2069.
DVIJE
RAZLIČITE
ČETVORKE
 

Kada je, preksinoć, Barsa primila četiri komada od Bajerna, od kojih su tri od sudije, koji je, opet, za vrhunski fudbal angažovan iz zemlje koja sa fudbalom nema nikakve veze, davno je bio Puškaš, svi su počeli da se podsvjesno vesele propasti jedne ekipe i kraju jedne igre. Kraj generacije. Barsina igra je pročitana. Ne može igra da se zasniva na jednom igraču.

Kada je, sinoć, Real, koji je opšti ljubimac provincijalaca, skorojevića i totemista raznih vrsta, primio četiri komada od one njemačko-poljske sirotinje koja igra zadivljujući fudbal a ne oklopni i dojčamarkovski, kao Bajern, niko ne kaže da je ovo kraj Murinja, kraj generacije, propast tima, pročitana igra.

Podcjenjivanje Barse ukorijenjeno je u ljudskoj priorodi. Ono što je kreativno i jednostavno, jevtino i skromno, uvijek se podcjenjuje u odnosu na ono što je šablonizovano i skupo, ukićeno i šepuravo.

Slično prolazi i Borusija. Sirotanima koji su i družina i tim, iz očiju kupuju jednog od najboljih i namjlađih igrača, upravo u završnici Lige šampiona. To je propast fudbala pred najezdom Finansijaša koji stvaraju Nakupovane Timove. Borusija nema 37,5 miliona eura da zadrži Gecea. Što bi bilo najbolje i za njega, i za Borusiju, i za njemački fudbal.

Ali ne vidi se razlika između Bajerna i Borusije samo u parama. Vidi se u načinu na koji se došlo do četiri gola. Bajern je dao tri gola na silu. Nakon očiglednih kršenja pravila. Tačno je da je Barsa bila daleko od sebe i svoje igre, da Mesi nije mogao da trči, da je odbrana skrpljena, ali da su suđeni prekršaji i ofsajdi umjesto golova niko ne može jamčiti da bi se došlo do četiri gola.

Borusija je dala četiri gola lakoćom cvrkuta. I to mnogo boljem Realu. Boljem po pojedincima i boljem po skupoći.

Bajern je jedna od najspremnijih ekipa za igru kojom se jedino može zakočiti Barsa. To je agresivna igra na svakog igrača, presing, flaster za svakoga, insistiranje na duel igri. I to je demonstrirao u Minhenu. Može se sada govoriti o krizi vođstva Barse i bolesti trenera, o brojnim povredama koje su ispremiještale i krpile tim kako ga ne bi sastavio ni trener amater, o ogromnom psihološkom i tehničkom teretu koji zahtijeva Barsina igra, posprdno nazvana Tika Taka, o velikom problemu da se zadrži koncentracija, kolektivitet i duh u toku pet sezona. Ali se ne može govoriti o kraju Barse. U sličnoj situaciji bila je i poslije Milana. Mada dva i četiri nisu isto.

Čak i ako sljedeće sezone bude blijeda u prvenstvu, kao Borusija ove, ne može se govoriti o kraju tima, igre i generacije. Barsa, iako igra očigledo jednostavno i blijedo, primjenjuje filozofiju Igre koju se teško shvata a još teže provodi. Nije sve tako jednostavno kako misle fudbalski poluanalitičari. Njihova teza da Barsa temelji igru na Mesiju, poptuno je netačna. Nije Mesi stvorio ovu igru nego je Barsina Igra stvorila Mesija.

Takvih će, ne, dabome, u Mesijevoj velični, biti još iz njenih njedara, bez obzira što, najvjerovatnije, neće proći u finale.