OTKRIVAJU SE PRITISKAŠI
Prodavačica analiza sa jednog banjalučkog ćoška, Tanja Topić, inače poslovođa u ovdašnjoj kancelariji Fridrih Ebert Fondacije, izjavila je u sandžačkom listu Danas, koji, inače, izlazi u Beogradu, da je, otprilike, Pritisak u Republici Srpskoj isto što i Otpor u Srbiji i da se nada da će taj Pritisak demokratizovati ovaj prostor.
Otpor je učestvovao u rušenju Miloševića. Pritisak bi trebao da učestvuje u rušenju Dodika. No, kolikagod je razlika između Otpora, koji je bio skup javnih aktivista, i Pritiska koji je skup tajnih kanalizacionih plaćenika, još je veća razlika između Miloševića i Dodika. Nadam se da to ne treba objašnjavati.
Tanja Topić, seminarka, jer je svoje političke analize naučila na tajnim seminarima Fridrih Eberta ili nekih širih asocijacija, podsjećam da je ona jedna od učesnica tajnog sastanka u banjalučkoj garaži Ohaera kojeg je organizovao Veliki Protivdodik Mason, pokojni Rafi Gregorijan, samo je jedan običan službenik koji za sitne pare izvršava još sitnije naloge koji treba da se slože u mozaik okupacije Republike Srpske i istrebljenja srpskog naroda u BiH. Ona je samo nešto malo intelektualnija varijanta onog Derpe Divjaka i nešto više inetelktaulnija varijanta samizdat obavještajca Babića Bakira.
Dabome da je Republika Srpska problem u BiH. Sve je očitije da je ovdje glavni cilj međunarodne zajednice, njenog jednog dijela, stvaranje Islamske Republike ne samo kao protivtega na Balkanu nego i centrifugalnog balasta Evrope. Angžaman Turske trebao bi da bude aditiv tog procesa.
Bez obzira na Miloševićevo zločinaštvo, divljaštvo i bolesnu opijenost istorijskim akterstvom, na šiptarske iredentističke akcije koje su pretvorene u krajnju demokratizaciju zahtjeva, potpuno u skladu sa međunarodnim pravom, za otimanjem dijela Srbije, bez obzira na iskrivljenu ulogu Srbije u građanskim ratovima od Triglava pa do Straduna, jasno se prepoznaje glavni cilj: Utjerivanje srpskog naroda u crnu rupu Šumadije i Dorćola.
Republika Srpska nema Kosovo na kome ugnjetava, protjeruje, ubija i uništava Albance, ne ubija svoje Draškoviće i Stamboliće, nema vojnu industriju i jaku armiju, pa ipak nekome smeta. Jedino što se može zaključiti jeste da smetaju Srbi.
Nisam za inostrano demokratsko svrgavanje ni Miloševića, a zna se šta o njemu mislim, ni Čaušeskua, ni Sadama Huseina. Ako to narod neće, ne umije ili ne zna da uradi, neka ga trpi. Ne može se izgraditi demokratovod. Kao naftovod i plinovod.
Da li treba da pominjem demokratske izbore na kojima ljudi 50% posto glasova daju Dodiku i njegovoj stranci.
Tako opet dolazimo do istog problema, samo po drugoj kružnici. Problem su glasači a ne Dodik. A glasači su Srbi, dabome.
I na kraju, da su Srbi problem u BiH i da ih treba uništiti, svjedoči i semantika.
Otpor je nečemu a Pritisak je na nešto. Ne vidim kako ta dva procesa mogu da dovedu do istog rezultata, demokratizacije.
Ulična analitičarka, analize uglavnom daje na ulici, Topićka, nešto je pogrešno čula na seminarima. Za političke analize nije dovoljno znati njemački jezik.
Pritisak je sila, agresija, udar, tortura. Pritisak je s vana. Nema pritiska iznutra. Samo je otpor iznutra. Znači li to da su najamnici koji su rušili vlast Miloševića bili intelektaulniji i kreativniji, semantičkiji, od ovih najamnika iz Republike Srpske.
Vjerovatno. Ovdje, kakva opozicija takav i Pritisak, kakav Pritisak takvi i analitičari.
Prodavačica analiza sa jednog banjalučkog ćoška, Tanja Topić, inače poslovođa u ovdašnjoj kancelariji Fridrih Ebert Fondacije, izjavila je u sandžačkom listu Danas, koji, inače, izlazi u Beogradu, da je, otprilike, Pritisak u Republici Srpskoj isto što i Otpor u Srbiji i da se nada da će taj Pritisak demokratizovati ovaj prostor.
Otpor je učestvovao u rušenju Miloševića. Pritisak bi trebao da učestvuje u rušenju Dodika. No, kolikagod je razlika između Otpora, koji je bio skup javnih aktivista, i Pritiska koji je skup tajnih kanalizacionih plaćenika, još je veća razlika između Miloševića i Dodika. Nadam se da to ne treba objašnjavati.
Tanja Topić, seminarka, jer je svoje političke analize naučila na tajnim seminarima Fridrih Eberta ili nekih širih asocijacija, podsjećam da je ona jedna od učesnica tajnog sastanka u banjalučkoj garaži Ohaera kojeg je organizovao Veliki Protivdodik Mason, pokojni Rafi Gregorijan, samo je jedan običan službenik koji za sitne pare izvršava još sitnije naloge koji treba da se slože u mozaik okupacije Republike Srpske i istrebljenja srpskog naroda u BiH. Ona je samo nešto malo intelektualnija varijanta onog Derpe Divjaka i nešto više inetelktaulnija varijanta samizdat obavještajca Babića Bakira.
Dabome da je Republika Srpska problem u BiH. Sve je očitije da je ovdje glavni cilj međunarodne zajednice, njenog jednog dijela, stvaranje Islamske Republike ne samo kao protivtega na Balkanu nego i centrifugalnog balasta Evrope. Angžaman Turske trebao bi da bude aditiv tog procesa.
Bez obzira na Miloševićevo zločinaštvo, divljaštvo i bolesnu opijenost istorijskim akterstvom, na šiptarske iredentističke akcije koje su pretvorene u krajnju demokratizaciju zahtjeva, potpuno u skladu sa međunarodnim pravom, za otimanjem dijela Srbije, bez obzira na iskrivljenu ulogu Srbije u građanskim ratovima od Triglava pa do Straduna, jasno se prepoznaje glavni cilj: Utjerivanje srpskog naroda u crnu rupu Šumadije i Dorćola.
Republika Srpska nema Kosovo na kome ugnjetava, protjeruje, ubija i uništava Albance, ne ubija svoje Draškoviće i Stamboliće, nema vojnu industriju i jaku armiju, pa ipak nekome smeta. Jedino što se može zaključiti jeste da smetaju Srbi.
Nisam za inostrano demokratsko svrgavanje ni Miloševića, a zna se šta o njemu mislim, ni Čaušeskua, ni Sadama Huseina. Ako to narod neće, ne umije ili ne zna da uradi, neka ga trpi. Ne može se izgraditi demokratovod. Kao naftovod i plinovod.
Da li treba da pominjem demokratske izbore na kojima ljudi 50% posto glasova daju Dodiku i njegovoj stranci.
Tako opet dolazimo do istog problema, samo po drugoj kružnici. Problem su glasači a ne Dodik. A glasači su Srbi, dabome.
I na kraju, da su Srbi problem u BiH i da ih treba uništiti, svjedoči i semantika.
Otpor je nečemu a Pritisak je na nešto. Ne vidim kako ta dva procesa mogu da dovedu do istog rezultata, demokratizacije.
Ulična analitičarka, analize uglavnom daje na ulici, Topićka, nešto je pogrešno čula na seminarima. Za političke analize nije dovoljno znati njemački jezik.
Pritisak je sila, agresija, udar, tortura. Pritisak je s vana. Nema pritiska iznutra. Samo je otpor iznutra. Znači li to da su najamnici koji su rušili vlast Miloševića bili intelektaulniji i kreativniji, semantičkiji, od ovih najamnika iz Republike Srpske.
Vjerovatno. Ovdje, kakva opozicija takav i Pritisak, kakav Pritisak takvi i analitičari.
