NAPOLIČAR IVANIĆ
Ivanić je počeo novu, postporaznu, karijeru. Gostovanjem kod novinara strvinara u Sarajevu, Bakira 3600 sekundi, najvećeg civilizacijskog dostignuća tog kazana otkako su se u Karavan Sarajevu prestali potkivati konji.
Tu se Ivanić predstavio ekspertom za sva pitanja, skoro analitičarem. Ponudio se Esdeesu ko neudata seoska mlada koja iza sebe ima 1000 prela. Objelodanio da SNSD i SDP idu zajedno u vlast, samo SNSD pravi predstavu. PDP, u tom slučaju, kaže, ide u opozciju. Što se mene tiče, može da ide u oPMoziciju.
Kaže da su i neki glasači SNSD-a glasali za njega. Trudim se da budem normalan. To me i brine, kažem ja.
Sljedeće vlade u Republici Srpskoj čekaju teške prepreke, ekonomska propast, i smjenjivaće se kao na traci. A Ivanićeva, Vlada Velikog Progresa, izdržala je dvije godine. Čim je Sarajevo prdnulo u tur, Ivanić je poletio na Baščaršiju i postao ono što je kasnije bio Alklaj, Čabarli Prdonja, u svojstvu ministra inostranih poslova koga jedan nebitni Terzić nije bavao nizašta.
Nema bogzna koliko Bošnjaka u Republici Srpskoj a i da su glasali za mene, kako to SNSD zna. Pa nisu Bošnjaci Higsov bozon. Ljudi živi oko određenih biračkih mjesta. I tačno se na tim mjestima zna koliko je glasalo za Nešu Ćetnika a koliko za Insana Ivanića. Objavićemo. Polahko.
Šta je kostur Fenomena Ivanić.
Mladen Ivanić, za dlaku Mehmed Paša Ivanić, međunarodni je projekt pod feredžom, tajni projekt započet još nakon što je Biljani Plavšić vratio mandat, onomad. Tada je njegov cilj bio da formira vladu u kojoj bi bio SDS i SNSD, kobiva, svesrpsku vladu. Na taj način bi SNSD bio pojeden. Kada mu to nije uspjelo, zahvalio se Biljani Plavšić i mandat je dobio Dodik.
Kada je 2000. opet došlo vrijeme za formiranje Vlade Republike Srpske, Ivanić je, u prisustvu međunarodnih svjedoka, u prostorijama Glavnog odbora SNSD dogovorio da će zajedno formirati Vladu a onda, trudeći se da bude normalan, formirao Vladu sa SDS-om. Njegovi spin-traljavci su objašnjavali: Tišu, to on hoće da polako razori SDS.
U stvari, Mladen Ivanić je tajni projekt Međuanrodne zajednice, njenog tajnog krojačkog krila, čiji je zadatak da u vlasti i na vlasti drži i revitalizuje SDS dok oni, zajedno sa velikosarajskim unitarističkim nemanima, ne erodiraju Republiku Srpsku do praznjikave ljušture. Jer, to se najlaške radi sa SDS-om. Oni imaju prošlost a nemaju muda. Zadatak Mladena Ivanića je da u tom aranžmanu sve drugo uništi. Kao što je htio uništiti SNSD 2000. sada je uništio jednu perspektivnu srpsku stranku, Stranku Srpskog Mihajlice.
I zato se Mehmed Ivanić, kod Bakira, ponovo nudi kao saradnik SDS-a.
Drugi segment Fenomena Ivanić jeste vlastoljubiva samozaljubljenost. Da nisam bio član Predsjedništva BiH, kada ga je napustila Biljana Plavšić i Koljević, on se kandidovao, u ratu, Lešinar, danas bi mi bilo teže što sam izgubio.
U svojoj vlastoljubivoj narcisoidnosti rastjerao je sve što vrijedi u Partiji, Partiji Demokratskog Progresa. Ostao mu je samo Borenović. Drugi, rogatičke, i druge lopine, odmakle su se od Dimijaša Ivanića. A i Borenovića troši do dna – u izbornoj noći, branio je Ivanića do posljednjeg nepriznavanja rezultata i podnosio krivične prijave u svakom direktnom javljanju.
Biće zanimljivo vidjeti kako će opstajati PDP ubuduće i kako će proći na lokalnim izborima. Jer Mehmedu je važnije kako će on opstajati u Sarajevu nego partija u Republici Srpskoj.
Treći segment Fenomena Ivanić je Novosrpsko Dimijaštvo, pojava koja se javila uporedo sa dolaskom Otomanske Stabilnosti na Balkan, Turske. Tada su počeli nicati Srbi koji nisu natukli fes, kako je to istorijski uobičajeno, nego su počeli oblačiti dimije. Ivanić, Krsmanović, Bajić...
Dabome, u demokratskim zemljama glas je glas i glasu se ne gleda u zube. Pa čak ni kad je glas poklon, mimo logike političke borbe. Ali u Naseobini, Zemlji Sablji, Krvi i Kolaca, kao osnovnim istorijskim obilježjima odnosa među građanima, niko ne glasa za tuđega. Osim ako nije u pitanju neka velika podvala.
Ivanić je, kao i Komšić, pristao da za njega glasaju Bošnjaci. Iako je razlika u broju glasova, velika, u Republici Srpskoj nema toliko muslimana koliko oko Komšića, veće zlo je Ivanić. Jer Komšić je priluda i on ne zna šta radi. Ivanić je, pak, obučeni i dobrovoljni akter koji je svjesno ušao u Jednoglasovnu Diktaturu nad Srbima. Komšić misli da je Građanin a Ivanić misli da je Paša.
Kako će se završiti Fenomen Ivanić.
Kao i Naseobina.
Kao i kad se sahranjuje neko nebitan, prežaljen, neko ko je uvijek bio niko, svejedno. Pa, čiča sjedi na pragu, pošto je kraj njegove kuće prošao sprovod od dvije rage, tri babe i jednog naćoravog i nagluvog besposličara, pa će kroz dim lule, Jel saranjen. Jaštaje. Dobro.
Ivanić je počeo novu, postporaznu, karijeru. Gostovanjem kod novinara strvinara u Sarajevu, Bakira 3600 sekundi, najvećeg civilizacijskog dostignuća tog kazana otkako su se u Karavan Sarajevu prestali potkivati konji.
Tu se Ivanić predstavio ekspertom za sva pitanja, skoro analitičarem. Ponudio se Esdeesu ko neudata seoska mlada koja iza sebe ima 1000 prela. Objelodanio da SNSD i SDP idu zajedno u vlast, samo SNSD pravi predstavu. PDP, u tom slučaju, kaže, ide u opozciju. Što se mene tiče, može da ide u oPMoziciju.
Kaže da su i neki glasači SNSD-a glasali za njega. Trudim se da budem normalan. To me i brine, kažem ja.
Sljedeće vlade u Republici Srpskoj čekaju teške prepreke, ekonomska propast, i smjenjivaće se kao na traci. A Ivanićeva, Vlada Velikog Progresa, izdržala je dvije godine. Čim je Sarajevo prdnulo u tur, Ivanić je poletio na Baščaršiju i postao ono što je kasnije bio Alklaj, Čabarli Prdonja, u svojstvu ministra inostranih poslova koga jedan nebitni Terzić nije bavao nizašta.
Nema bogzna koliko Bošnjaka u Republici Srpskoj a i da su glasali za mene, kako to SNSD zna. Pa nisu Bošnjaci Higsov bozon. Ljudi živi oko određenih biračkih mjesta. I tačno se na tim mjestima zna koliko je glasalo za Nešu Ćetnika a koliko za Insana Ivanića. Objavićemo. Polahko.
Šta je kostur Fenomena Ivanić.
Mladen Ivanić, za dlaku Mehmed Paša Ivanić, međunarodni je projekt pod feredžom, tajni projekt započet još nakon što je Biljani Plavšić vratio mandat, onomad. Tada je njegov cilj bio da formira vladu u kojoj bi bio SDS i SNSD, kobiva, svesrpsku vladu. Na taj način bi SNSD bio pojeden. Kada mu to nije uspjelo, zahvalio se Biljani Plavšić i mandat je dobio Dodik.
Kada je 2000. opet došlo vrijeme za formiranje Vlade Republike Srpske, Ivanić je, u prisustvu međunarodnih svjedoka, u prostorijama Glavnog odbora SNSD dogovorio da će zajedno formirati Vladu a onda, trudeći se da bude normalan, formirao Vladu sa SDS-om. Njegovi spin-traljavci su objašnjavali: Tišu, to on hoće da polako razori SDS.
U stvari, Mladen Ivanić je tajni projekt Međuanrodne zajednice, njenog tajnog krojačkog krila, čiji je zadatak da u vlasti i na vlasti drži i revitalizuje SDS dok oni, zajedno sa velikosarajskim unitarističkim nemanima, ne erodiraju Republiku Srpsku do praznjikave ljušture. Jer, to se najlaške radi sa SDS-om. Oni imaju prošlost a nemaju muda. Zadatak Mladena Ivanića je da u tom aranžmanu sve drugo uništi. Kao što je htio uništiti SNSD 2000. sada je uništio jednu perspektivnu srpsku stranku, Stranku Srpskog Mihajlice.
I zato se Mehmed Ivanić, kod Bakira, ponovo nudi kao saradnik SDS-a.
Drugi segment Fenomena Ivanić jeste vlastoljubiva samozaljubljenost. Da nisam bio član Predsjedništva BiH, kada ga je napustila Biljana Plavšić i Koljević, on se kandidovao, u ratu, Lešinar, danas bi mi bilo teže što sam izgubio.
U svojoj vlastoljubivoj narcisoidnosti rastjerao je sve što vrijedi u Partiji, Partiji Demokratskog Progresa. Ostao mu je samo Borenović. Drugi, rogatičke, i druge lopine, odmakle su se od Dimijaša Ivanića. A i Borenovića troši do dna – u izbornoj noći, branio je Ivanića do posljednjeg nepriznavanja rezultata i podnosio krivične prijave u svakom direktnom javljanju.
Biće zanimljivo vidjeti kako će opstajati PDP ubuduće i kako će proći na lokalnim izborima. Jer Mehmedu je važnije kako će on opstajati u Sarajevu nego partija u Republici Srpskoj.
Treći segment Fenomena Ivanić je Novosrpsko Dimijaštvo, pojava koja se javila uporedo sa dolaskom Otomanske Stabilnosti na Balkan, Turske. Tada su počeli nicati Srbi koji nisu natukli fes, kako je to istorijski uobičajeno, nego su počeli oblačiti dimije. Ivanić, Krsmanović, Bajić...
Dabome, u demokratskim zemljama glas je glas i glasu se ne gleda u zube. Pa čak ni kad je glas poklon, mimo logike političke borbe. Ali u Naseobini, Zemlji Sablji, Krvi i Kolaca, kao osnovnim istorijskim obilježjima odnosa među građanima, niko ne glasa za tuđega. Osim ako nije u pitanju neka velika podvala.
Ivanić je, kao i Komšić, pristao da za njega glasaju Bošnjaci. Iako je razlika u broju glasova, velika, u Republici Srpskoj nema toliko muslimana koliko oko Komšića, veće zlo je Ivanić. Jer Komšić je priluda i on ne zna šta radi. Ivanić je, pak, obučeni i dobrovoljni akter koji je svjesno ušao u Jednoglasovnu Diktaturu nad Srbima. Komšić misli da je Građanin a Ivanić misli da je Paša.
Kako će se završiti Fenomen Ivanić.
Kao i Naseobina.
Kao i kad se sahranjuje neko nebitan, prežaljen, neko ko je uvijek bio niko, svejedno. Pa, čiča sjedi na pragu, pošto je kraj njegove kuće prošao sprovod od dvije rage, tri babe i jednog naćoravog i nagluvog besposličara, pa će kroz dim lule, Jel saranjen. Jaštaje. Dobro.
