RELIGIJA BARCELONE
Moderni fudbal izrasta u religiju. Stadioni postaju crkve. Igrači se promovišu u svece i bogove. Treneri su vjerski službenici.
To se nabolje vidi unutar Zdanja Barcelone. Na drugim stadionima to još nije tako vidljivo. Ali, religija i ne nastaje odjednom i ne nastaje istovremeno na svim mjestima.
Stadion Milana i Intera odaje potrebu za upotrebom. Kao i sav fudbal u Italiji koji je nastao na širokim sirotinjskim radničkim slojevima. Kapital ima potrebu da upotrebljava tu sirotinju. A ta sirotinja ima potrebu da upotrebljava sitne užitke. Kao u filmu Radnička klasa ide u raj. Jedna šelna, jedno dupe. Zajednički stadion dva milanska kluba ishabano je dograđivano zdanje, ostavljeno u zapuštenom i sirotnjskom okolišu do koga vode tramvajske pruge. Bogataši fudbal gledaju izdaleka, ne dolaze tramvajima.
Stadio Reala odaje moć. Nadmjenu gospodsku visinu. Privlačnu odbojnost. Kraljevskost. U bijeloj opremi. Na bijelom konju. Smješten je u samo gradu. Možete hodati danima po ulicama oko stadiona i, ako ne pogledate gore, na peti ili šesti sprat, gdje stoji natpis Santiago Benabeu, nikad nećete shvatiti da je to stadion. Unutra je, čak i kad je prazan, dekoracija aristokratsko arhitektonska.
Stadion Barcelone, s vana, modernističko je zdanje novih pogleda. Travnjak je, kao i na Bernabeu, vrhovna ikona koja se zalijeva, šiša i zrači ultraljubičastim zracima. Nije kao kod travnjaka Milana i Intera koji podsjeća na livadu siromašnog italijanskog predgrađa. Vjernici svakodnevno mole za jednu travku te Ikone Igrorodice. Sekjuriti odmahuje: Njet.
U muzeju istoriostasa, mrak je opčinjen neonskim svjetlostima novih medija i zvukovima publike iz raznih vremena i pobjeda.
Prolazak kroz Zdanje Barcelone konačno uobličava spoznaju o stvaranju nove religije. Fudbalske religije. Ona je danas uspješnija od svih religija u njihovim najsvjetlijim trenucima i vrhovima. Ona je danas najmasovnija religija od svih koje su ikada okupljale pastvu. Religija, kao oblik ljudskog ponašanja, okupljanja, uzvisa i nadsvjesnog dosega, pronašla je svoje konačno obličje, istovrmeno i ljudsko i nadljudsko. I stvarno i nestvarno. Pošto je stvoren bog, red i obred, klasična religija je počela da gubi masovnost i sve svoje oslonce. Mističnost je iščezla pred najezdom elektronskog jonskog eskadrona svima dostupnih informacija i znanja. Poštovanje se rasprišilo pred najezdom novog individualizma i samopouzdanja. Strah je nestao pod organizovanom socijalizacijom i opštim napretkom. Molitve su zaboravljene pošto vijekovima nisu uslišavane. Ali, masovnost, mističnost, poštovanje, strah i molitve nestale su samo u klasičnoj formi a opstale su i postale trajne čovjekove potrebe koje traže svoje zadovoljavanje i praktikovanje u duhu Novog Vremena i Novog Ritma. Fudbalska Igra je pružila odgovore. Omogućila je masovnost. Danas na Stadione Fudbala dolaze porodice, naročito u Barceloni i Španiji. To je čuvstvujuća moć za cijelu porodicu koja je ponovo pronašla razlog svog radosnog okupljanja. Mističnost je sadržana u nevidljivima silama poraza i pobjeda u neizvjesnoj igri. Poštovanje se stvara u zasluženom odnosu prema modernim isusima koji se razapinju na travnjaku, liju znoj ispod svojih krstova da bi došli do tri boda, kao nekad Isus do tri ribe, da bi se nahranila mnogljuda pastva. Strah od poraza moje grupe svetaca lebdi uvijek i nad fudbomoljama i u našim dušama. Molitve smo stvorili da bi odagnali strah, iskazali poštovanje, potvrdili masovnost i podgrijali mističnost. Svaki stadion ima svoje himne.
U crkvenom zdanju Barcelone moguće je da se i nevjernik preobrati i postane vjernik. Atmosfera kroz koju prolazi, uz neprestane zvuke oduševeljenja i navijanja punog stadiona, i konačan izlazak pred božanstvo travnjaka i tribina, učine pojednca i velikim, i oduševljenim, i malim, i uzvišenim. Istovremeno.
Moderna Fudbalska Religija nije ortodksna moć nad pojedincem. Ona mu daje ljudsku mogućnost izbora i odabira. U okviru iste religije, birate pripadnost Barsi, Kraljevima, Arsenalu, Junajtedu. Birate svece, bogove i jude. Birate obrede i ispoljavanje vjere. Odlučujete o novom dolasku na obred. Imate bogove i svece koji se mogu mijenjati ili zamjenjivati. Imate očenaše i zapovijesti koji su vijek iznova izazovni. Nova titula, nova liga, novi bodovi. Religija koja neprestano oživljava i nikada ne odumire. A konačno krstu daje suštinu – rasprostire se na svečetiri strane svijeta, vijeka i ljuda.
Stojim i gledam u lik jednog od novih anđela u ljudskoj veličini. Lionel Messi. Konačno anđeli imaju ime i prezime i grimasu zadovoljstva. Đavoli takođe. Rajko Vasić.
Moderni fudbal izrasta u religiju. Stadioni postaju crkve. Igrači se promovišu u svece i bogove. Treneri su vjerski službenici.
To se nabolje vidi unutar Zdanja Barcelone. Na drugim stadionima to još nije tako vidljivo. Ali, religija i ne nastaje odjednom i ne nastaje istovremeno na svim mjestima.
Stadion Milana i Intera odaje potrebu za upotrebom. Kao i sav fudbal u Italiji koji je nastao na širokim sirotinjskim radničkim slojevima. Kapital ima potrebu da upotrebljava tu sirotinju. A ta sirotinja ima potrebu da upotrebljava sitne užitke. Kao u filmu Radnička klasa ide u raj. Jedna šelna, jedno dupe. Zajednički stadion dva milanska kluba ishabano je dograđivano zdanje, ostavljeno u zapuštenom i sirotnjskom okolišu do koga vode tramvajske pruge. Bogataši fudbal gledaju izdaleka, ne dolaze tramvajima.
Stadio Reala odaje moć. Nadmjenu gospodsku visinu. Privlačnu odbojnost. Kraljevskost. U bijeloj opremi. Na bijelom konju. Smješten je u samo gradu. Možete hodati danima po ulicama oko stadiona i, ako ne pogledate gore, na peti ili šesti sprat, gdje stoji natpis Santiago Benabeu, nikad nećete shvatiti da je to stadion. Unutra je, čak i kad je prazan, dekoracija aristokratsko arhitektonska.
Stadion Barcelone, s vana, modernističko je zdanje novih pogleda. Travnjak je, kao i na Bernabeu, vrhovna ikona koja se zalijeva, šiša i zrači ultraljubičastim zracima. Nije kao kod travnjaka Milana i Intera koji podsjeća na livadu siromašnog italijanskog predgrađa. Vjernici svakodnevno mole za jednu travku te Ikone Igrorodice. Sekjuriti odmahuje: Njet.
U muzeju istoriostasa, mrak je opčinjen neonskim svjetlostima novih medija i zvukovima publike iz raznih vremena i pobjeda.
Prolazak kroz Zdanje Barcelone konačno uobličava spoznaju o stvaranju nove religije. Fudbalske religije. Ona je danas uspješnija od svih religija u njihovim najsvjetlijim trenucima i vrhovima. Ona je danas najmasovnija religija od svih koje su ikada okupljale pastvu. Religija, kao oblik ljudskog ponašanja, okupljanja, uzvisa i nadsvjesnog dosega, pronašla je svoje konačno obličje, istovrmeno i ljudsko i nadljudsko. I stvarno i nestvarno. Pošto je stvoren bog, red i obred, klasična religija je počela da gubi masovnost i sve svoje oslonce. Mističnost je iščezla pred najezdom elektronskog jonskog eskadrona svima dostupnih informacija i znanja. Poštovanje se rasprišilo pred najezdom novog individualizma i samopouzdanja. Strah je nestao pod organizovanom socijalizacijom i opštim napretkom. Molitve su zaboravljene pošto vijekovima nisu uslišavane. Ali, masovnost, mističnost, poštovanje, strah i molitve nestale su samo u klasičnoj formi a opstale su i postale trajne čovjekove potrebe koje traže svoje zadovoljavanje i praktikovanje u duhu Novog Vremena i Novog Ritma. Fudbalska Igra je pružila odgovore. Omogućila je masovnost. Danas na Stadione Fudbala dolaze porodice, naročito u Barceloni i Španiji. To je čuvstvujuća moć za cijelu porodicu koja je ponovo pronašla razlog svog radosnog okupljanja. Mističnost je sadržana u nevidljivima silama poraza i pobjeda u neizvjesnoj igri. Poštovanje se stvara u zasluženom odnosu prema modernim isusima koji se razapinju na travnjaku, liju znoj ispod svojih krstova da bi došli do tri boda, kao nekad Isus do tri ribe, da bi se nahranila mnogljuda pastva. Strah od poraza moje grupe svetaca lebdi uvijek i nad fudbomoljama i u našim dušama. Molitve smo stvorili da bi odagnali strah, iskazali poštovanje, potvrdili masovnost i podgrijali mističnost. Svaki stadion ima svoje himne.
U crkvenom zdanju Barcelone moguće je da se i nevjernik preobrati i postane vjernik. Atmosfera kroz koju prolazi, uz neprestane zvuke oduševeljenja i navijanja punog stadiona, i konačan izlazak pred božanstvo travnjaka i tribina, učine pojednca i velikim, i oduševljenim, i malim, i uzvišenim. Istovremeno.
Moderna Fudbalska Religija nije ortodksna moć nad pojedincem. Ona mu daje ljudsku mogućnost izbora i odabira. U okviru iste religije, birate pripadnost Barsi, Kraljevima, Arsenalu, Junajtedu. Birate svece, bogove i jude. Birate obrede i ispoljavanje vjere. Odlučujete o novom dolasku na obred. Imate bogove i svece koji se mogu mijenjati ili zamjenjivati. Imate očenaše i zapovijesti koji su vijek iznova izazovni. Nova titula, nova liga, novi bodovi. Religija koja neprestano oživljava i nikada ne odumire. A konačno krstu daje suštinu – rasprostire se na svečetiri strane svijeta, vijeka i ljuda.
Stojim i gledam u lik jednog od novih anđela u ljudskoj veličini. Lionel Messi. Konačno anđeli imaju ime i prezime i grimasu zadovoljstva. Đavoli takođe. Rajko Vasić.
