1817.
JAVNA
DEKOMPETENCIJA
Nova
serijska destruktivna komedija Ahtevea, pod nazivom Respekt, fabrikovana u
retortama crvičarenja političke scene Republike Srpske, naročito njenog glasovno nadmoćnijeg i vladajućeg
dijela a zbog procjene da treba dodati gas u rušenju Esenesedea, jer njihov
dnevnik, i Šinjelka, ne mogu obaviti sve što je potrebno, uvodi u javnu
političku transparenciju roštiljsko-jaranski milje i isti takav nivo
elaboracije.
Sinoć
je, na Roštilju Kod Marina, jer i on vodi i koncipira svoje emisije, stari
zadrti esdeesovac, kao da su već popijene dvije klipače i prejaglana jedna
kranjska, došlo do demonstracije takvih novinarskih nedostignuća koje bi
trebalo emitovati kao komemorativne pokazne vježbe na studijima žurnalistike. U
Banjaluci. A i šire.
Potpuno
nekompetentni sagovornici bili su izloženi temama o kojima ne znaju mnogo ili
Nisu Nadležni. Tako im je podastrto da raspravljaju o unutrašnjim stvarima
Eseneesdea. Da zaviruju u tuđi lonac. Što se njih apsolutno ne tiče. Da raspredaju
o ulasku Hrvatske u EU. Jerinić je pokušao da analizira stvari, da čak brani
Esenesde, što je bilo krajnje klizavo, znajući šta Određeni Faktori tamo gdje
on Leba Jede, misle o Esenesdeu i njegovim Nekim.
Ali.
Pojavio se na Roštilju Kod Marina i izvjesni Sociolog. STJ. Liči na Sulejmana
Veličanstvenog i na nekog ko je studirao Devet Dugih Godinica. A tako i
elaboriše. Šta su, ba, uradili. Sve je propalo. Iz Dubice, ba, svakog mjeseca
odlazi nekoliko stotina ljudi. Nakon čega procjenjujem da je u Dubici ostalo
samo nešto jednodnevnih pilića. Kneževo, ba, sumoran grad, nema radnih mjesta,
nema industrije.
Njegova
uloga je bila da baca blato na Esenesde pa sam uhvatio Jerinića kako ga gleda
blagim pogledima koji liče na moje prosječno krvoločne.
Skender
Vakuf, Kneževo, nikad nije ni imalo ništa. Unazad osamdeset godina. Jeste Hamdija
Pozderac, pošto su mu poturili da jebe mladu igračicu folklora, poslije
pojedenog janjeta, u doba Marka Čelića, naređivao da se u Skender Vakufu otvori
Fabrika željezničke opreme. Poznato je da je željeznica u Skender Vakufu bila u
punom jeku još prije Džemsa Vata i Parne Mašine, sa kojom su se u Skenderu tada
sprdali, misleći da je to Mašina Za Parenje. Jeste, politički, otvorena fabrika
aluminijskih prozora i vrata kao OOUR Alumine iz Skoplja. Jeste, politički i na
prevaru, izgrađena Fabrika zobenih pahuljica. Mada Švicarci nisu znali da zobi
gore nema. One koja je za takvu tehnologiju. Potpuno jhe razložno da je sve to
propalo sa slomom SFRJ. Jeste da je bila velika pilana. Ali pred najezdom
Esdeesa i ta pilana je propala.
To Mali
Sociolog Sulejman ne zna. Ali zna da kaže da je Esenesde uništio sve i da nije
uradio ništa. JEM.
Nu.
Inokosni Sociolog Sulejman nije problem. Problem je što se u Javni Medijski Milje
uvode roštiljsko-jaranske transverzale, familijarne falange, potkupljivi
poluintelektualoidi, reketaški feljtoni i potpuno pravo da se nastupa bez bilo
kakvog argumenta i potkrepe. U tom miljeu Beenteve služi kao, svijetao, primjer
jednostrane stranačke orijentacije. Doduše, nejavno proklamovane. Što bi joj,
da proklamuje, kao neke ingleske novine, više ne podržavamo Laburiste, odsad
podržavamo Konzervativce, donijelo još neki poen korektnosti.
Biće
zanimljivo tragičan Ahteve Buvljak, Kapali Čaršija, do 2014.
