FENOMENOLOGIJA O GANIĆU
Nauka o Ganiću Jugoslovenu, Ganiću Profesoru, Ganiću Komandantu Hordona Dobrovoljačkih Kasapina, o Ganiću Otimaču Tuđih Kuća, o Ganiću Londoncu, o Ganiću Donosiocu Dokumenata o Agresiji, o Ganiću Harisovom Prijatelju... izgleda neiscrpnija nego što je nekada izgledala Marksova Dijalektika.
Ganića je, odmah nakon londonskog prijema kod zatvorskog ključara, primio i jedan državnik, Haris Silajdžić. Od sužnja do carskog udvorja.
Ganić je koncentrisana istorija Bosne i Bošnjaka.
Počeo je kao Jugosloven. A onda se oduševio Zelenim Beretkama. Odobrovolji sve u Dobrovoljačkoj, naređivao je. Iskazao se kao predstavnik svih autiranih narcisoida, i danas farba kosu, jer je bez straha uzimao stvari u svoje ruke a koje ne pripadaju ni sto puta umnijim, udnijim i vodstvenijim. Cijenim njegovu inteligenciju koju Čarls Darvin naziva nagonom za održanje, jer je shvatio da, nakon propalog pokušaja da ubiju Aliju u kasarni a on postane Presjedniće, treba da se oslobodi politivljaštva, mješavine politike i divljaštva koje je uspraktikovao kao jedan od novih Sinova Bosne.
Iskonska sabljarska krv omogućavala mu je da, ne kao zapadnjaci zločinci koji se vraćaju na mjesto zločina, živi na mjestu zločina. Neopterećen zelenouznojenim snovima u koje se obično pretvori crvena krv sa trotoara i bulevara nekontrolisanih zlodjela primitivnih krvodlaka.
Čak je ovih dvadeset godina i uživao u razahatlejisanom vaktu poznatom kao Sindrom Hedonističkog Buraga. Dobro se otromboljio.
Kao i svi, dakle, u Saraju, i on živi sa zločinom. I oni žive sa zločincima. Mala nijansa je primjetna. Oslovljavaju se sa Patriotama i Žrtvama. Uživa blagodetima povijanja mu pelena koje imaju i Dudaković, Delić, dok je imao, Orić... U Saraju zločince, najčešće, dijeli samo činjenica ko upriličuje a ko dolazi na prijem. Kao i u slučaju Harisa i Ganića.
Žrtve i patriote su, tako sklopile tajni prećutni sporazum, ko će uživati pelenski šehitlučki tretman a ko priređivati prijeme. I ukope.
Zajednički imenitelj im je isti Agresor. Srbija. To je ausvajs za ulazak u novi vjerski red Sinova Bosne.
Baš kao što je i farsično Ganićevo donošenje dokumenta sa londonskog sokačkog suda za kriminalce sitnijih prekršaja, koji potvrđuje Agresiju Srbije na Majku Bosnu, tako je farsična i cijela kolektivna psihologija koja se sistematično i mazohistično potura na panj srpske i srbijanske giljotine uživljavajući se u lik i kolektivitet žrtve iz koga više nema izlaza.
Cijela ta relativno originalna azijatsko-sokačka balkanska pojava je jedan kolektivni nikab koji iza sebe krije mnogo više nego što krije nikab Nađe Dizdarević, nesretnu sudbinu zalutale lokalne žene omađijane brakom sa nadljudnom pojavom Alahovog Ratnika.
Iza tog Ganić-Harisovog nikaba sakrivena je nezaustavljiva autodestrukcije vlastitih evropskih i civilizacijskih sposobnosti prednjih koraka, tolerancije, suživota, novog vremena.
Simbolično se Ganić vratio iz Londona, sa zapada, na Balkan, u Sokak, da bude Heroj Prijema. Heroj Nadpravosuđa. Heroj Saraja. Heroj Čaršije. Heroj Harisa. Sam Haris u njemu vidi epskog bajkovitog junaka kakav on sam nikad neće biti. Podsvjesno, Haris bi sve dao da bude zatočenik za račun Srbije. Ili čak same Srbije. Da trideset dana bude Ilija u Agresorskim Tamnicama.
Tako se i Sarajski Kolektivitet vratio iz Evrope, pa makar se ona zvala Socijalistička Samoupravna Federativna, na Istok. U Stambol.
Ti meni Patrioto, ja tebi Žrtvo.
Nauka o Ganiću Jugoslovenu, Ganiću Profesoru, Ganiću Komandantu Hordona Dobrovoljačkih Kasapina, o Ganiću Otimaču Tuđih Kuća, o Ganiću Londoncu, o Ganiću Donosiocu Dokumenata o Agresiji, o Ganiću Harisovom Prijatelju... izgleda neiscrpnija nego što je nekada izgledala Marksova Dijalektika.
Ganića je, odmah nakon londonskog prijema kod zatvorskog ključara, primio i jedan državnik, Haris Silajdžić. Od sužnja do carskog udvorja.
Ganić je koncentrisana istorija Bosne i Bošnjaka.
Počeo je kao Jugosloven. A onda se oduševio Zelenim Beretkama. Odobrovolji sve u Dobrovoljačkoj, naređivao je. Iskazao se kao predstavnik svih autiranih narcisoida, i danas farba kosu, jer je bez straha uzimao stvari u svoje ruke a koje ne pripadaju ni sto puta umnijim, udnijim i vodstvenijim. Cijenim njegovu inteligenciju koju Čarls Darvin naziva nagonom za održanje, jer je shvatio da, nakon propalog pokušaja da ubiju Aliju u kasarni a on postane Presjedniće, treba da se oslobodi politivljaštva, mješavine politike i divljaštva koje je uspraktikovao kao jedan od novih Sinova Bosne.
Iskonska sabljarska krv omogućavala mu je da, ne kao zapadnjaci zločinci koji se vraćaju na mjesto zločina, živi na mjestu zločina. Neopterećen zelenouznojenim snovima u koje se obično pretvori crvena krv sa trotoara i bulevara nekontrolisanih zlodjela primitivnih krvodlaka.
Čak je ovih dvadeset godina i uživao u razahatlejisanom vaktu poznatom kao Sindrom Hedonističkog Buraga. Dobro se otromboljio.
Kao i svi, dakle, u Saraju, i on živi sa zločinom. I oni žive sa zločincima. Mala nijansa je primjetna. Oslovljavaju se sa Patriotama i Žrtvama. Uživa blagodetima povijanja mu pelena koje imaju i Dudaković, Delić, dok je imao, Orić... U Saraju zločince, najčešće, dijeli samo činjenica ko upriličuje a ko dolazi na prijem. Kao i u slučaju Harisa i Ganića.
Žrtve i patriote su, tako sklopile tajni prećutni sporazum, ko će uživati pelenski šehitlučki tretman a ko priređivati prijeme. I ukope.
Zajednički imenitelj im je isti Agresor. Srbija. To je ausvajs za ulazak u novi vjerski red Sinova Bosne.
Baš kao što je i farsično Ganićevo donošenje dokumenta sa londonskog sokačkog suda za kriminalce sitnijih prekršaja, koji potvrđuje Agresiju Srbije na Majku Bosnu, tako je farsična i cijela kolektivna psihologija koja se sistematično i mazohistično potura na panj srpske i srbijanske giljotine uživljavajući se u lik i kolektivitet žrtve iz koga više nema izlaza.
Cijela ta relativno originalna azijatsko-sokačka balkanska pojava je jedan kolektivni nikab koji iza sebe krije mnogo više nego što krije nikab Nađe Dizdarević, nesretnu sudbinu zalutale lokalne žene omađijane brakom sa nadljudnom pojavom Alahovog Ratnika.
Iza tog Ganić-Harisovog nikaba sakrivena je nezaustavljiva autodestrukcije vlastitih evropskih i civilizacijskih sposobnosti prednjih koraka, tolerancije, suživota, novog vremena.
Simbolično se Ganić vratio iz Londona, sa zapada, na Balkan, u Sokak, da bude Heroj Prijema. Heroj Nadpravosuđa. Heroj Saraja. Heroj Čaršije. Heroj Harisa. Sam Haris u njemu vidi epskog bajkovitog junaka kakav on sam nikad neće biti. Podsvjesno, Haris bi sve dao da bude zatočenik za račun Srbije. Ili čak same Srbije. Da trideset dana bude Ilija u Agresorskim Tamnicama.
Tako se i Sarajski Kolektivitet vratio iz Evrope, pa makar se ona zvala Socijalistička Samoupravna Federativna, na Istok. U Stambol.
Ti meni Patrioto, ja tebi Žrtvo.
