GDJE JE KLJUČ VLASTI
Najveći dio sarajanalitičara vlasti i njene podjele, njenog okupljanja i njenog demonstriranja, kao i najveći dio inostranih analfabeta koji poručuju svijetu kako se u BiH dogodila pobjeda transetničkih političkih snaga a u Republici Srpskoj ultranacionalista, bave se šarenim balonima koji lete u prazno nebo. Kao djeca.
Sarajevska vlast, vlast na nivou BiH, vlast za zajedničke organe, u stvari je najmanje bitna vlast. Petnaest godina ta se „vlast“ vrti u krugu, eksperimentiše, mentoriše, dezorijentiše, luta, od 100% BiH do Lagumdžije kao primadone u kaljužarniku. Svi pokušaji su propali, razne reforme ludih visokih predstavnika, povećanje broja zajedničkih organa, uglavnom jednopolnih, koji su neefikasni i služe samo za udomljavanje bošnjačkih dužnosnika, povećanje dejtonskih organa, taj svojevrsni sarajevski unitaristički VEP, čiji tretman je doživio Savjet ministara narastavši sa tri člana na deset ili ne znam koliko, doživjela Granična služba narastavši u Graničnu policiju... propali su jer je staro političko pravilo nepromjenjivo – institucije bez vlasti ne čine vlast.
Špirićev četverogodišnji mandat predsjedavajućeg Savjeta ministara, kojeg je on pretrčao fenomenalno, aktivistički, agilno, transparentno, mandat je bez vlasti. Zato što je Savjet ministara bez vlasti. Mogu sarajlude da se zalažu i za nova ministarstva, poljoprivrede, ekologije, boga oca, mogu uvesti i Ministarstvo Miljacke, Savjet ministara će ostati institucija bez vlasti.
Čak i Predsjedništvo BiH, jedini organ za koga se zahtijeva KontraVEP, koje je ostalo u dejtonskim okvirima, ne funkcioniše kao inistucija vlasti. Radmanović je tri, četiri puta uložio veto i – eto. Funkcionisalo je dok su srpski nudiguzi, prije njega sjedili gore, razni Radišići, paradni Paravci, šareni Šarovići.
Savez nezavisnih socijaldemokrata, kao Sedmo Srpsko Čudo, rano je shvatio gdje je vlast. I to je ključ našeg desetogodišnjeg uspona do pobjedničke 2006. Vlast je u Republici Srpskoj i kod njenih građana. Svi su dosad, na svim stranama, mislili da je vlast u tom karavansaraju.
Sada je i Čović, ali i prije izbora, rekao da je vlast u Mostaru kao hrvatskom stolnom gradu. Na šta Bakirov Zelenko, Tihić pišti: Mostar je i hrvatski, i bošnjački, i srpski. Kao što je Sarajevo i srpsko, i argentnisko, i mongolsko.
Zato se SNSD i prije 2006. obratio biračima sloganom Budućnost Srpskoj, poslije smo imali Naprijed Srpska, Prvo Republika Srpska, Moja kuća, Srpska, Srpska zauvijek. Obratio se ljudima kod kojih je vlast. I opet dobio. I dobio sve izbore između 2006. i ove godine.
Čovićev HDZ je, za sada, u Posavskoj županiji ukupio 41,19%, u Srednjebosanskoj 21,73%, u Hercegovačko-neretvanskoj 33,83%, u zapadno-hecegovačkoj 51,65%, u Livanjskoj 26,09% i to su rezultati svuda za prvo mjesto.
SNSD je i veći uspjeh postigao u šest izbornih jedinica za Narodnu skupštinu – ukupno 40 poslanika, za sada. Imamo i najveći broj poslanika u Predstavničkom domu PSBiH. Ali sve karte dajemo na glavni izvor vlasti – u Republiku Srpsku.
Činjenice o HDZ i SNSD čine rasprave o sarajvlasti izlišnim.
Sklapanje neke Nove Alijanse, međusobno češkanje jajca, avnoja i valtera, između SDA i SDP, prijetnje Čoviću kako ne može da ucjenjuje i kako je neprihvatljiv ako priča o Trećem Stolnom Entitetu a ulizivanje Dodiku, Tihić: „bez koga nema vlasti“, iako Dodik već ima Entitetčinu, klasično je sarajevsko bošnjačko četveroobrazje.
Češkao bi i sto jaja samo da je u vlasti Zlaja.
SNSD će se i dalje držati izvora vlasti. Republike Srpske. Moj, lični, prijateljski prijedlog, takav je i Čoviću. Vlast u četiri županije jača je i validnija nego vlast na nivou nefunkcionalne Federacije ili Trule Naseobine.
Njih jednostavno treba pustiti nek se vlaste.
A onda će, jednog dana, da pukne vijest: Državni premijer i sva Državna vlada, oprostite što govorim jezikom sarajcentralista, otputovale su u zvaničnu i oprošrajnu posjetu u Banjaluku, iz koje će produžiti u Stolni Mostar. Čime je zatvoren sarajfestival malih i eksperimentalnih scena vlasti.
Najveći dio sarajanalitičara vlasti i njene podjele, njenog okupljanja i njenog demonstriranja, kao i najveći dio inostranih analfabeta koji poručuju svijetu kako se u BiH dogodila pobjeda transetničkih političkih snaga a u Republici Srpskoj ultranacionalista, bave se šarenim balonima koji lete u prazno nebo. Kao djeca.
Sarajevska vlast, vlast na nivou BiH, vlast za zajedničke organe, u stvari je najmanje bitna vlast. Petnaest godina ta se „vlast“ vrti u krugu, eksperimentiše, mentoriše, dezorijentiše, luta, od 100% BiH do Lagumdžije kao primadone u kaljužarniku. Svi pokušaji su propali, razne reforme ludih visokih predstavnika, povećanje broja zajedničkih organa, uglavnom jednopolnih, koji su neefikasni i služe samo za udomljavanje bošnjačkih dužnosnika, povećanje dejtonskih organa, taj svojevrsni sarajevski unitaristički VEP, čiji tretman je doživio Savjet ministara narastavši sa tri člana na deset ili ne znam koliko, doživjela Granična služba narastavši u Graničnu policiju... propali su jer je staro političko pravilo nepromjenjivo – institucije bez vlasti ne čine vlast.
Špirićev četverogodišnji mandat predsjedavajućeg Savjeta ministara, kojeg je on pretrčao fenomenalno, aktivistički, agilno, transparentno, mandat je bez vlasti. Zato što je Savjet ministara bez vlasti. Mogu sarajlude da se zalažu i za nova ministarstva, poljoprivrede, ekologije, boga oca, mogu uvesti i Ministarstvo Miljacke, Savjet ministara će ostati institucija bez vlasti.
Čak i Predsjedništvo BiH, jedini organ za koga se zahtijeva KontraVEP, koje je ostalo u dejtonskim okvirima, ne funkcioniše kao inistucija vlasti. Radmanović je tri, četiri puta uložio veto i – eto. Funkcionisalo je dok su srpski nudiguzi, prije njega sjedili gore, razni Radišići, paradni Paravci, šareni Šarovići.
Savez nezavisnih socijaldemokrata, kao Sedmo Srpsko Čudo, rano je shvatio gdje je vlast. I to je ključ našeg desetogodišnjeg uspona do pobjedničke 2006. Vlast je u Republici Srpskoj i kod njenih građana. Svi su dosad, na svim stranama, mislili da je vlast u tom karavansaraju.
Sada je i Čović, ali i prije izbora, rekao da je vlast u Mostaru kao hrvatskom stolnom gradu. Na šta Bakirov Zelenko, Tihić pišti: Mostar je i hrvatski, i bošnjački, i srpski. Kao što je Sarajevo i srpsko, i argentnisko, i mongolsko.
Zato se SNSD i prije 2006. obratio biračima sloganom Budućnost Srpskoj, poslije smo imali Naprijed Srpska, Prvo Republika Srpska, Moja kuća, Srpska, Srpska zauvijek. Obratio se ljudima kod kojih je vlast. I opet dobio. I dobio sve izbore između 2006. i ove godine.
Čovićev HDZ je, za sada, u Posavskoj županiji ukupio 41,19%, u Srednjebosanskoj 21,73%, u Hercegovačko-neretvanskoj 33,83%, u zapadno-hecegovačkoj 51,65%, u Livanjskoj 26,09% i to su rezultati svuda za prvo mjesto.
SNSD je i veći uspjeh postigao u šest izbornih jedinica za Narodnu skupštinu – ukupno 40 poslanika, za sada. Imamo i najveći broj poslanika u Predstavničkom domu PSBiH. Ali sve karte dajemo na glavni izvor vlasti – u Republiku Srpsku.
Činjenice o HDZ i SNSD čine rasprave o sarajvlasti izlišnim.
Sklapanje neke Nove Alijanse, međusobno češkanje jajca, avnoja i valtera, između SDA i SDP, prijetnje Čoviću kako ne može da ucjenjuje i kako je neprihvatljiv ako priča o Trećem Stolnom Entitetu a ulizivanje Dodiku, Tihić: „bez koga nema vlasti“, iako Dodik već ima Entitetčinu, klasično je sarajevsko bošnjačko četveroobrazje.
Češkao bi i sto jaja samo da je u vlasti Zlaja.
SNSD će se i dalje držati izvora vlasti. Republike Srpske. Moj, lični, prijateljski prijedlog, takav je i Čoviću. Vlast u četiri županije jača je i validnija nego vlast na nivou nefunkcionalne Federacije ili Trule Naseobine.
Njih jednostavno treba pustiti nek se vlaste.
A onda će, jednog dana, da pukne vijest: Državni premijer i sva Državna vlada, oprostite što govorim jezikom sarajcentralista, otputovale su u zvaničnu i oprošrajnu posjetu u Banjaluku, iz koje će produžiti u Stolni Mostar. Čime je zatvoren sarajfestival malih i eksperimentalnih scena vlasti.
