четвртак, 01. април 2010.

ZLOČIN NA BALKANU
Da pripadam nekoj bratstvenoj sekti svetih silnica i nadmagnetne moći, ustvrdio bih da je ispod Balkana neka čudna energija koja ove ljude ovdje čini takvim kakvi su – divljim, ubibratoljubivim, ekstremoidnim, netolerantnim, nekompatibilnim, paracivilizacijskim i neevropeisanim. I da bi, kad bi ih sve do jednog, u istom razmjeru, sa istom glavom i istim posjedima, premjestio na neko drugo mjesto zemljine kore, u Skandinaviju, naprimjer, bili sasvim ljupki, nježni, humani i ljudoljubivi do neprijatnosti.
Svejedno, mislim da ima nešto ukleto. Ili ispod nas, ili u nama.
Rat, recimo.
Mada svi, u raznim fazama svoje istorije, vole da ratuju. Ali rat na Balkanu je prinosni obred kolektiviteta, žrtva bogovima koji su, istovremeno, bogovi naroda, rata, ljubičica i krvi. Rat je priča iz narodnih predanja. Dio porodičnog stabla. Najvrednije iz porodičnog blaga u sanducima na tavanu.
Zločini, pogotovu.
Na Balkanu ni jedan vic nije daleko od pameti i realiteta. Onaj stari, kad je Huso iščakijo, preko vrata, komšiju Marka. Šta uradi, bolan Huso. Marko je zaklo našeg Musu Kesedžiju na Kosovu. Pa, to je bilo 1389. Ne znam, bogami, ja sam juće ćuo. U zadnjim bratskim, epskim, ratovima tokom Bosne i Hercegovine, jedan se starina, odmah na početku, objesio, blizu Prijedora. Imao je na vratu neke zločine, odležao svoje, poslije Drugog svjetskog rata ali se našao u okruženju koje nije slutilo na dobro. Onaj rat sam preživio. Nema komunista, više neće biti suda za mene. Na Ozrenu je sasvim normalni borac, jednog sunčanijeg jutra, pred seoskom prodavaonom, preklao staricu. Trijezan. Šta ti je baba smetala, juče nam je pite pekla. Pogino mi je brat na Orašju, sve ću i’ poklati, krvi im i djecu jebem. A tamo, na istoku, na nekadašnjem putu ruda, duvana i svile, bilo je sljedstveno: Prošlog rata mi u Drinu, ovog vi. Jebiga.
Zločin na Balkanu nije samo zločin. To je melem na ljutu ranu. Zločini na Balkanu nisu ničiji. U svakom od njih svi su učesnici. Ne postoje pojedinačni zločini. Zločini na Balkanu su nerazmrsivi. To je kolektivno vlasništvo. Zato se i kaže da su svi Srbi četnici a svi Hrvati ustaše. I balije, izrodi. Zato je Republika Srpska genocidna tvorevina a, nekad muslimansko selo, Lišnja, kod Prnjavora, naseobina. Ko zna zbog kog zločina nad Hrvatima je sradala porodica Zec. I ko zna koliko će glava letjeti tokom ovdašnje mikroistorije, zbog Dobrovoljačke, zbog Ahmića, zbog Bradine, zbog Kotor Varoši, zbog milion mjesta krvi. Da li je neko primijetio da je na Balkanu prirodno da djeca mrze više od očeva koljača. Tako se hrane budući zločini. Da li će podjele i etnički sterilizatori pomoći, da se zločini i zločinci trajno razdvoje, vidjećemo.
Onda fini, uglađeni, klunirani, Boris Tadić iz tog mikrovalnog miljea zločina, izdvoji Srebrenicu. Misli, imamo većinu, biće koristi. Srbija napreduje. Pozdravljaju Brisel, Pariz, Vašington. Samo Kacin nešto sere. A i ja sam lider na Balkanu.
Zločini tokom Bosne i Hercegovine se ne mogu razabirati na naše, vaše i njihove. To je sve jedan zločin. Zločin kao prekrivač. Zločine ne treba dirati. Osim da odrobijaju i krivci, i navijači i gledaoci, ako treba. Ali Boris nije filozof, kao njegov tata, i ne razumije da je svako izdvajanje zločina, ovdje, najbolja hrana za nove zločine. Jednima, jer ih rasrđuje što žrtve od toga prave predstavu, drugima jer im hrani osvetu koja teče zajedno sa crvenim krvinim zrncima i samo čeka da se negdje zarežeš pa da pokulja među ljude, dušmane i izrode. Boris ne zna da na riječ Srebrenica ne navire potištenost, poštovanje, sukrivica, nego eruptira Nož, žica, Srebrenica.
Ako hoćemo da prekinemo tu spiralu zločina na Balkanu, moramo ih držati u tišini. Obilježiti, zapamtiti, odrobijati i utrapiti.
Ako ćemo praviti predstavu, kakva je deklaracija u srbijanskoj skupštini, i oni iz prvih redova, učtivi i fini, i oni iz zadnjih, razdrljeni i pjani, čupavi i okozakrvavljeni, tražiće još. Kao na novogodišnjem koncertu. Još Balakanski marš. Gluvo dobrokoljačko. Krvavo muslimansko. Pravoslavni valcer na kami. Katoličanski bolero.