SEDAM SEKRETARA LOJA
Sarajevske provincijske institucije kulture, takozvane Državne Institucije Kulture, njih sedam, ili Institucije Kulture Države, već odavno su u fazi fosiliziranja i zrele su za Samirovo Piramidalno Istraživanje. Odavno su upale u mrak i upalile svijeće lojanice da Državni Kulturni Animatori barem imaju privid da bauljaju. Smrt je, konačno, nastupila kada je Meliha Husedžinović, Banjalučanka, otišla u penziju sa mjesta direktora Umjetničke Galerije BiH. Umjetnička Galerija BiH. STJU. Čim je jedna Banjalučanka dospjela na takvo Državno Mjesto, znao sam da je propast blizu. Inače bi to zaposjeli Sandžakezi, Gašijaneri ili drugi Petrioti Usmjerenog Spektra. Sirota Meliha. Život je posvetila Kulturi a ne Državi, ali ju je na kraju Država napenzičila. Zna se kako se to prevodi.
Takozvanične Državne Institucije Kulture, DIK, jedno su od svjetskih čuda. To su Vjesnici Države. Sarajevska Kaldrmaška Bosna, glumeći Državu uz pomoć Kristijan Amanpur i Druga Ba Bona, poznatih planetarnih kulturnih radnika, čitavu šikaru institucija, koje nisu pokrivale ni teritoriju obje obale Miljacke, proglasila je Državnim. Tako su sve komunističke sarajevske republičke organizacije postale Državne a Države nije bilo ni na ražnju. Poslije se pokazalo da je Država bila i ostala na Kulcu.
Žao mi je onih koji su iskreno mislili da će podići DIK. Kad mrtvac prdne. KMP. Da će kultura oživjeti Državu. Da oni koji su na Sarajevskoj Kaldrmi prividjeli Državu, znaju nešto o kulturi, da nacije koje je razdvojio Alija Deklaracija svojim žrtvovanjem mira i pokretanjem rata, i koje su razdvojili, kame, meci i krv, može da spoji kultura, da je grafika Širbegovića ili Berbera, zamjena za Bratstvo i Jedinstvo, da će srpske ekskurzije autobusima, vozovima i pješke, listom ići u Galeriju Takozvane BiH i uživati u multietničkom Sarajevu. Ne lipši magarče dok trava ne naraste.
Kako su te sarajevske državne institucije bile vjesnici nepostojeće države, tako su sada vjesnici njenog nepostojanja i kraja iluzija.

DOPAMETI SE SRBIJO
U mojoj duši Kosovo. U mojem džepu Kosovo. U mojoj bazi Kosovo. Na mom sjeveru Kosovo.
Kako mogu da se transformišu srbijanski stihovi o Kosovu. Sve se mijenja. Predsjednica Vlade Zemlje Lidera, dolazi na noge Srbijanskom Albancu Tačiju, što je u nivou guvernera Čiova, i, u maniru najbolje Dankedojčland diplomatije, izjavljuje ubistvenu rečenicu za Srbiju, za Josipovića i za regionalnu saradnju: Kosovo nema većeg prijatelja od Hrvatske.
A kaj je rekel Angela Merkel
U sinhronizovanom plivanju Angela Merkel je u Beogradu zahtijevala da se vlast Srbijanskog Albanca proširi na Sjever Kosova. U prevodu, to znači da nema KucKucEU dok Srbija ne prizna Kosovo i Kosovo Srbiju i dok Kosovo Opet Ne Bude Celo, Iz Jedno Delo.
Samo se politika Srbije ne mijenja.
Srbija je, čak, iz svog diplomatskog predstavništva u Berlinu, iznenađena i uvređena. Nakon toliko podjela na Balkanu, za ovu sjevernu, kosovsku, kasno je. Srbija nikako da shvati, da se upameti, da se dopameti. Proja se dijeli dok se mijesi, kad se ispeče, samo prži.
Predlažem inovaciju. Opet u Gluvo Glamočko. Predsidetelj Serbie, Predsidetelj Kroatske i Predsidetelj Turkie. Samit Trojstva. Ako ne može Predsidetelj, neka dođe onaj Dvaputoglu. Može i Kozaračko. Suština tih samita je da se kupuje vrijeme, Srbija ununava, drugi napreduju, Srbija slabi...
A sve je to moguće jer je Srbija sama sebi okačila kamen oko vrata: Nikada, ali nikada, nećemo priznati Kosovo, ni po cenu ucene za EU.
Umjesto da je rekla: Nema Kosova. Mi ne znamo o čemu pričate. Preselićemo Srbe Sa Severa, jest da nije Četiri Es ali i Tri su srpska, ostavljamo vam Tačija i Kosovare, i ugalj i Soroša.
Ali, Srbija je već pokazala nebesku važnost joj Kosova i sad je gotovo. Sad igraju na tu kartu. Znaju da niko ništa ne sme da uradi jer će izgubiti izbore. A ne smiju ni da se organizuju dobrovoljci, dragi kapetani i karkani za još jednu sekvencu Tamo gdje su srpski grobovi, tamo je srpska zemlja.
Ta omča o vratu, Kosovo, služi i globalnom kolijenčenju Srbije ali i u korist malih igrača kao što je Kosorka Djevojka, Hrvatska Merkel. Sada je to predizborna hrvatska tema. Umjesto da Hrvati u BiH budu predizborna tema to su Albanci u Srbiji. Gospodi pomiluj.
Pored Obznane: Eto vam Kosovo, Srbija bi trebala da kaže i: Džaba vam EU. Analitičari neka procijene da li je kasno za to. Tada bi Srija dobila cenu.
Ovako, neće dobiti ni ucenu.

OVO JE STARA
HRIŠĆANSKA ZEMLJA
Dobro zbori Vladika Grigorije za Mostar. Ovo je stara srpska zemlja u kojoj žive Bošnjaci muslimani i Hrvati katolici.
Ovdje, s ove strane Une, nekad je rasla samo trava, mnogo prije nego što je došao gajtan. I došli su Slaveni. Najstariji Srbi na ovim područjima. I to dobro zbori Vladika. S one strane Une, došli su Slaveni drugog plemena. Onda je došlo i hrišćanstvo među Slavene. Mnogo kasnije, došao je i islam. Među oči. Mnogo, mnogo kasnije, kod Vasića najprije, pojavila se Islamofobija. Istina, to je, u narodu, prvo bila sabljofobija, pa sepetofobija, pa islamizaciofobija, pa poturicofobija, pa tako... Vasić nije shvatio svu Lakoću Otomanske Stabilnosti, Krvavog Prosperiteta i Sabljokratije.
Vladika Grigorije širi Mostar. Sretan je, očinski, što se barem jedan čovjek vratio na neko teško krvilište. Mada će Cerićevci zapomagati da širi Islamofobiju. Kao što Dnevni Ahvaz zapomaže Eno ga, svojata Mostar. Kao da je islam, prije Srba na tom mjestu, tekao umjesto Neretve. A i inače, Neretva i Mostar su stare otomanske, turske riječi. JMM. Samo me čudi što se Mostar, onda, ne zove Ćuprijar.
Cerićevcima nedostaje istorijske uviđavnosti.
Tačno je da se istorijski točak ne može vratiti unazad i da nema kočnice. Pa se tako ni islam ne može izbrisati sa dijela Balkana. Ali bi ta kasta, koja svojata i islam i BiH, i Srbe, i Hrvate, i žrtvište, a i Sandžak, trebala uvažiti da pored turskih imena zemljištu i mjestima, ima, i mnogo više, slavenskih, hrišćanskih imena. Naročito naseljima, rijekama i planinama. A to nešto kazuje o svojatanju.
Zato niko s ove strane Une ne svojata Mostar.
Mostar svojataju oni koji su srušili Stari Most, optužujući Hrvate za to. I oni koji su srušili Sabornu Crkvu obukavši odore Hosovaca.
Čista Mostarofobija.

SAMOUNIŠTAVAJUĆE
BAVLJENJE SRBIJOM
Sarajevski mediji bi ustupili prostor i samom Salmanu Ruždiju, samo ako bi nešto rekao na štetu Srba i Srbije. Format i orijentacija sagovornika nisu bitni. Bitno je i za ovaj dan obalegati Srbiju. Usput i Republiku Srpsku. Goga Katana je povukla najbolji potez u životu kada je počela raditi za Sarajevsko Oslobođenje. Štagod napiše iz Banjaluke, samo da je protiv Banjaluke, biće objavljeno. Štagod kažu Čavić i Ivanić, ide ko alva.
Tako se Oslobođenje dokopalo intervjua sa zaboravljenim Mirkom Kovačem. To je onaj književnik koji je u totalitarnom komunizmu bio poznat i cijenjen. Otkako se odtotalitarisao i zaživio u Sveslobodnoj Hrvatskoj Franje, Ive i Jace, veći književnik od njega je Mišo Kovač. Pa je taj Kovač, Mirko, spao dotle da mora davati intervjue izuzetno glupim novinarkama poput JD, čija su pitanja višestruko duža od odgovora.
Taj Kovač je, na dvije strane, osvemusvačio. Uglavnom prežavakano i nebitno. Ali ima dvije tezice koje govore o teškoj izvansrbijanskoj bolesti nekolicine okolnih zemalja.
• Čini mi se da bi bilo najvažnije da se Srbija suoči sa teškim zločinima svoje politike koji su počinjeni u prošlom ratu, to bi pomoglo da se Hrvatska i BiH drukčije postave u suočavanju sa vlastitom prošlošću.
• Za direktora jedne važne kulturne ustanove predložen je čovjek, nekada novinar, koji je napisao biografiju Ratka Mladića.
Točno se vidi da Mirko Kovač živi u Totalitarnoj Hrvatskoj i da je sin Totalitarnog Komunizma. I to je o njemu dovoljno. To što su njemu Jadranka Kosor i Boris Tadić, isti, to je petljanje pileta u kučine.
Ali to pametovanje Srbiji, naročito razvijeno i razuđeno u Hrvatskoj, u Bosanskoj Autonomiji Bosne i Hercegovine i na Kosovu i Bazi, dio je šire transnacionalne i poludržavne bolesti nacija i država koje nisu izvele ili nisu u stanju izvesti završne radove.
Mala Republika Srpska je uspjela u tome. Nakon što je otresla Miloševića i tu paljansko-dedinjsku srbljačku transverzalu, okrenula se sebi i svojoj poziciju u okviru BiH i u okviru Opšteg Okvirnog Sporazuma za mir između Federacije i Nje. Više se ne bavi Srbijom. Ne pametuje Srbiji. Jasno je određeno da je svaka saradnja, od bratske do finansijske, dobrodošla. Ali politiku vodi svako sebi.
Ostale gorepomenute zemlje boluju od Srbije. Teške boljke boluju. U svakom trenutku svaka šuša zna šta Srbija treba da uradi. S kim da se suoči, kome da klekne, kome da se naguzi.
A pri tome ništa ne čini u svojoj zemlji i u svojoj naciji. Srbija treba da se suoči sa „zločinima svoje vlasti“ dok sva Hrvatska u Kninu slavi izgon i nestanak Srba. Zašto su na svijetu samo budale konstanta. Možda Srbija i treba da se suoči ali da neće sutra od nje tražiti da počisti i njihovo dvorište. Ili bi sami trebali da urade nešto. Onaj im zlikovac umro u bolnici. Ta Svesloboda nije uspjela, od Domovinskog Oslobođenja, pravno ni za guzicu da ga uštine zbog zločina nad Srbima.
Srbija je sve od sebe dala. Isporučila i Hadžića i Generala. Kako je to pomoglo Bosni od Bosne i Hercegovine, Hrvatskoj od Knina i Kosovu od Bond Stila, tamo Titin Omladinac Vlasi stalno sere o tome šta Srbija treba da uradi, da se s nečim suoči. Osim sa Sanaderom. JIO.
Ako Nikolić znadne da iskoristi hapšenje Generala, Tadić će izgubiti izbore. Kako će to pomoći trima poluzemljama na Balkanu.
Nezavršene i nesposobne nacije i države konstantno se bave drugima. Taj vjekovni kompleks pretvara se u samodestrukciju, u destrukciju cijelog prostora, u bolest prerano zaklane roditeljke zemelje i podsvijesti zbog nepravedno optužene jedne nacije za sva zla kako bi moja svjetla bila jedina, svemoćna i pravedna.
A nigdje i nikad nije tako. Niti će biti. Nikada nije sve na jednoj strani. Nije moguće da na jednom putu ima više uzbrdice nego nizbrdice. Nije moguće da su u istoj kući jedna soba okrugla, druga kockasta a treća dijamantna.
Pogledaj u dom svoj, anđele što reče Čorba Borba.

PRSTI TAJNIH NARUČILACA
Neki Drkadžišvili, rekao bih Drkadžija ali mi je previše turkicistički a i Odnosnog nerviraju psovke, na Furuntalu onog Simića, Frontal rs, pisao je neki neidentifikovani leteći objekt o mom romanu Prsti ludih očiju.
Drkadžišvili je izvjesni G. Dakić a uz nepoznatu protuvu ide i teški upitnik o tome šta je Odnosni pokušao da napiše. Njegova nedokazana teza je da politika od knjževnih analfabeta pravi klasiku. Problem je samo u tome što je to pokušao da pokaže trima mojim fotografijama koje nemaju veze ni sa književnošću ni sa politikom. Iz toga sam zaključio da me Odnosni ne podnosi. To je tako uobičajeno za Banjalučki Sokak.
Očekivao sam da napiše nešto što će ličiti na književnu kritiku. Mada znam da ne umije. Književni kritičari su izmurli kada sam ja završio gimnaziju a Igor Mandić prestao da piše u VUS-u.
Optužba da sam postao romanopisac zato što sam u politici na nivou je prekida filma, predzoru, kod hroničnog alkosa. Zato je u taj tekst udrobio i Kusturicu i njegov eventualni film po Andrićevom romanu Na Drini ćuprija povezao sa filmom po mom romanu. Mada su i jedan i drugi film bez međusobne veze i samo najave mogućnosti.
Ili je trebao tezu razvesti do u duboku prošlost.
Mehmed-paša Sokolović je izgradio ćupriju na Drini jer je bio blizak politici. Andrić je napisao roman Na Drini ćuprija jer je bio blizak vlasti. Pa je logično da je Kusturica planirao da snimi film jer je blizak politici.
Odnosni Dakić mi liči na sokačko pseto koje s one strane tarabe laje i kad prođu tačke, i kad prođe bicikl, i kad prođe automobil, ne shvatajući razloge lajanja i ne razlikujući te točkove koji se okreću mimo njegove svijesti. Šta je, dakle, pseto u rečenici. Pa, pas, jebo ga ti. Pas je uvijek pas. Samo se točkovi mijenjaju.
Ovaj put mu je, samo, neko naložio, nagovorio ga, naručio ga, kao kurvu, da pomene kako roman sadrži psovke i kako je stilski neujednačen. On i njegovi pisodavci žele da omalovaže roman jer iz svoje sokačke ćaršijske turcijanerske vizure ne mogu da podnesu uspjeh. Da omalovaže člana Ninovog žirija iz Banjaluke. Vjerovatno im se ne uklapa u klanove i sokake, PIMT. Turska. Kao i rubrika kulture Glasa Srpske. Ni ona se ne uklapa. Ti njegovi pisodavci, a i sam Odnosni Dakić, i njegova posuđena pisalačka posteljica, Furuntal rs, turci su u najcrnjem smislu riječi. Ostalo im od poturčenja. Samo sjede, umaću kocku u džezvušu i za sve što se u ćaršiji dogodi imaju svoje: Jah, ba.
Neko je, veli naložio žirijima Ninove nagrade i Vitala da se roman vine u zvjezdane visine. SNSD je iskoristio svoji uticaj u Srbiji. Razumije se Odnosni u odnose u Srbiji kao Mara u KK.
Napiši roman, ne moraš čitati moj.
Ne piši laži, jer nisam nigdje rekao da je jedini roman iz Republike Srpske koji je bio u najužem izboru za Ninovu nagradu.
Ili nemoj pisati ni neidentifikovane leteće objekte. Drži se za PS 67 mm. Pišajuće Spolovilo. Bolje ti stoji.

ISLAMOROBIJA
Strah od sebe širiš sam. Sve što radiš, sebi radiš. Niko đavolu ne može da odglumi đavola. Niko ljude pored tebe ne može da prepadne tobom tako uspješno kao ti sam.
Izvor straha od islama je u islamu samom. Preciznije, u njegovim dijelovima. Kao što je strah od Srba bio u Arkanu, Miloševiću i ostalim Srbljacima. Dakle, u dijelovima Srpstva.
Ratni Islamski Kaplar i Rijasetov Piar su izašli sa staljinističkom obznanom o strašilima islamom. U tu knjigu je ubrojano sve što je nekome od tih lažnih islamoljuba palo na pamet. Dokument je nazvan izvještajem kao da se radi o nekakvoj parlamentarnoj američkoj komisiji ili o nekom tijelu pravednika i nezavisne istrage.
Dokument je zastrašujući, toliko da je Ef. Cerić danas u Banjaluci morao istaći zasluge Milorada Dodika za početak obnove Ferhadije. Milorada, koji je vodeći ekstruder islamofobije na listi Izvještaja.
Ta proizvodnja neprijatelja na sto strana svijeta, potpuno se ukorijenila u Bosanski islam. Odnosno, u njegovo vodstvo i njegove generatore.
Ovo sa Izvještajem je još jedan korak dalje. To se može tumačiti kao metiranje neprijatelja za odstrel. Precizno su pobrojani oni koji su istovremeno i okrivljeni i osuđeni. Ta Ruždijanizacija svih koji imaju bilo kakav kritički otklon prema islamskim aktivistima, dužnosnicima ili ustanovama, dakle, ne radi se o Islamu, jer, Cerić nije Islam, tipični je staljinistički golootočki ortodoksni komunistički sindrom kaplara i razvodnika islama. Jer, na komunističkoj sisi su i odrasli.
Zadnji put kada su predstavnici jednog naroda, srpskog, ovdje proizvodili neprijatelje u količinama koje knjige i novine nisu mogle primiti, stvar se završila loše po proizvođače. Da li je iko među tim islamortodoksima uzeo taj nauk u obzir.
Izvještaj, kao i sve drugo, dijeli BiH. Dijeli ljude u BiH, jedne od drugih. Stvara neprijatelje i neprovjerenje.
Međutim., to se može shvatiti i kao priprema za rat. Ne mora to u početku biti oružani rat. Ali islamski Kaplar i Piar su postrojili neprijateljske brigade, precizno, po spisku i po starještinstvu. Čeka se dalja komanda.

GLADIJATORI REALA
Žalosno je gledati Real kako igra fudbal. Čak i onima koji nisu žalobitni. To je jedna konfuzna ekipa nastala u alhemičarskoj radionici nekontrolisane potrošnje para, bez ikakvog plana i cilja a sa potpuno neizvjesnim efektima. Real je nakupovao toliko igrača da ni nepostojeći svemogući mađioničar iz toga ne bi mogao sastaviti ekipu. U toj ekipi fudbal znaju igrati Ronaldo, Kaka, Čabi i Kasiljas. Ostali neznaju. Neznaju na nivou i za potrebe Reala. Inače su i to znalci i u nekim drugim klubovima, možda iskoristljivi igrači. S tim što je Ronaldo problematičan zbog karaktera, cirkusijanerstva i opšte nedoraslosti.
Ali, ono što definitivno nije iskoristljivo jeste trener Murinjo, Pička, koja u gužvi nekoga povuče za uvo pa pobjegne i umiješa se u masu, Pepe, Koentrao, Ozil, Marselo pa i Karvaljo. To su generatori grubijanstva u Realu. Grubijanstva u komunikaciji, u optuživanju svega i svačega, u igri i oko terena.
Real je dovođenjem Murinja svjesno ušao u taj porogram Gladijatorskog Reala. Znali su ko je i kakav je Murinjo. On je, pak selektovao i potakao na siledžijstvo priproste i nezrele igrače poput Pepea i Marsela. Ostali prate. Startovi kao što je pokušaj u skoku da se kramponima zguli Mesi ili da se smicanjem lomi Fabregas, svuda bi bili za strijeljanje osim u Španiji gdje Real ima toleranciju.
U pravu je Pike. Real uništava španski fudbal.
Ali on uništava i svoj ugled. Jer, Real nikad nije bio ekipa grubijana i incidenata. Ovakav Real uništava i špansku reprezentaciju jer će se igrači međusobno zavaditi zbog Ludog Murinja i od te ekipe se ne može očekivati adekvatan rezultat.
Ali, Real uništava i desetine hiljada mladih igrača u svijetu. Ne treba zaboraviti da Real gledaju, obožavaju i kopiraju čitave generacije u desetinama zemalja svijeta. On im, na ovaj, način, daje obrazac ponašanja. Podsvijest mladih igrača im govori Kad je dozvoljeno Realu pred svjetskim auditorijumom, dozvoljeno je i nama pred četiri stotine gledalaca. Poslije se od tog junoše teško kleše korektan igrač.
Real mora hitno da se riješi Murinja. To je za njega najpreči zadatak. Preči i od španske titule, od plasmana u Ligi prvaka i od pobjeda nad Barselonom.

PARA NA PARU, UŠ NA UŠ
Ali nije u tom grmu. Bogati su sve bogatiji, siromašni sve siromašniji.
Ekonomisti, loši ekonomisti, ekonomski apologeti, priučeni novinari, ali i vrhunske javnosne alatke u rukama bogatih, nevjerovatno su dobro osposbljeni za Zatrpavanje Pravog Stanja Stvari.
U ekonomiji je sve netačno ili zamaskirano osim činjenice da će svjetska ekonomija jednog dana, vrlo brzo, propasti.
Dabome, neće se to dogoditi na dan i čas kada se mijenjaju godišnja doba. Ili u neko drugo obilježeno i predvidljivo vrijeme. To se već događa.
Voren Bafet, jedan od onih razarajućih investitora, izjavljuje u svom komentaru u nekim američkim novinama, kako su oni, Bogataši, dugo bili maženi, paženi i snaženi. Od strane Država kojima su vladali. Sada je red, kaže Bafet, da vratimo društvu, Koko, ono što si pozobala. Koliko sam shvatio, Bafet bi da se svi redom odmetnu u šume i postanu Robin Hud.
Doduše, lijepo, u Permanentnoj Ekonomskoj Krizi, pošto su sranja o Dotaknutom Dnu, i konačnom letu u Uspon, bila samo jevtin medijski kičeraj, zvuči činjenica da je Bafet prošle godine platio samo 6,93 miliona dolara poreza. Za toliko malim parama se ni mnogi Balkanski Tajkuni ne saginju na trotoar.
Jevtini ekonomisti i površni novinari će reći Kako je to moguće. Da toliki dolarski milijader plaća smiješnu balkansku sumu poreza. To je zakonito sljedstvena činjenica. Njena posteljica je stvorena prije nego što je Bafet krenuo u Biznis. I postao Investitor. Krstaši Moći Novca su stvorili ekonomski svijet tako da para prirodno teče uzbrdo. Kao što voda teče nizbrdo. Tako se došlo do toga da su bogati sve bogatiji a siromašnih je sve više.
Suština nije u tome što ima malo bogatih i mnogo siromašnih. Suština je u tome što o siromašnima niko ne vodi računa. Obama je pokušao pa se proveo ko bos po dolaru.
Suština je u tome što je Bafetov prihod neoporeziv.
Zadnji kojeg su oporezovali bio je Al Kapone.
Neoporeziv je jer je nejasan, nevidljiv i neuhvatljiv. Kao i kapital banaka sa kurvanjskim imenima. I njihovi gubici i gubici država. Jasno je da je Grčka decenijama živjela od promjena vlada a raskalašno i rastrošno. Ali nije jasno da tako mala i nebitna zemlja, sa nešto turizma, načini tolike manjkove i dugove koji drmaju Evropu. A zaduženja idu sve do francuskih banaka, u srce EU. Vjerovatno niko ne može analizirati te podatake jer nisu lakovidljivi niti dostupni. Ali, moguće je da su askeri Moći Novca upravo na Grčkoj izveli udar na Evropu. Ne vjerujem da je Bafet učestvovao u tome. On je svu lovu izgrcao za porez. JMM. Jebalo Mačku Mater.
Stoga sada svi pričaju kako je Eurozona u opasnosti, kako neke zemlje moraju izaći i slično. Mnogima iz armada Moći Novca ne odgovara EU sa krutom ECB i njemačkim kormilarenjem finansijama. To je, sa uzbunama u Eurozoni, zamagljivanje, kao što rade i Veliki Ekonomisti. Kenet Rogof kaže da se ovakve „kontrakcije“ događaju svakih 75 godina. I on napada EU. Peter Bofinger kaže da su države, da bi riješile Dužničku Krizu kreirale preambiciozne programe i – proizvele sadašnju krizu. JMM. Takva površnost i takav ekonomski darvinizam, nemogu ni odškriniti objašnjenje.
EU, dabome, ima svoje šupljine. Kod proširenja oni ubijaju, i sebe, i zemlju kandidatkinju, poglavljivama, dužinom banana i transparentnošću Muda Marjanovih. Niko ne provjerava Džep. S kakvim Džepom se ulazi u EU. Primjer je Hrvatska. Prezadužena zemlja je zatvorila sva poglavlja i ide u raj. A kad uđe u EU, bankrotiraće jer nema tog BDP iz kog se može vraćati takvo zaduženje. Odnosno, nema se iz čega generisati takav BDP.
Ali, EU je prije svega smetnja armadama Moći Novca i stoga je pokrenuta takva hajka pogrešnim tezama i krnjavim činjenicama. I stvarnim bankrotima.
Druga meta napada je Kina. Te njen je juan nizak, te njihova monetarna politika nije druželjubiva. Te nema ljudskih prava, te izrabljuje radnike. A kapitalizam je svim svojim radnicima, za života, izlijevao, pred njihovom kućom, zlatne biste u životnoj veličini. Tačno je da je Đinijev indeks za Kinu 41,5%, a za SAD 45%, ali je američko siromaštvo siromašnih i kinesko neuporedivo. Zbog broja stanovnika u Kini i zbog ogromne vremenske razlike u startu jedne i druge ekonomije. Kineska ekonomija je postigla da nijedna kineska usta danas nisu gladna. A američka ne može, ni nakon toliko kapitalističke istorije, da postigne zdravstvenu zaštitu za sve. Jedan pogrešan i zamagljujući veliki argument koriste veliki ekonomisti. Na Forbsovoj listi 937 najbogatijih u svijetu 64 Druga su iz Kine. Da, ali iz koje bazne populacije.
Svjetska ekonomija će uvijek funkcionisati na činjenici da postoje bogati i siromašni. Čak i kad je stavite u rezervat, kao majmune, lavove i hijene u Keniji. Tako funkcioniše i Švedska, zemlja sa najmanjim Đinijevim brojem. 25, čini mi se.
Suština je u tome Ko vlada rezervatom i da li je on vidljiv i dostupan. I da li ima rok kada stari, predaje tron i lipsava kraj pojila.
U magli Moći Novca toga nema. Niko ne vidi ko vlada. Niko nije dostupan. Bafet je malo finansijsko seruckalo po novinama. Niko ne predaje tron a ni tron se ne razaznaje.
Ključno pitanje je Kako, onda, izvesti Revoluciju, jer jedino Drugarica Revolucija rješava ovakve stvari. Nikako. Protiv koga. Koga objesiti. Kome srušiti bronzani spomenik.
Zato bijeda po Londonu razbija izloge, pali policijska auta i pljačka Nike Patike. To su njihovi tronovi koje treba osvojiti. Ti simboli Moći Novca su trofejne kljove Revolucije. Oni ne znaju šta hoće ali hoće odmah. I ne znaju protiv koga su pa ruše po redu.
Dok ih Tužni Kameron naziva bandama. Ključna je sada, veli, strategija borbe protiv bandi. Ni on, siroma, ne zna ko vlada i gdje je Tron.
I on služi za ZPSS. Zatrpavanje Pravog Stanja Stvari.

ODMETNUTA MOĆ NOVCA
Pored odvajanja profita od rada, svjetsku ekonomiju, ne samo kao okozemaljsku mrenu nego i kao konkretnu ekonomiju neke države, već decenijama rastače odvajanje banaka i kompletnog finansijskog sektora od države. Taj proces je počeo još za vrijeme drugog svjetskog rata. Dok su Čerčil, Truman i Staljin ujedinjavali napore da slome crnocivilizacijsku germansku nacionalsocijalističku neman, žrtvujući milione života u tom ratu, finansijeri su spremali planove kako da vladaju Pobjedom Normalne Civilizacijue nad Civilizacijom Zla. I uspjeli su u tome. Sačinili su plan i uspješno ga proveli. Breton-Vuds i dalje.
Provode ga i sada. Dok se svi upinju, Obama, Merkel, Sarkozi, da spasavaju ovu ili onu zonu, dižu dug da se spasu od brankrota ili spuštaju kamate na nulu za naredne dvije godine. Toliko o dinamičnosti finansijskog sektora. I pobjeđuju. Paradoksalno je – Štagod se dogodi svijetu u ovom vijeku ili u prvih nekoliko decenija, finansijeri će pobijediti. Ili će izgubiti u krvi stotina miliona života. Obama je, zar ne, izborio podizanje praga Američkog Duga ali nije smio dirnuti u oporezivanje bogatih niti u olakšice koje oni imaju. A to su finansijeri.
Finansijski segment nije nikakva tajna laterala. To su konkretni vlasnici kapitala i kapitalskih tokova, kao što su Soroš ili obični bankarski činovnici koji ubiru ogromne nagrade za svoje bankrisanje ili dobijaju udjele u akcijama.
Oni, dakle kompletan banarsko-finansijski sektor, odvojio se od svojih država i vlada njima. Svakom pojedinačno. Niko od Obame, Sarkozija, Merkelove, ne vlada svojim zemljama. Da političari vladaju, Crnac Obama nikada ne bi postao predsjednik Amerike. Niti onaj smiješni Glumac, pa Buš... 2008. godine, kada je Kriza izbila, ECB, Fed i još četiri velike svjetske centralne banke su se udružile i snizile kamatne stope da bi se ublažio udar nakon propasti Leman Brothersa. Stare privatne banke. A sve ove centralne banke su državne. Ili se, barem, tako vode, kao američka Fed. Zašto bi državne finansijske institucije ublažavale smrad privatnog bankarskog sranja.
Zato što neko drugi vlada njima a ne legitimna politika i državno i nacionalno vodstvo. Zato što su instrument tog privatnog, odvojenog, samostalnog sektora. A u njihovim rukama su i rejting agencije. Koje se igraju sa AAA nivoima kao mafijaši namještanjem rezultata na kladionicama. Da li neko može da mi pronađe razliku.
Taj odmetnuti finansijsko-bankarski sektor zaslužuje da dobije adekvatan naziv. To mora biti obilježeno kao Moć Novca, pri čemu se Moć mora posmatrati identično kao i nekada politička moć o kojoj su teoretičari države i prava raspredali stoljećima. Volja za moć i slično. Power. Samo što je Novcu olakšano jer ne mora da vlada nad – Novcem. Kao nekad politika. Novac u ovoj sintagmi treba shvatiti kao lepezu svih njegovih varijanti, izvedenica i transformacija.
U kakvoj su situaciji velike države. A u kakvoj Kaplari Moći Novca. Države su uglavnom ovlaštene da upravljaju svojim dugom. Ako i to mogu. A oni, iz Moći Novca, upravljaju rejtinzima država, centralnim bankama, berzama na kojima bockaju balone milijardi ili milijarde balona, koji odlaze u neznamkudicu. Kao što oni dobijaju milijarde odnikudice.
Pored država i nacionalnih vodstava, iz igre je ispao i intelektualni ekonomski, teoretski i praktični, sektor. Inflacija nobelovaca u oblasti ekonomije donijela je samo kašnjenje i kašnjenje za akterima Moći novca.
Joseph Stiglitz, nobelovac na Kolumbiji, govori o finalnom slomu Amerike i Evrope. Ali govori starim, nobelovskim, prevaziđenim jezikom. On kaže: Smanjenom tražnjom ništa nećemo riješiti. Potrebna je povećana tražnja kao motor. Moć Novca, da želi, tražnju bi digla u nebo. Stiglic ne shvata. Upleo se u vlastite kolutove štednje, tražnje, kamata, centralnih banaka i poreza.
Oni oni nemaju rješenja. Istina, u tu situaciju su ih, planirano doveli vojnici Moći Novca. Oni, Stiglitz i ostali, iznose prijedloge koji su identični onome koji nad punim stolom uspravnih domina, koje prijete da se sruše, kao domine, predlaže da se svaka domina, jedna po jedna, okrene naopako, kao preventiva od rušenja domina.
Neredi u Londonu su divljanje onih koji ne razumiju, ne poštuju društvo i državu pa razbijaju i pljačkaju. Tako kaže britanska politika. Možda onaj Kameron tako doista i misli. Jer on se ne pita nizašta niti ga ko o čemu obavještava. Domet takve politike je da se stoljećima bavi Palestinom, Bosnom i drugim bijelim miševima postkolonijalnih eksperimenata. Postprodukcijom moći.
Međutim, neredi u Londonu, kao i oni u Parizu, prije koju godinu, govore da obični mali obojeni dripci iz fudbalskih predgrađa znaju sve o Moći Države i Moći Novca. Oni, samo, nemaju drugi jezik, kao Stiglitz & nobelco. Ali govore jasno.
Govore da njihova Država nema Moć.

GENETSKO KAZALO KAZAZ
Nisam ni znao da je otišao Zija Dizdarević. Iz Oslobođenja. Toliko je to kolumnisanje, kumulisanje, golomudisanje, bilo bitno. Otjerali ga, kažu, Crveni Cerićevi Cenzori. CCC. Kritikovao Rešida Hafizovića koji je pronašao srpski genocidni gen koga su podržali geni u Londoni i šire. To sam pročitao kod Enverli Kazaza. Kazalo Kazaz nije neka referenca. Malo serucka o Esdepeu, malo o Reisu i njegovim, rijasetovim, sajtovima, malo o Akdemšiluku. Malo o tome kako Rešid Hafizović, i drugi, nastupaju sa pozicija čistog rasizma. Pa veli, citiram:
“…čitatelj očekuje minimum znanstvene utemeljenosti i analizu koja bi argumentirano dokazala odgovornost i krivicu za srebrenički genocid velikosrpske ideologije, institucija sistema, vojske i policije Republike Srpske, srbijanskih i republičkosrpskih političkih elita, kulture mržnje, pravoslavne crkve, akademske i intelektualne zajednice koja je podstrekivala na genocid i stvorila društvene, kulturne, institucionalne, političke i druge preduvjete za njega.”
A on, veli, Kazalo, Rešid, genetika pa genetika.
Prvo, u svezi sa gornjim citatom. Enverešid Kazaz, siroma, nije ni primijetio da je mnogo temeljnije genetski i iskonski optužio Srbe za urođenu, podsvjesnu i predumišljajnu genocidnost nego primitivni univerzitetski Rešid. Jer on kaže: „... koji bi dokazao...“. dakle, nije upitno sve što je Kazalo nabrojao kao optužene, problem je što to niko neće da argumentirano dokaže. Dakle, upotrijebivši i jednu Kazalovu riječ, svi oni, validni, značajni, javni, intelektualni, politički, kulturni i vjerski segmentarijum, osim obične raje, misle isto, samo neko svoje misli uvalja u govna a neko u kaljugu.
Drugo, u svezi sa Cenzijom, posebnim oblikom Cenzure Nad Zijom. Pošto cijela paleta gorepomenutih, a i mnogo više onih nepomenutih, učestvuje u selektiranju ispravnog Žrtvaškog miljea i Fašizaciji Drugih, opšta misao kao samrtni memljivi pokrov prekriva sve. I Ziju i Kazala. Koliko je puta u svom golomudisanju u Oslobođenju, Zija istu, Rešidovu, tehnologiju primijenio zahtijevajući političku eliminaciju Dodika i Repulike Srpske kako bi Njegova Bosna Država, konačno, STJ, krenula ka Briselu, a Brisel svu guzicu podera češući se od nervoze, Što te nema, i na taj način, kao i Kazalo, i Rešid, i Šaćir, i Bakir... doprinosio tome da se prevlađujuće muslimansko mišljenje o Srbima garnira, zalijeva i armira fašizmom i genocidnošću.
Treće, u svezi sa svima njima. I Kazaz, i Zija, i... zaboravljaju staro pravilo produžetaka totalitarnog crno-bijelog, predubjeđajnog, isforsiranog, propagandisanog i nametnutog memljivog misaonog pokrova – kad nestane vanjskih, eksternih, neprijatelja, na red obavezno dolaze domaći, tuzemni, međunamni. Zija i slični su najlakša meta. Ostaci komunista. I nisu nečemu. Dok su trajali, trajali.
Tako, da i samo Kazalo, i drugi, uskoro može očekivati tešku nadglavušnu sudbu. Pošto je pomenuo ketmansku tehologiju, razumije šta je Takija. Što sada kazuju Kazazu, ne mora se poslije kazati kao iskreno i tačno.

KAMPANJOLA ARV 55 - DETALJI

NAŠA ZEMLJA, VAŠI FAŠISTI
U Bosni i Hercegovini žive Bošnjaci, nešto Hrvata i Fašisti.
Žrtvaštvo na kojem insistira muslimanska, kasnije bošnjačka, državoposjednička politika, što uključuje ne samo politiku, nju čak najmanje, jer je muslimanska politika bila jednako improvizovana kao i ostale dvije, nego i vjeru, silu, medije i intelektualni segment, već danas, nakon dvije decenije uzima danak u trajnoj promjeni ličnosti pojedinca i svijesti kolektiviteta.
A zvanična politika se formuliše tako da isključuje i uskraćuje sve ono što remeti bošnjačku gruntovnicu nad Bosnom, što remeti dragocjeni oreol žrtve, što ima prava na svoju zemlju, demokratiju, kulturu, postojanje i odlučivanje. Isključuju se Srbi i Hrvati iz svega što je Apsolutno Sveto Muslimansko Pravo. Niko nema agresora osim muslimana. Niko nije bio u logoru osim muslimana. Isključuju se birači. Isključuje se pravo na Dejtonski sporazum i na dejtonsku BiH. Postoje smao muslimanska prava na Bosnu. Uskraćuje se istina o ratu i stradanjima. Uskraćuju se žrtve i njihovo poštovanje. Uskraćuje se istina. Uskraćuje se optužba, sud i osuda za žrtve koje nisu muslimanske.
Intelektualci, akademski zvaničnici i mediji masovno govore o Fašistima koji su preplavili BiH. Fašisti su Srbi. Fašisti, inače, nastaju, u početku, bezazleno. Prvo su bili komšije druge vjere. Onda su postali agresori. Pa su se pretvorili u genocidni narod. Sada su postali fašisti.
U odbrani Bosanskog Žrtvaštva i Apsolutnog Prava Na Bosnu, nestalo je oruđa, alatki, argumenata, istine i pravde. Koristi se krajnja kvalifikacija koja označava kolektivni nagon usmjeren i upotrijebljen protiv ljudskog roda.
Malo je reći da sinovi kolaboracionista sa fašistima, optužuju za fašizam. Radi se o težem obliku kolektivnog sindroma koji oblikuje pojedince tako da Bosnu i Hercegovinu čine nemogućom.
Sulejman Kupusović, reditelj, šta li, Kupusović je, inače, staro muslimansko prezime, nazvao je danas Savez logoraša Republike Srpske histeričnom, ksenofobičnom i fašističkom asocijacijom. A tvrdnje o 181 logoru za Srbe u Sarajevu proglasio glupostima. I ja mislim. Poznato je da su Srbi u opkoljenom Sarajevu listom hodali golokurati i silovali muslimanke. Da bi nakupili onih 300.000 silovanih iz Harisovih internacionalnih argumenta.
Ne znam šta je radio taj Kupusović u Opkoljenom Sarajevu. Ali bi morao znati da su muslimani u Sarajevu, dok su Srbi organizovali Omarsku i Korićanske Stijene, Srbima dijelili kaćune i ljubičice. Jok. Zatvarali su ih u podrume, i gdjegod su mogli, i jednako se iživljavali. Samo bez svjedočenja Kristijan Amanpur i Crvenog krsta. Kazani nisu kazani kao Omarska.
Dabome da to Opkoljeno Sarajevo neće nikada priznati.
To i ne očekujem. Ali nedopustivo je da se logoraši nazivaju fašistima. Nedopustivo je za zajednički život.
Kada se podijelimo, kada se raziđemo i kada odete od svojih agresora, genocidaša, i šumnjaka, možete nas zvati i braćom. Boli me kvrgan.

HRVATSKA DA SE RIJEŠI OLUJE,
KAO I SRBIJA KOSOVA,
A BiH DA SE RIJEŠI BOSNE
Jednostavna neprovodiva formula.
Ovih dana smo svjedoci da sve što dobre vile, Josipović i Tadić preko godine sagrade, noću, za vrijeme olUje, loše vile, Kosorka Djevojka i Boris, poruše.
Stvar se može gledati i površinski. Šta Radio Kosor ima pričati o Oluji. Zašto premijerka Hrvatske, pozdravljajući Generale Hagovce, osuđene zločince, podcjenjuje tisuće poštenih ratnika koji su perfektno obavili svoj zadatak koji su imali u ratu, sačuvali rov a nisu nikog ubili, ili dostavili municiju a nisu nikom zapalili kuću ITS. Zašto su problematični generali uvijek u prvom planu. I zašto je, s njima, u prvom planu uvijek protjerivanje, progon, iseljenje, dobro, dobrovoljni turistički odlazak iz Hrvatske, 400.000 Srblja, 200.000 u jednom danu.
Stvar se mora gledati dublje. Zar je Hrvatska nastala na olUji. Da li je olUja tisućljetni slobodarski san. Ili je to san o izgonu Srba.
Hrvatska bi najbolje uradila, to sam već savjetovao, kada bi zaboravla da je Gotovina u Hagu. I kada bi zaboravila Oluju i našla neki drugi dan za obilježavanje. Ovaj se ishabao. Nije uvjerljiv. Nema tu junaštva, herojstva i vanvremenosti. Nema otadžbinstva, domovinstva i viteštva. Sinjska Alka i TompsonČavoglaveParty već sada zasjenjuju proslavu Kninskog Hrvatskog Viteštva.
Slaveći olUju, hrvatska od Knina pravi svoje Kosovo. Hrvatska je u Kninu izgubila. A od Srba pravi svoje Jermene.
O Kosovu i Srbiji sam nebrojeno puta pisao. Srbija se mora odreći lažne parole Kosovo je Srbija, da ne bi nastupila stvarna parola Srbija je Kosovo.
Bosna i Hercegovina, ta nesretna zemlja, jer nema svoje Kosovo, nema Blajburg, nema Knin a nezgodno malo baš slaviti Dan Svetog Etničkog Čistilišta Sarajeva, ima nesreću da želi da se riješi sama sebe. Sarajevske Niz Kaldrmu Nane Klepeću Nanule, NKNKN, Sarajevski Politički i Vjerski Krug, nastoje, još od prije rata, na sve načine da se riješe Bosne i Hercegovine, i da je mutiraju u Bosnu. Čudi me kako nisu preimenovali onaj davnobih u ZavnoBosna.
Ima, međutim, jedna sitnica. Neke stasale državne sastavnice, autonomije, Republika Srpska, i neke u stasanju, Hrvatska Hercegovina, ne žele da se platformišu u Bosnu. A jučer jedan moj prekopoznanik donio vijest sa crnogorskog mora: Bošnjak iz te nepostojeće Bosne, redovni ljetovalac na čjornogorskom primorju, tvrdi da bi 80% Bošnjaka pristalo da se odvoje od Republike Srpske. Samo lideri seruckaju druge priče. Možda se to potvrđuje i ovim gubicima Esdepea na lokalnim izborima. Jer, nacionalni interes Bošnjaka, muslimana, sigurno nije Unitarna Bosna. Jednom će to oni, preko glasova nekoj političkoj stranci, otvoreno reći.
Ako se BiH riješi Bosne i formalizuje državnu zajednicu, prizna je, ili labavu konfederaciju, ima spasa.
A ako ne, i ako Hrvatska ne, pa ni Srbija ne, onda će cijeli region decenijama da se palestinizuje. Bez rata, ali sa neprestanim zatezanjem, popuštanjem, podrivanjem i stranim miješanjem.

STOTRIDESETSEDMOGODIŠNJI

VOZNI PARK

Bez obzira na godišta, uključujući i moje, ovih starovremenjaka, ponosan sam na svoj vozni park. Unatoč nedobroljudim zavidnicima, nek crknu svi naši dušmani, kako bi se reklo jezikom turcizama.
Ponosan naročito na čuvenu Nisanovu Kutiju, Patrol sa motorom 3.3, neprevaziđeni japanski terenac koji nema luksuza osim koliko je neophodno i koje je čudno elegantan u jednostavnom dizajnu (kojeg sam oplemenio rostfrajnim cijevima dodavši mu tako oklopni militarni ton na vjetrobranu i privid sniženog obrisa cijele figure) - 1986.
Do njega je mala Tojota RAV-4, prva varijanta tog automobila koji se sada izrodio u nešto posve drukčije. Ova Tojota ima troja vrata, 2000 kubika, pogon na četiri točka, elektronski uključiv i lagana je kao da je od kartona za keks - 1995.
Ispred mene je poznati koncept ARV 55 - 1958.
A u prvom, crvenom, planu je Bagi Buba Štric, originalna poliesterska karoserija postavljena na motor Folksvagenove Bube i njenu 25 cantimetara skraćenu šasiju - 1968.
Kad sve saberem - 137 godina.

LAGUMDŽIJA ĆE
ZAVRŠITI KAO JULIJA
Oni genijalci sa Poskoka vele da je Julija Timošenko dobra riba, samo malo zatvorena.
Ali njen primjer je otvorena pokazna vježba za sve kolaboracioniste željne vlasti i koitusa sa neidentifikovanom međunarodnom zajednicom. U liku Velikih Krojača. Julija Timošenko je sarađivala sa Krojačima koji su donosili šnitove pred vrata Rusije, zemlja se politički podijelila, kao danas Feuderacija BiH. Koja ima i dodatnih podjela. Onda su se Krojači povukli. Rusi donijeli veći šnit. Julija ostala na Gologuzici.
Ta situacija neodoljivo podsjeća na Podijeljenu Feuderaciju, Naseobinu i na Zlatka Lagumdžiju, koji je sve karte zaigrao na jednu. U rukavu, i u garaži Neke Ambasade.
Kao ni Julija, ni Zlatko nije svojim biračima ponudio konkretan politički program. Naročito nije nudio ovo što sada radi. Njega je iznijela prevara birača kojom je iznešena i Julija. Tamo je to bila Narandžasta revolucija. Ondje je, u Sarajevu, to bila Crvena feudalizacija.
Jednog dana, kada Krojači uvide da je Zlatko Lagao Slatko, da je nudio neostvarive programe, a birači shvate da su pomuženi, povući će se bez riječi. Kao što niko ne mrda repom zbog Julije Pletikošenko, malo prestarjele polovnjače, tako, kad dođe vrijeme, niko neće htjeti ni papkom da strugne za Zlatka Feudalca. Hoće jedino ako Nato Alijansa podrži sadašnje pobunjenike u Londonu. Kao one u Libiji.
Onda će tužbe da učine svoje. Reketi. Kreketi. Zveketi.
To je klasična formula kraja kolaboracionističke vlasti. Svi se oni, Korjači, prema vlastoljupcima odnose kao i Milošević prema Srbima izvan Srbije. Ako nešto urade, dobro, a ako ne urade...

DRŽAVNA ZAJEBNICA
Može siroti Incko, inače, od strane Pika ovlašteni davalac izjava o Dodiku i Republici Srpskoj a cenzurisan od istog u pogledu radnji Lagumdžije i Platformaša, s kojima je u kooperativnim odnosima, da telali od Baščaršije do Prvog Becirka o tome kako je BiH Država a nije Državna Zajednica.
To neće promijeniti stanje stvari.
Stanje stvari neće promijeniti ni činjenica da je omiljena teza Incka sa se u Dejtonskom mirovnom sporazumu nigdje ne pominje Državna Zajednica. Ni u Američkom ustavu se nigdje ne pominje prag zaduženosti. Pa?
Ni pogršeno čitanje Ustava BiH, od strane ovlaštenog Incka, neće promijniti činjenicu da je BiH Državna Zajednica i, istovremeno, Državna Zajebnica. Ko će koga. Zejebati. Prejebati. To je suština Naseobine koja od sada posluje kao Država. Kako bi rekao Član 1 Ustava.
Doslovno: „Republika Bosna i Hercegovina, čije će zvanično ime od sada biti „Bosna i Hercegovina“, nastaviće svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom izmijenjenom prema ovim odredbama i sa svojim sadašnjim međunarodno priznatim granicama.“
Usrana sudbina BiH i jeste u tome što je nastavila postojanje u granicama Republike Bosne i Hercegovine. A ta Republika nije imala suverenitet nad cijelom odnosnom teritorijom niti nad svekolikim življem raznih nacija od kojih su najbitnije tri. Za današnju Naseobinu, takozvanu BiH, a i za Incka, mnogo bi bolje bilo da je Republika BiH umrla i u Dejtonskom ustavu kao što je umrla u stvarnosti, prije nego što je rođena. Ali, dobro.
Najbitnija stvar za Državu Koje Nema, odnosno za Naseobinu, odnosno za Inckovu i Sarajevsku Bosnu i Hercegovinu, jeste ona koje nema u Ustavu, Aneksu 4.
Da je Dejtonopisac rekao „Država BiH nastaviće svoje postojanje u međunarodno priznatim granicama Republike BiH“, stvor bi izgledao potpuno drugačije. Ali je rekao nastaviće postojanje „kao država“ čime je samo naglasio međunarodno priznanje i odmah dodao „sa unutrašnjom strukturom izmijenjenom prema ovim odredbama“.
Ta Unutrašnja Struktura, izmijenjena u interregnumu nakon smrti mrtvorđene RBiH i nastanka Kao Države, ono je o čemu govorimo, moj Incko.
Prije nego što je Dejtonopisac napisao Član 1, te strukture su već bile unutra, na tlu takozvane Republike BiH. Strukture su se zvale Republika Srpska i Muslimansko-hrvatska federacija. Od koje, doduše, danas bježe svi, ko đavo od krsta i vlasi od turskog groblja. To su bile države, moj Incko. Poslije su postale strukture. Danas su: jedna Država, Republika Srpska i, druga, Feud, Feuderacija Zlatka Lagumdžije i Ohaera.
Ako nije Državna Zajednica, otiđider na Pecaru pa vikni Živio Željko Komšić. Ili među Lešinare, pa cikni Slava tebje Zlatko.

SUKOB BRODOVA
I FONDOVA –
SUKOB
EKONOMSKIH
CIVILIZACIJA
Na magarcu svi zarade. A on jedva za travu.
To je oduvijek suština ekonomskih odnosa ljudskih društava. Radi se samo o tome da se taj odnos drži balansiranim i u određenim razmjerima. Takvih odnosa puna je ekonomija. Npr odnos cijena teletine i mlijeka ili kukuruza i svinjetine. Pomoću tih odnosa detektuju se poremećaji ili se predviđaju trendovi. A njihova korekcija je, u stvari ekonomska politika. Dabome, malo zemalja može da vodi ekonomsku politiku. Ili nema čim, ili nema s kim, ili su joj oduzete poluge.
Konkretno, ako magarac ima trave, soli i vode u izobilju, radio je crnački. Ako nema ni trave koliko treba, pa Ne lipši magarče dok trava ne naraste, radio je lijeno, i on i njegov gazda, baš kao magarac. Magarac je u ovoj storiji produkcioni sloj društva, nekadašnja radnička klasa. Imamo primjera Savremenih Ekonomskih Magaraca. I Magarica. Irska. Italija. Grčka.
Nekoliko posljednjih decenija su obilježene sve većim nesrazmjerima između trave i samara. Između rada i profita. Na jednoj strani su ostali oni koji rade a na svim ostalim stranama su ostali, odvojili se, oni koji profitiraju. Profit se odvojio od rada. Za svaku ekonomiju to je bespovratni krah. U svjetskim razmjerama to stvara poremećaje koji gutaju manje sposobne a da sami sebi ne mogu pomoći. Niti postoji mehanizam eksterne pomoći. Zato tako teško ide sa Grčkom, a, vidjećemo, i sa Italijom, iako se radi o Uniji.
Kako to konkretno izgleda.
Južnokorejski Hjundai, Hyundai Heavy Industries, za neupućene, proizvodi automobile. Ali upućeni znaju da je to čudovišni gigant brodogradnje i još mnogo čega. On, u stvari, automobile proizvodi od otpadnih limčića u vremenu koje radnicima ostane poslije pauze za doručak.
Hjundai zapošljava 23.600 radnika. 12% je inženjera. Prostire se na 14 miliona kvadratnih metara. Radi za 255 brodara u 47 zemalja. Dosad su isporučili 470 kontejenrskih brodova, 330 tankera za sirovu naftu, 320 brodova za rasute terete, 110 tankera za naftne derivate, 100 tankera za tečni plin... za ovu godinu plan narudžbi je 19,8 mlrd dolara. Treba upamtiti ovu brojku.
HSBC je londonska banka. Dobro, holding, mreža, bankarsko cjelosvjetsko udruženje. Ovih dana su najavili da će u dvije godine otpustiti 30.000 zaposlenih. Otposliće ih. Do 2013. planiraju troškove poslovanja sniziti za 3,5 mlrd dolara. A već je smanjio uposlene za 5.000 komada. Za prvo polugodište ove godine uknjižili su 9,6 mlrd dolara neto dobiti. Toliko je Hjundaiju potrebno narudžbi. A iz njih tek treba iscijediti dobit.
Ali glavni podatak je da Hjundai ima 23.600 radnika a ovi otpuštaju 30.000.
Poligoni profita i zarade su se potpuno odvojili. Južnokorejski radnici proizvode brodove kao Kraš keks, na pokretnoj traci ali ne mogu da sanjaju bankarske profite. Oni čak ne mogu ni da otpuste toliko radnika jer ih nemaju. Autoimatizovali su proizvodnju do krajnjih granica. Brodove rade po lego sistemu. Sklapaju gotove segmente tako brzo kao da su ih pozajmili. Evropski bankarski sektor je od početka finansijske krize otpustio 230.000 uposlenih.
Upotrebljavam termine radnici i uposleni. Nije moguće da toliko stotina hiljada ljudi ima šta da radi sa parama koje proizvode brodogradilišta, rudišta, automobilišta... Moguće je, jer rade sa tuđim parama koje su odvojili i zarađuju potpuno neovisno od bilo koga, od radnika, kompanija, država. Kada je HSBC objavio da će otpustiti uposlene, njegove akcije su skočile za više od 4%. Profit i na ljudskoj nesreći.
No, bankarski sektor je samo jedan od odbjeglih sektora. Tu je i vojni sektor, sektor vojne industrije, geoprc sektor, lijekovni sektor...
U ovom vijeku će države, nacije i društva, morati, pod pritiskom rasta NEP, ukolijenčiti ili potpuno ujaloviti odmetnute poluge ekonomske održivosti.
Jer, ekonomski, industrijski i rast standarda će postati istorijske kategorije.

EVROPA OZBILJNOSTI
ILI EVROPA IMPROVIZACIJA
Evropa je doista demokratski svijet. Dopustila je sebi da svako može da zbori o njoj i u ime nje. Soroš, onaj kontaminirani lisac finansijac, kaže da Evropa treba da ima Plan B. To je povodom krize Eurozone. Ema Bonino i Marko de Andreis, Talijani, Bonino je potpredsjednica talijanskog senata, govore o Evropskoj Superdržavi i pitaju se može li ona spasiti Euro. Pri tome iznose i Ideju Strave i Užasa: Evropska vojska bi bila druga svjetska vojna sila. Vele: Kad bi se vojska ujedinila, manje bi para tražila a bila bi sila.
Evropa je prije svega budućnost. Zato Evropa nije ništa super niti supra, ništa iznad. Evropa je nastala na različitosti svoje unutrašnje civilizacijske i hrišćanske strukture. To joj ne treba poništavati. Zadnji put kad je to poništavano, silom, i kada se Evropa htjela pretvoriti u Nad i Pod, cijeli svijet je bio pred katastrofom.
Evropa je odgovorna za svijet. Ali to je sada u drugom planu u odnosu na vrijeme Drugog rata. Sada je, prije svega odgovorna prema sebi. Dolaze nova vremena. Oni koji su pobjedu u Drugom svjetskom ratu prigrabili za sebe, da bi krojili svijet, i uzimali mjere, u čemu se Evropa nije snašla, dijelom jer je suštinski troma a dijelom jer je bila razrušena i izmrcvarena, na izdisaju su. Dolaze Nove Ekonomske Ploče na zemljinoj ekonomskoj kori.
To tjera Evropu da ima odgovornost prema sebi. Ali je tjera i na ozbiljnost. Evropa nema vremena za improvizacije. Ona je pola vijeka od Poraza Nazatka i krvave Pobjede Napretka iskoristila samo za stvaranje EU i za uvođenje Eura. Kina, naprimjer, iskoristila je tih pola vijeka, dok su drugi okolo srali o Crnom Komunizmu i tekućoj krvi ljudskih prava na Trgu Nebeskog Mira, za stvaranaje Ekonomskog Radnog Monolita Različitosti. Kina je sada jedna Velika Evropska Unija. Ali mnogo efikasnija i mnogo različitija. Samo neupućeni misle da je Monolit Petokrake homogenizovao taj kontinenet na kontinentu. Ne. Kina je prije svega Različitost. Ali je i Efikasnost, Rad i Budućnost. Evropa mora da misli na Kinu, ne kao neprijatelja, nego na nešto što je nezaobilazni orijentir. I na druge Kine. Propast Amerike je počela. Kad padne bankarski rejting, a vještački je držan odavno, nema te vijagre koja će da Ga diže.
Prilude, Ema i Marko, gdje ih Evropa samo nađe, kao i Kacina, Pak i sl., pričaju o Evrpskoj Vojnoj Sili. Zar istorija nikoga ničemu ne uči. Ako hoćete sigurno da propadnete, odete u sitoriju kao tragedija, onda se uhvatite vojne sile. Džingis Kan i Aleksandar Makedonski, kao i Hitler, bili su vojne sile. SSSR je bio vojna sila. Sad je još uvijek vojna sila pa On pada. Pada Dolar. Pada Raj Kapitala, Kokakole i Meka. Vojna sila ne zna za odrednicu budućnost. Njena suština je sadašnjost a da bi se vladalo sadašnjošću, vojna sila, ili bilo ko drugi, mora da potčini sve političke, ekonomske, kulturne i umne resurse. Tako je odavno u Americi. A to je put u propast. Prvo ekonomsku, zemlja postane ekonomski okupirana od vlastitog vojnog sektora, pa onda i političku.
Evropa ima prečeg posla pred sobom:
• Mora definisati političku strukturu. Šta želi od parlamenta i svega drugog. I mora demokratizovati izbor tih struktura a ne da se one popunjavaju budalama kao Kacin. Možda Kacin i nije tolika budala ali fenomenalan je kao uzorak.
• Mora riješti svoje iluzije, halucinacije i traume oko proširenja. Da li želi da postane Evropa Evrope ili Evropa Parazita. NPR.
• Mora se riješiti svoje iluzije multikulturalnosti, multikonfesionalnosti i multikontinentalnosti. Svi imaju prava ali prava na Evropu ima samo Evropa.
• Mora uspostaviti relaciju prema Rusiji. To više nije mrski SSSR iz koga će jednog dana petokraka da se razmnoži po cijelom Londonu i drugim zapadnim metropolama.
• Mora definisati ekonomske procedure u Eurozoni. Jasno je da različit stepen razvoja produkcionih snaga i odnosa u pojedinim zemljama zahtijeva različit pristup, odnosno različite uslove. Ne može se izbjeći, npr, neka vrsta Selektivne Primarne Emisije Eura. Pomoć Grčkoj je ta neka vrsta Primarne Emisije, samo na drugom mjestu. Dabome, moraju postojati i mehanizmi zauzdavanja ali se zemlji ne može oduzeti samostalnost i odgovornost.
• Mora odgovoriti na radno-proizvodni vijek koji dolazi. Nije dovoljno birokratizovati broj čokota i slično. Vrlo brzo će se ući u vijek bez nafte, vijek sa skupom električnom energijom. Na to se može odgovoriti samo kontrolom prirasta ili priliva stanovništva i radom. Golim Radom. Umjesto Društvenih Mreža biće neophodne Žuljevite Mreže. Kolikogod to današnjim besposlenim generacijama, rođenim u besposlici, odcuclanim besposlicom, izgledalo nevjerovatno.
• Mora se otarasiti balasta. Engleske. Turske. ISL. To su razarajući elementi. Elementi koji ne pripadaju Evropi ali ne pripadaju ni drugamo. Međuprostor.
• Mora do perfekcije dovesti svoje finansije i primorati članice da ih kontrolišu i kontrole stavljaju na uvid.
• Mora odlučiti da će uvijek biti Evropa Članica a nikada Evropa Vještačkog Sjaja.
Dabome, da je pitanje da li sadašnja generacija evrpskih lidera, Merkelova i Sarkozi, mogu da kreiraju i diktiraju tempo. Vrijeme izmiče a za novu generaciju, koje nema na vidiku, treba mnogo vremena. Bojim se da se tempo gubi sa raznim Kacinima, jer njih ima posvuda okolo, samo nas za nos štipa ovaj. U Italiji, Francuskoj i Njemačkoj se mora iznjedriti triling lidera koji će ovaj vijek pretvoriti u Vijek Evrope.
Biće teško.

FIĆO ČUDOVIŠTE
Sticajem okolnosti da sam radio na Kampanjoli i da sam povrijedio koljeno, upoznao sam se sa Nikolom Marčetom, Banjalučaninom koji je automobilski čudotvorac, konstruktor i zlatnoruki majstor. U školjku starog Fiće koji nema šasiju, čak ni polušasiju, smjestio je motor Kavasakija od 1000 kubika i 15.000 obrtaja. Za tu priliku je morao ojačati karoseriju, ugraditi vješanja i kočnice od savremenih auta i prilagoditi mjenjač a motor smjestiti u sredinu, ispred ose zadnjih točkova što je dalo potpuno novi konstruktorski proizvod. Novi motor i vješanje zahtijevali su i proširenje razmaka točkova pa su nadograđeni novi blatobrani. Sve ostalo je klasično Fićino, bez suvišnih detalja. Kad se otvori poklopac motora ne može se vidjeti motor nego samo auspuh i dio električnog rikverca.
sjeo sam u Fiću ali mi nije palo na pamet ga ga vozim jer u prvoj ide 80 km na sat. Vadio sam se na povrijeđeno koljeno. ali, moram priznati da motor ima zvuk Neidentifikovanih letećih objekata.

Bijela cijev je auspuh a iza nje je dio električnog motora za vožnju unazad pošto motori motorbicikla nemaju rikverc. Ovo je, dakle, Fićo hibrid.