MRTVA JEDNA ADRESA
Sada je, valjda, jasno i Evropskoj Uniji da u Brdusinama Naseobine nema jedne adrese. I da je to sarajevska izmišljotina.
Saraj, Državotvorci, Patriote i Centrumaši, sve mi više liči na srednjovjekovne alhemičare. Četrnaest kilograma žarike, dva kilograma balege, kvalitetne a ne litane, i dva sepeta kore breze, kuvati deset dana, ohladiti i zeleno smeđu rjeđinu odsuti a na dnu će se pojaviti - zlato. STJZ.
Agresija, genocid, državna vlada, jedna adresa. Papagajiti dvadeset godina i eto Države. JJD.
Tako danas i Onaj Nikšić, predsjednik Nelegalne Vlade F. Mi ne trgujemo interesima države. Nije lud. Još uvijek je isplatnije trgovati Hrvatima. Htjeli su Državu napraviti od 8 miliona eura iz IPA fondova EU.
EU je ponudila neku crkavicu od 88 miliona eura za razne projekte u BiH. Republika Srpska, kao Strana Potpisnica, nije dala saglasnost na one koji jačaju nelegalno i neproceduralno ustanovljene tzv zajedničke institucije.
A onda je Nelegalna Vlada F odbila sve zbog Četiri Usrana Projekta i 8 miliona za Državu.
Briselaši će morati da se naviknu na dvije, tri adrese u BiH. I da kažu trima stranama da apliciraju. Pa kom obojci, kom opanci.
Jer tu Jednu Adresu izmislilo je Sarajevo. Što je, u stvari, druga adresa u BiH. Jer bi pare za Jednu Adresu otišle na bošnjačku, sarajevsku, adresu. Tamo gdje su institucije Jedne Države.
Dakle.
Došlo je do para.
A kad dođe do para, došlo je i do gaća.
Car Država je go.

OD EŠDAUNA DO PARTNERA
Dug je put u Naseobini prijeđen od činjenice da je ovdje djelovao Lošdaun, do činjenice da je on postao Lešdaun. Ali time nije ništa bilo riješeno.
U svim istupima vezanim za Ohaer, u posljednjih četiri, pet godina, zastupao sam tezu i iznosio zahtjev da to Antitijelo Međunarodne Zajednice treba da se zatvori a da Ovdje Evropska Unija otvori jako Predstavništvo koje će u partnerskom odnosu da pomogne Naseobini, takozvanoj Bosni i Hercegovini.
Danas je Sorensen, visoki predstavnik Evropske Unije, prvi nosilac te štafete, u Banjaluci izjavio da je došao da bude Partner.
Dabome, treba sačekati prve prinose tih javnih usjeva pa vidjeti da li je to tako. Ostaje sjenka njegove izjave da je Dejton prošlost koju je kasnije demantovao. Ostaje i nešto od starih alatki koje su koristili trećepozivci Međunarodne Zajednice – ako ovo uradite biće para koje smo spremili za Vas. I tako nešto je rekao u Banjaluci.
Molim Bez Para. Korupciju znamo sami da generišemo. Tako je Evropa, preko Lošdauna, govorila i za reformu policije. Samo je prihvatite, ukinite policiju Republike Srpske, eno, pare čekaju u hladnjačama na granici, da nahrupe u BiH. JMM.
Dolaskom Partnera, Ohaer se našao u Velikoj Nuždi. U Teškoj Situaciji.
Dok se ne dogovori njegovo izmiještanje, odazak u opozciju, raseljenje, smještaj u egzilu ili inkorporiranje u dijasporu, Ohaer može još nanijeti veliku štetu Naseobini. Nervozna situacija može prizvesti ishitrene i neartikulisane poteze. Mada ni dosadašnji potezi Ohaera nisu bili artikulisani i smisleni. Pri tome, opasnije može biti njegovo zakulisno, podzemno djelovanje od onog javnog i transparentnog.
Ostaje dilema da li će osteoporozni Ohaer raditi više protiv EU, i Sorensena ili za Unitarizaciju, Dedejtonizaciju i Sarajevo.
Ali, u jednako teškoj situaciji biće i Sorensen.
Nije lako ostvariti obećanje o Partnerstvu. Sarajevo ne poznaje tu riječ.
A u grešku će odmah upasti ako počne da se bavi konkretnim, prizemnim, pitanjima, od kojih Sarajevo odmah očekuje stvaranje Državne Države. Sorensen i EU moraju da se bave temeljnim pitanjima BiH i Dejtona i da ih podrže kako bi Naseobina, prije svega, opstala. Ako ih baščaršijsko, kaldrmaško, Sarajevo zatrpa sitnicama Ko Za Glavu važnim, od njega će ostati samo još jedan – dim. Kao i od svih dosadašnjih visokih predstavnika sarajevske Kancelarije Visokog Predstavnika.

USTAVNI SUD
MORA BITI
STRANAČKA PRIČA
Ako BiH misli da opstane, mora mnogo stvari promijeniti kako bi se Saveznost te države protezala, i formalno i stvarno, od početka do kraja.
To je slučaj i sa Ustavnim sudom.
Sadašnji Ustavni sud je nakarada. Obični otirač pojedinih voluntarista iz međunarodne zajednice koji s pomoću njega i njegovih odluka trguju sa Sarajevom. A pri tom je BiH, Naseobina, savezna država. Dejtonski sporazum je sporazum o Savezu država koje su dio svog suvereniteta prenijele na Saveznu državu kako ona ne bi ostala prosti Savez država.
I Njemačka je Savezna država.
Kako, dakle, funkcioniše njen ustavni sud. Kako je sastavljen. Kako ga biraju. Naročito je zanimljivo to ovih dana kada Bakir Izetbegović i Incko preko svog Ohaera brane sudstvo, pa i Ustavni sud BiH od naleta sa Jahorine. Republika Srpska je jasno, u sklopu cijele pravosudne anarhije u BiH, postavila i pitanje Ustavnog suda i njegovog apelacionog djelovanja, njegovog odnosa prema sudiji koga je birala Narodna skupština Republike Srpske, njegovog neustavnog uticaja na politički sistem i organizaciju države...
Ustavani sud Njemačke je mlad sud. Od 1951. godine. Ali je Njemačka uspjela da izgradi njegov autoritet i da ga postavi u rangu parlamenta, Bundestaga i Bundesrata, u rangu predsjednika države i u rangu savezne vlade.
Sud se sastoji od dva senata od po osam sudija. Radi i u plenumu ali radi i preko svojih vijeća koja se satoje od po troje sudija.
Suštinski je profesionalni i stručni profil sudija, njihov mandat koji može da bude do 12 godina bez ponovnog izbora ali ne može da traje poslije 68. godine života.
No, pola sudija bira Savezno vijeće a pola Vijeće zemalja. To održava federalnost njemačke zemlje a sudijama daje dvostruki legitimitet. Treba li ovdje da kažem da su sudije „našeg“, njihovog, ustavnog suda, stranci, nepoznati stranci u noći, pokupljeni s brda, s dola, s koca i konopca, i donijeli po zemlju samoubistvenu odluku o konstitutivnosti Svih Na Cijelom.
Praktičan način izbora sudija Ustavnog suda Njemačke odvija se u komisijama koje čine članovi velikih političkih partija iz Saveznog vijeća parlamenta i jedne ad-hoc komisije koju obrazuju ministri pravosuđa saveznih zemalja, Republike Srpske i Federacije, recimo.
Izbor u oba vijeća je dvotrećinski kako bi se spriječio prost i jednostavan uticaj partija na izbor. Ali sudska mjesta se dijele po paritetu. CDU/CSU i SDP su paritetne strane još od 1976. godine i imaju pravo da predlože po četiri sudije ustavnog suda. Tri od četiri mjesta popunjavaju partijske sudije a četvrto pripada neutralcu. Interni sporazum velikih partija omogućuje da po jedno mjesto pripadne manjim partijama.
Trojica sudija svakog senata moraju biti izabrani iz najviših saveznih sudova, upravnog itd.
Tu se i završava uloga partija jer ne mogu da utiču na rad sudija a oni, pak, ne mogu biti članovi nekog parlamentarnog vijeća, vlade i slično.
Stvar je jasna. Političke stranke su odgovorne za društvo i pred svojim biračima. Stoga su odgovorne i za Ustavni sud. Odgovorne su da funkcioniše pravno, pravedno i nezavisno. Stoga moraju da utiču i na sastav suda. I svako odstupanje od ustavnosti, nezavisnosti, pravednosti i pravnosti, ide na obraz stranaka. Stoga bi se stranke odgovornije odnosile prema Ustavnom sudu i njegovom sastavu. Ovako, sudije ustavnog suda, Onaj Simović, naprimjer, nikome ne odgovaraju. Brinu se o odgovornosti ko konj kad prevrne kola sijena.
Improvizacija, ešdaunizacija, voluntarizacija, sarajevizacija, bošnjakizacija, otjeraće Naseobinu u propast.
A Njemačka je tako blizu, da se prouči praksa. Kad se već ne vlada internetom i literaturom.

KONAČNO IM DOŠLO
- IZ GUZICE U BANKU
Nekunoć me zvao Obama. Zaboravio na vremensku razliku. Šta misliš, veli, da ja, mi, Amerika, osnujemo Državnu Banku. Pa, znaš da sam protiv tih kapitalističkih krvopija, još otkako mi je tata u trećem razredu kupio Kapital da čitam pred spavanje. Osnuj banku ali ne puštaj Ivanića u zemlju, prodaće je po cijeni bostana u avgustu. Dok si reko Teksas.
Poslije pročitam da Obama doista razmišlja da predloži osnivanje te Stejt Američke Bank, sa deset milijardi dolara osnivačkog kapitala. Vladajuća stranka bi, pretpostavljam, imenovala bord a nakon početnih kreditnih linija za infrastrukturu, jer to bi joj bila namjena, banka bi počela da samostalno posluje i ostvaruje nove prilive.
Koliko je bilo pogrešno da Ivanić ide na špijunsku specijalizaciju u Inglesku. Umjesto da je otišao u Ameriku na bankarsku specijalizaciju.
A nije morao ni tamo. U Evropi sva sila velikih kompanija i banaka u posjedu je država. Samo Ultraliberalna Bosna prodala svoje. Vidio Mujo da se konji potkivaju.
Jedno vrijeme je svaki strani pišonja galamio u medijima da je privatizacija neophodna. Neki seljani me pitali da li da privatizuju u poljske nužnike. Oni prekogranični seljani me pitali da na burzu metnu ćenife. STJ. Mediji, kako se sada zovu novinari na dužem kursu opismenjavanja, podržavali su tu akciju. Prodaj, samo prodaj. Nigdje kritičnosti. Veliki ekonomist, ekonomski učitelj Branislava Borenovića, bostandžija Ivanić, pokazno je prodavao ko izluda.
Tako dolazimo do ključne činjenice. Obama je za tri godine mandata shvatio da Stejt finansije ne mogu bez državnog vlasništva a Ultraliberali Bosne Ponosne su za dvije, tri godine, rasprodali i ćaćine čakšire u grobu.
Međunarodna zajednica nastanjena u BiH, uglavnom, tako je kumovala propasti Naseobine. Insistiranjem na privatizaciji za koju nije bilo uslova, stranci su ovdje svjesno produkovali propast i onoga što je moglo funkcionisati. Ali, to je najgore, direktno su uveli korupciju na velika vrata u BiH. Jer su omogućili prljavom ratnom kapitalu da se opere i legalno domogne vlasništva nad vrijednostima koje su stvarane decenijama. Neke je čak stvorila i Austrougarska. Kao Fabriku duvana u centru Banjaluke. Pa je, onda, u zlatno bostandžijsko doba rasprodaje, prodana kriminalcu koji sada čami u zatvoru. Taj prljavi kapital i još usraniji bizMismeni, u svoj vrtlog uvlače i administraciju, korumpiraju, upropaštavaju fabrike i proizvodnju, radnici ostaju bez posla, fondovi bez priliva a novinari na opismenjavanju svakog dana traže štrajkove i ulicu. Da se ruši, ruši, vlast. (Vidjeti Ateve, kad lišće opadne).
Da ima Bosne i Hercegovine, da je ima makar u Hasinoj Ćenifi, mnoge bi trebalo ulisičiti i suditi za veleizdaju. Ivanić bi mi bio prvooptuženi. Za njega je mali sud za panjeve.
Vlada Republike Srpske spašava neke sitnice. Kupuje firme koje idu u stečaj, kao Tvornicu Aalatnih Strojeva u BL, ili drvnu industriju na Sokocu, pa ih pokušava umiti i naći kvalitetnog kupca.
Ali, u suštini lijeka nema.
Konkurisao sam za Nobelovu nagradu. Za izreku: Jednako je budale pustiti i u tor i u vlast.

ZAR ČETNIKU
DA DAMO AGROKOMERC
Ne sumnjam da bi Fikret Abdić dao i zadnju kap krvi i znanja da revitalizuje Agrokomerc. Ne sumnjam da bi tu energiju teleportirao i stotinama i hiljadama kladuških i cazinskih ljudi koji bi radili dan-noć za po kore kruva, ako treba.
Ali, ne da sumnjam nego mislim da njegov zahtjev da mu vlasti predaju Agrokomerc, njemu i dioničarima, nije realan.
Ako se udovolji Fikretu Abdiću:
• Vlast u Sarajevu bi praktično priznala da je upropastila i ono što je ostalo od komunističkog Agrokomerca. Kako to uraditi kad se zna da smo mi bezgrešni a da su svi drugi grešni, genocidni i zločinoidni.
• Vlast u Sarajevu bi priznala autonomiju Područja koje podržava, i koje je podržavalo, Fikreta Abdića.
• Vlast u Sarajevu bi priznala da je Abdić i drugi put politički suđen, da bi se sklonio sa političke scene. Da bi neko vodio muslimane mora da bude sarajevski sin. Nije dovoljno biti hodžin sin i nešto stvoriti.
• Vlast u Sarajevu ne bi mogla izaći iz šahtova od sramote da je rehabilitovala Fikreta Četnika i u ruke mu dala nekadašnji gigant s kojim niko ne zna šta će.
• Agrokomerc i taj dio Krajine, predao bi se Zločincu.
• Vlast u Sarajevu bi priznala da u BiH ima muslimana, dobro, Bošnjaka, i izvan Sarajeva i pogledokruga Zlatka Lagumdžije, Bakira Izetbegovića i Čvarkobira.
Bez obzira što u ovom vremenu ekonomske krize, kada granica Evropske unije visi tu gore, sjeverno od Kladuše, a sa njom i standardi, uslovi, uvjeti i zabrane izvoza, nepostojanja bilo kakve potke i osnove u Federaciji za privrednu djelatnost, volio bih da se to da Abdiću. On djetinjski iskreno piše: „Predlažem nadležnim vlastima i javnosti BiH da dioničarima Agrokomerca i meni kao idejnom tvorcu i realizatoru projekta Agrokomerca, predaju Agrokomerc kako bismo pokrenuli proizvodnju i obnovili rad tog privrednog giganta“.
Ali to nije moguće. Nema vlasti koja je nadležna da to da. Ni javnosti. Nema Federacije. Nema kantona.
Fikret Abdić je samo jedna od žrtava nacionalimprovizatora, dželepa sakataša, rojeva lažnih demokrata i eksperata i vještačkih naciotvoraca.
A žrtve takvog nevremena nikad ne oživljavaju.
Fikret Abdić je pogriješio samo jednom. Kada je svoj najveći broj glasova dao onoj zatvorskoj priludi da za BiH žrtvuje mir.
Sve ostalo je istorija.

NATURALIZOVANI
REPREZENTATIVAC
ZVJEZDAN MISIMOVIĆ
Nije jasno zbog čega se Zvjezdan Misimović ljuti na Safeta Sušića.
Mada nije jasno ni zašto je Oj Safete Sajo izjavio da ne bi igrao za Konjanike, da li se tako zovu reprezentativci Bosne, kad bi tako malo igrao u svom klubu, a pozvao je tog koji malo igra. I na kaju ga uveo u igru. A Zvjezdan ga metno. I vikno mu.
Zašto bi se ljutio kad je Sam pao, Sam sjeo na klupu.
Otkako Konjanici igraju u Zenici, jasno je da je Vaša Reprezentacija jednonacionalna. U tišini traje čudna kombinacija ignorisanja i nepozivanja pripadnika drugorazrednih nacija u BiH. U javnosti nema slučajeva odbijanja reprezetativnog dresa ali nema ni javnih poziva.
Reprezentacija je rezervisana za Naše Dijamante. Radi prividne multietničnosti, selektori raznih selekcija su raznonacionalni.
Zvjezdan Misimović ne mora sve te relacije da zna. Ne mora da zna da je prejevtino dopustiti sebi poniženje samo da bi neki menadžer mogao da telali, kad ga prodaje, da je reprezentativac. Ako je Reprezentativac Bosne neka referenca, onda Jebi Ga. Ne mora Misimović da zna da je i njemu, kao i drugima u Vašoj Reprezentaciji, namijenjena uloga Čika Jovana, Divjaka. Iskoristiš dok treba i odbaciš. Kulisa. Draperija. Ne mora da se pita zašto Sufederalci, Hrvati, ne igraju za Vašu Reprezentaciju.
Ali bi trebalo da zna da je on Posljednji Srbin Na Bosanskohercegovačkoj Klupi koja nije Optuženička.
Zbog toga bi morao da časno odbije učešće. Dok još ima svrhe.
Inače će ga potpuno poniziti.

SARAJEVO
POČELO DA UČI
JEZIK REPUBLIKE SRPSKE
Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje, UOUIO, donio je odluku da se od Federacije uzme 33 miliona maraka u narednih tri mjeseca i preda Republici Srpskoj kao namirenje otimačine i krađe koju je Uprava Kemala Čaudrpića izvodila tokom nekoliko godina.
Ni 72 časa od proklamacije na Jahorini o tome kako BiH ima još 60 dana života.

KUD SVI TURCI
TU I MALI BORENOVIĆ
Pošto je Esdees zatražio od Dodika da imenuje novog mandatara, razveselila se Sitna Opozicija u Republici Srpskoj.
Iz trapa je odmah izmilio Borenović, prva pratilja Mladena Ivanića, i unio razdor u Opoziciju. Šta da imenuje novog mandatara. Ima da preda vlast Opoziciji. Kao Gadafi. STJ.
Kako je Esdes neprecizan. Da imenuje novog mandatara. A mi opet da gledamo iz Turskih Ćoškova, ko miševi mekinjari, Ja, moj Ideal Mladen, Mihajlica, Adam bez Eve, Čavić bez Krsmanovića.
Naš politički koncept je Daj Nama Na Pladnju. Kao onomad, kad smo dobili Vladu sa pričom kako ćemo trajno ukloniti Esdees sa scene. A Esdeesu smo rekli da da ćemo zajedno vladati, samo da se ne trpaju u ministre. I Šume Srpske.
Pošto je Mladen Državnik, Ja bih bio Premijer. Premijer Borenović. Ovo su centralne Ateve vijesti. Premijer Borenović je danas čitao novine. Euro Blic, naravno. Mihajlica bi bio ministar za civilnu zaštitu na međuentiteskoj liniji i saradnju sa Bakirli Iztebegovićem. Čavić ministar za Srebrenicu. Krsmanović ministar za protočne hidroelektrane i gradnju džamija.Guslar ministar za Festsival sevdalinki Ilidža.ba. Možda još jedno ministarstvo Esdeesu i gotovo. Znamo mi sa Esdeesom. Nismo još svještili kako ćemo sa Esenesdeom.
Premijer Borenović danas obišao Šume Srpske, u rejonu Kotor Varoš, i divio se deblima na panju, u dubećem stanju. Sa prezirom govorio o ogrevnom i rudnom drvetu a naglasio značaj F-trupaca za dalje zapošljavanje i prikupljanje Pedevea kojeg će Ivanić, ko nekad raja trećinu slati u Stambol, nositi u Saraj.
Da li je moguće da i te protuve sebe ubrajaju u opoziciju. Ljudi koji ne mogu shvatiti da je Opozicija: Ja sam protiv, treba ovako, a ne: Daj meni, zalutali su u politiku, ili ih je neko doveo i tu ostavio, pa se ne znaju vratiti. Kao Ivanić Borenovića.

NEZAVISNI

PRAVOSUDNI

ORTAKLUK
Kako se lako otkriju zavjerenici.
Kada na Jahorinu nisu došli Pravosuđani, posebna bulumenta u Naseobini, Pravosuđani iz Republike Srpske, na rasporedu u zajedničkim Nepravomoćnim Pravosudnim Institucijama, jasno je bilo da to nije njihova lična odluka ili hrabrost već posljedica dosluha, posluha, dodvora i podvora sa i prema Ohaeru i Nekim Ambasadama.
Nepravomoćni Pravosuđani su čudno raslinje u Naseobini.
Mogu se usporediti sa hrastovim klinom u staroj, višedecenijskoj brvnari, koga neki tišler izvadi jednog dana a on ponizno izjavi da je Nezavisni Klin. Neko ih je tu stavio, Neko iz Ohaera ili Neka Ambasada, i njihova funkcija je da ne rade ništa, da se ne miču i da obavljuju ono zbog čega su tu gurnuti, ugurani, uklinjeni.
Ima ustavno posve komičnih situacija.
Narodna skupština je birala, glasala Za, sudiju Ustavnog suda BiH a iz Ustavnog suda BiH otjerao ga je neki kolegijum. Tolika im je cijena Sudije Ustavnog Suda iz Republike Srpske.
Ima i tragičnih. Ustavni sud ima Apelacijsko vijeće i presuđuje po tužbi susjeda za krađu ljubičaste paprike i plavih dinja, kao u slučaju nepostojećih Srebrenih Alijagića.
Pravosudnost i poštenje Pravoposuđa Naseobine iskonski elementarno je ustanovljeno u slučaju Bošnjaci i Stranci Protiv Srba i Hrvata. Sudije Ustavnog suda BiH, u sadejstvu sa neidentifikovanim sudijama strancima, Sludije, nadglasali su Srbe i Hrvate, sudije Ustavnog suda. Tako je nelegalno, neustavno i nepravno promijenjen Dejtonski sporazum pa su svi postali konstitutivni na cijelom području BiH iako su BiH, kao Naseobinu, stvorile Republika Srpska, država srpskog naroda i Federacija, država muslimana i Hrvata, sklopivši mir u Dejtonu, garantovan od velikih sila.
Nepravomoćno Pravosuđe BiH radi ovdašnjim inistuticijama i građanima takve stvari da oni više ne moraju da nose gaće.
E, takvo Pravosudanije ustali su zajedno da brane Bošnjački Član P, Bakir Izetbegović, i Ohaer, pod dirigentskom palicom Valentina Incka. Staro savezništvo Ohaera i Bošnjaka.
Kako je Nema Te Više Alija izjavio da će za BiH žrtvovati mir, tako su Ohaer i Bošnjaci, lideri i prirepci, izjavili da će za Državu žrtvovati sve Srbe i Hrvate.
Pravosudanije je trebala da bude jedna od glavnih alatki.
A oni koji nisu došli na Jahorinu.
Njima niko ne prijeti, kako ladne čvarke sole Bakir i Ohair. Njima prijeti kraj mandata na mjestima koja su zaposjeli, ili su im zaposjeli, u ime i u kvotama Republike Srpske i Srba.
U koje će potom svatove.

SRPSKA
POLITIČKA STRANA
U MOSTARU
Bez obzira što nema izgleda da Mostarski sastanak lidera političkih stranaka i jedne partije, donese rezultate u vidu Savjeta ministara, on može da bude istorijski za Bosnu i Hercegovinu.
Republika Srpska ne dolazi predstavljena jednom ili dvije odvojene stranke. Ona dolazi u političkom bloku. Sama Republika Srpska je politički stav. Eseneesde i Esdees su potpuno usaglasili stavove o pozicioniranju Republike Srpske u okviru BiH i na Dejtonskim temeljima. Stoga je prirodno da u Mostaru nastupaju sa kompozitnim pogledima.
Hrvati su, takođe, predstavljeni monolitno. Niko od Kaldrmaša sa Platforme i Platformaša sa Kaldrme nije očekivao da će Dva hadezea i Srpski blok izdržati probu vremena. Sada je to na velikoj sceni.
Političko Sarajevo je prvi put u manjini i u podređenom položaju.
I u tome je istorija za BiH. Ako je BiH znadne iskoristiti.
Bošnjaci, pak, u Mostar dolaze razjedinjeni. Miris Čvaraka. Esdepe, Partija, Aparatija, nastupa neartikulisano pragmatično i otomanski politično. Esdea je tu iz straha da ne ostane izvan sedla. Oni nisu dio Plarforme i tu su samo u nadi da će uspjeti da nađu neki izlaz prema biračima, ako ne za sutrašnje lokalne izbore a onda za preksutrašnje opšte. Ili da će Esdepe načiniti toliko grešaka da će izgubiti sam od sebe, kao što je, tu skoro, izgubio u pet opština. A i sama Esdea vuče liniju raskola još od pobjede Tihića na stranačkim izborima.
Moram da kažem da smo obišli cijeli krug. Na tom mjestu smo bili i pred početak rata.
Ovo jeste istorija za BiH ali i za Bošnjačko Političko Vođstvo. I za Katastar Čvaraka. Srbi, Hrvati i Bošnjaci se Ovdje ne mogu izbrisati ni ratom, za kojeg je Alija žrtvovao mir, ni Ohaerom, ni lažima o agresiji, genocidu i fašizmu, ni građanštinom, ni bosanstvom.
Oni, Srbi, Hrvati i muslimani, jednostavno su tu.
Od ta tri dijela sastoji se i moguća je BiH.
Mada je malo jebena brojka.

KAMPANJOLA ARV 55

U CENTRU BANJALUKE

POGLED S JAHORINE
Republika Srpska je dva dana gledala BiH s Jahorine.
Ne izgleda nešto.
Sastanak dvije delegacije, Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Srpske demokratske stranke, zajednički sastanak rukovodstava te dvije stranke i parlamentaraca u oba doma PS BiH, te, takođe, zajdnički sastanak sa čelnim ili vodećim ljudima u zajedničkim institucijama, sa onima koji su se odazvali pozivu člana Predsjedništva, Nebojše Radmanovića i Predsjednika Republike, Milorada Dodika, veliki je korak u novoj viziji Bosne i Hercegovine i dejtonskom pozicioniranju Republike Srpske.
Dabome, da će to izazvati paniku u centrumaškim bošnjačkim krugovima, u Nekim Ambasadama i u nezavisnim medijima, naročito u Sobodnoj Republici Srpskoj, kako će se, uskoro, preimenovati Slobodna Bosna, jer ogroman prostor posvećuje Republici, ili Avaz Srpske, Dnevni Avaz, ali svi će oni gledati, glancati i upirati prstom samo na površinu tih dvodnevnih manifestacija.
Suštinska je paktuelizacija i partnerizacija dviju stranaka, Esenesdea i Esdeesa. Na Jahorini je potvrđeno da je taj sporazum o zajedeničkom djelovanju na nivou zajedničkih institucija, izdržao probu vremena i anarhoidnih dejstava sa raznih strana a naročito sa Lagumdžijine kaldrmaške strane. Partnerstvo se pokazalo mnogo više od koalicije. Ima veću političku težinu, mada uključuje i pragmatične koalicione stvari kao što je dogovor o kadrovskom mozaiku u tim nesretnim zajedničkim institucijama i stavljanju pod kontrolu te kancerogene hobotnice koja nastavlja da zapošljava i da se razmnožava i kad nije bilo PS i sada kada nema SM.
Republika Srpska je ovim Partnerstvom stekla mogućnost da ostvari svju ustavnu poziciju da je strana odlučivanja i sporazumijevanja u BiH. Tako piše u Ustavu koji je izležen u Dejtonu. Zajedničke nadležnosti mogu biti i druge, osim deset dejtonskih, ako se entiteti sporazumiju. Od danas neće više biti ništa moguće prihvatti u obliku odluke ili zakona ako nema sporazuma Republike Srpske, na osnovu odluke Narodne skupštine, i Federacije. Sve što bude mirisalo na prenos nadležnosti ili skrnavljenje nadležnosti Republike Srpske, moraće da prođe tu proceduru. Dabome, biće teško jer Federacija ne psotoji i nije spremna za takve odnose. Ali...
Da je Republika Srpska doista postala Strana Tvoriteljica BiH, vidljivo je i po zajedničkom formulisanju stavova za razgovore u Mostaru. U Mostar ne idu izborni pobjednici. Ide Republika Srpska.
Uostalom, Republika Srpska i Federacija su u Dejtonu sklopile mir i pristale da se uobliči BiH.
Sastanak sa srpskim čelnim i drugo i treće pozicioniranim ljudima u zajedničkim isntitucijama, prvi put ikad organizovan, nije bitan po tome koliko ih je u posljednjoj krivini pred platoom Jahorine skinulo fes, nego po tome što im je jasno stavljeno, do znanja, i onima koji nisu došli, ili i onima koji nisu ni pozivani, da će se i njihova djelatnost mjeriti kroz prizmu Strana Srpska. Najveći dio njih je Od Zla Oca i Od Gore Matere, došao na pozicije Neznamkako, pa Esdees pita Jesu li vaši a Esenesde Nisu, a vaši. Njihova pragmatična kooperativnost obojena je činjenicom da ne predstavljaju nikoga i da ne odgovaraju nikome. Oni, podsvjesno, znaju da su kunići laboratorija Međunarodne Zajednice, koja je kroz Institut Državnih Službenika, SIJD, stvarala odmetnuti i odvojeni konzorcijum za vladanje nad BiH, mimo entiteta i nacija u toj BiH. I tako se ponašaju.
Međutim, cijela ta plejada, i odgovorna i poličnjena i ponizno kooperativna, poturčljiva, došla je na to mjesto popunjavajući Kvotu Republike Srpske ili Srpskog naroda.
I prema tome moraju da imaju odgovornost. To im je jasno saopšteno, ne u ime neke stranke ili u ime izbornog rezultata, nego u ime Republike Srpske.
Banalizacija u stilu, šta ćemo mi kad ostanemo bez posla, ne pije vode u krupnim političkim prelomnicama. Niste pitali Republiku Srpsku ni kad ste prihvatali posao.
Jahorinski skup i okup veliki je korak ka stvaranju Savezne Države BiH.
Samo to ona još ne shvata.
A pitanje je da li će shvatiti prije nego što se raspadne.

PERIFERNE TEME
Živalj na Balkanu uopšte, pogodna je masa za oblikovanje svakom vrstom javne injekcije, od dobošarenja do masovnih komunikacija.
U toj tehnologiji, koja se instalirala i u vladavinu kao oblik upravljanja nacijama, društvima i državama, bez obzira da li je na sceni kraljevina, komunizam ili neobuzdana etnička demokratija, na Brdusinama se razvila posebna podtehnologija Sporednih Tema. To je namjenski generisana spektakularna tematska najezda koja skreće maticu društvenog učešća u važnim područjima odlučivanja.
Ko su generatori Sporednih Tema.
• Vladaoci koji su na vlast i moć došli mimo regularnih izbornih i proceduralnih pravila i sva njihova prateća kamarila
• Politički i svaki drugi marginalci koji na taj način, skretničarenjem, prikupljaju neke poene za sebe, neku stepenicu na hijararhijskim ljestvama ili nadničare za neke druge temodavce
• Slugani, naćvari, izmećari
• Posebne službe, regularne ili ilegalne, domaće ili strane, za kontaminaciju javnog mnijenja
• Gubitnici, neprofesionalni mediji, nacionalromantičari i slični mješanci društvenog i javnog taloga kojeg nema ko profiltrirati
Puna je svakodnevica Saporednih Tema.
Jedna od nejupečatljivijih u federacijskoj sferi, u BiH, jeste kandidatura Željka Komšića za Člana P. I njegove dvije pobjede. Sporedna Tema je i Esdepeova teza da je ta Aparatija pobjednik izbora u BiH. Cijeli OHR i njegovi visoki predstanvici fenomenlana je Sporedna Tema za cijelu BiH. U slučaju ubistva Džona Kenedija i njegove braće, Zorana Đinđića i sličnih događaja, Sporedne Teme su, u stvari, bile glavne teme. Balkanski ratovi devedesetih, takođe su rasadnik ili i poligon Sporednih Tema. Sporedna Tema koja je servirana Hrvatma jeste četnička agresija i protjerivanje Srba. Muslimanima takođe. Oni se još drže toga. Agresore su, u međuvremenu preimenovali u fašiste, pa neka troska takozvane armije BiH danas proslavlja otpor fašizmu. Sporedna tema je i Veliko Prijateljstvo Hrvatske i Kosova. Pa Tadić i Josipović se moraju sastati da bi temu vratili na glvni put a usputne izjave odbacili kraj puta, gdje se, inače, piša i slično. Sporedna Tema Srbima je Svi Srbi U Jednoj Državi, Srbi Za SFRJ i slične nebuloze.
Sporedna Tema je i Posavina, koju je ovih dana lansirao neki Zvizgov Budimir. Kažu Predsjednik Federacije, Konfederacije, Kongregacije, čega li. Kada sam rekao da je Republika Srpska Republika Srpska i nema Otposavljivanja, nisam htio da budem uvredljiv, radi se o ljudima koji nisu krivi ni za šta, svi su to raznijeli po portalima a onda su i lansirane posebne kolumne, Da mi kažemo Vasiću i inim Vasićima, pa komentari, Vratićemo Posavinu, ako nikako, na isti način kako smo je i izgubili. Pobjegli ste, niste izgubili. Pobjegli su vas. Kao i Kninske Srbe. Sporedni Budimir je uspješno lansirao Sporednu Temu.
A tema Posavine sporedna je jer je završena. Kao i Knin koji je fantastična Srpska Sporedna Tema. Kosovo, već vijekovima. Ti ljudi, Posavci, pošteni, izuzev onih koji su ubijali civile i držali ih u logorima, u Derventi, npr, najprije su se zakačili za prvu Sporednu Temu. A to je bila Svi Hrvati Do Drine. Nisu, jadnici, shvatili da je Glavna Tema Neovisna Hrvatska. Perecija, kako je poskokuju.
Kada se jednom uhvatiš Sporedne Teme, vrlo brzo postaješ sporedan.
Pored toga što Sporedna Tema ubija pojedinačnu i razara kolektivnu svijest, najteže je što se mora reagovati na svaku budalu koja lansira Sporednu Temu. Nekad je ponižavajuće ali je to jedini način da se taj povodanj zaustavi.
A Posavina. Kao i Lagumdžijina Pobjeda.

REPUBLIKA SRPSKA
UVIJEK JE U OPASNOSTI
Novopromovisani Esdeesov politički zapis o novoj platformi u kome se kaže da Republika Srpska nije više u opasnosti izvana nego iznutra pa treba formulisati politike koje će pridobiti široke narodne mase za glasove u sepet Esdeesa, najavljeni je zaokret koji samim tim činom gubi originalnost.
Zaokreti se ne najavljuju. Oni se događaju.
Ali osnovne dvije postavke, iz tog kompleta Nove Esdeesove Političke Teke, nisu tačne.
Republika Srpska nije u opasnosti iznutra.
Republika Srpska iznutra stoji stabilnije nego ijedna zemlja u okruženju. Prije svega, politički je profilisana idealno. Ima jaku vladajuću stranku/koaliciju i ima stabilizovanu i zavidno jaku stranku opozcije. Otpad, PDPSRSNSPDP, koji nije ni za reciklažu, ne računam. SNSD je izgradio Političku filozofiju za Republiku Srpsku, što je mnogo više od političkog programa. I svako ko ikada u budućnosti bude vladao, imaće ljestvicu polaznicu na toj visini.
I ekonomski, dakle, opet, iznutra, Republika Srpska stoji kano klisurina. Zahvaljući prvoj i drugoj Esenesdevoj vladi i strategiji, ova vlada je naslijedila budžetsku, pozicionu, fondovsku i projektovnu zalihu koja joj omogućuje da nastavi posao administracije u kome je dovoljno samo da ništa ne pokvari. Plodovi prve dvije vlade padaće sami u krilo.
Republika Srpska je Republika Velikih Projekata.
Za razliku od Hrvatske koja je Republika Velikih Dugova, ili Srbije, koja je Republika Velikih Problema, ili Federacije, koja je Federacija Velike Separacije.
Izvana, Republika Srpska je kao kolibri u srcu Irene.
Prije svega, neoboriva je teza da će se raspad SFRJ završiti u BiH. U BiH je, u Jajcu, i nastala. U tom vrtlogu Republika Srpska treba da igra pametno, oprezno i da bude svjesna opasnosti po sebe. Postoji nebrojeno mnogo aždaja koje bi je progutale, ne uvijek radi nje same, nego zarad nekih drugih, velikih krojeva, kao što bi progutali i BJR Makedoniju, okrajke Srbije, Istru, Dalmaciju...
Uostalom, BiH je Nezavrešen Projekt. Njen najbrojniji političko-populacioni faktor ne želi da ona postoji u ovom, Dejtonskom Obliku. A to je dovoljno da ona nestane.
Ako je BiH u opasnosti da nestane, u opasnosti je i Republika Srpska.
Zato je Esdeesova Nova Politička Teka za jedinicu crvenom olovkom. Nasjeli su na jevtine brlješke, brljive bilješke, M. Ivanića da im, Esenesdeu, treba uzeti iz ruku njihovu veliku laž koju su promovisali kao svoj glavni politički adut. Pa, M. Ivanić da nešto zna, ne bi spao sa kruške vlasti koju je dobio na poklon. A njegova je i teza da je Republika Srpska ekonomski propala. Govrio sam o Nudiguzima i Potopnicima. Esdees nije trebao preuzimati mućke ispod iskrzanog perja Kvočke Ivanića.
Esdees ima posebnu moralnu orgovornost prema Republici Srpskoj. Za njegove ere, borci u rovovima su stvorili Republiku. Više nije dovoljno bacati dimne političke bombe ili izvoditi olinjale radikalske performanse kao što je Ognjena Tadića osvještavanje hodnika u Komunističkoj Zgradi Skupštine BiH. Ako ništa, ne treba tamjan onečišćavati onom kaldrmaškom mržnjom, tako memeljivom i ljepljivom po cijelom Saraju.

RAT JE MOGUĆ NA BALKANU
Teško je ukratko analizirati da li je Počasni Tuzlanski Profesor, Davutoglu, prijetio, upozoravao ili dobronamjerio kada je rekao da je moguće da se ponove balkanske nevolje devedesetih.
Ali pošto Otomanski Stablizatori pominju nevolje, a to je poetska riječ za rat, klanje i teritorijalizaciju, stvari treba uzeti ozbiljno.
Dabome da je rat na Balkanu moguć.
Sve što više pasa reži oko mesare, sve je izvjesniji i mogućniji. Sve ratove na Balkan donose, u kitu, stranci, Izvanbalkanci, oni koji se motaju oko mesare. Tako je bilo i devedesetih. Samo su neki pomislili da stvar rješavaju dragovoljci, šehidi i otačestvenici. Da nije Izvanbalkanaca, domaće plačipičke bile bi spremne samo da izazovu nerede na utakmicama. To je, poslije smrti Tita i Kompartije, krajnji balkanski domet.
Posve je izvjesno da je trenutni cilj da se Srbija uvuče u neki rat. Ili neku vrstu rata.
O tome svjedoči i naizgled iznebesna izjava Tadića da Srbija nije za silu i prolijevanje krvi. A prije toga je Domaćica Kosor cijelu Hrvatsku isporučila njenom novom regionalnom Obgondžiji – Tačiju. Pošto se onaj sa Brda kod Kranja nije nešto pokazao. Domaćicu su podržali i Josipović i Milovanović. Sada je došao i Davutoglu.
Njegova izjava da Turska nema sugraničje ovdje ali da sve ove naseobine smatra susjedima, direktna je najava turskog konstantnog miješanja u balkanske poslove. Dodao je i da sjever treba interisati, da Kosovo mora biti mnogo cjelovitije od Kipra itd.
A na kraju, odnosno, na početku. Već je epska ona upitnica visokog međunarodnog zvaničnika na niskom Kosovu, koji je, kada ga je Srbin poslije ponoći pozvao telefonom da upozori na nasilje Kosovskih Specijalnih Bljuza, a ovaj, ne znavši ko ga zove, ko iz topa upitao Je li gotovo.
Tako se sortira meso kad psi uđu u mesaru.
Okomesarnici znaju da ako potpale Srbiju na Sjeveru Kosova, potpalili su i Sandžak, i Makedoniju a, s božijom pomoći, i Sjever Montenegra. Srbi baš nemaju sreće sa tim Sjeverima. Usput se može okoristiti i u Naseobini.
Pored Turske, najopasniju igru na Balkanu zaigrala je Hrvatska. Ničim izazvano, nepotrebno i realno neostvarivo Najveće Prijateljstvo, zakucano Kosovu iz Zagreba, podiglo je tenzije, akceleriralo podjele i zamijesilo nepovjerenje do podioka koji su već zaboravljeni.
Kosovo još uvijek ima sreću. Dovoljno je da stoje na sred njive, ko budala na mjesečini, a da se njiva sije, ore, žanje, vrše i mijesi.
Srbija je, pak, u situaciji Dragocjene Pande. Tako retka i lepa zverka ubila se za EU. Ali joj je stvarno kao i pandi koju bi hranili žirevima.

SEDAM SEKRETARA LOJA
Sarajevske provincijske institucije kulture, takozvane Državne Institucije Kulture, njih sedam, ili Institucije Kulture Države, već odavno su u fazi fosiliziranja i zrele su za Samirovo Piramidalno Istraživanje. Odavno su upale u mrak i upalile svijeće lojanice da Državni Kulturni Animatori barem imaju privid da bauljaju. Smrt je, konačno, nastupila kada je Meliha Husedžinović, Banjalučanka, otišla u penziju sa mjesta direktora Umjetničke Galerije BiH. Umjetnička Galerija BiH. STJU. Čim je jedna Banjalučanka dospjela na takvo Državno Mjesto, znao sam da je propast blizu. Inače bi to zaposjeli Sandžakezi, Gašijaneri ili drugi Petrioti Usmjerenog Spektra. Sirota Meliha. Život je posvetila Kulturi a ne Državi, ali ju je na kraju Država napenzičila. Zna se kako se to prevodi.
Takozvanične Državne Institucije Kulture, DIK, jedno su od svjetskih čuda. To su Vjesnici Države. Sarajevska Kaldrmaška Bosna, glumeći Državu uz pomoć Kristijan Amanpur i Druga Ba Bona, poznatih planetarnih kulturnih radnika, čitavu šikaru institucija, koje nisu pokrivale ni teritoriju obje obale Miljacke, proglasila je Državnim. Tako su sve komunističke sarajevske republičke organizacije postale Državne a Države nije bilo ni na ražnju. Poslije se pokazalo da je Država bila i ostala na Kulcu.
Žao mi je onih koji su iskreno mislili da će podići DIK. Kad mrtvac prdne. KMP. Da će kultura oživjeti Državu. Da oni koji su na Sarajevskoj Kaldrmi prividjeli Državu, znaju nešto o kulturi, da nacije koje je razdvojio Alija Deklaracija svojim žrtvovanjem mira i pokretanjem rata, i koje su razdvojili, kame, meci i krv, može da spoji kultura, da je grafika Širbegovića ili Berbera, zamjena za Bratstvo i Jedinstvo, da će srpske ekskurzije autobusima, vozovima i pješke, listom ići u Galeriju Takozvane BiH i uživati u multietničkom Sarajevu. Ne lipši magarče dok trava ne naraste.
Kako su te sarajevske državne institucije bile vjesnici nepostojeće države, tako su sada vjesnici njenog nepostojanja i kraja iluzija.

DOPAMETI SE SRBIJO
U mojoj duši Kosovo. U mojem džepu Kosovo. U mojoj bazi Kosovo. Na mom sjeveru Kosovo.
Kako mogu da se transformišu srbijanski stihovi o Kosovu. Sve se mijenja. Predsjednica Vlade Zemlje Lidera, dolazi na noge Srbijanskom Albancu Tačiju, što je u nivou guvernera Čiova, i, u maniru najbolje Dankedojčland diplomatije, izjavljuje ubistvenu rečenicu za Srbiju, za Josipovića i za regionalnu saradnju: Kosovo nema većeg prijatelja od Hrvatske.
A kaj je rekel Angela Merkel
U sinhronizovanom plivanju Angela Merkel je u Beogradu zahtijevala da se vlast Srbijanskog Albanca proširi na Sjever Kosova. U prevodu, to znači da nema KucKucEU dok Srbija ne prizna Kosovo i Kosovo Srbiju i dok Kosovo Opet Ne Bude Celo, Iz Jedno Delo.
Samo se politika Srbije ne mijenja.
Srbija je, čak, iz svog diplomatskog predstavništva u Berlinu, iznenađena i uvređena. Nakon toliko podjela na Balkanu, za ovu sjevernu, kosovsku, kasno je. Srbija nikako da shvati, da se upameti, da se dopameti. Proja se dijeli dok se mijesi, kad se ispeče, samo prži.
Predlažem inovaciju. Opet u Gluvo Glamočko. Predsidetelj Serbie, Predsidetelj Kroatske i Predsidetelj Turkie. Samit Trojstva. Ako ne može Predsidetelj, neka dođe onaj Dvaputoglu. Može i Kozaračko. Suština tih samita je da se kupuje vrijeme, Srbija ununava, drugi napreduju, Srbija slabi...
A sve je to moguće jer je Srbija sama sebi okačila kamen oko vrata: Nikada, ali nikada, nećemo priznati Kosovo, ni po cenu ucene za EU.
Umjesto da je rekla: Nema Kosova. Mi ne znamo o čemu pričate. Preselićemo Srbe Sa Severa, jest da nije Četiri Es ali i Tri su srpska, ostavljamo vam Tačija i Kosovare, i ugalj i Soroša.
Ali, Srbija je već pokazala nebesku važnost joj Kosova i sad je gotovo. Sad igraju na tu kartu. Znaju da niko ništa ne sme da uradi jer će izgubiti izbore. A ne smiju ni da se organizuju dobrovoljci, dragi kapetani i karkani za još jednu sekvencu Tamo gdje su srpski grobovi, tamo je srpska zemlja.
Ta omča o vratu, Kosovo, služi i globalnom kolijenčenju Srbije ali i u korist malih igrača kao što je Kosorka Djevojka, Hrvatska Merkel. Sada je to predizborna hrvatska tema. Umjesto da Hrvati u BiH budu predizborna tema to su Albanci u Srbiji. Gospodi pomiluj.
Pored Obznane: Eto vam Kosovo, Srbija bi trebala da kaže i: Džaba vam EU. Analitičari neka procijene da li je kasno za to. Tada bi Srija dobila cenu.
Ovako, neće dobiti ni ucenu.

OVO JE STARA
HRIŠĆANSKA ZEMLJA
Dobro zbori Vladika Grigorije za Mostar. Ovo je stara srpska zemlja u kojoj žive Bošnjaci muslimani i Hrvati katolici.
Ovdje, s ove strane Une, nekad je rasla samo trava, mnogo prije nego što je došao gajtan. I došli su Slaveni. Najstariji Srbi na ovim područjima. I to dobro zbori Vladika. S one strane Une, došli su Slaveni drugog plemena. Onda je došlo i hrišćanstvo među Slavene. Mnogo kasnije, došao je i islam. Među oči. Mnogo, mnogo kasnije, kod Vasića najprije, pojavila se Islamofobija. Istina, to je, u narodu, prvo bila sabljofobija, pa sepetofobija, pa islamizaciofobija, pa poturicofobija, pa tako... Vasić nije shvatio svu Lakoću Otomanske Stabilnosti, Krvavog Prosperiteta i Sabljokratije.
Vladika Grigorije širi Mostar. Sretan je, očinski, što se barem jedan čovjek vratio na neko teško krvilište. Mada će Cerićevci zapomagati da širi Islamofobiju. Kao što Dnevni Ahvaz zapomaže Eno ga, svojata Mostar. Kao da je islam, prije Srba na tom mjestu, tekao umjesto Neretve. A i inače, Neretva i Mostar su stare otomanske, turske riječi. JMM. Samo me čudi što se Mostar, onda, ne zove Ćuprijar.
Cerićevcima nedostaje istorijske uviđavnosti.
Tačno je da se istorijski točak ne može vratiti unazad i da nema kočnice. Pa se tako ni islam ne može izbrisati sa dijela Balkana. Ali bi ta kasta, koja svojata i islam i BiH, i Srbe, i Hrvate, i žrtvište, a i Sandžak, trebala uvažiti da pored turskih imena zemljištu i mjestima, ima, i mnogo više, slavenskih, hrišćanskih imena. Naročito naseljima, rijekama i planinama. A to nešto kazuje o svojatanju.
Zato niko s ove strane Une ne svojata Mostar.
Mostar svojataju oni koji su srušili Stari Most, optužujući Hrvate za to. I oni koji su srušili Sabornu Crkvu obukavši odore Hosovaca.
Čista Mostarofobija.

SAMOUNIŠTAVAJUĆE
BAVLJENJE SRBIJOM
Sarajevski mediji bi ustupili prostor i samom Salmanu Ruždiju, samo ako bi nešto rekao na štetu Srba i Srbije. Format i orijentacija sagovornika nisu bitni. Bitno je i za ovaj dan obalegati Srbiju. Usput i Republiku Srpsku. Goga Katana je povukla najbolji potez u životu kada je počela raditi za Sarajevsko Oslobođenje. Štagod napiše iz Banjaluke, samo da je protiv Banjaluke, biće objavljeno. Štagod kažu Čavić i Ivanić, ide ko alva.
Tako se Oslobođenje dokopalo intervjua sa zaboravljenim Mirkom Kovačem. To je onaj književnik koji je u totalitarnom komunizmu bio poznat i cijenjen. Otkako se odtotalitarisao i zaživio u Sveslobodnoj Hrvatskoj Franje, Ive i Jace, veći književnik od njega je Mišo Kovač. Pa je taj Kovač, Mirko, spao dotle da mora davati intervjue izuzetno glupim novinarkama poput JD, čija su pitanja višestruko duža od odgovora.
Taj Kovač je, na dvije strane, osvemusvačio. Uglavnom prežavakano i nebitno. Ali ima dvije tezice koje govore o teškoj izvansrbijanskoj bolesti nekolicine okolnih zemalja.
• Čini mi se da bi bilo najvažnije da se Srbija suoči sa teškim zločinima svoje politike koji su počinjeni u prošlom ratu, to bi pomoglo da se Hrvatska i BiH drukčije postave u suočavanju sa vlastitom prošlošću.
• Za direktora jedne važne kulturne ustanove predložen je čovjek, nekada novinar, koji je napisao biografiju Ratka Mladića.
Točno se vidi da Mirko Kovač živi u Totalitarnoj Hrvatskoj i da je sin Totalitarnog Komunizma. I to je o njemu dovoljno. To što su njemu Jadranka Kosor i Boris Tadić, isti, to je petljanje pileta u kučine.
Ali to pametovanje Srbiji, naročito razvijeno i razuđeno u Hrvatskoj, u Bosanskoj Autonomiji Bosne i Hercegovine i na Kosovu i Bazi, dio je šire transnacionalne i poludržavne bolesti nacija i država koje nisu izvele ili nisu u stanju izvesti završne radove.
Mala Republika Srpska je uspjela u tome. Nakon što je otresla Miloševića i tu paljansko-dedinjsku srbljačku transverzalu, okrenula se sebi i svojoj poziciju u okviru BiH i u okviru Opšteg Okvirnog Sporazuma za mir između Federacije i Nje. Više se ne bavi Srbijom. Ne pametuje Srbiji. Jasno je određeno da je svaka saradnja, od bratske do finansijske, dobrodošla. Ali politiku vodi svako sebi.
Ostale gorepomenute zemlje boluju od Srbije. Teške boljke boluju. U svakom trenutku svaka šuša zna šta Srbija treba da uradi. S kim da se suoči, kome da klekne, kome da se naguzi.
A pri tome ništa ne čini u svojoj zemlji i u svojoj naciji. Srbija treba da se suoči sa „zločinima svoje vlasti“ dok sva Hrvatska u Kninu slavi izgon i nestanak Srba. Zašto su na svijetu samo budale konstanta. Možda Srbija i treba da se suoči ali da neće sutra od nje tražiti da počisti i njihovo dvorište. Ili bi sami trebali da urade nešto. Onaj im zlikovac umro u bolnici. Ta Svesloboda nije uspjela, od Domovinskog Oslobođenja, pravno ni za guzicu da ga uštine zbog zločina nad Srbima.
Srbija je sve od sebe dala. Isporučila i Hadžića i Generala. Kako je to pomoglo Bosni od Bosne i Hercegovine, Hrvatskoj od Knina i Kosovu od Bond Stila, tamo Titin Omladinac Vlasi stalno sere o tome šta Srbija treba da uradi, da se s nečim suoči. Osim sa Sanaderom. JIO.
Ako Nikolić znadne da iskoristi hapšenje Generala, Tadić će izgubiti izbore. Kako će to pomoći trima poluzemljama na Balkanu.
Nezavršene i nesposobne nacije i države konstantno se bave drugima. Taj vjekovni kompleks pretvara se u samodestrukciju, u destrukciju cijelog prostora, u bolest prerano zaklane roditeljke zemelje i podsvijesti zbog nepravedno optužene jedne nacije za sva zla kako bi moja svjetla bila jedina, svemoćna i pravedna.
A nigdje i nikad nije tako. Niti će biti. Nikada nije sve na jednoj strani. Nije moguće da na jednom putu ima više uzbrdice nego nizbrdice. Nije moguće da su u istoj kući jedna soba okrugla, druga kockasta a treća dijamantna.
Pogledaj u dom svoj, anđele što reče Čorba Borba.

PRSTI TAJNIH NARUČILACA
Neki Drkadžišvili, rekao bih Drkadžija ali mi je previše turkicistički a i Odnosnog nerviraju psovke, na Furuntalu onog Simića, Frontal rs, pisao je neki neidentifikovani leteći objekt o mom romanu Prsti ludih očiju.
Drkadžišvili je izvjesni G. Dakić a uz nepoznatu protuvu ide i teški upitnik o tome šta je Odnosni pokušao da napiše. Njegova nedokazana teza je da politika od knjževnih analfabeta pravi klasiku. Problem je samo u tome što je to pokušao da pokaže trima mojim fotografijama koje nemaju veze ni sa književnošću ni sa politikom. Iz toga sam zaključio da me Odnosni ne podnosi. To je tako uobičajeno za Banjalučki Sokak.
Očekivao sam da napiše nešto što će ličiti na književnu kritiku. Mada znam da ne umije. Književni kritičari su izmurli kada sam ja završio gimnaziju a Igor Mandić prestao da piše u VUS-u.
Optužba da sam postao romanopisac zato što sam u politici na nivou je prekida filma, predzoru, kod hroničnog alkosa. Zato je u taj tekst udrobio i Kusturicu i njegov eventualni film po Andrićevom romanu Na Drini ćuprija povezao sa filmom po mom romanu. Mada su i jedan i drugi film bez međusobne veze i samo najave mogućnosti.
Ili je trebao tezu razvesti do u duboku prošlost.
Mehmed-paša Sokolović je izgradio ćupriju na Drini jer je bio blizak politici. Andrić je napisao roman Na Drini ćuprija jer je bio blizak vlasti. Pa je logično da je Kusturica planirao da snimi film jer je blizak politici.
Odnosni Dakić mi liči na sokačko pseto koje s one strane tarabe laje i kad prođu tačke, i kad prođe bicikl, i kad prođe automobil, ne shvatajući razloge lajanja i ne razlikujući te točkove koji se okreću mimo njegove svijesti. Šta je, dakle, pseto u rečenici. Pa, pas, jebo ga ti. Pas je uvijek pas. Samo se točkovi mijenjaju.
Ovaj put mu je, samo, neko naložio, nagovorio ga, naručio ga, kao kurvu, da pomene kako roman sadrži psovke i kako je stilski neujednačen. On i njegovi pisodavci žele da omalovaže roman jer iz svoje sokačke ćaršijske turcijanerske vizure ne mogu da podnesu uspjeh. Da omalovaže člana Ninovog žirija iz Banjaluke. Vjerovatno im se ne uklapa u klanove i sokake, PIMT. Turska. Kao i rubrika kulture Glasa Srpske. Ni ona se ne uklapa. Ti njegovi pisodavci, a i sam Odnosni Dakić, i njegova posuđena pisalačka posteljica, Furuntal rs, turci su u najcrnjem smislu riječi. Ostalo im od poturčenja. Samo sjede, umaću kocku u džezvušu i za sve što se u ćaršiji dogodi imaju svoje: Jah, ba.
Neko je, veli naložio žirijima Ninove nagrade i Vitala da se roman vine u zvjezdane visine. SNSD je iskoristio svoji uticaj u Srbiji. Razumije se Odnosni u odnose u Srbiji kao Mara u KK.
Napiši roman, ne moraš čitati moj.
Ne piši laži, jer nisam nigdje rekao da je jedini roman iz Republike Srpske koji je bio u najužem izboru za Ninovu nagradu.
Ili nemoj pisati ni neidentifikovane leteće objekte. Drži se za PS 67 mm. Pišajuće Spolovilo. Bolje ti stoji.