti Hafizović je izrekao jednu katastrofičnu tezu. Vehabije ne dolaze više po našu djecu, oni dolaze po tapiju na našu zemlju. Možda je stanje ipak nešto optimističnije. Ali činjenica je potpuna da su vehabije, koje ne treba gledati samo kroz Jašarevića i njegov Pokazni Terorizam, niti kroz bugojanski eksploziv, preplavile Islam ovdje. Vehabizam je sastavni dio Islama. Uzalud Hafizović kritikuje taj oblik kratkopantalonog i kratkointelektnog pokreta, govori da su to izmislili Englezi, jer Vehabizam potiče odavno, od ibn Abdulvehaba i njegove saradnje sa plemenom Sauda koje vlada još i danas i koje produkuje Vehabizam za cijeli svijet. Vehabizam je dobro uprijemljen od Islamske zajednice i on se odavde više ne može iskorijeniti.
• Destrukcija demokratskih procedura. Demokratija, demokratske procedure, transparentnost, socijalni aspekt, nisu stanovnici, ni podstanari čak, Islama. Islamskim zemljama, mnogima, caruje apsolutizam, diktatura, neravnopravnost. Politički islam u BiH ruši proceduralnost, institucionalnost i ravnopravnost jednako kako vehabije ne priznaju sudski sistem i ostale uzusne sisteme države. Najvidljivija Destrukcija Demokratskih Procedura jeste Vlada Federacije. Nelegalna i neustavna. Istvoremeno je i primjer nacionalne neravnopravnosti. Ostaje još samo da vidimo da sin Nermina Nikšića jednog dana naslijedi oca na mjestu predsjednika Vlade pa da islamska mračna neproceduralnost bude potpuna.
• Žrtveni nacionalizam. U BiH je proces stvaranja nacije kod muslimana bio izuzetno komplikovan. I još nije završen. Deklarativno Bošnjaštvo to ne garantuje. U cijelom Islamu vjera nadvladava naciju a ovdje se one miksaju prema dnevnim političkim potrebama. Vjera i Nacija kod muslimana u BiH su naročita vrsta mljevenog mesa zasijanog bacilima nacionalizma. Taj nacionalizam nije prirodan. Prirodan je onaj nacionalizam koji je vezan za naciju. Ovaj, vjersko-nacionalni je derivatni, kancerogeni, mutantni, i tim manje kontrolan, manje predvidiv, manje evropejan i manje civilizovan. Njemu je imanentna agresivnost koju crpi katkad iz anarhične popolitikovane vjere, katkad iz prevjerene nacije. A sve to garnirano sa tradicionalnim vrijednostima Islama da muslimani ne žive sa drugima na istom, njihovom području.
• Nesigurnost. Kompaktan islamski svijet se temelji na sigurnosti koja ponekad graniči sa učmalošću, ustajalošću i konzervativizmom. Ovdje, u BiH, ta sigurnost je nestala sa najezdom na Mirnog Muslimana Bosne i zahtjevom da se on pretvori u Ratnika, u Šehida, u Osvetnika, u Žrtvu. Evropsko, zapadno i hrišćansko okruženje pospješuju tu nesigurnost pa je realno očekivati deformitetna kolektivna ponašanja koja ne moraju samo da se artikulišu kroz vehabizam i terorizam.
• Nepouzdanost. Politički islam u BiH, kojeg možda treba označiti kao Političko Vjersko Bošnjaštvo, pretjerao je u pragmatičnosti koja je paktirala sa svima kako bi prošla proces Alijinog Žrtvovanja Mira zbog BiH. U paktu je PVB bilo sa Hrvatima i Ustašama, sa Amerikancima, sa Al Kaidom, sa Terorizmom... mnoge od tih paktara PVB je napustilo u pretvorilo ih u neprijatelje. To Srbima i Hrvatima u BiH sugeriše da je nesigurno držati se bilo kakvog dogovora sa Političkim Vjerskim Bošnjaštvom.
• Islamosmjernost. BiH je evropsko područje. A i okružena je potpuno hrišćanskim svijetom. PVB se, međutim, ni za šta ne obraća Evropi, nekoj evropskoj sili, EU, više ni SAD, nego islamskim zemljama. I to za sve, od privredne, finansijske, političke i krajnje banalne zahtjevne sfere, do poziva na miješanje u unutrašnje stvari BiH i proskribovanje srpskih lidera. O vjerskom segmentu da ne govorimo. Posljednja Islamosmjernost bila je Cerićev zahtjev da se Dodik u islamskim zemljama proglasi Nepoželjnom Ličnošću. To je, Islamosmjernost, znak potunog autizma i autogetoizacije koja će dovesti do neizlječivih kolektivnih trauma i modifikacija kolektivne svijesti muslimana.
Dakle, avantura sa Žrtvovanjem Mira za BiH, još traje. Još nije sazrelo vrijeme da se podvuče crta i saberu štete i posljedice.

ISLAMIZAM

I POLITIČKI ISLAM U BiH
Bez obzira što Islamska zajednica BiH odbija da je se poistovjeti sa političkom organizacijom ili političkom strankom, a u sljedećem pasusu doslovno saopštava “Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini će kontinuirano i beskompromisno ukazivati i protestirati protiv kršenja prava Bošnjaka muslimana, omalovažavanja i stigmatizacije islama i muslimana, te tražiti načina da se osigura poštivanje prava muslimana i dostojanstvo islama i islamskih vrijednosti. To je njeno ustavno i moralno pravo i obaveza, bez obzira da li se to nekom sviđalo ili ne.”, ona je danas neprikosnoveni generator Islamizma i Političkog Islama, ne samo u BiH.
Islamizam i Politički Islam su neosporni akteri političke sfere. Njegovi protagonisti su političari kolikogod bili zaodoreni vjerskim uniformama. Službenici Islamske zajednice govore o progonima Bošnjaka, o jednom čovjeku – jednom glasu u Mostaru itd. I sve su to političke kategorije i političke borbe. Da li su svi Bošnjaci u Hercegovini aktivni, praktikovni, vjernici. Pa čak i ako jesu njihovo vjersko biće se mora odijeliti od politilčkog bića i političkog interesa. Ako ni zbog čega, onda zbog toga što postoje političke stranke, parlamentarizam, izvanvjerovni zakoni, propisi i procedure. Postoji kakva, takva država koja još nije zamijenjena crkvom ili Islamskom zajednicom.
Politički Islam je u BiH stupio na scenu odustajanjem Fikreta Abdića od najvećeg broja glasova tadašnjih Muslimana i muslimana i predajom tog mjesta Aliji Izetbegoviću. Fikret je, bez obzira što je hodžin sin, bio politički predstavnik Muslimana pa i građana, a Alija je bio vjerski predstavnik Muslimana i muslimana.
Taj defintivni prelazak Muslimanske vjere, kako se može označiti dotadašnji ispodkomunistički, porodični Islam, u Islamizam i Politički Islam zakovan je vezivanjem zastava sa ljiljanima i zastava sa šahovnicama. Jer, SDA je već sa Alijom na čelu bila vjerska stranka, poslije je i takozvana Armija BiH bila vjerska vojska, itd. HDZ BiH, pak, bio je čista politička organizacija sa teritorijalnim pretenzijama prema cijeloj BiH.
Alijina teza o tome da muslimani ne mogu da ostvare svoje društvo ako nisu sami i ako se ne organizuju po svojim zakonima, te islamizacija političke stranke, vojske, uvođenje vjerskih običaja u državne i demokratske institucije, osnovni je postulat Islamizma ovdje. Islamisti smatraju da Šerijat, Islamski vjerski zakon, mora biti osnova za sve zakone u društvu.
Ciljevi Islamista su uvijek politički a ne vjerski.
U BiH je Islamizam nastojao od samog početka da Islam stavi na mjesto pojedinca kao građanina, kao pripadnika naciji, na mjesto Naroda, na mjesto Zapadne Demokratije, uopšte, na Čelno mjesto svega. Dugoročnim razaranjem političke artikulacije koja je postala ovisna o Sisi Gotovanstva, koju su obilato pumpali dijelovi međunarodne zajednice i manipulatori, nesposobnošću da SDA preraste u klasičnu političku stranku i nemogućnošću da tobožnja moderna, lijeva i multietnička SDP artikuliše političke interese Bošnjaka, ne muslimana, otvorio se prostor za politički angažman Islamske zajednice. Tog prostora je bilo i za druge dvije vjerske zajednice ali su one same, i rast političke scene, učinile da se povuku u svoje duhovne transverzale. Koliko, toliko. Na sceni je, u punom sjaju, ostao Reis Cerić koji je preduzeo klasične političke akcije i u BiH, i izvan BiH, i prema Bošnjacima, i prema Muslimanima, i prema strancima, i prema Evropi, i prema regiji.
Pa i ovo što saopštava služba Rijaseta, znači to.
Islamizam je politička ideologija koja spaja moderni muslimanski identitet, grupni i pojedinačni, i pripadnost tradiciji. Kod pravoslavaca taj spoj se ispraznio, kao neka vrsta vjerskog elektriciteta, naglim i masovnim slavljenjem slava i krštenjem bez držanja na krstu jer je krštenik imao i mnogo godina i mnogo kilograma. Dalje nije bilo potrebe da se ide jer su Pravoslavci već imali i grupni i pojedinačni identitet. Muslimani su manjkali u tom identitetu, naročito u kolektivnom. I u taj prostor je ušla Islamska zajednica. Dok je Politička Muslimanska Zajednica lutala od Bošnjaka, Bosanaca, Muslimana, Multietničara, Građana…
Iako je ušla u taj prostor nije uspjela da provede proces da Nacija zamijeni Religiju. Naprotiv, Islamska zajednica čini sve da Religija, Islam, Politički Islam kao ideologija, pokrije i vjeru, Islam, i naciju, Bošnjake i Bosance.
Treba pri tome, ovdje u BiH, imati na umu da je Islamizam u svijetu, globalni odgovor na zapadno vladanje, kolinijalizam, energetizam, svakovrsni getizam. Stoga i vjerska i politička faktorija kod muslimana u BiH neprestano insistira na agresiji, okupaciji, genocidu, pokoravanju, velikosrpskim hordama i pohodima, jer to je u svijetu, oprobano, već proizvelo nacionalizam kod muslimana. Islamska zajednica BiH je sada u sedlu Muslimanskog nacionalizma, mnogo više nego u sedlu vjerskog preporoda i kolektivizacije vjere.
Kako piše Tarik Kulenović, Zagrepčanin, 2006., BiH, kao i Sudan, Malezija, spada u zemlje u svijetu sa relativnom muslimanskom većinom i ima nekoliko mogućnosti:
• Stvaranje pluralnog društva
• Dominacija muslimanskih zajednica silom
• Dominacija muslimana parlamentarnom kontrolom
• Raspad države na etnoreligijske kompaktne države
Vjerske zajednice u tim mogućnostima ne treba da učestvuju. Ako je vjera od Boga, nije od Čovjeka. Ako je poslana Čovjeku, nije poslana Zlu. Ili, barem, nije poslana Politici.
Dabome, da pošteni gledač stanja prepoznaje šta se od ovih mogućnosti praktikuje, ili pokušava, šta se ne dopušta, za šta se ko zalaže i šta se čime uslovljava, odnosno šta šta produkuje.
Ako su muslimani i vjerska, i politička, i nacionalna većina, većinske su odgvornosti za civilizovane i humane mogućnosti među ovima. Odnosno, za načine.
Cerićevo djelovanje, kao Konjanika Političkog Islama u BiH, ne sugeriše da se ta odgovornost konstatuje.
Ofanziva koju on i službe IZ poduzimaju u aktuelnom višegodišnjem političkom mozaiku, nisu samo prizemno upravljene ka izborima na čelu IZ, nisu samo motivisane “sređivanjem” stanja i pomirbama u susjednim muslimnskim područjima.
Cjelokupnu aktivnost treba gledati kroz prizmu Prelomnice na koju je dospjela BiH, krahom Stopostotnjaka, krahom SDA kao nacionalne stranke, nesposobnošću SDP-a da iz aktuelnog dejtonskog mozaika i politikg miljea izvuče praktične političke koristi i formuliše ineterese svojih glasača, krahom unitarizma i centralizma i pojavom težnji za hegemonizmom, kod Većinskog Sarajeva, nad Srbima i Hrvatima i defintivnom propašću politike Ukidanja Republike Srpske Svaki Dan.
Ta Prelomnica može odrediti jednu od pobrojanih mogućnosti. U odnosu na njih odredio se i Dejtonski sporazum. Radi se o tome da se i on pokušao, i pokušava, srušiti kako bi se tiho instalirala Islamska Republika.
To je problem BiH, a ne ideologija Rajka Vasića.

KAKO RIJASET SKENIRA IDEOLOGE
Rijaset IZ se upeo iz petnih žila da analizira moju političku filozofiju i ideologiju. To može da mi godi ali može i da mi se gadi. Jer, u tom totalitarno-političko-istorijsko-optužničko-presuditeljskom morbidijumu ima svega samo nema Čiste Riječi Vjernika. Ponekad odgovarajuća služba Rijaseta polemiše sama sa sobom, ponekad me deklariše metom a ponekad potura ono što nigdje nema u mojim tekstovima.
Stoga dajem samo neophodne opomene.
• Ne opravdavam genocid nego tvrdim da nije ustanovljeno da je izvršen. Ne prihvatam da Srbima kalemite i buduće genocide, pošto smatrate da ste im jedan već natovarili. I podsjećam da tema moje rečenice Zemlja je neosprono hrišćanska, nije nikakav genocid.
• Cijenim tvrdnju da su časni preci, prije dolaska Islama živjeli Ovdje. Iz čega proizlazi da su Hrišćani primili Islam. Nisu, dakle, kako kaže Služba Rijaseta, neki primili Hrišćanstvo a neki Islam. Nije to bila samoposluga. Nekima je Islam krvavo naturen.
• Kršćanstvo i Kršćane i ne možete proglasiti uljezima ni na Balkanu ni u Evropi. Ni ja nisam Islam proglasio uljezom. Dabome da imam riječ za to. Ali ne prihvatam da može da traži BiH za sebe. I da Hrišćani odu i ponesu samo blato na cipelama.
• Odbijam da budem odgovoran za izgrede nad vjerskim objektima IZ ili nasilje nad pripadnicima Islama, za izjave, za Mladića, za četnike, za pokrštavanje muslimana. Razmotrite i druge odgovornosti za te i druge događaje. Razaberite koliko je čije učešće u Ukupnoj Mržnji Ovdje. Nikad nije bilo da je jedan uvijek prav a drugi uvijek kriv. Politički i vjerski predstavnici muslimana su bili za razbijanje Jugoslavije. Ja nisam. Dobili ste ono što ste razbili. BiH sastavljenu od Republike Srpske i Federacije. Dobro ste dobili. Cerićev zahtjev da i muslimani treba da imaju svoju državu kao što su Slovenci, Hrvati i drugi dobili svoje na razvalinama SFRJ, ne samo da je Politički Islam nego je Politički Genocid nad druge dvije nacije u BiH. Dakle, učestvujete u spirali mržnje. Nakon takve izjave poglavara najbrojnije vjerske zajednice, očekujete da zamrem, da onijemim. I Srbi svi.
• Na svom blogu ne pišem kao “generalni sekretar”.

NEMA VIŠE DRŽAVA NA POKLON
Ti meni Efendijo, ja tebi Vojvodo. Prečestiti efendija Cerić, u daljem tekstu Efcer, obratio se Visokom predstavniku, Vojvodi Incku, u daljem tekstu Vojin, sa novogodišnjom čestitkom, u roku odmah, u kojoj zahtijeva Katul Ferman za Vasića Rajka, KMM. Kukala Mu Majka.
Prethodno sam odaslao neki redak na temu Hrišćanstva. Dokurčila mi, više ta mutnaetničnost, to građansko proseravanje, to sarajevsko idealiziranje smrdljive Miljacke, to ispodfesno moralisanje i popovanje svemu i svakome, pa ga zašiljim, plajvaz, i pokažem da mogu svaki dan. Neku izjavu da dam.
Kao, svi treba da uljudno, proeuropski, multidudučki da šutimo i ne vidimo da se radi o drugoj najezdi Islama na Evropu.
Ali. Evo šta sam rekao u jednom tekstu na blogu, povodom Blata na cipelama, klasičnog Političkog Programa Esdea, uz napomenu da to nije bila klasična izjava nego polemika sa imbecilnim saopštenjem jedne stranke u razgradnji.
A što se tiče Blata Na Cipelama. Bosna i Hercegovina je hrišćanska zemlja. Staro Hristjansko Zemlje. Samo Sablja i urođena slavenska i hrišćanska tolerancija omogućile su Islamu da ovdje opstane vijekovima.
Za sve te vijekove, pokazuje to esdeaovsko blato na cipelama, nisu primili ni ajet tolerancije. Kao i cijeli Islam što je nema.
Efcer se obratio Vojinu imputirajući da sam rekao Država je hrišćanska. I da Vojin zaviri u Dejton pa da saopšti. Rekao sam Hristajansko Zemlje, imitirajući staroslavenski jezik, usuprot starootomanskom. Ali reći ću i za Državu, polahko. Dođe vrijeme, sve se preokrene.
Efcer Gotovan bi da mu neki Stambolcar, Car na Miljacki, Sirota Vojin, dadne sve. I Naciju. I Državu. I Vjerski Prijestol. I Jezik. Uzmi, Ago, šta ti drago, ali ne diraj tuđe.
Efcer govori srpskim jezikom, kao i svi muslimani u BiH, kao i svi Bošnjaci. Nemam ništa protiv da ga zove Džrdžrskim jezikom, ako će to pomoći. To što kroz Zemlje, Naseobinu, protiče Rijeka Bosna, a Bosna je stara otomanska riječ, JMM, nije dovoljno da se ljudi oko nje imentuju Bosancima i da se sva Naseobina zove Bosna. I da se svi klanjamo kad se kaže Bosanci Efendije Cerića. Ne postoji Bosanski Narod na kojeg se poziva Efcer u pismu Vojinu.
Ne postoji ni Država na koju misli Efcer kad kaže Zemlja. Država nije ničija. Zato i ne postoji. Postoji međunarodno priznat prostor između Srbije i Hrvatske.
I ključna strvar, iako je Efcer dobro zna. Ovuda je Hristjanstvo hodilo davnije davnina. Kada su se rimske vojske vraćale, tri, četiri stoljeća nakon Raspeća. U tim povratcima iz Jeruzalema, stiglo je i Hristjanstvo. Stiglo duhom. Nije stiglo na konjima krvavim i ljudima osabljanim. Kao što je stigao Islam. Nemam ništa protiv ni Islama. Stigao, ostao, dobro. Ali, prava vjera i prava ljudovitost nalaže: Budi miran u tuđem gnijezdu.
Ne može se sve prisvojiti. I Bogumuli. I Stećci. I Srbi. I Hrvati. I Koridor. I Sarajevo. Sarajeva mi je najžalije.
Samo čekam kad će glagoljica biti prisvojena. I Hrvatska ćirilica. I Ćirilo i Metodije. I Vuk. Nosio je fes, STJ.
Zemlja Hrišćanska je. Kao i sva Evropa što je hrišćanska. A na Zemlji Hrišćanskoj ima svega pod bijelim nebom. I neka ima. Ne vidim razlog da se zbog toga traži moja glava.
Ključna stvar. Nema više, dragi moj Prečestiti Efendijo, država na poklon. Nema ni jezika, ni nacija, vijekovi su potrebni za te stare, skoro izumrle zanate.
Ako je Kosovo bila Država Poklon, to ne važi za Tvoju Bosnu. To je bila nagodba. Dobro, priznaćemo otcijepljene Sloveniju i Hrvatsku. A vi ćete priznati Kosovo, kad dođe doba. Vidiš da je Frau došla da vrati dug, Prečestiti. BiH nije bila dio tog paketa. Ali. Alija je insistirao da žrtvuje mir. Pa, eto.
Zad imaš sto borbi. Za Državu. Za Naciju. Za Jezik. Za Zemlju. A dobro se zna da, ako može Vozdra na svećetir strane, ne može borba. I još protiv Rajka Vasića.

MERKELIZACIJA
Bez obzira što je Angela Merkel nekidan došla u Bgd, kod Predsidetelja, i rekla, mu, Najn Cimer Fraj, i što je, danas ili jučer, imala Tači Skrin na Kosovu, navijam za nju, Frau Steel, u borbi protiv Obama Libertas.
Upućeniji znaju da je u pitanju borba oko načina rješavanja finansijske krize u EU.
Angela Merkel zahtijeva Merkelizaciju, čvrstu disciplinu u zaduživanju. Obama preporučuje tržišnu slobodu i kratkoročne mjere kako bi se privukli Ulagači. Opaska autora: Ulagači su oni koji zavrću uši dok te finansijski pljačkaju, Investitori.
Razumijem da ni Merkel ni Obama, individualno, ne znaju mnogo o finansijama. Ali, mora se priznati da Frau zna mnogo o disciplini. I zato sam na njenoj strani.
Obama zna koliko su moćni Moćni u Americi i zato propovijeda uspostavljanje stabilnosti na tržištu i pridobijanje povjerenja Investitora, Ulagača.
Frau sa gađenjem gleda na Finansijsku Industriju Zapada i kada bi je neko natjerao da otvori logore, jamčim da bi to bilo isključivo za kreditodavce i kreditoprimce.
Frau, i Sarkozi, dobro znaju da EU nema instrumente koje ima jedna država koja ima jednu valutu, Kina ili SAD, iako o tome mnogi teoretičari razbijaju i svoje i tuđe glave i kucaju na otvorena vrata, kao i DSK, koji je nakon neuspjele klintonizacije, pušačenja, u Americi, u Kini držao predavanje baš o tome da EU nema stare državne alatke, sugerišući da je sve uzaludan posao i da Euro mora propasti, i, Frau i Sarkozi, primjenjuju ono što imaju u rukama. Disciplinu i nadgledanje zaduživanja.
Pored toga što im je to jedino ostalo, neodgovorno zaduživanje pokazuje da je Euro napadnut izvana i da teška boljka nije nastala iznutra, zbog Junajt Junajt Jurop. Zemlje ekonomske nediscipline i finansijskog neiskustva su odabrane u čoporu kao najlakše mete. Ulagači su znali da će prezaduživanjem dviju zemalja uzdramti temelje Eura i Eurozone. Nestabilne i neproceduralne demokratije, Italija i Grčka, prve su podlegle vegaskim peruškanim i mirišljavim gaćicama finansija i kriza se proširila.
Njemačka očito neće dozvoliti dalje zaduživanje. Niti inflaciju s kojom ima bolno iskustvo ali i znavši i ono što svako zna – da inflacija odnosi vlastite vrijednosti, produkte krvi i znoja, nekom drugom.
Još niko o tome ne govori ali i spor Obama – Merkel, gdje Obama insistira na kratkoročnim mjerama, stabilizaciji i ponovnom ujahivanju Investitora, Ulagača, u Eurozonu, kao i ostanak Engleske izvan Merkel Discipline, sugeriše monstruozni plan Finansijaša, iz vana, da se sruši ne samo Euro nego i Evropa.

DA LI SE KAMERON
BAŠ PRAVI ENGLEZ
Nakon što je Engleska odbila ući u zajednička pravila disciplinovanja i kontrole članica Eunije, kako bi se sanirala sadašnja finansijska i ekonomska kriza i preduprijedila buduća, a Sarkozi, na tom samitu, prošao kraj Kamerona kao kraj Turskog groblja, ostaje pitanje da li Engleska odmaže Evropi ili pomaže Americi.
Mada pojedini prekomorski autori iznose teze o tome kako je Odnos Amerike i Engleske pukao i kako se Amerika okreće Australiji jer Engleska ne može da odigra tu ulogu.
Obama je u ljubavi sa Australijom zbog razmještaja svojih snaga na njenom sjeveru. Tamo je, u korejsko-vijetnamskom trbuhu i na japanskom arhipelagu, odavno zasijan, ali i forsiran, strah od Vojne Kine. Zato se Čuvar razmiješta a Australija, zemlja ničega, postaje Partner.
Teza američkih autora, kako London nema takvo nešto za ponuditi Nebeskoj Demokratiji, pa ispada iz igre, više je propagandna prašina nego stvarno utemeljena tvrdnja.
Zbrajaju se, naime, kruške i jabuke. Engleska je ovdje Fuinansijski Igrač a Australija je tamo Igrač Vojnih Baza. Amerika je u Evropi geostrateški postigla što je mogla. I što su joj Rusi dozvolili. U Evropi nema tako brzorastuće opasnosti niti mogućnosti za nju, kao što je to slučaj sa Dalekim Istokom.
Ponašanje Kamerona prije treba gledati u svjetlu prikrivenog američkog igrača. Engleska je uvijek bila uz Ameriku. Nekad je i upravljala njenim odlukama. Iz petnih žila se, na primjer, upinjala da je opkoli propagandnom opasnošću od fašizma i nacizmna i da je uvuče u Drugi svjetski rat, znajući da se sama, sa Rusijom, neće oduprijeti pošasti. Možda je to bilo i posljednje upravljanje Amerikom od strane Engleske. Jer, nakon toga Engleska je uvijek podržavala Ameriku, čak i u gnusnom Iračkom ratu, Bler je trčkarao oko nogu Buša Mlađeg, kao mala bijela ošišana pudlica, znajući da mu lažu i da on laže o oružju za Masovno Uništenje. I znajući da će doživjeti Masovno Uniženje.
Obama je, mjesecima unazad, pritiskao Evropu da riješi krizu kao da je reaktor krize Ovdje a ne Tamo. Ja bih kurvanjski postupak Kamerona radije gledao kao Odmoć Evropi.
Jasno je da Finansijašima, čije je i srce i duša, ali i džep, u Americi, ne treba jedno jako valutno, i uopšte finansijsko područje, pored juanskog i rubaljskog. Engleska, možda, igra igru Valutnog Konja, znajući da evropska borba za Euro, bez Engleske može samo da bude duža i teža. Stoga je i Putin ponudio pomoć Eurozoni. Ne iz ljubavi prema Evropi, nego iz manjka ljubavi prema dolaru.
Budući finansijski i krizni događaji će pokazati da li je Engleska i sada Američki igrač, kao i dosad. Ali još ništa ne pokazuje da nije. Australija nije argument. Australija je samo malo veća od Kosova.