SEVDALINKA O VLASTI, ZATKU I SLASTI
Kako je hećim Torabije pomogo formiranje vlasti u BiH
Nepoznati pjevač, okolina Sarajeva, početak 21. vijeka. Pribilježio: Đorđe Krajišnik
Mili bože čuda velikoga
U čestitom šeher Sarajevu,
Gdje se diže kula Radončića
Gdje stoluje silan Bakir paša
Bakir paša i Željko subaša,
Dogodi se čudo neviđeno
Neviđeno i nedoživljeno.
Pukla priča svuda po čaršiji
Da je stigo hećim iz daleka
Iz Maroka crnog i ponosonog
Te da liječi rane od bolesti
Od bolesti, tuge i žalosti.
Kad to čula sarajevska raja
Pohrlilo veliko i malo
Pohrlile bule i kadune
Sve gospođe i gospoda redom,
U dvoranu što je Zetrom zovu
U dolini brda Koševskoga,
Da dohvati ruku hećimovu
Da osjeti energiju njenu.
Ulaz bješe samo jedna marka
A tretmani zabadava dani
Samo hećim vodu naplaćivo
Što je š njome bolesti sapiro.
O tome se rastelali avaz
Širom lijepe rosne zemlje Bosne
Snimale su kamere reklame
Pa puštale na TeVe ekrane.
Glas je stigo iz Saraj’va grada
Do centrale Dodik Milorada
Milorada od Laktaša grada
Banjalučkog vožda i kadije.
Kad je Mile glasa zaprimio
On zaziva brata Vasić Rajka
Silnog Rajka na peru junaka
Da on sprema svitu i bratiju
Te da kreću mrskom Sarajevu
Ne bil’ hećim znao misli sredit
Pomoć Milu s kim vlasti uredit.
Glas je stigo s olimpijske Zetre
Do centrale Zlatka Lagumdžije
Silnog Zlatka, jalijskog junaka
Sarajevskog gospona i druga.
Kad je Zlaja glase zaprimio
On zaziva pobratima Željka
Komšić Željka bosanskog ‘rvata
Da on sprema svitu i bratiju
Te da kreću Zetri olimpijskoj
Ne bil’ hećim znao misli sredit
Pomoć Zlaji s kim vlasti uredit.
Kad je bila nedjelja popodne
Dv’je se svite u Zetri pobiše
Dva se ljuta sukobiše vuka
Bahat Mile i jalija Zlaja
Ko će kome vlasti preoteti.
Kad to viđe hećim Torabije
On poziva dva ljuta dušmana
Da izmiri i misli im sredi.
Gleda Torab dva grozna junaka
Te se misli kome pružit lijevu
Kome lijevu kome ruku desnu.
Utom pade hećimu na pamet
Da on tamne ukrsti si ruke
Te da obje podjednako dade
Kako Zlaji tako Miloradu.
Kad su vuci dotaknuli ruke
Milina im prostrujila tijelom
Te se vide očima drugijem.
Tad im veli hećim Torabije:
Vidite li mili poglavari
Da ste džabe kavge zametali
Zametali, svoju krvcu lili
Vi ste braća po svom uvjerenju
Oba jeste soc’jal demokrate
Oba jeste čestite delije.
Te manite kavge i belaja
No idite i vlast formirajte
Sebi bratski sevap učinite.
Kad to čuše dva bivša dušmana
Ruke šire u lice se ljube
Za junačko pitaju se zdravlje.
Željko Komšić Vasić Rajka fali
Vasić Rajko Komšić Željka brani.
STJ
E, našta su spale epske pjesme, na Komšića. A i na Vasića, bogme.
Dobio sam ovu pjesmu iz ustajalog akšam-smiraja koji je zahvatio Saraj-kulu nakon izbornog vrtloga a koji je, tu skoro, prošao Kotlinom Prevara.
Čudi me ko energiju troši na ovakve teme, pa makar je taj stihoplet već bio sročen za nešto drugo a samo nova imena sada umalterisana.
Međutim, iz ovoga se ima šta pročitati o Saraj-kuli, Naseobini, Političkoj Miljack Filozofiji, Nakanama Zlatka.
Najprije, ovo je klasična čaršijska predvečerska, ićindijska, skaska bez dinamike I aktivizma, sa sretnim krajem na samom početku. To je samo predvečerje mirnog sokačkog dana koji je počeo sa Dobrojtro, čaršijo, na svečetir strane. Čaršija na taj način funkcioniše vijekovima. Nikom se ne zamjeraj, nikog ne prozivaj, ništa ne predlaži, niti šta radi. Jer, Duh Čaršije je sve već riješio. U čaršiji ima i crkva, i jedna i druga, i džamija dovoljno. Sve behara i sve cvjeta, svi smo komšije, svi mogu na hurmašice al’ se zna ko je sirotinja raja. Zna se i da su oni iz Bajne Luke, ba, nacionalisti i fašisti. Babe su im bili agresori, oni mogu samo grđe.
Čaršija je tiha, nepomična, ustajala, ulojena, užegla. Al’ je naša. Čaršija se ne pokreće, ne okreće, ne ustaje sa sećije i skemlije. Niti iza sinije. Kome treba neka dođe u čaršiju. Kao i Dodik Mile i Vasić Rajko.
Čaršija tako sanja sanak da je Stambol. Ima da joj dođu. U Stambol se Caru ide. Stambol i Car nikome ne idu. Osim kad sabljica zove a krvca je mami.
No, stvar je i ozbiljna, nije samo otomanska, akšamli-smirajska i beharli-umilna.
Bez obzira što je Lagumdžija svojim telalima naložio da Onu Dvojicu, Dodika i Čovića, proskribuju kod sokaklija diljem Države, on u dubini duše ima želju da u vlasti bude sa Dodikom i Čovićem jer zna da mu oni daju legitimitet. Sa njima bi bio Premijer, STJ, Sunce Ti Jebem, bez njih tek Dželebdžija. Gonič dželepa.
Druga dimenzija te podsvjesne želje dunjaluka iz ove epske pjesmurije, da se Zlajo i Mićo u vlasti nađu, a sa Mićom ide i Čova, jeste stalno prisutni sindrom Alijanse. Alijansa je originalna Alatka Čaršije i Zlatka. Zvuči istorijski, zrači patriotski a znači idiotski. Oni koji su bili u Alijansi, onomad, znaju o čemu govorim. Iz Alijanse sa Dodikom, Lagumdžija bi izašao ojačan, ili barem ostao za istom džezvom, a Dodik uništen.
Treća dimenzija tajne želje slijepog sarajevskog narodnog pjesnika svakako je praktično-politička spletka. Zlatko Lagumdžija u programskim načelima ima ustavne promjene sa vatrometom i ukidanjem entiteta, a ovdje, kad se kaže entiteti, uvijek se misli na Republiku Srpsku. Dodik i SNSD ima ugrađenu političku filozofiju Srpska Zauvijek a BiH dok mora. O sebi da ne govorim. To su inkopatibilne političke stvari. U tom aranžmanu bi Lagumdžija bio za Evropu, Integracije, Zapadnu Njemačku, a Dodik za šiptarske zidove, nacionalizam i izolacionizam. Tako bi Zlatko predstavio svima slatko.
Stvar stoji ovako.
Da bi Mile i njegov drugar Rale, zborili sa saraj-gospodom, potrebno je ispuniti nekoliko sitnih uslova:
• Bakira i njegovu Tevedžimliju deportovati u Gvantanamo
• Republiku Srpsku proglasiti svetom zemljom
• Na putevima, gdje ih međuentitetska linija presijeca, s one strane, postaviti velike table: Sretno idite u Republiku Srpsku
• Poslati velike milošte u vidu Prava na samoopredjeljenje
• Razapeti Čador pred zgradom Vlade Republike Srpske i godinu dana čadorovati nebili se Mićo smilovao i pitao ko je u Čadoru
• Putem plaćenog oglasa u Tajmsu, Njujork tajmsu i WSJ, na srpskom jeziku, ćirlicom, objaviti izvinjenje za sve što je protiv Dodika, SNSD i Republike Srpske urađeno u medijima, u Sipi, u Tužilaštvu, u Socijalističkoj internacionali.
Tada bi Zlatko Lagumdžija možda mogao da dospije u situaciju da razgovara sa SNSD-om. Dotad, ostaju mu mrljuše iz SDS-a i PDP-a.
A i ako se sa nama nađe u tom Savjetu ministara, kojeg on zove Državna Vlada, STJ, biće to prisna artimetika, kao i sa SZBIH.
Ali, kakogod bude, sve mi se čini, velika će žalba sa Nikolom da bude.
Nepoznati pjevač, okolina Sarajeva, početak 21. vijeka. Pribilježio: Đorđe Krajišnik
Mili bože čuda velikoga
U čestitom šeher Sarajevu,
Gdje se diže kula Radončića
Gdje stoluje silan Bakir paša
Bakir paša i Željko subaša,
Dogodi se čudo neviđeno
Neviđeno i nedoživljeno.
Pukla priča svuda po čaršiji
Da je stigo hećim iz daleka
Iz Maroka crnog i ponosonog
Te da liječi rane od bolesti
Od bolesti, tuge i žalosti.
Kad to čula sarajevska raja
Pohrlilo veliko i malo
Pohrlile bule i kadune
Sve gospođe i gospoda redom,
U dvoranu što je Zetrom zovu
U dolini brda Koševskoga,
Da dohvati ruku hećimovu
Da osjeti energiju njenu.
Ulaz bješe samo jedna marka
A tretmani zabadava dani
Samo hećim vodu naplaćivo
Što je š njome bolesti sapiro.
O tome se rastelali avaz
Širom lijepe rosne zemlje Bosne
Snimale su kamere reklame
Pa puštale na TeVe ekrane.
Glas je stigo iz Saraj’va grada
Do centrale Dodik Milorada
Milorada od Laktaša grada
Banjalučkog vožda i kadije.
Kad je Mile glasa zaprimio
On zaziva brata Vasić Rajka
Silnog Rajka na peru junaka
Da on sprema svitu i bratiju
Te da kreću mrskom Sarajevu
Ne bil’ hećim znao misli sredit
Pomoć Milu s kim vlasti uredit.
Glas je stigo s olimpijske Zetre
Do centrale Zlatka Lagumdžije
Silnog Zlatka, jalijskog junaka
Sarajevskog gospona i druga.
Kad je Zlaja glase zaprimio
On zaziva pobratima Željka
Komšić Željka bosanskog ‘rvata
Da on sprema svitu i bratiju
Te da kreću Zetri olimpijskoj
Ne bil’ hećim znao misli sredit
Pomoć Zlaji s kim vlasti uredit.
Kad je bila nedjelja popodne
Dv’je se svite u Zetri pobiše
Dva se ljuta sukobiše vuka
Bahat Mile i jalija Zlaja
Ko će kome vlasti preoteti.
Kad to viđe hećim Torabije
On poziva dva ljuta dušmana
Da izmiri i misli im sredi.
Gleda Torab dva grozna junaka
Te se misli kome pružit lijevu
Kome lijevu kome ruku desnu.
Utom pade hećimu na pamet
Da on tamne ukrsti si ruke
Te da obje podjednako dade
Kako Zlaji tako Miloradu.
Kad su vuci dotaknuli ruke
Milina im prostrujila tijelom
Te se vide očima drugijem.
Tad im veli hećim Torabije:
Vidite li mili poglavari
Da ste džabe kavge zametali
Zametali, svoju krvcu lili
Vi ste braća po svom uvjerenju
Oba jeste soc’jal demokrate
Oba jeste čestite delije.
Te manite kavge i belaja
No idite i vlast formirajte
Sebi bratski sevap učinite.
Kad to čuše dva bivša dušmana
Ruke šire u lice se ljube
Za junačko pitaju se zdravlje.
Željko Komšić Vasić Rajka fali
Vasić Rajko Komšić Željka brani.
STJ
E, našta su spale epske pjesme, na Komšića. A i na Vasića, bogme.
Dobio sam ovu pjesmu iz ustajalog akšam-smiraja koji je zahvatio Saraj-kulu nakon izbornog vrtloga a koji je, tu skoro, prošao Kotlinom Prevara.
Čudi me ko energiju troši na ovakve teme, pa makar je taj stihoplet već bio sročen za nešto drugo a samo nova imena sada umalterisana.
Međutim, iz ovoga se ima šta pročitati o Saraj-kuli, Naseobini, Političkoj Miljack Filozofiji, Nakanama Zlatka.
Najprije, ovo je klasična čaršijska predvečerska, ićindijska, skaska bez dinamike I aktivizma, sa sretnim krajem na samom početku. To je samo predvečerje mirnog sokačkog dana koji je počeo sa Dobrojtro, čaršijo, na svečetir strane. Čaršija na taj način funkcioniše vijekovima. Nikom se ne zamjeraj, nikog ne prozivaj, ništa ne predlaži, niti šta radi. Jer, Duh Čaršije je sve već riješio. U čaršiji ima i crkva, i jedna i druga, i džamija dovoljno. Sve behara i sve cvjeta, svi smo komšije, svi mogu na hurmašice al’ se zna ko je sirotinja raja. Zna se i da su oni iz Bajne Luke, ba, nacionalisti i fašisti. Babe su im bili agresori, oni mogu samo grđe.
Čaršija je tiha, nepomična, ustajala, ulojena, užegla. Al’ je naša. Čaršija se ne pokreće, ne okreće, ne ustaje sa sećije i skemlije. Niti iza sinije. Kome treba neka dođe u čaršiju. Kao i Dodik Mile i Vasić Rajko.
Čaršija tako sanja sanak da je Stambol. Ima da joj dođu. U Stambol se Caru ide. Stambol i Car nikome ne idu. Osim kad sabljica zove a krvca je mami.
No, stvar je i ozbiljna, nije samo otomanska, akšamli-smirajska i beharli-umilna.
Bez obzira što je Lagumdžija svojim telalima naložio da Onu Dvojicu, Dodika i Čovića, proskribuju kod sokaklija diljem Države, on u dubini duše ima želju da u vlasti bude sa Dodikom i Čovićem jer zna da mu oni daju legitimitet. Sa njima bi bio Premijer, STJ, Sunce Ti Jebem, bez njih tek Dželebdžija. Gonič dželepa.
Druga dimenzija te podsvjesne želje dunjaluka iz ove epske pjesmurije, da se Zlajo i Mićo u vlasti nađu, a sa Mićom ide i Čova, jeste stalno prisutni sindrom Alijanse. Alijansa je originalna Alatka Čaršije i Zlatka. Zvuči istorijski, zrači patriotski a znači idiotski. Oni koji su bili u Alijansi, onomad, znaju o čemu govorim. Iz Alijanse sa Dodikom, Lagumdžija bi izašao ojačan, ili barem ostao za istom džezvom, a Dodik uništen.
Treća dimenzija tajne želje slijepog sarajevskog narodnog pjesnika svakako je praktično-politička spletka. Zlatko Lagumdžija u programskim načelima ima ustavne promjene sa vatrometom i ukidanjem entiteta, a ovdje, kad se kaže entiteti, uvijek se misli na Republiku Srpsku. Dodik i SNSD ima ugrađenu političku filozofiju Srpska Zauvijek a BiH dok mora. O sebi da ne govorim. To su inkopatibilne političke stvari. U tom aranžmanu bi Lagumdžija bio za Evropu, Integracije, Zapadnu Njemačku, a Dodik za šiptarske zidove, nacionalizam i izolacionizam. Tako bi Zlatko predstavio svima slatko.
Stvar stoji ovako.
Da bi Mile i njegov drugar Rale, zborili sa saraj-gospodom, potrebno je ispuniti nekoliko sitnih uslova:
• Bakira i njegovu Tevedžimliju deportovati u Gvantanamo
• Republiku Srpsku proglasiti svetom zemljom
• Na putevima, gdje ih međuentitetska linija presijeca, s one strane, postaviti velike table: Sretno idite u Republiku Srpsku
• Poslati velike milošte u vidu Prava na samoopredjeljenje
• Razapeti Čador pred zgradom Vlade Republike Srpske i godinu dana čadorovati nebili se Mićo smilovao i pitao ko je u Čadoru
• Putem plaćenog oglasa u Tajmsu, Njujork tajmsu i WSJ, na srpskom jeziku, ćirlicom, objaviti izvinjenje za sve što je protiv Dodika, SNSD i Republike Srpske urađeno u medijima, u Sipi, u Tužilaštvu, u Socijalističkoj internacionali.
Tada bi Zlatko Lagumdžija možda mogao da dospije u situaciju da razgovara sa SNSD-om. Dotad, ostaju mu mrljuše iz SDS-a i PDP-a.
A i ako se sa nama nađe u tom Savjetu ministara, kojeg on zove Državna Vlada, STJ, biće to prisna artimetika, kao i sa SZBIH.
Ali, kakogod bude, sve mi se čini, velika će žalba sa Nikolom da bude.
