INCKO NA SPROVODU OHAERA
Kad dođe taj dan, znaće se. Kiša će pasti, pogrebna, sprovdna, ona koja se cijedi niz vratne žile, po obodima šešira i niz nogavice, koja rijetkim grudvicama blata zaprskuje smrdljive čarape u trulim cipelama za sušu i malo koraka. Kao što uvijek pada o sahranama i ukopima. Ona tužna vrsta kiše sa padobranima, sa laganim kapljicama koje toliko ne haju za sahranu, pokojnika i ožalošćene, da im se skoro i ne pada na zemljicu crnu. Ukopna kiša ima želju da uvijek ostane u vazduhu i gleda tugu kako izbija iz očiju, lica i sirotinjskog čela.
Kad dođe taj dana, sahrana će se obaviti u Sarajevu, tamo gdje je pokojnik i rođen, i živio, i umro. To se tako lijepo kaže. Crkao. I priroda čisti svoje izmete. Naići će, košto gledam očima, siroma Ramo, sa torbom službenika u souru, souri su bili prije rata, prije demokratije i prije stranaka, oguljenom, bez žabica za zatvaranje ali uvezanom bakarnom žicom sa žuto-zelenom izolacijom. Ramo nije gladan a ne radi nigdje. Ima uvijek u tašni kilu dvije tvrdog ljeba. Daju kone, nane i dobri pekari. Ko je umro, ljudino. Incko, skinuvši svoj navijački šal, pun vode, ocijedivši ga i bacivši u blato, u trulo, balegarsko, bosansko blato puno mržnje koja izbija iz izemlje i slijeva se sa crijepova i asfalta, reče: Neki Ohaer. Jesi ga znao. Ne znam, ne znam, bogumi, ja sam glaso za Komšića.
Nakon toliko tragedije, Bosna i Hercegovina konačno odlazi iz Ohaera. Tako je saopštio Benjamin Incko Kalaj. Nisam razabrao da li mu je drago što se smanjuje osoblje Ohaera, ili mu je žao. Uglavnom saopštio je da spremamo posmrtnu čorbu, lovorov list i četeresnicu.
Dobro zboriš junače.
Sad kad ste, manje ti a više tvoji prethodnici, usrali i šefa i stanicu.
Sad lokalni lideri trebaju stvar preuzeti u svoje ruke, kažeš. Nakon što ste vi iz Europe, uzeli stvar iz naših ruku i njime mlatili gloginje.
No, ne pišem ovo zbog Inckove alpske nastranosti, kad su iz Austrije i na ovoj strani Alpa, skoro svima proradi nastranost, već upravo zbog toga što je, nakon dvije decenije boravka ovdje onih koji su našu stvar držali u svojim rukama, stvar nepopravljiva. Posve.
Da nisu asistirali, mi smo se, na području cijele SFRJ, dovoljno samostalno mrzili da bi sada bili sretno podijeljeni bez rata, žrtava i razaranja.
Da je stvar nepopravljiva, konstatuje i sam Benjamin Incko Kalaj. Razočaravajući je odnos između Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Socijaldemokratske partije (SDP) BiH. Ako bi se, ove partije zaista okrenule svojim socijaldemokratskim principima internacionalizma, antifašizma i solidarnosti bilo bi i više saradnje.
Prvo.
Nemoj da mi popuješ šta su socijaldemokratski principi internacionalizma. Nas je ovdje, Srbe, neka drugi govore o sebi, internacionalizam jebo do koske. Toliko da smo prestali da se razmnožavamo.
Drugo.
Svetozar Marković je izmislio socijaldemokratiju u 18. vijeku. Ne sjećam se tadašnjih europskih događanja, ali nešto mi nisu odisala socijaldemokratskim internacionalizmom.
Treće.
Šta je antifašizam. Da li je antifašizam kad ja glasam za tebe i izaberem ti jednog člana Predsjedništva pa hoću da ti izaberem i drugog člana Predsjedništva. Da li je antifašizam kad ja kažem da ću upotrijebiti oružanu silu protiv tebe.
Četvrto.
Šta je solidarnost. Da li je solidarnost kad ja zahtijevam da te izbace iz Socijalističke internacionale.
Ponašanje SDP, kojeg sada Benjamin Incko Kalaj želi da nam, nama iz Esenesdea, gurne u krilo, klasični je proizvod njega i njegovih iz međunarodne asocijacije za drkanje onom stvari. Međunarodna zajednica je navijajući samo za jednu, sarajsku stranu, proizvela posebnu vrstu socijaldemokratije, bolje rečeno, nadgradila je ovdašnji sarajski i Lagumdžijin proizvod, šinjelsku, informbiroovsku, podčinjavajuću socijaldemokratiju, nadpartijskom, oholom, osionom, glasovno totalitarnom, majorizirajućom i otomanskom socijaldemokratijom. Socijaldemokratijom za Državu. Takvom socijaldemokratijom Zlatka Lagumdžije, Sarajeva, Nacionalnog ekskluziviteta, jednonacionalnog prava na žrtvu, sarajcentričnom socijaldemokratijom, gulag-socijaldemokratijom za glasače,
Nema razgovora,
Nema tolerancije,
Nema vlasti,
Nema Države. To je socijalotomanska demokratija. Demokratija kako kaže sablja i kako misli Zlaja.
To je proizvela međunarodna zajednica ovdje. I tako se ponaša svaki sarajski faktor. Bio Haris, bio, Alija, bio Ejup, bio Suljo, Bio Bakir, bio Medij.
To o toleranciji, antifašizmu i solidarnosti, moj Benjamine Incko, trebaš objasniti svakom od 310.000 glasača za Komšića, svakom zdravom Hrvatu u BiH i svakom Srbinu u Republicoi Srpskoj, ponaosob.
Nadam se da će te razumjeti.
Esdepeovcima ne moraš objašnjavti. Oni ništa ne shvataju.
Dakle, ne očekuj da SNSD, kao postratna, pobjednička, jedina stvarna i važna postratna stranaka u BiH, i Šire, pruža ruku usranim dželatima koji su vodili ovu, mislim, onu zemlju, u ratu i krvi i opijali se mirisom Dobrovoljačke, koji su poslije rata varali vas iz glupog bijelog svijeta i koji su već drugi mandat varali i varaju birače i narode u BiH izdajući se za multietničku partiju a praktikujući jednoreketni, jednoručni i jednonacionalni monolitni glasovni totalitarizam.
SNSD zna gdje će vladati, gdje treba vladati, s kim treba vladati, i bez Tebe i bez Esdepea.
Kad dođe taj dan, znaće se. Kiša će pasti, pogrebna, sprovdna, ona koja se cijedi niz vratne žile, po obodima šešira i niz nogavice, koja rijetkim grudvicama blata zaprskuje smrdljive čarape u trulim cipelama za sušu i malo koraka. Kao što uvijek pada o sahranama i ukopima. Ona tužna vrsta kiše sa padobranima, sa laganim kapljicama koje toliko ne haju za sahranu, pokojnika i ožalošćene, da im se skoro i ne pada na zemljicu crnu. Ukopna kiša ima želju da uvijek ostane u vazduhu i gleda tugu kako izbija iz očiju, lica i sirotinjskog čela.
Kad dođe taj dana, sahrana će se obaviti u Sarajevu, tamo gdje je pokojnik i rođen, i živio, i umro. To se tako lijepo kaže. Crkao. I priroda čisti svoje izmete. Naići će, košto gledam očima, siroma Ramo, sa torbom službenika u souru, souri su bili prije rata, prije demokratije i prije stranaka, oguljenom, bez žabica za zatvaranje ali uvezanom bakarnom žicom sa žuto-zelenom izolacijom. Ramo nije gladan a ne radi nigdje. Ima uvijek u tašni kilu dvije tvrdog ljeba. Daju kone, nane i dobri pekari. Ko je umro, ljudino. Incko, skinuvši svoj navijački šal, pun vode, ocijedivši ga i bacivši u blato, u trulo, balegarsko, bosansko blato puno mržnje koja izbija iz izemlje i slijeva se sa crijepova i asfalta, reče: Neki Ohaer. Jesi ga znao. Ne znam, ne znam, bogumi, ja sam glaso za Komšića.
Nakon toliko tragedije, Bosna i Hercegovina konačno odlazi iz Ohaera. Tako je saopštio Benjamin Incko Kalaj. Nisam razabrao da li mu je drago što se smanjuje osoblje Ohaera, ili mu je žao. Uglavnom saopštio je da spremamo posmrtnu čorbu, lovorov list i četeresnicu.
Dobro zboriš junače.
Sad kad ste, manje ti a više tvoji prethodnici, usrali i šefa i stanicu.
Sad lokalni lideri trebaju stvar preuzeti u svoje ruke, kažeš. Nakon što ste vi iz Europe, uzeli stvar iz naših ruku i njime mlatili gloginje.
No, ne pišem ovo zbog Inckove alpske nastranosti, kad su iz Austrije i na ovoj strani Alpa, skoro svima proradi nastranost, već upravo zbog toga što je, nakon dvije decenije boravka ovdje onih koji su našu stvar držali u svojim rukama, stvar nepopravljiva. Posve.
Da nisu asistirali, mi smo se, na području cijele SFRJ, dovoljno samostalno mrzili da bi sada bili sretno podijeljeni bez rata, žrtava i razaranja.
Da je stvar nepopravljiva, konstatuje i sam Benjamin Incko Kalaj. Razočaravajući je odnos između Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Socijaldemokratske partije (SDP) BiH. Ako bi se, ove partije zaista okrenule svojim socijaldemokratskim principima internacionalizma, antifašizma i solidarnosti bilo bi i više saradnje.
Prvo.
Nemoj da mi popuješ šta su socijaldemokratski principi internacionalizma. Nas je ovdje, Srbe, neka drugi govore o sebi, internacionalizam jebo do koske. Toliko da smo prestali da se razmnožavamo.
Drugo.
Svetozar Marković je izmislio socijaldemokratiju u 18. vijeku. Ne sjećam se tadašnjih europskih događanja, ali nešto mi nisu odisala socijaldemokratskim internacionalizmom.
Treće.
Šta je antifašizam. Da li je antifašizam kad ja glasam za tebe i izaberem ti jednog člana Predsjedništva pa hoću da ti izaberem i drugog člana Predsjedništva. Da li je antifašizam kad ja kažem da ću upotrijebiti oružanu silu protiv tebe.
Četvrto.
Šta je solidarnost. Da li je solidarnost kad ja zahtijevam da te izbace iz Socijalističke internacionale.
Ponašanje SDP, kojeg sada Benjamin Incko Kalaj želi da nam, nama iz Esenesdea, gurne u krilo, klasični je proizvod njega i njegovih iz međunarodne asocijacije za drkanje onom stvari. Međunarodna zajednica je navijajući samo za jednu, sarajsku stranu, proizvela posebnu vrstu socijaldemokratije, bolje rečeno, nadgradila je ovdašnji sarajski i Lagumdžijin proizvod, šinjelsku, informbiroovsku, podčinjavajuću socijaldemokratiju, nadpartijskom, oholom, osionom, glasovno totalitarnom, majorizirajućom i otomanskom socijaldemokratijom. Socijaldemokratijom za Državu. Takvom socijaldemokratijom Zlatka Lagumdžije, Sarajeva, Nacionalnog ekskluziviteta, jednonacionalnog prava na žrtvu, sarajcentričnom socijaldemokratijom, gulag-socijaldemokratijom za glasače,
Nema razgovora,
Nema tolerancije,
Nema vlasti,
Nema Države. To je socijalotomanska demokratija. Demokratija kako kaže sablja i kako misli Zlaja.
To je proizvela međunarodna zajednica ovdje. I tako se ponaša svaki sarajski faktor. Bio Haris, bio, Alija, bio Ejup, bio Suljo, Bio Bakir, bio Medij.
To o toleranciji, antifašizmu i solidarnosti, moj Benjamine Incko, trebaš objasniti svakom od 310.000 glasača za Komšića, svakom zdravom Hrvatu u BiH i svakom Srbinu u Republicoi Srpskoj, ponaosob.
Nadam se da će te razumjeti.
Esdepeovcima ne moraš objašnjavti. Oni ništa ne shvataju.
Dakle, ne očekuj da SNSD, kao postratna, pobjednička, jedina stvarna i važna postratna stranaka u BiH, i Šire, pruža ruku usranim dželatima koji su vodili ovu, mislim, onu zemlju, u ratu i krvi i opijali se mirisom Dobrovoljačke, koji su poslije rata varali vas iz glupog bijelog svijeta i koji su već drugi mandat varali i varaju birače i narode u BiH izdajući se za multietničku partiju a praktikujući jednoreketni, jednoručni i jednonacionalni monolitni glasovni totalitarizam.
SNSD zna gdje će vladati, gdje treba vladati, s kim treba vladati, i bez Tebe i bez Esdepea.
