IZMEĆARI I JASLARI U BORBI PROTIV HRVATA I SRBA
Ako bi se htjelo u dvije riječi sažeti ono što Rajko Vasić, izvršni sekretar Dodikova SNSD-a, iznosi u programskom intervjuu za herceg-bosanske portale: „Za Treći entitet je svatko onaj kome je stalo do BiH“, dobro bi pristajala sintagma koju je inače Mirko Kovač – jedan od najtemeljitijih kritičara ovdašnjih nacionalizama – izrekao za „kobnog oca srpske nacije“, Dobricu Ćosića: „natprosječno nepošteno“.
Piše: Fra Ivan Šarčević l odlobodjenje.ba
Natprosječno nepoštenje ne prihvaća argumente, jer „surova realnost“, koju brani Vasić, nepromjenjiva je čovjekova sudbina. Ta nepromjenjiva sudbina je ponajprije rat kojeg su, izričit je Vasić, izazvali „Veliki Krojači“, misli na velike sile i neprijatelje Srba, i naši „istorijski idioti“, „autisti“, „primitivci“, „marginalci“, „nacionalističke budale“ – Milošević, Karadžić, „naivni Mladić“, Tuđman, Izetbegović, i dr. Vasić se tobože odriče tih aktera rata i zločina, i istodobno ni pedlja ne odstupa od obrane eReSa, njihove krvave zadužbine. To se i događa kada je politika iznad morala, „hrišćanstvo“ sredstvo mržnje prema drugima, savjest zakržljali organ slabića i srbomrzaca. Nigdje trunka autorefleksije i samokritike koja bi razotkrila kontinuitet beščašća između ćosićevsko-miloševićevskog velikosrpstva i dodikovsko-vasićevskog republičkosrpskog nacionalističkog cilja: „podijeliti sve što se podijeliti može“, „nikada (se) ne miješati“ s drugima.
U intervjuu su dvije teme Vasiću i njegovom „hrvatskom“ pitaocu posebno na srcu. Prva je Vasićeva tvrdnja da je Bosna i Hercegovina, „nepostojeća“, da je „naseobina“. Posve logično iz kuta velikosrpske kolonizatorske i agresorske politike, koju smo mogli prepoznati po stereotipiziranju BiH kao „tamnog vilajeta“ i „proključalog bosanskog lonca“, koja danas, vasićevsko-dodikovski, privatno vlasništvo otima i pretvara u nacionalni teritorij, u vječnu i nepromjenjivu eres-kategoriju. Vasić i njegovi podržavatelji ne znaju za pravednost i nadoknadu za nepravdu, jer prema njima krivnje nema. Ako ima pravde, ona može biti samo među jednakima, a sa Srbima nema jednakih jer su oni vasićevski izabrani. A ako ima krivnje, ona je po izvršnom sekretaru SNSD-a u samoj prirodi ovog tla, „negdje u zemljinoj kori (gdje) ima nekih silnica i magnetizama koji, gore na zemlji, uslovljavaju da se ljudi ovako ponašaju“, pa su onda svi jednako krivi.
U gotovo svakom svome tekstu Vasić govori o tome kako je „surova realnost“ nepromjenjiva sudbina. Ljudi nisu gospodari svojih djela. Nisu slobodni pa ne mogu biti ni odgovorni, jer je iznad njih iracionalna „sila istorije“ kojom ne upravljaju moćnici, ideološki krvnici, nego se ona sama od sebe pokreće i razvija. Vasićev čovjek je desubjektiviziran, depersonaliziran, u konačnici dehumaniziran. Ljudi su samo „prsti ludih/tuđih umova i očiju“ na „bunjištu zla“. Zlo je jače od dobra. Zato ni „Republika Srpska nije kriva što je ostala bez življa (misli na Hrvate i Bošnjake) koje je ranije obitavalo na toj zemlji. Krivac je rat.“
Druga tema za koju se prema hrvatsko-pitaočevim vrućim nakanama trebalo naći zajednički dogovor, uvijek protiv BiH, Sarajeva i muslimana, i uvijek za stožernu srpsko-hrvatsku politiku karadžić-bobanovskog tipa, jest pitanje Posavine, odnosno Hrvata iz Posavine. Pitalac očekuje makar mali srpski ustupak prema hrvatskoj Posavini, ali Vasić je – na „udivljenje“ hrvatskih portalovaca – posve „iskren“: „Hrvati su u RS-u manjina“, „konstitutivnost je nametnuta“, „ključ izumiranja (hrvatske) Posavine je Sijekovac“, Posavina je „dirigovano napuštena“, „odumiruća teritorija“, „Posavina je hrvatska greška“ i „greška Hrvatske“. I potom slijedi jedan iznimno prazan ali politički vrlo ubojit i ideološki zakovan Vasićev zaključak: „Republika Srpska ne traži ništa od Hrvata, ne zato što ne da Posavinu, nego što mislimo da to nije tehnologija civilizovanih nacija u trećem mileniju.“
„Tehnologija civilizovanih nacija“ sastoji se u poricanju velikosrpske agresije, genocida te da se granice RS-a shvate kao „kineski zid“. Samo u tom slučaju, smatra Vasić, postoje „poklopljivi interesi“ Srba i Hrvata, način kako da „ojačamo Hrvate“, a što se konkretizira u Dodik-Čovićevom sporazumu: teritorijalna autonomija za koju vrijeme radi, dakle treći, hrvatski entitet, ali za koji nema ni metra od RS-a. To je srpsko-hrvatsko „strateško partnerstvo na ekonomskim i hrišćanskim(!) osnovama“.
Vasić uvijeno niječe da je ideolog ikome, pa ni Dodiku. On je ustvari ista vrsta nacionalističkih ideologâ koji su vodili rat, ne „civilizovani“ kako za sebe misli. I njegov nacionalizam, kao i svaki, izlazi izvan civilizacijskih normativa, ni formalno ne priznaje ikakvo moralno pravilo, niti ikada govori o pravednosti, nego izopačuje sve. To je postkaradžićevska ideologija totalne laži.
Takvi su ideolozi hladni cinici, koje se, kako smatra filozof Spaemann, ne može napadati argumentima, jer od početka zauzimaju stranu „nepromjenjive realnosti“, ustvari „besmislene zbilje“. No protiv njih treba biti uvijek, posebno ondje gdje ih drugi oponašaju. To su, ponajprije „stožerni“ Hrvati čija politika još od 1992. nije ni samostalna ni odgovorna nego slijepo slijedi prije velikosrpsku nacionalističku politiku a danas republičkosrpski dodikovski nacionalizam i tako odvodi svoj narod u definitivnu propast.
Ima još nešto što se od spomenutog filozofa eventualno može predložiti Vasiću i sličnima: „Pomoći mu može u najboljem slučaju netko tko mu na način koji nije argumentacijski otvara svijet smisla, netko koji mu daje da stekne iskustvo o vrednotama. Možda mu može pomoći ljubav, ali samo ako on hoće i ako uviđa da je cinizam bolest koja samom čovjeku ubija smisao njegova života.“ Ovo „samo ako on to hoće“, Vasić naveliko potvrđuje u svom romanu „Prsti ludih očiju“. Iako iznimno naširoko, pa i s nekom simpatijom, priča o vezi između Novoga (Srbina) i Belkise (Bošnjakinje), on ne dopušta da se oni zavole. Ideologija mržnje, podjela i nepomirenja ne dopušta ljubav među ljudima. To će se, kaže Vasić i u intervju, dogoditi tek u novom romanu, trilogiji, koju najavljuje, ali nikako u Bosni i Hercegovini, nego „na nekom drugom kraju svijeta“, jer „ovdje nema ni pomirenja ni suživota“, a tamo je „samo ljubav. Tamo. A ovdje je mržnja.“ Tako novi srpski tehnolog nacionalizma „civilizira“ entitet i iz njega iseljava nesrbe i ljubav da bi ga preplavio nacionalističkom mržnjom.
NAPOMENA: dijelove teksta označio R.V.
Ako bi se htjelo u dvije riječi sažeti ono što Rajko Vasić, izvršni sekretar Dodikova SNSD-a, iznosi u programskom intervjuu za herceg-bosanske portale: „Za Treći entitet je svatko onaj kome je stalo do BiH“, dobro bi pristajala sintagma koju je inače Mirko Kovač – jedan od najtemeljitijih kritičara ovdašnjih nacionalizama – izrekao za „kobnog oca srpske nacije“, Dobricu Ćosića: „natprosječno nepošteno“.
Piše: Fra Ivan Šarčević l odlobodjenje.ba
Natprosječno nepoštenje ne prihvaća argumente, jer „surova realnost“, koju brani Vasić, nepromjenjiva je čovjekova sudbina. Ta nepromjenjiva sudbina je ponajprije rat kojeg su, izričit je Vasić, izazvali „Veliki Krojači“, misli na velike sile i neprijatelje Srba, i naši „istorijski idioti“, „autisti“, „primitivci“, „marginalci“, „nacionalističke budale“ – Milošević, Karadžić, „naivni Mladić“, Tuđman, Izetbegović, i dr. Vasić se tobože odriče tih aktera rata i zločina, i istodobno ni pedlja ne odstupa od obrane eReSa, njihove krvave zadužbine. To se i događa kada je politika iznad morala, „hrišćanstvo“ sredstvo mržnje prema drugima, savjest zakržljali organ slabića i srbomrzaca. Nigdje trunka autorefleksije i samokritike koja bi razotkrila kontinuitet beščašća između ćosićevsko-miloševićevskog velikosrpstva i dodikovsko-vasićevskog republičkosrpskog nacionalističkog cilja: „podijeliti sve što se podijeliti može“, „nikada (se) ne miješati“ s drugima.
U intervjuu su dvije teme Vasiću i njegovom „hrvatskom“ pitaocu posebno na srcu. Prva je Vasićeva tvrdnja da je Bosna i Hercegovina, „nepostojeća“, da je „naseobina“. Posve logično iz kuta velikosrpske kolonizatorske i agresorske politike, koju smo mogli prepoznati po stereotipiziranju BiH kao „tamnog vilajeta“ i „proključalog bosanskog lonca“, koja danas, vasićevsko-dodikovski, privatno vlasništvo otima i pretvara u nacionalni teritorij, u vječnu i nepromjenjivu eres-kategoriju. Vasić i njegovi podržavatelji ne znaju za pravednost i nadoknadu za nepravdu, jer prema njima krivnje nema. Ako ima pravde, ona može biti samo među jednakima, a sa Srbima nema jednakih jer su oni vasićevski izabrani. A ako ima krivnje, ona je po izvršnom sekretaru SNSD-a u samoj prirodi ovog tla, „negdje u zemljinoj kori (gdje) ima nekih silnica i magnetizama koji, gore na zemlji, uslovljavaju da se ljudi ovako ponašaju“, pa su onda svi jednako krivi.
U gotovo svakom svome tekstu Vasić govori o tome kako je „surova realnost“ nepromjenjiva sudbina. Ljudi nisu gospodari svojih djela. Nisu slobodni pa ne mogu biti ni odgovorni, jer je iznad njih iracionalna „sila istorije“ kojom ne upravljaju moćnici, ideološki krvnici, nego se ona sama od sebe pokreće i razvija. Vasićev čovjek je desubjektiviziran, depersonaliziran, u konačnici dehumaniziran. Ljudi su samo „prsti ludih/tuđih umova i očiju“ na „bunjištu zla“. Zlo je jače od dobra. Zato ni „Republika Srpska nije kriva što je ostala bez življa (misli na Hrvate i Bošnjake) koje je ranije obitavalo na toj zemlji. Krivac je rat.“
Druga tema za koju se prema hrvatsko-pitaočevim vrućim nakanama trebalo naći zajednički dogovor, uvijek protiv BiH, Sarajeva i muslimana, i uvijek za stožernu srpsko-hrvatsku politiku karadžić-bobanovskog tipa, jest pitanje Posavine, odnosno Hrvata iz Posavine. Pitalac očekuje makar mali srpski ustupak prema hrvatskoj Posavini, ali Vasić je – na „udivljenje“ hrvatskih portalovaca – posve „iskren“: „Hrvati su u RS-u manjina“, „konstitutivnost je nametnuta“, „ključ izumiranja (hrvatske) Posavine je Sijekovac“, Posavina je „dirigovano napuštena“, „odumiruća teritorija“, „Posavina je hrvatska greška“ i „greška Hrvatske“. I potom slijedi jedan iznimno prazan ali politički vrlo ubojit i ideološki zakovan Vasićev zaključak: „Republika Srpska ne traži ništa od Hrvata, ne zato što ne da Posavinu, nego što mislimo da to nije tehnologija civilizovanih nacija u trećem mileniju.“
„Tehnologija civilizovanih nacija“ sastoji se u poricanju velikosrpske agresije, genocida te da se granice RS-a shvate kao „kineski zid“. Samo u tom slučaju, smatra Vasić, postoje „poklopljivi interesi“ Srba i Hrvata, način kako da „ojačamo Hrvate“, a što se konkretizira u Dodik-Čovićevom sporazumu: teritorijalna autonomija za koju vrijeme radi, dakle treći, hrvatski entitet, ali za koji nema ni metra od RS-a. To je srpsko-hrvatsko „strateško partnerstvo na ekonomskim i hrišćanskim(!) osnovama“.
Vasić uvijeno niječe da je ideolog ikome, pa ni Dodiku. On je ustvari ista vrsta nacionalističkih ideologâ koji su vodili rat, ne „civilizovani“ kako za sebe misli. I njegov nacionalizam, kao i svaki, izlazi izvan civilizacijskih normativa, ni formalno ne priznaje ikakvo moralno pravilo, niti ikada govori o pravednosti, nego izopačuje sve. To je postkaradžićevska ideologija totalne laži.
Takvi su ideolozi hladni cinici, koje se, kako smatra filozof Spaemann, ne može napadati argumentima, jer od početka zauzimaju stranu „nepromjenjive realnosti“, ustvari „besmislene zbilje“. No protiv njih treba biti uvijek, posebno ondje gdje ih drugi oponašaju. To su, ponajprije „stožerni“ Hrvati čija politika još od 1992. nije ni samostalna ni odgovorna nego slijepo slijedi prije velikosrpsku nacionalističku politiku a danas republičkosrpski dodikovski nacionalizam i tako odvodi svoj narod u definitivnu propast.
Ima još nešto što se od spomenutog filozofa eventualno može predložiti Vasiću i sličnima: „Pomoći mu može u najboljem slučaju netko tko mu na način koji nije argumentacijski otvara svijet smisla, netko koji mu daje da stekne iskustvo o vrednotama. Možda mu može pomoći ljubav, ali samo ako on hoće i ako uviđa da je cinizam bolest koja samom čovjeku ubija smisao njegova života.“ Ovo „samo ako on to hoće“, Vasić naveliko potvrđuje u svom romanu „Prsti ludih očiju“. Iako iznimno naširoko, pa i s nekom simpatijom, priča o vezi između Novoga (Srbina) i Belkise (Bošnjakinje), on ne dopušta da se oni zavole. Ideologija mržnje, podjela i nepomirenja ne dopušta ljubav među ljudima. To će se, kaže Vasić i u intervju, dogoditi tek u novom romanu, trilogiji, koju najavljuje, ali nikako u Bosni i Hercegovini, nego „na nekom drugom kraju svijeta“, jer „ovdje nema ni pomirenja ni suživota“, a tamo je „samo ljubav. Tamo. A ovdje je mržnja.“ Tako novi srpski tehnolog nacionalizma „civilizira“ entitet i iz njega iseljava nesrbe i ljubav da bi ga preplavio nacionalističkom mržnjom.
NAPOMENA: dijelove teksta označio R.V.
Ljudi ponekad sjede u tuti, umjesto na tuti, i raspravljaju sami sa sobom, umjesto sa drugima, ili, još bolje, da drugima pošalju neke poruke o sebi i svojim pogledima i saznanjima.
Fra Ivan Šarčević, jedan od vodećih frazera Sarajevskog Oslobođenja, napisao je prazan tekst o mojim načertanijama, odnosno, intervjuu “herceg-bosanskim portalima”, mojem romanu i mojim tekstovima uošpte.
Mislio sam da velika glava obložena caklinom, puca od pameti i da fratri žive u blaženom povlaštenju jer imaju vremena da čitaju i da uče. Vidim, Pjesnik se zajebao, što reče pokojni vozač pokojnog Branka Ćopića.
Fra tekst i da nije šuvaljiv, šupljikav i prljadikav, prazan je jer čitalac Oslobođenja ne zna ništa o onome o čemu piše Fra. Zato Šarčević sebi i dozvoljava da falsifikuje i da mi potura da sa Srbima nema jednakih jer su oni vasićevski izabrani, što nigdje i nikad nisam ni natuknuo a naročito ne u odnosnom intervjuu.
Mislio sam da će Fra naći neki argument protiv moje postavke da je za Treći entitet svako onaj ko misli dobro BiH. Protiv postavke Podijeliti sve što se može podijeliti. Protiv lirskog opisa da je BiH Naseobina a ne Država. Ali, niti traga. Već Šarčević na kraju priznaje, pokrivajući se filozofom Spimenom, da nema argumenata.
Sve je već rečeno o tom fenomenu kojem pripada Šarčević. O tim daidžama, fratrima bez zemlje, nacije, naroda i veze sa relanošću. Mislim da im se pridaje i veći značaj nego što ga u svom prigradskom mirkokosmosu imaju.
Osvijetliću ih sa jednog drugog ugla.
Šarčević i ini, obične su kožne izrasline antiuhumanog papilona virusa komunističke nehigijenske ljubavi koja ih je porodila i koju Šarčević, neoprezno, otkriva, optužujući me da nemam ni trunke samokritike. Samokritika je najčistija komunistička sintagma. Čak i ja, koga je komunizam školovao i othranio, uposlio i napravio čovjekom, nikada nisam upotrijebio tu riječ. Frakomunisti doista postoje. Mada je u pravu Tvrtko Milović. Izumiru. Njihovo glavno okupljalište je taj pivarski sarajevski bilten koji im još pruža utočište.
Frakomunisti, daidže, saraj-izmećari, slugandžije, kvazialtruisti, nebeski slijepi zaljubljenici iskonske, iskonstruisane, bratstvojedinstvene, međučovječije ljubavi, oprosta i autorefleksije, ostatak su usranih vremena čija je logična posljedica jednovjersko Sarajevo i jednako usrana BiH.
Oni se nisu snašli u vremenu nove realnosti. Oni bi da svijet prekroje prema pelenama koje su ih otpelenile. Za propast njihovog pelenskog svijeta jedini krivac su Srbi, srpska agresija, srpska nepravda, srpsko zaposijedanje zemlje koja nije njihova nego žrtvina.
Ta prisarajevska, prigradska bulumenta dok obitava nosiće taj kompleks manje vrijednosti u odnosu na Karavan Saraj. U njihovim genima je stoljetno izvirivanje na Sarajevo iz okolnih prigradskih žbunjika sa nikad neispunjenom željom da postanu njegov dio. Otud tolika inetelktualna fascinacija, a u stvari, obične proserotine, o Saraju, o Državi, o Suživotu, o Spajanju, protiv Podjele, protiv Trećeg entiteta. Protiv Srba. A i Hrvata.
Jer, njihov jedini svjetonazor, obzor, pozor, dalekozor i sitnozor u žiži ima jedino Srbe. Sva oštrica njihovog intelktualiziranog perverznog tekstoreza okrenuta je Srbima kao nacionalnom, političkom, teritorijalnom i autentičnom kolektivitetu. Nikad ništa ne govore o slabostima svojih Saraj Jasala u koje im polažu nešto egzistencijalnog sijena u kome je malo djeteline a više konjogriza. Nikad nisu uprli prstom ni u sarajevsko pašče koje je zapišalo semafor na Marijin Dvoru.
Ti razni šarčevi, lovreni, stoje, bere, žive i pišu u umišljenom svijetu za koji su uvjereni da je od velike koristi Saraj Jaslama, da to Saraj Jasle uvažavaju i da će to nagraditi, da će se revitalizovati i obnoviti Velika Dobra Država Njihovih Toplih Pelena. U tom svom umišljaju nisu sposobni da vide u kakvog monstruma se pretvara Sarajevo, njima pred očima. I da je Sarajevo samo sitni rukavac novog velikog i teškog vremena koje se valja prema nama. Realnosti. Za koju me optužuje Fra.
U sada već dobro usranim kostretnim,a ne mekanim pamučnim, pelenama njihovog umišljenog svijeta nadvladava njihov nacionalizam prema sopstvenom narodu što je njihov autohtoni pronalazak. Dabome, i prema Srbima. Ne želim da se miješam u tuđe poslove. Samo konstatujem da treba da poštiuju činjenicu da je kroz povijest mnogo lakše bilo biti Hrvat u Prisarajevlju nego na krševitim “ustaškim” i “bobanovskim” pustopoljinama Hercegovine. Da se barem sa takvom odbojnošću i potcjenjivanjem ne odnose prema tom narodu. I da razumiju dublje osnove i temelje istorije u kojoj su Srbi i Hrvati jedni drugima dolje punili krečnjačke jame i vrtače. Nije sve agresija na Sarajevo i na njihov zgužvaj pelena. Da se sa gadljivošću ne odnose prema jednoj običnoj rečenici o hrvatsko – srpskoj saradnji koja je tek navještenje mogućnosti.
Zašto se Saraj Izmećari svaki put iznova useru kada se pomene srpska i hrvatska saradnja? Pa odmah vide, kao Fra Šar, vezu između Karadžić – Bobanove i Čović – Dodikove. Kao što vide vezu između Milošević – Ćosićeve i Dodik – Vasićeve vizije nacionalizma i agresije.
Fra Šarčević, i ini, žive u nosiljki Karadžića i tih vremena. Zato mu odričem pravo da zbori o realnosti. O sadašnjosti. O meni o Srbima. O Hrvatima.
Zapišavajte, gospodo izmećarsko – jaslarska, te sarajevske semafore i slobodno, mrdanjem repića, pokazujte svoju sreću. Neko će, ispod nikaba, primijetiti. Nadam se.
Fra Ivan Šarčević, jedan od vodećih frazera Sarajevskog Oslobođenja, napisao je prazan tekst o mojim načertanijama, odnosno, intervjuu “herceg-bosanskim portalima”, mojem romanu i mojim tekstovima uošpte.
Mislio sam da velika glava obložena caklinom, puca od pameti i da fratri žive u blaženom povlaštenju jer imaju vremena da čitaju i da uče. Vidim, Pjesnik se zajebao, što reče pokojni vozač pokojnog Branka Ćopića.
Fra tekst i da nije šuvaljiv, šupljikav i prljadikav, prazan je jer čitalac Oslobođenja ne zna ništa o onome o čemu piše Fra. Zato Šarčević sebi i dozvoljava da falsifikuje i da mi potura da sa Srbima nema jednakih jer su oni vasićevski izabrani, što nigdje i nikad nisam ni natuknuo a naročito ne u odnosnom intervjuu.
Mislio sam da će Fra naći neki argument protiv moje postavke da je za Treći entitet svako onaj ko misli dobro BiH. Protiv postavke Podijeliti sve što se može podijeliti. Protiv lirskog opisa da je BiH Naseobina a ne Država. Ali, niti traga. Već Šarčević na kraju priznaje, pokrivajući se filozofom Spimenom, da nema argumenata.
Sve je već rečeno o tom fenomenu kojem pripada Šarčević. O tim daidžama, fratrima bez zemlje, nacije, naroda i veze sa relanošću. Mislim da im se pridaje i veći značaj nego što ga u svom prigradskom mirkokosmosu imaju.
Osvijetliću ih sa jednog drugog ugla.
Šarčević i ini, obične su kožne izrasline antiuhumanog papilona virusa komunističke nehigijenske ljubavi koja ih je porodila i koju Šarčević, neoprezno, otkriva, optužujući me da nemam ni trunke samokritike. Samokritika je najčistija komunistička sintagma. Čak i ja, koga je komunizam školovao i othranio, uposlio i napravio čovjekom, nikada nisam upotrijebio tu riječ. Frakomunisti doista postoje. Mada je u pravu Tvrtko Milović. Izumiru. Njihovo glavno okupljalište je taj pivarski sarajevski bilten koji im još pruža utočište.
Frakomunisti, daidže, saraj-izmećari, slugandžije, kvazialtruisti, nebeski slijepi zaljubljenici iskonske, iskonstruisane, bratstvojedinstvene, međučovječije ljubavi, oprosta i autorefleksije, ostatak su usranih vremena čija je logična posljedica jednovjersko Sarajevo i jednako usrana BiH.
Oni se nisu snašli u vremenu nove realnosti. Oni bi da svijet prekroje prema pelenama koje su ih otpelenile. Za propast njihovog pelenskog svijeta jedini krivac su Srbi, srpska agresija, srpska nepravda, srpsko zaposijedanje zemlje koja nije njihova nego žrtvina.
Ta prisarajevska, prigradska bulumenta dok obitava nosiće taj kompleks manje vrijednosti u odnosu na Karavan Saraj. U njihovim genima je stoljetno izvirivanje na Sarajevo iz okolnih prigradskih žbunjika sa nikad neispunjenom željom da postanu njegov dio. Otud tolika inetelktualna fascinacija, a u stvari, obične proserotine, o Saraju, o Državi, o Suživotu, o Spajanju, protiv Podjele, protiv Trećeg entiteta. Protiv Srba. A i Hrvata.
Jer, njihov jedini svjetonazor, obzor, pozor, dalekozor i sitnozor u žiži ima jedino Srbe. Sva oštrica njihovog intelktualiziranog perverznog tekstoreza okrenuta je Srbima kao nacionalnom, političkom, teritorijalnom i autentičnom kolektivitetu. Nikad ništa ne govore o slabostima svojih Saraj Jasala u koje im polažu nešto egzistencijalnog sijena u kome je malo djeteline a više konjogriza. Nikad nisu uprli prstom ni u sarajevsko pašče koje je zapišalo semafor na Marijin Dvoru.
Ti razni šarčevi, lovreni, stoje, bere, žive i pišu u umišljenom svijetu za koji su uvjereni da je od velike koristi Saraj Jaslama, da to Saraj Jasle uvažavaju i da će to nagraditi, da će se revitalizovati i obnoviti Velika Dobra Država Njihovih Toplih Pelena. U tom svom umišljaju nisu sposobni da vide u kakvog monstruma se pretvara Sarajevo, njima pred očima. I da je Sarajevo samo sitni rukavac novog velikog i teškog vremena koje se valja prema nama. Realnosti. Za koju me optužuje Fra.
U sada već dobro usranim kostretnim,a ne mekanim pamučnim, pelenama njihovog umišljenog svijeta nadvladava njihov nacionalizam prema sopstvenom narodu što je njihov autohtoni pronalazak. Dabome, i prema Srbima. Ne želim da se miješam u tuđe poslove. Samo konstatujem da treba da poštiuju činjenicu da je kroz povijest mnogo lakše bilo biti Hrvat u Prisarajevlju nego na krševitim “ustaškim” i “bobanovskim” pustopoljinama Hercegovine. Da se barem sa takvom odbojnošću i potcjenjivanjem ne odnose prema tom narodu. I da razumiju dublje osnove i temelje istorije u kojoj su Srbi i Hrvati jedni drugima dolje punili krečnjačke jame i vrtače. Nije sve agresija na Sarajevo i na njihov zgužvaj pelena. Da se sa gadljivošću ne odnose prema jednoj običnoj rečenici o hrvatsko – srpskoj saradnji koja je tek navještenje mogućnosti.
Zašto se Saraj Izmećari svaki put iznova useru kada se pomene srpska i hrvatska saradnja? Pa odmah vide, kao Fra Šar, vezu između Karadžić – Bobanove i Čović – Dodikove. Kao što vide vezu između Milošević – Ćosićeve i Dodik – Vasićeve vizije nacionalizma i agresije.
Fra Šarčević, i ini, žive u nosiljki Karadžića i tih vremena. Zato mu odričem pravo da zbori o realnosti. O sadašnjosti. O meni o Srbima. O Hrvatima.
Zapišavajte, gospodo izmećarsko – jaslarska, te sarajevske semafore i slobodno, mrdanjem repića, pokazujte svoju sreću. Neko će, ispod nikaba, primijetiti. Nadam se.
