TRI FRATRA
I ENVER
NA OTOKU SREĆE
Nekoliko nakamarenih tezopleta, nesistematski poredanih, već godinama pominjanih, dakle, istrošenih i neoriginalnih, uz dodatak mišljenja, jednako neartikulisanog i neplodnog, posljednjeg zasijedanja PIC-a, koje je Esdepe dijelio strankama sa kojima je razgovarao tek tako da se razgovara, nabacanih na pet kartica teksta, koji se zove: Osnove za razgovore... ili tako nekako, i koje je javnost, od milošte, nazvala Platformom, a u stvari je obična stranačka papirčina u svojstvu podsjetnika, Samitom u Mostaru postale su, te Osnove..., bezvrijedne kao njemačka marka u rolnama prije dolaska Hitlera na vlast.
A onda se u javnosti, po sokacima i okrajcima, po rukavcima i isplazama, nebitnim portalima i još nebitnijem Oslobođenju, pojavilo kimilsungovsko obožavateljstvije od strane Tri fratra i jednog Kazaza.
Bilo bi podcjenjivački prema svakom čitaocu da detaljno navodim sve što je neutemeljeno a sa udivljenijem prema Esdpeu i Platformi rečeno u tim iskazima fra Petra Jeleča, o protivnicima platformisane sarajevske praktike uopšte, Raspudiću i drugima koji nisu ljudi tipa Mislim, dakle iz Sarajeva sam, fra Luke Markešića, podcjenjivača većine, fra Ivana Šarčevića egzaltatora insticucionalnog pariteta i Envera Kazaza, oslobođenskog narodnog guslara u slavu svih platformaša Esdepea.
Da bih razjašnjenijim načinio ocjene na kraju teksta, dat ću samo neke izvatke:
• Fra Markešić govori o sintagmi „pozitivna diferencijacija“ što je tipični komunističke instrumentarijum obračuna sa svim izvan redova sekte. Poziva platformaše da ne dozvole da se iko pridruži Platformi jer će je onečistiti. Pozivanje na većinu (HDZ i HDZ 90, moja opaska) stvar je koja je prošla, kaže fra Markešić i zakiva: Nije većina glavni kriterij. Pola Hrvata nije glasalo.
• Fra Jeleč u intervjuu Hercportalu demonstrira poznatu nevjerovatnu mržnju, odbojnost i nepodnošljivost prema svemu što je izvan zidina Sarajeva. On podcjenjivački i sa šprdnjom govori o Raspudiću i drugim intelektualcima, o svemu, od Beograda do Zagreba, pominjući i mene kao nekog velikog zaštitnika Hrvata što je označio navodnicima, mada nisam nigdje uočio da je neko tako govorio o nekim mojim rečenicama na temu položaja Hrvata u BiH.
• Fra Šarčević govori o „Platformi o uređenju države“ i o institucionalnom paritetu. Doduše, nakon svadbenog peškira oduševljenih rečenica, on pominje i potrebu da se ne zaoblazi volja birača.
• Kazaz doslovno kaže: „Prvi put od Dejtona na ovamo četiri političke partije koje imaju mogućnost formirati vlast, zagovaraju inistitucionalnu ravnopravnost svih bosanskohercegovačkih nacija na čitavom prostoru zemlje, pri čemu se u kombinaciji nacionalnog i građanskog stvara šansa za istinsku međunacionalnu harmonizaciju zemlje, ispunjenje međunacionalne pravde i ustavnu zaštitu građanskih nacionalnih prava.“ Sunce Ti Jebem, mi ćemo živi ući u raj.
Dobro, da još jednom konstutujem taj izmećarski sindrom i žbunjarsku prigradsku sarajevsku potrebu da se oduševljava saraj-kaldrmom kao, u očima tog prigradluka i pričaršiluka, polit-centrumom cijele ovdašnje egzistencije.
To podrazumijeva da se diviš nečemu čemu se niko ne divi i što svako izbjegava da pominje. Pa čak i autori sami.
Ali sarajsko izmećarstvo se time ne završava. Razdragano njušenje repa paši je sljedeća faza koju treba demonstrirati. To je Kazaz ovjekovječio u navedenoj rečenici od koje bi se u duge gaće upišao od sreće i sam Kim Il Sung, „najveći sin našeg naroda“.
Taj fratarsko-komunističko-intelektualizirano-pragmatični sarajevonazor bez utemeljenja u stvarnosti, svijesti, javnosti, podršci, pa i banalnim biračima, ostatak je starih smrdljivih komunističkih rukavaca iz kojih je potekao i Gajtan Zlatko i partija mu.
Taj podcjenjivački odnos, dvorskoludski odnos, prema svima koji nisu iz Sarajeva.ba a misle svojom glavom, i prema svima drugima uopšte, a naročito prem većini, utamničena je otomanska totalitarizacija moći koja pripada samo onima koju su tu, u Saraju, ili u Prisaraju. Govoriti o većini kao što govori fra Markešić, nešto je što se ne može naučiti ni u najledenijim komunističkim politškolama. A njegova dosjetka da, i ako je glasalo 95% za dvije najjače hrvatske stranke, još uvijek 50% Hrvata nije izašlo na izbore, elementarno je magazarsko, komitetsko, kazamatsko, nepoznavanje i nepriznavanje strukture volje birača. Tih 50%, koji nisu glasali, u stavri su poručili da se slažu sa onim što će reći većina od onih 50% koji su glasali.
Taj elitistički odnos prema demokratskoj rulji, ne tražite da drugi pristupe platformi, da je ne ukaljaju, vapi fra Markešić, temišvarski je način vladanja iz kula, gradina i kamenzida.
Taj falsifikatorski odnos prema trivijalnim stvarima Velikog Sina Naše Države, i njegovoj Platformi, jer fra Šarčević, papir koji je imenovan kao osnove za razgovor o formiranju vlasti u Federaciji BiH i za razgovore o konstituisanju zajedničkih inistitucija, zove Platformom o uređenju države, prevazilazi plaćenički, nadničarski, dnevničarski, egzaltični odnos prema tuđoj narciosidnosti, prozirnosti i epizodarnosti. To je sistemska devijacija svijesti i koordinatnog sistema sa vlastitim i mjestom cijelog jednog naroda.
Sreća je, iako taj fenomen uvijek traje, kod svih nacija, bezvremen je, mijenjaju se smao konji, konjušari i muve konjare, da nikada ne preraste u vladajući trend.
I ENVER
NA OTOKU SREĆE
Nekoliko nakamarenih tezopleta, nesistematski poredanih, već godinama pominjanih, dakle, istrošenih i neoriginalnih, uz dodatak mišljenja, jednako neartikulisanog i neplodnog, posljednjeg zasijedanja PIC-a, koje je Esdepe dijelio strankama sa kojima je razgovarao tek tako da se razgovara, nabacanih na pet kartica teksta, koji se zove: Osnove za razgovore... ili tako nekako, i koje je javnost, od milošte, nazvala Platformom, a u stvari je obična stranačka papirčina u svojstvu podsjetnika, Samitom u Mostaru postale su, te Osnove..., bezvrijedne kao njemačka marka u rolnama prije dolaska Hitlera na vlast.
A onda se u javnosti, po sokacima i okrajcima, po rukavcima i isplazama, nebitnim portalima i još nebitnijem Oslobođenju, pojavilo kimilsungovsko obožavateljstvije od strane Tri fratra i jednog Kazaza.
Bilo bi podcjenjivački prema svakom čitaocu da detaljno navodim sve što je neutemeljeno a sa udivljenijem prema Esdpeu i Platformi rečeno u tim iskazima fra Petra Jeleča, o protivnicima platformisane sarajevske praktike uopšte, Raspudiću i drugima koji nisu ljudi tipa Mislim, dakle iz Sarajeva sam, fra Luke Markešića, podcjenjivača većine, fra Ivana Šarčevića egzaltatora insticucionalnog pariteta i Envera Kazaza, oslobođenskog narodnog guslara u slavu svih platformaša Esdepea.
Da bih razjašnjenijim načinio ocjene na kraju teksta, dat ću samo neke izvatke:
• Fra Markešić govori o sintagmi „pozitivna diferencijacija“ što je tipični komunističke instrumentarijum obračuna sa svim izvan redova sekte. Poziva platformaše da ne dozvole da se iko pridruži Platformi jer će je onečistiti. Pozivanje na većinu (HDZ i HDZ 90, moja opaska) stvar je koja je prošla, kaže fra Markešić i zakiva: Nije većina glavni kriterij. Pola Hrvata nije glasalo.
• Fra Jeleč u intervjuu Hercportalu demonstrira poznatu nevjerovatnu mržnju, odbojnost i nepodnošljivost prema svemu što je izvan zidina Sarajeva. On podcjenjivački i sa šprdnjom govori o Raspudiću i drugim intelektualcima, o svemu, od Beograda do Zagreba, pominjući i mene kao nekog velikog zaštitnika Hrvata što je označio navodnicima, mada nisam nigdje uočio da je neko tako govorio o nekim mojim rečenicama na temu položaja Hrvata u BiH.
• Fra Šarčević govori o „Platformi o uređenju države“ i o institucionalnom paritetu. Doduše, nakon svadbenog peškira oduševljenih rečenica, on pominje i potrebu da se ne zaoblazi volja birača.
• Kazaz doslovno kaže: „Prvi put od Dejtona na ovamo četiri političke partije koje imaju mogućnost formirati vlast, zagovaraju inistitucionalnu ravnopravnost svih bosanskohercegovačkih nacija na čitavom prostoru zemlje, pri čemu se u kombinaciji nacionalnog i građanskog stvara šansa za istinsku međunacionalnu harmonizaciju zemlje, ispunjenje međunacionalne pravde i ustavnu zaštitu građanskih nacionalnih prava.“ Sunce Ti Jebem, mi ćemo živi ući u raj.
Dobro, da još jednom konstutujem taj izmećarski sindrom i žbunjarsku prigradsku sarajevsku potrebu da se oduševljava saraj-kaldrmom kao, u očima tog prigradluka i pričaršiluka, polit-centrumom cijele ovdašnje egzistencije.
To podrazumijeva da se diviš nečemu čemu se niko ne divi i što svako izbjegava da pominje. Pa čak i autori sami.
Ali sarajsko izmećarstvo se time ne završava. Razdragano njušenje repa paši je sljedeća faza koju treba demonstrirati. To je Kazaz ovjekovječio u navedenoj rečenici od koje bi se u duge gaće upišao od sreće i sam Kim Il Sung, „najveći sin našeg naroda“.
Taj fratarsko-komunističko-intelektualizirano-pragmatični sarajevonazor bez utemeljenja u stvarnosti, svijesti, javnosti, podršci, pa i banalnim biračima, ostatak je starih smrdljivih komunističkih rukavaca iz kojih je potekao i Gajtan Zlatko i partija mu.
Taj podcjenjivački odnos, dvorskoludski odnos, prema svima koji nisu iz Sarajeva.ba a misle svojom glavom, i prema svima drugima uopšte, a naročito prem većini, utamničena je otomanska totalitarizacija moći koja pripada samo onima koju su tu, u Saraju, ili u Prisaraju. Govoriti o većini kao što govori fra Markešić, nešto je što se ne može naučiti ni u najledenijim komunističkim politškolama. A njegova dosjetka da, i ako je glasalo 95% za dvije najjače hrvatske stranke, još uvijek 50% Hrvata nije izašlo na izbore, elementarno je magazarsko, komitetsko, kazamatsko, nepoznavanje i nepriznavanje strukture volje birača. Tih 50%, koji nisu glasali, u stavri su poručili da se slažu sa onim što će reći većina od onih 50% koji su glasali.
Taj elitistički odnos prema demokratskoj rulji, ne tražite da drugi pristupe platformi, da je ne ukaljaju, vapi fra Markešić, temišvarski je način vladanja iz kula, gradina i kamenzida.
Taj falsifikatorski odnos prema trivijalnim stvarima Velikog Sina Naše Države, i njegovoj Platformi, jer fra Šarčević, papir koji je imenovan kao osnove za razgovor o formiranju vlasti u Federaciji BiH i za razgovore o konstituisanju zajedničkih inistitucija, zove Platformom o uređenju države, prevazilazi plaćenički, nadničarski, dnevničarski, egzaltični odnos prema tuđoj narciosidnosti, prozirnosti i epizodarnosti. To je sistemska devijacija svijesti i koordinatnog sistema sa vlastitim i mjestom cijelog jednog naroda.
Sreća je, iako taj fenomen uvijek traje, kod svih nacija, bezvremen je, mijenjaju se smao konji, konjušari i muve konjare, da nikada ne preraste u vladajući trend.
