GENOCID
Presuda međunarodnog suda pravde po kojoj se na lokalitetu Srebrenica dogodio genocid, može se u, u istoriji, još u ovom vijeku, pokazati kao jedan od glavnih rascjepa koji je doveo do raspada BiH.
Jasno je da genocid, masakr, masovno ubistvo, pokolj, organizovano istrebljenje i slične kategorije ratnog zločinaštva ne može da određuje sud, ni u konkretnom slučaju ni na međunarodnom nivou. To mora da uradi istorijska nauka koristeći multidisciplinarni alat.
Kakogod se klasifikovalo divljaštvo u Srebrenici, niti će se umanjiti niti uveličati. Ostaće najteži zločin ratova u BiH. Lično me frustrtira samo to što svi krivci, ili pravi krivci, neće nikada biti kažnjeni. Jer je to zločin – projekt kojeg nije izvela sumanuta budala niti se dogodio slučajno.
Njemački sudija u Hagu Kristof Flige govori o tome da je možda trebalo izbjeći kvalifikaciju ili klasifikaciju genocid. To je realna sumnja jer se genocid veže za holokaust i fašistička istrebljenja u Drugom svj. ratu.
Međutim, to treba gledati i iz bosanskohercegovačke prizme.
Ako se neprestano insistira na genocidu, stvara se u vlastitom narodu dugotrajna odbojnost prema narodu iz kojeg su ponikli zločinci-egzekutori. To stvara osnove da se i taj narod jednog dana proglasi genocidnim i fašističkim. A to znači da BiH nije moguća, da nema pomirenja, realnosti, oproštaja i slično. Generacije koje dođu poslije nas, neće htjeti da slušaju osude o genocidnosti, to je sigurno, kao što ni sadašnji narodi u Evropi ne bi slušali takve ocjene bez obzira šta su njihovi preci radili u ratu.
Takva država slušaonica, osudionica, mentalna torturnica, neće moći opstati. Samo što se krivica raspada neće moći adresirati na jednu stranu. Ustanoviće se, jednostavno, da njeni narodi ne žele i ne mogu da žive zajedno.

BOŠNJAK MESIĆ
Onaj Slobodan iz Slobodne Bosne, genijalac iz projekta Jedan čovjek – Jedne novine, nazvao je Mesića, predsjedatelja Hrvatske, kivijem – izvana čupav, iznutra zelen. Mislio je na godine, dabome.
Nezavisne novine, na stranici rezervisanoj za Bošnjake, donose intervju Stipe Mesića u kome on kaže da je Hrvatski entitet put za razbijanje BiH.
Mesić, očito, analogizira sa činjenicom da je Hrvatska Nezavisna bila put za razvijanje Jugoslavije.
Mesićeva, sada već nerazumljiva i racionalno neobjašnjiva briga za BiH, ima korijene u šablonu razmišljanja kojeg je primjenjivao i Slobodan Milošević. Kada su neki politički djelatnici iz Republike Srpske bili kod njega, dok je predsjednik Republike bio Nikola Poplašen Radikal, i kada su se usprotivili zahtjevima da se napadne baza Sfora u Ramićima kod Banjaluke i idejama da se Srbi sele na Kosovo, argumentom: Šta će biti sa narodom, Milošević je rekao: Jebeš narod, važno je šta će reći istorija.
Mesić govori istim jezikom. Jebeš Hrvate, bitno je da se ne raspadne BiH, da ostane u istoriji. Ja sam, kao naivni politički Generalić, mišljenja da BiH postoji radi Hrvata, Srba i Bošnjaka, a ne radi BiH.
Od Mesića, i cijele generacije croatologa novije neovisne zbilje, ne može se ni očekivati drukčiji pogled na Hrvate u BiH. Njihova vrijednost, za njih je, isključivo upotrebna.
Uostalom, oni se prema Hrvatima u BiH ponašaju skoro kao nekad prema Srbima u Hrvatskoj, samo bez Oluje.
Država je važnija. Barem prema Mesiću.

TIHIĆ NA ĆABI U OHAERU
Sulejman Tihić nastavlja svoju trojnu orijentaciju
· razbijanja bilo kakve mogućnosti za dogovor u Bosni i Hercegovini,
· uvlačenja sarajevskih i plaćenih banjalučkih igrača u razgovore i
· vječno uzgajanje Ohaera u BiH.
Potvrđuje se pretpostavka da je Tihić Prudski proces organizovao i u njemu učestvovao samo dok mu je trebao za ponovni izbor na čelnu stranačku funkciju. I tada je nastojao da pokaže svoje prave namjere i oslabi Dodika, nebuloznim pričama o pristupanju Bihaća Banjaluci i Bijeljine Tuzli, jer to je logika ekonomskog regionalizma. Onda je bolje da se Tuzla pripoji Beogradu, ekonomski je efikasnije a i regija je veća – Tuzla do Smedereva.
Tihić je dužan sarajevskoj političkoj pozornici.
Kada govori o tome da prudska trojka više ne postoji i da se može razgovarati samo ako se u razgovore uključe još po jedna stranaka iz Federacije i Republike Srpske, Tihić misli sigurno na Stranku za BiH i na Pedepe, prije Esdeesa. Haris mu treba da bi ga onemogućio da, Tihića, u pogodnom trenutku pred opšte izbore, proglasi nacionalnim izdajnikom a Pedepe kao neko ko će razblažiti Dodika.
Zahtjev da se razgovori obavljaju pod patronatom Ohaera nije samo zbog jevtine namjere da se u tim razgovorima ima većina protiv SNSD i Republike Srpske, nego igranje na dugi rok ostanka Bonskih Ovlaštenja. Tihićeva namjera je da u razgovore o unitarizaciji i centralizaciji uvuče Ohaer a da se onda, kada ta misija završi svoju igru leptira, ingerencije prenesu na predstavništvo EU.
Kakavi su efekti učešća Ohaera u bilo čemu u BiH, pokazuje Mostar.
Tihić, možda, računa i sa tim. Da se cijela BiH dovede do apsurda u kome se neće moći detektovati da je Republika Srpska politički stabilniji i ekonomski prosperitetniji dio BiH i da se onda izvede unitaristički državni udar na Dejtonski sporazum i Ustav BiH.
Treba podržati Tihića.
Razgovore o ustavnim promjenama ne treba više ni voditi. Ni sa Ohaerom ni bez Ohaera. Republika Srpska ima svoje teritorijalno i političko mjesto u BiH. Ostali neka vide sa Tihićem. Ili na izborima sljedeće godine.

REŽIJA SREBRENICE
Poslijekrvna Srebrenica je neprestana, nehumana, smrdljivo-politička režija.
Žrtve Srebrenice koriste se na najbesramniji način za sitne političke i novinarske karijere, za retrogradne političke koncepte, za dalje podjele i zavade, za urušavanje jedne zemlje u koju se tako konstantno zaklinje.
To je tako jer je Srebrenica i mogla da se dogodi u ovakvoj zemlji a ne u nekoj drugoj. A onda zločin Srebrenice održava u životu takvu zemlju koja ga je omogućila.
Srebrenica je suluda predstava na tuđim nedužnim kostima.
Kao što je bila predstava i u trenutku samog zločina. Na tuđim, nedužnim životima.
Predstava je nevjerovatna. Nad kostima nedužnih traje neprestana olimpijada politikantstva a oni koji su učestvovali u kolopletu zločina, to ukupno područje jedan je zločin, oslobođeni su i hodaju zemljom kao heroji.
Nikada se neće doznati ko je bio prvi režiser Srebrenice. Koliko je Ratko Mladić kriv za zločine, koji je bio tu, a koliko Radovan Karadžić, koji nije bio tu. I koliko svo mnoštvo drugih, javnih i tajnih. Neće se saznati ni koliko je doista žrtava bilo. Izvjesno je, samo, da će se, kako decenije prolaze, one umnožavati, udvostručavati, utrostručavati, kako predstava bude odmicala i dobijala nove režisere.
Danas, neko udruženje odlučuje da li će bojkotovati dženazu.
Ništa besmislenije ni monstruoznije ljudski um ne može smisliti, nakon počinjenog zločina.
To kojotsko vijećanje oko nađenih ljudskih ostataka, identifikovanih ljudi, obaviještene rodbine... da li ćemo prisustvovati sahrani ili nećemo, nedostojno je.
Kao i insistiranje, u Parlamentarnoj skupštini BiH, da se 11. juli proglasi Danom sjećanja na žrtve genocida.
Takav prijedlog još je jedna režija Srebrenice. Trgovina ljudskim kostima na buvljoj pijaci prolaznosti koja se neprestano, umjesto vječnosti i vječnog mira, nameće nedužnim žrtvama.
U zemlji ovakve istorije krvi ne može se insistirati na zajedničkom obilježavanju jednog zločina. Taj zločin nije istražen i do kraja dokumentovan. Nije dovoljan Čavić i njegova komisija, pod dirigentskom palicom Pedija Ešdauna kome je to služilo kao jedna od alatki ukidanja Republike Srpske, pa da se utvrdi broj žrtava. Nije dovoljna sudska presuda o genocidu u Srebrenici pa da se dokaže genocid, makar i na tom ograničenom prostoru. Nauka i istorija moraju da ustanove prisustvo svih elemenata koje podrazumijeva genocid. Obilježavanje samo 11. jula, ozakonjeno kroz ovakvu parlamentarnu proceduru, jeste prisvajanje krvi i zločina, jeste pokušaj da nedužne žrtve iskoriste kao zemljišno-knjižni izvadak za prisvojenu BiH. Ali jeste i poniženje za sve druge žrtve koje nisu stradale od Mladića i Karadžića, kojih se proglašava krvolocima iako još suđenje nije ni počelo. Naročito je poniženje za fašističke žrtve Jasenovca. Ali to jeste i dioba BiH. Teško ćemo svi dugo i zajedno živjeti u neprestanoj predstavi oko krvavih kostiju.

FANTOMSKI APRILSKI PAKET
Aprilski paket, kojeg su politički pjesnici nazvali tim poetskim imenom, treba preimenovati u Bošnjački državni udar.
Taj pokušaj nametanja jarma i nadvlasti nad dva ustavna naroda, centralizacijom i unitarizacijom, dio je seta koji je trebao srpski narod koštati ostanka u BiH. U tom setu još su „reforma odbrane“ (ne mislim da je Vojska Republike Srpske neka garancija, jer, pokazalo se, nije garancija ni JNA, nekad veoma moćna i moderna armija, ali mislim da je neizostavan dio političkog mozaika koji temelji jedan narod u stvarnosti ali i u ustavu i sličnim aktima) i „reforma policije“.
2006. Republika Srpska je prekinula taj proces ešdaunizacije bosanskog vilajeta koji je BiH trebao pretvoriti u Bešdaunistan.
Aprilski paket, koga su objeručke dočekali mnogi sarajevski političari, a Harisu Silajdžiću bilo malo, sada živi kao Duh Tamnog Vilajeta. Njega podržava još samo Tihić, mada ni on više nije uvjeren u ozbiljnost takvog političkog opredjeljenja. Lagumdžija je nebitan igrač a Silajdžić, članstvom u PBiH, završava svoju karijeru. Duh Tamnog Vilajeta, Aprilski paket, podržavaju i duhovi iz nevladinog sektora, nekadašnji poslenici Ohaera ili nekih ambasada, čija je karijera sišla niz ljestve, pa se Duh Paketa pojavi sad u Francuskoj, sad u Dubrovniku. Lijepo je, dobro izlobiran, malo i ljetovati.
Medijski zanesenjaci, a i takvih je sve manje, neprestano upitkuju: hoće li, ba, Paket biti na dnevnom redu.
Neće.
Paket je posljednji Most na Neretvi koji je srušen u svrhu spasa Republike Srpske.
Sada je došlo vrijeme da se spašava Neretva, odnosno BiH.
Kada saraj-političari to shvate, možda neki razgovori i urode.

HIELBRANG
Andrija Hebrang, ubuđali hadezeovac, politički proizvod nesretne sudbine oca, žrtve mame revolucije koja jede svoju djecu, opozicionog položaja uvrijeđenog agramersko-austrougarskog miljea, nadshvatanja o hrvatstvu kao nečemu mnogo čistijem od ciganstva, jevrejstva, srpstva, kumrovečstva i samog Tita i zanosa neovisnošću povijesne zbilje a iskompleksiranosti zbog osobnog potcijenjenog položaja u sadašnjoj zbilji Hadezea i Države Hrvatske, dao je posve normalne izjave beogradskom NIN-u u kojima ustašoidno veliča Maksa Luburića, jasenovačkog tehnologa, egzekutora i unparijeđenog fašistu tvrdnjama da je on apsolutno bio za Hrvatsku i hrvatsku ideju kao i njegov otac. Imao je, samo, nekih tehničkih manjkavosti, ne.
Andrija Hebrang je hrvatski fašist treće genaracije. Prva je svakako bila ona Pavelićeva i Luburićeva, druga terorističko-ustaško-emigrantska a treća je savremena, konglomerativna u kojoj su razni HOS-ovi, Đapići, Tompsoni pa i Hebrang i ini, zapreteni „europskim putem moderne demokratske Hrvatske“ koja bi, najjradije, da se u zagorskim kletima, dalmatinskim konobama i slavonskim krčmama neprestano pjeva Danke Dojčland a da, ponekad, domaće klape uzviknu: Za Dom Spremni.
Fašistoidnost te treće generacije ogleda se u ledenom izglasavanju olujnog ustava u kome se tri mjesta u parlamentu ostavljaju za srpsku nacionalnu manjinu a Hrvati iz Hercegovine glasuju za mnogo više mjesta u Hrvatskom Saboru.
Kao i u mračnjačkom favorizovanju strijeljanih kolaboracionista, zločinaca, ustaša, pa i četnika, istina, i njihovih porodica, civila, koje su partizani stigli u Austriji i pobili na mjestu, bez suđenja. I u najmanju ruku, umobolnom, izjednačavanju svih žrtava, i partizana i ustaških fašista. Stipe Mesić je mala brana u pokušaju da se Hrvatska realno odredi prema partizanskom, komunističkom pokretu. Sanaderove izjave su, kao i sve, naučene i sračunate „na europskom putu“. Na istom putu je, znatno bljedunjaviji, i biskupski odlazak u Jasenovac, nakon skoro sedamdeset godina.
Hrvatska je počela svoj tihi vijek samozatajnog, učmalog, uskislog, usoljenog samonacionalizma, nacionalizolacionizma, kroatodovoljnosti i fašistofilstva u kojoj će se dnevna politika uvijek mjeriti tom prizmom a druge ideje neće imati prođu. Jalovi Esdepeovci moraju kriknuti lijevu ideju, i tako cijelo desetljeće, dok Hrvatska ne dođe sebi, a ne šaptati o slaboj vlasti i uzdati se u glasove preostalog Srblja. Unesrećeni Srbi i multietničnost malih i eksperimentalnih scena, ne mogu pomoći socijaldemokratiji.
Ukoliko se Sanader, glumljeni europljanin, ne vrati na mjesto predsjednika Hrvatske i ne transformiše je u predsjedničku državu, kao dio EU, naš zapad će zapasti u tešku sumornost.

KOLIKA JE SNAGA SDA
Možda dio slalomskih kombinacija Sulejmana Tihića na stazi Hoću Prud, Neću Prud, ima svoj uzrok u sve razbijenijoj strukturi Esdea a ne samo u političkim karakternim osobinama njenog lidera.
Sjednica novoformiranog organa stranke na kojoj je ministar bezbjednosti i sigurnosti Tarik Sadović, umoljen da podnese ostavku u razumnom roku, otkriva mnoge slike stranačke stvarnosti. Radi se o novom nastavku serijala Stranka protiv svojih kadrova. Mislim na prethodnu epizodu sa Nedžadom Brankovićem koji je podnio ostavku nakon demokratskih režiranih predsjedničkih izbora iz kojih je stranka izašla jača, demokratskija i jedinstvenija. Barem se tako predstavlja.
Slična epizoda u sapunici jedne druge produkcije, Pedepea, bio je poziv „vladajućem SNSD-u“ da smijeni dva pomoćnika ministrujućih u Savajetu ministara.
Minimum stranačke discipline i političke konzistentnosti nalaže drugačiju tehnologiju rada.
Neprimjereno je javno pozivanje na ostavke ili smjene jer to govori da stranka, ovaj put Esdea, za Pedepe nije toliko bitno jer je njen rejting minoran, nema nikakav uticaj na svoje kadrove i na svoja politička krila i okrajke. To, dalje, znači da strankom upravlja neko drugi a ne Tihić i novoizabrani postizborni organ. Ili svako pomalo. A onda znači da je sa tom strankom svaki dogovor problematičan. Političko zlatno važenje, politička konvertibilnost, mora biti na nivou praga održivosti postignutog sporazuma, kompromisa ili dogovora, barem onog koji je javno obznanjen.
Da ne kažem da se unutrašnji problemi Esdea već odavno prelijevaju na Federaciju pa sada i na Savjet ministara. Licitacija o tome ko bi mogao da bude Dobar Tarik, šteti i Savjetu ministara i samoj Esdea.
Možda je i ovo što govorim nepotrebno, kada je Esdea sebi mogla dozvoliti da na takvo mjesto predloži takvog Tarika. Pokazati takvu odgovornost za Savjet ministara, Državnu Vladu, rečeno esdea dijalektom, pa i za BiH, može samo razbijeni konglomerat a ne ozbiljna politička stranka.

VJERSKI KONJANICI
U kratkom vremenu održane su dvije narodne vjerske manifestacije muslimana u BiH. Ajvatovica i Musalla.
I jednoj i drugoj zajedničko je nekoliko elemenata. Vašarsko-šatorski, u stvari tipično balkanski manifestativni element narodnog provincijalnog zborstva; vjerske manifestacije i demonstracije, od oblačenja do molitve ali i potpuno nevjerske ambalažerske pojave kao što su mini-suknje, dekoltei i tange ispod tijesnih hlača; konjanici i konglomerat narodnih nošnji; obje manifestacije se deklarišu i kao vjersko-kulturne. A u Vakufu je odlomke svojih knjiga čitao i moj drug Isnam Taljić, tada novinar Oslobođenja, sa radne akcije Drugi kolosijek Doboj - Zenica. Gledajući sutrašnju vašarsku sliku, nisam uvijeren da je, veče prije, kultura dobro prošla.
Konjanici. Idući na Ajvatovicu, pedeset i nešto konjanika je, organizovano, prošlo veliki dio BiH, uz neviđene saobraćajne gužve i višesatne zastoje, a kod Sanskog Mosta manifestirali su, i nagrađivani, bajraktari, konjanici, kočije...
Kakve veze imaju konjanici sa vjersko-kulturnom manifestacijom?
Konjanici su ostali izdanak osvajačkog pohoda Otomanske imperije a to se u Kamengradu, kod Sanskog Mosta, i naglašavalo, slaveći boravak Mehmeda Osvajača na tom prostoru, koji je, kako se saopštilo, na ovo područje donio islamsku vjeru. Musalli je prisustvivao reisul Cerić kao i muftija istanbulski.
Zvaničnici islamske zajednice i vjere nisu, u stvari, učestvovali u vjerskoj manifestaciji nego su slavili okupaciju, agresiju i osvajanje civilizovane Evrope. Slaba je utjeha pominjati Ahdnamu koju je sultan Mehmed Fatih, Osvajač, dodijelio bosanskim franjevcima 1463. na osnovu koje mogu da ispoljavaju svoju vjeru. Otomanska imperija je takve potvrde davala i drugim područjima a isključiva svrha im je bila održavanje imperije, tiranije i vlasti a ne ljudska i vjerska prava.
Uostalom, Mehmed Fatih je bio divljak. Okrutnost je mali opis njegovih osobina. Davljenje prvorođenog sina i novorođenog brata Ahmeda, samo su sitnice u njegovoj borbi za vlast. Sam bog zna šta je radio putem svojih osvajanja.
Mehmed se i zove Fatih jer je Osvajač a ne vjerski propagator i misionar. Inače bi se taj dželat zvao Mehmed Vjeropoložni.
Islamska vjera je u BiH došla na potkovicama i na krvi sa turskih sablji. Treba biti vjerski dostojanstven i to ne slaviti, ne obilježavati i, barem, ne pominjati. Istina, dio ljudi je dobrovljno primio islam kako bi ostvario neke prinadležnosti koje je okupator nudio ili kako bi spasili svoju imovinu. To se nikako ne može podvesti pod rezultat istinskih vjerskih ubjeđenja tadašnjih katoličkih, pravoslavnih i bogumilskih kristjana.
Dva procesa su išla uporedo u pokorenim zemljama, pa i u BiH. Poturčavanje i islamizacija. Stoga je uvijek prisutna opasnost da se pod vjerskom manifestacijom slavi poturčavanje. To se oduvijek miješa pa je ostala i izreka: Turske mi vjere. Što je znak pokorenosti a ne vjerske ubijeđenosti.
Ali poturčavanju koje je provodio Mehmed Osvajač, i ostali iz garniture vojskovođa Otomanske imperije, nije bio cilj širenje islama. Ahdname to potvrđuju. Radilo se o goloj bolesnoj okupatorskoj i podjarmljivačkoj egzibiciji koja je organizovana isključivo radi demonstracije divljaštva koje je na granici ljudožderstva.
Stoga konjanici na Ajvatovici i u Kamengradu, simbolizuju, krv, sablju i dželate a ne vjeru, kulturu i narodni život.

MOSTARSKI UZORAK
Bostan je odavno došao, turisti prolaze, Srbi se ne vraćaju, đul ne miriše, Emina i Aleksa na onom su svijetu, nema nikog ko bi igrao fudbal kao nekada Veležov BMV...
Izbori bili prošle godine, u oktobru. A Mostar još nema gradonačelnika. Nema ni budžet.
Analize nisu potrebne. Gradonačelnik je nepotreban. Mostar je podijeljen grad. To je uzorak bosanskohercegovačkog tkiva uzet za patohistološku analizu koja će pokazati, unaprijed se zna, pozitivan nalaz.
Mostar je veoma očigledna posljedica domaćeg rata i inostranog zaprška. Stanje tog grada ne može se objasniti agresijom na BiH, srpskom i Srbijanskom, uobičajenom, ne može se objasniti genocidom, ne može se objasniti etničkim čišćenjem jer su deratizovani samo Srbi, Miloševićevom Velikom Srbijom, jer se ona protezala mnogo sjevernije, Dodikovom blokadom, secesijom i referendumom, mrskom Republikom Srpskom...
Naprotiv, ljudi Esenesdea paze da ne pogoršaju stvar pa su prostorije kantonalnog odbora iznajmili na liniji razdvajanja.
Mostar nema:
· Jedinstveno komunlano tkivo (voda, struja, čistoća...)
· Gradski lokalni informativni sistem
· Privredu i ekonomiju koja djeluje konzistentno i od koje grad može da živi, kao nekad Maglaj od Natrona ili Zenica od Željezare i Vatrostalne
· Gradsku kulturu
· Gradski noćni život
· Gradski sport
· Gradsku politiku razvoja, urbanizma, turizma...
· Gradsku pjesmu, muziku i dušu.
Kad sve to nema, šta će mu i budžet , i gradonačelnik.
Šta će mu i jedno ime, Mostar. Možda su skladnija sa stvarnošću dva imena, Mostar Tamo i Mostar Ovamo.
Potrebno je samo učiniti mali napor i podjele, koje su duboke kao Kanjon Kolorada, formalizovati i ljude, sa njihovim kolektivnim potencijalima, učiniti odgovornim za rad, život i razvoj a ne odgovornim što je nemoguće izabrati gradonačelnika.
Mostar je stvarna slika BiH. Slika koju se nije uspjelo retuširati, kao ni Sarajevo. Ostale slike se, sticajem okolnosti ili zbog nešto bolje situacije, retuširaju. Sredstva retuširanja su širokog spektra, od Bonskih ovlaštenja do kriminalizacije, satanizacije i gonocidacije Republike Srpske. Unitarizacija je jedno od najpoželjnijih sredstava retuširanja koje, na sreću, još nije primijenjeno.
Iskustvo ljudskog zajedničkog organizovanog života govori da za priznavanje onog što se već podijelilo i odvojilo ne treba nikakva sila. Kao što je potrebna za sastavljanje onoga što se samo od sebe, i ugrađene odbojnosti, podijelilo.

FASCINACIJA
Sarajevska Državna Oaza još se nada da će se pojaviti Švabica, kao, onomad, u Višegradu, u Višegradu gdje je moja draga a mene na Bikavcu nema. Toliko se nada da su svi već zaljubljeni, oduševljeni i fascinirani njom. Oaza živi u svom ustajalom popodnevu i feudalnu begovsku pamet okreće sad ovako, sad onako.
Tako i Tihić, koji sada nosi breme i Lagumdžije, i Harisa, i Bakira, kad treba za podršku u režiranim demokratskim stranačkim izborima, uključi se Prudski proces. Kad dobije podrušku i bude demokratski režiran na mjesto predsjednika Esdea, napusti Prudski proces. Mislio sam, zbog krupnog političkog, konceptualnog i programskog razloga. Ne. Zbog emisije u kojoj je govorio Milorad Dodik.
Tihić je tipični višegradski popodnevlija.
Uporedo, u Sarajevskoj Državnoj Oazi traje fascinacija Amerikom, Državnom Imovinom i Novim Ustavom.
Senatori, koji su došli iz SAD, od kojih je jedan pomenuo Novi Ustav, potakli su iznova facinaciju koja je bila splasnula dolaskom potpredsjednika Bajdena, čovjeka koji bi, možda, drugačije vidio ovu državu, ali razumije realnost i odnose snaga, pa je rekao da je najvažnije da se ide u EU a entiteti – kako hoćete. Sada se opet pjeva Čvrstoj Američkoj Ruci, kao četrdesetpete Rusima i Sajuzu. Novi Ustav treba donijeti do aprila sljedeće godine, najbolje da se startuje od Aprilskog paketa, vele, kako bi se onda promijenio izborni zakon i – sve behara i sve cvjeta.
Dotada, kao ciljeve i uslove, treba popisati državnu imovinu, tako da sve što se ne kreće, bude državno. Ono što se kreće, treba da bude popisano kao sarajevsko, možda, eventualno, kao bosansko.
Posjeta Bjadena, i senatora/kogresmena, krajnji je domet angažmana SAD u ovom demokratskom mandatu.
Državna imovina ne postoji.
Novi Unitarni Ustav, bez entitetskog glasanja itd. neće nikada biti donešen.
Krajnje je vrijeme da neko o tome obavijesti Švabicu i Ćorkana.

KAMENA ČAROLIJA

ZNANADER
Dabome da predsjednik vlade jedne demokratske neovisne stabilne jednonacionalne zemlje ne podnosi ostavku bez velikog pomora, sramote ili propasti.
Ivo Sanader je jednostavno rekao da se povlači iz politike i napušta mjesto predsjednika vlade i predsjednika stranke. Sanader je, inače, velemajstor naučenog mirnog obrazlaganja koje ne znači ništa ali publitici (političkoj publici) djeluje trenutno paralizirajuće uvjerljivo.
Prvi razlog koji se iza toga može prepoznati jeste približavanje predsjendičkih izbora i Sanaderova kandidatura. Bez obzira što je rekao da se neće kandidirati. Tanki su razlozi jačanje desnice unutar Hadezea i sve slabiji uticaj Sanadera na stranačku strukturu. Jer, Sanader je odabrao Kosorku Djevojku (sintagma T.Đ.) za nasljednika na oba mjesta. Da ima problema u stranci, kao što kažu mediji, borba oko nasljednika bila bi krvava a nikako Sanader ne bi mogao ustoličiti svoju neizbježnu njime opčinjenu i opsjednutu prišipetlju. Osim toga, Sanader je onomad stranku očistio od onakvih klasičnih ratnih tuđmanovih krokodila pa mu to ne bi bio problem ni sa sadašnjim jaganjcima.
Suštinski razlozi odlaska Sanadera mogu se podvesti samo pod dva:
· Hrvatska je finansijski i ekonomski propala
· Propala je evropska integracijska politika Hrvatske, odnosno premijera Sanadera.
Doista je zanimljivo kako opstaje zemlja koja je deset puta zaduženija nego što je Juga bila kad je propala. Nije zanimljivo, nego je tragično, to što nema izlaza u ekonomskom uzletu i što nema više tajnih pretinaca za prihode. Turizam, i da cvjeta, tek je šaka soli za potrebe Hrvatske.
U kombinaciji sa ova dva, svakako je i kandidatura Sanadera za predsjednika Republike. Ruku na srce, tamo i nema nikoga ko bi se makar na domet topa 210 milimetara, mogao primaknuti Sanaderu po performasama za to mjesto. A Jadranka Kosor neće postići ništa slabije rezultate nego Sanader u bezizlaznoj situaciji.
Evropska integracija vjerovatno čeka istovremeni paket aranžman Hrvatska, Srbija, BiH. Diletantski bi bilo zamisliti da je Slovenija tek tako, zato što kobasice nisu bile najbolše pečene, zaustavila Hrvatsku.
Sanader će onda moći da kaže da je za njegovog predsjednikovanja Hrvatska izašla iz ekonomske krize i ušla u EU. Dovoljno za velikog državnika.
Da. Kako izvesti salto kandidature? Lako. Ako moja pretpostavka bude tačna, krenuće zahtjevi diljem Hrvatske provincije, koje ne moraju uvijek emitirati stranački punktovi i zdrugovi, da se Sanader kandidira. Dabome, on to neće moći odbiti i obznaniće kandidaturu kao veliku predstavu.
Od svega, naročito od zastoja na putu prema EU, može i BiH imati koristi. Ako išta može da ubrza BiH na tom putu, to je zastoj Hrvatske.
Nije ništa dobro na tuđoj nesreći ali ponekad koristi.

I BI KOMUNIKE
Upravni odbor Savjeta za primjenu mira sastao se u Sarajevu.
Pisac komunikea, obznane, saopštenja, na putu je da dobije slabu ocjenu iz pismenog sastava. Pisac kaže da je UOSPM:
· Pozvao – 11 puta
· Pozdravio – 10 puta
· Podsjetio – 2 puta
· Naglasio važnost – 2 puta
· Izrazio zabrinutost – 2 puta
· Izrazio nezadovoljstvo – 2 puta
· Apelovao – 2 puta
· Konstatovao – 2 puta
· Sa zabrinutošću konstatovao – 2 puta
· Nastavio – 1 puta
· Tražio – 1 puta
· Podržao – 1 puta
· Izrazio razočaranje – 1 puta
· Izrazio žaljenje – 1 puta
· Prihvatio – 1 puta
· Smatra – 1 puta
· Oštro osudio – 1 puta
· Ponovo pozvao – 1 puta
· Ponovio punu podršku – 1 puta
· Ohrabrio – 1 puta
· Istakao – 1 puta.
Sadržinski, ujalovljeni komunike pokazuje da Ohaer i pisac, doista ne znaju više šta da rade. Tri mjeseca su prelistavali novine i sve što se dogodilo pomenuli su u Komunikeu. Bilo je na ponudi još izraza i sintagmi. Čudi me da nisu iskorištene: blagougodno udivlenije, žalopojno cviljenje i mrgođenje.
Radi se o prežvakavanju već slamnatih stavova o izbanalizovanim temama, od ombudsmena do pojačane regionalne saradnje i vječno ukaljužanog Mostara. Jezgrovito, to je kupovina vremena jer ni Upravni odbor, ni Savjet za primjenu, ni politički direktori, ni EU, ne znaju šta da rade. Samoustanovljena tijela su same sebe, a i BiH dobrim dijelom, doveli u zazidani mrak. Sada se zračak nade vidi u stavu da će aktivnosti kao što su Zaključci Narodne skupštine Republike Srpske, biti uzeti u obzir kod procjene drugog uslova, iz paketa uvjeta, kojeg je postavio UOSPM, a to je, trijumfuje Pisac, pozitivna procjena situacije u BiH, što bi trebalo omogućiti još vremena i još uslova, uvjeta i eksperimenata.
Sa tom prijetnjom nije se složila Delegacija Ruske Federacije.
Komunike nigdje ne pomenu Federaciju BiH.
To me čudi, kad znam da tamo med i mlijeko nemaju vremena da teku nego lete od sreće.
Tamo se sloboda medija proteže na trihiljadeišeststotina sekundi, tamo i djeca sa navršenih 14 godina dobijaju status borca i redovne isplate borčevina, tamo Hrvati prolaze ko bosi Srbi u gostima kod Eskima, tamo se svi Srbi zovu Desnica, Mirko i Divjak, tamo je unutarstranačka demokratija režirana, tamo su političke stranke na takvom stupnju političkog razvoja da uništavaju i svoje premijere, tamo u zemlji nema magnezijuma, kalijuma i para. Tamo je sve propalo.
Federacija grca, grkće, krklja a Komunike ohrabruje, poziva, smatra...
Federacija BiH je jedna od najvidjivijih i najdirektnijih katastrofičnih posljedica postojanja pisaca komunikea. Svi se bave državom i Republikom Srpskom.
Niko Federacijom.
Ja ne podržavam, ne pozdravaljam, ne apelujem.
Ja, samo izražavam svoju najdublju privrženost inventurisanju pogubnih posljedica.
Sljedeći moj tekst o komunikeu biće 20. novembra 2009. godine.

PARTIZANSKI USTAV
Pokret otpora se seli u francuske šume.
Ovo govorim samo jednom.
Instruktori Centralnog komiteta u Sarajevu. Došli sa direktivom da 25% članova parlamenta ne može da blokira usvajanje zakona.
Neka nezvanična nevladina nezavisna institucija, koju finansira izravno podsekretar nebeskog visokog predstavnika, gospoda do-boga za izmećarenje i finansije, pa je stoga nezavisna i nevladina, organizuje u francuskim šumama raspravu o novom ustavu BiH. Tračevi su u širokoj lepezi, do toga da je polazna osnova Aprilski paket sa mašnicom.
Radi se o već uočenoj organizaciji Dejton-projekt ili slično.
Istovremeno, grupa senatora i kongresmena je došla u Sarajevo i razgovarala sa liderima stranaka pa se, na kraju, fotografisali zajedno i izrekli nekoliko rečenica. Jedan od njih je rekao i to o 25%.
Velika hrabrost treba da se dođe na tačku globusa koju malo ko od njih, one tetke iz Ajove i stričevi iz Arizone, zna pokazati prstom, i govoriti o ustavu i o tome kojih 25% ima, i kakva, prava.
Kao što i velika para treba za neku nezavisnu, nezvaničnu, nevladinu organizaciju da se bavi tuđim ustavom.
Partizanski pokret za novi ustav BiH, neće imati uspjeha ali će uzeti vrijeme Bosni i Hercegovini i njene sarajevske lidere, još više osakatiti. Na način, na primjer, da se kaže Tihiću, ne idi u taj prudski proces, naši partizani će da pripreme diverziju a s neba će da dođe novi neidentifikovani ustavni aranžman, tzv. NUA.
Tihić se, dabome, kao onomad Alija poslije Lisabona, popišmani, u skladu sa najboljom balkanskom praksom.
Federativna Bosna i Hercegovina je jedini ustavni aranžman koji ima realnost iza sebe. Svi drugi aranžmani, koji imaju NVO i NUA iza sebe, ubijaju BiH, ubijaju joj vrijeme i rade za račun njenog raspada.
I to Federativna BiH, sa izvornim, dejtonskim nadležnostima, bez nametnutih, otetih, prigrabljenih i prenijetih mimo parlamentarne procedure.

KUKIĆEVA ANATOMIJA SOCIJALDEMOKRATIJE
Sveupotrebljivi Slavo Kukić, od strane međunarodnih slobodno dirigovanih faktora, izjavio je na Okruglom stolu povodom sto godina socijaldemokratije u BiH, kojeg je organizovalo jedno slobodno dirigovano udruženje za potihu provedbu javnih nakana koje se ne smiju javno saopštavati, ispripovijedao je o tome kako programska orijentacija Esenesdea sadrži mješavinu evospkog i nacionalnog i kako srlja u nacionalnu isključivost i kako je Esenesde preuzeo biračko tijelo Esdeesa prilagođavajući mu programsku orijentaciju.
Razumijem. Slavu upotrebljavaju tako često da nema vremena da se bavi bilo čime osim da priča ono što se od njega traži ili ono što je od nekoga čuo.
Mislim da je preskupo organizovati okrugli sto da bi se djelovalo, na tako jevtin način, protiv Esenesdea.
Uglavnom, Slavo Kukić, sveučilišni sveprofesor, nije ni pročitao Program SNSD. Tamo je glavna odrednica, koja se može povezati sa nacionalnim, stav da je, za nas, BiH sastavljena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda. To smo napisali 96. To i sada kažemo. Nemoguće je na osnovu toga dokazati osnovanost sumnje da SNSD srllja u nacionalnu isključivost.
Ono što smo saopštavali biračima, i javnosti, proteklih godina, svodi se na nekoliko riječi: Naprijed Srpska, Prvo Republika Srpska, Moja kuća, Srpska. Ali se uvijek radilo o izborima unutar Republike Srpske. I nikada o srpska, sa malim prvim s.
Svekukić, i njegovi nalogodavci i organizatori, očito misle da je socijaldemokratija samo ono što je upravljivo, evropogodno i uštrojeno, daleko od bilo koje nacije. To jednostavno nije tačno. Jer i ta socijaldemokratija, koju su obilježavali u Banjaluci bez Esenesdea, a sa Esdepeom, pojavila se među Srbima. To ne znači da ću reći: srpska socijaldemokratija.
A glavno što je ubalegalo Kukića, jeste ono o Esdeesu.
Kukić, profesor, inetelektualac, društvenjak, morao bi da zna da se društvo mijenja i da se sa njim, za njim, ili ispred njega, mijenjaju i njegovi elementi, među kojima je i biračko tijelo.
Ako prihvatimo njegovu konstataciju o biračkom tijelu Esdeesa, onda bi društvo shvatili kao skladište u kome stoje prašnjave i nepromjenjive stvari a samo se mijenjaju oni koji imaju ključ, da ih povremeno inventarišu ili upotrijebe.
SNSD nije preuzeo birače Esdeesa niti njima prišao. Birači i društvo su se promijenili. Esdees je, moj Slavo, bio protiv Dejtona i dejtonske BiH. Njima je Slobo čestitao na državi i oni su to doista i mislili. SNSD je, od početka, dakle, bio za Dejton. Birači koji su, od početka, bili protiv Dejtona, sada su za.
Darvin, moj Slavo.

ZAMKE BOŠNJAČKO-SRPSKIH ODNOSA
Bošnjačko-srpski odnosi u klasičnom smislu ne postoje a u partikularnom smislu samo su imitacija nekadašnjih srpsko-hrvatskih odnosa koji su se, neutemeljeno, proglašavali razlogom propasti ili ključem opstanka SFRJ. Tako bi i bošnjačko-srpski odnosi trebali biti alatka razbijanja ili opstanka BiH.
Nekoliko balkanskih transverzala otežava bošnjačko srpske odnose.
Bošnjačke političke stranke nisu uspjele artikulisati politički interes kao višemandatni izraz nacionalnog interesa Bošnjaka. To je, dijelom, uslovljeno činjenicom da islamska vjera ne ostavlja dovoljno prostora za nacionalno nego insistira na temeljno vjerskom a dijelom i time što su na sceni kod Bošnjaka još uvijek ratni lideri, ratne stranke i ratne političke opcije. Da je tako sa uobličavanjem političkog interesa, svjedoči i panično zakazivanje i insisitiranje na Trećem bošnjačkom saboru kao i sve veće uplitanje reisula u strateška politička pitanja.
Srpski politički interes, nakon imitacije i podaništva Miloševićevom Beogradu, nakom neprijateljovanja sa svim svijetom, nepriznavanja Dejtona... usmjeren je na očuvanje Republike Srpske u okviru dejtonske visokodecentralizovane BiH, dakle, udaljilo se potpuno od srpskog jednodržavlja, i ka ekonomskom utemeljenju a takav interes formulisale su postratne političke stranke na čelu sa SNSD. To je prva nekompatibilnost tih odnosa.
Druga je, svakako, bošnjački, zasad samo na vjerskom nivou, izražen zahtjev, ne tako javno definisan: svi Bošnjaci na okupu u jednom arealu što je samo nestrukturiran zahtjev: svi Srbi u jednoj državi. To bošnjačko-srpske odnose okreće u srpsko-bošnjačke i upliće u geopolitičke puteve što može dovesti do loših odnosa na nivou država – Srbije i BiH. Takav zahtjev bošnjačke, zasad vjerske, elite, kao i zahtjev da Bošnjaci dobiju nacionalnu državu kao i svi nakon raspada SFRJ, otvara pitanje Sandžaka a ono onda otvara pitanja opstanka Republike Srpske u okviru BiH.
Ona transverzala koja onemogućava bošnjačko-srpske odnose u kvalitativnom smislu, u smislu napretka i rješenja političkih, ustavnih i bh. egzistencijalnih pitanja, svakako je ratno naslijeđe, optužbe o genocidnosti i genocidnoj tvorevini, referendumska prevara o nezavisnosti i odbijanje članstva u ostatku SFRJ. To nasljeđe se teško može prevazići i, vjerovatno, pokazaće se kao dugotrajnija odrednica.
Bošnjačke političke stranke, kada obznanjuju bosansko-hercegovački interes, reducirano bosanski, misle na bošnjački jer smatraju da je sudbina Bošnjaka vezana isključivo za sudbinu BiH što je dnevno i istorijski neutemeljeno. Bošnjačka politička artikulacija mora prezentovati bošnjački politički interes a ne bosanskohercegovački. Tada bi se moglo u okviru odnosa napretka tražiti rješenje za BiH. Prezentovanje bosanskog programa kao bošnjačkog interesa neodvojivo je od unitarizma i jednonacionalne i jednovjerske države.
Bošnjačke političke stranke nedorasle su uobličavanju političkog programa kao strateškog interersa Bošnjaka. Stoga je neminovno, ali i neprirodno, da Cerić javno predsjedniku Srbije nudi bošnjačko-srpski dijalog a da se, istovremeno, miješa u unutrašnja pitanja Srbije.
To bošnjačko političko lutanje nastaviće se i onemogućavati napredak.
Temeljna odrednica koja onemogućava bošnjačko-srpske odnose jeste trojnost BiH bez obzira na brojnost pojedinih ustavnih naroda. Stav Tunje Filipovića da Hrvati treba da šute jer imaju dvostruko više teritorije nego što njih ima, originalni je oblik bosanskog feudalnog monopolnog teritorijalizma koji se graniči sa fašizmom. Hrvatsko pitanje i Hrvati, iz nacionalnih odnosa se ne mogu eliminisati. Samo je pitanje vremena kada će Hrvatska riješiti svoje pristupe EU i onda će takvom žestinom postavaiti pitanje položaja Hrvata u BiH, da će se sve usijati, a bošnjačko-srpske odnose, ako se i uspostave, potpuno učiniti suvišnim ili čak opasnim.
Bošnjačko-hrvatski odnosi mogu biti očigledna nastava. Dvonacionalne relacijena ovakvim područjima uvijek se završe štetom.
Bosni i Hercegovini, ako išta, može pomoći samo realni trojni politički dogovor legitimnih faktora, faktora koji na izborima dobiju legitimitet. Sve drugo je u sferi magle, neizvjesne prošlosti i prisvojene budućnosti.
Napomena: Tekst zatražio Dnevni avaz i objavio u Sedmici. Možda pretenciozno obilježen analizom.

POZITIVNI SIGNALI IZ CRNE KUTIJE
BiH je jedna velika crna kutija.
Još se ne zna gdje je i na kojim mračnim dubinama a signali su sve slabiji.
Ostajem pri tome da je hajka na Srbiju i njenog predsjednika Tadića i hajka na Republiku Srpsku, u stvari, jedna antisrpska histerija koja se smišljeno razvija, sa različitim intenzitetima i impulsima, ne samo u političkim nego i u vjerskim pa i u najsvjetovnijim, plinskim kao i onosvjetskim, dobrovoljačkim i tuzlanskim nivoima.
Sarajevo je taj nuklearni reaktor iz koga ističe nekontrolisana uranska emisija.
Male nade, ipak, postoje.
Oduševio sam se danas, izjavama Srđana Dizdarevića u intervjuu sarajevskom Oslobođenju o tome da je državna imovina i njena podjela smiješna jer nikud ne ide i o državničkoj odgovornosti, kao i tekstom urednice koja prostonarodnim očima govori o tome kako se treba ophoditi prema predsjedniku Srbije – tražiti u njemu saveznika BiH.
Dabome da su to slabašni glasovi razuma i realiteta ali znače da nada nije potpuno izgubljena i da histerija nije premrežila nebo i zemlju.
Dodik je, u širem intervjuu, rekao da Republika Srpska gleda svoja posla u BiH. Prvi put njeno rukovodstvo artikuliše takvu politiku. U Beograd gleda kao u posljednji punkt od koga očekuje razumijevanje. Ali ne očekuje naredbe, recepte i dnevno-političku upotrebu. To zna i Beograd. Samo sarajevske budale mogu Tadića da poistovjećuju sa Miloševićem. To, pak, znači da je vrijeme u njihovim glavama stalo.
Bosna i Hercegovina, Sarajevo prije svega, mora odvojiti Srbiju i Republiku Srpsku. Unutar BiH možemo diskutovati o ustavu i nadležnostima ali sa Beogradom, i Zagrebom, moramo biti u dobrim odnosima. Kao i oni sa nama. Nikada se ne zna kada će jednoj državi, kao i običnom čovjeku u životu, zatrebati prijatelj. Ili barem neutralan posmatrač.
Višegodišnji neadekvatan odnos Hrvatske prema Sloveniji ispostavio je račun kojem se cijena ne može ni izračunati. Zar to treba BiH? Sutra, od Beodrada ili od Zagreba.
Dokazivanje prazne državnosti tako što će se pametovati ili lagati o susjedima, samo će je još isprazniti.
Ali, eto, kako reče, Srđan, odijelo ne čini državnika.
Zlatni ljiljan ne čini političara. Inače bi na vlasti još bili Titovi nosioci Spomenice Četrdesetprve.

AKUD
Reakcije i „analize“ nakon posjete Borisa Tadića, predsjednika Srbije, Banjaluci i Republici Srpskoj, sugerišu da se sastalo neko veliko amorfno kulturno-umjetničko društvo pa, umjesto žikinog i gluvog glamočkog, igraju dubokomisaono-političko kolo.
U istom AKUD-u si političari i medijski nadničari.
Nekoliko aspekata svjedoči o tome da mnogi na ovim prostorima nemaju oči prilagođene stvarnosti.
· Podsmješljiva reakcija na Tadićevu ponudu specijalnih veza Federaciji BiH i stav da se specijalne veze mogu uspostavljati samo sa BiH a ne sa entitetima, direktono je negiranje Dejtonskog sporazuma i Republike Srpske. Trebalo bi Dejtonski sporazum štampati, ali u obliku slikovnice, i dijeliti prvačićima-političarima da im se čita prije spavanja.
· Tadić, kaže Tihić, poziva na dogovor samo na nivou BiH ali ne i na nivou Republike Srpske što znači da Hrvati i Bošnjaci ne postoje. Dogovor oko Zaključaka Narodne skupštine bio je baš u tom parlamentu. Samo što je neko bio za a neko protiv. Da li bi predsjednik Srbije trebalo da se sastane i sa Murselovićem?
· Besmisleno je kritikovati srpsko-srpske odnose a istovrmeno činiti sve da se sa Srbijom, od strane BiH, odnosi stalno kvare, čekajući neku novu tužbu i osudu protiv te zemlje, za genocid, agresiju i ratnu štetu. Ona dvojica iz Predsjedništva BiH bi trebala da znaju da je najbolji način da odnose Srbije i Republike Srpske učine suvišnim, razvijanje dobrih odnosa BiH i Srbije. Ali oni znaju i da je latentno neprijateljstvo prema Srbiji dobra podloga za odbojnost, u BiH, prema Republici Srpskoj. Ne možete biti dobri sa Srbijom a loši sa Republikom Srpskom.
· Tadić je, pišu mediji, došao da disciplinuje Dodika. Nemoj Mile antiinternacionalnom prugom, Bajdo obećao Srbijici para. A poslije je bila fešta. Ljudi sa mrenom, feredžom i jutanom brazilskom vrećom za kavu, preko očiju, bolje bi vidjeli stvari. Dolazak predsjednika Srbije u sjedište Republike Srpske je samo to – dolazak predsjednika Srbije u sjedište Republike Srpske. Poruke sa molbama o smirenju mogu se dostavljati i kurirom. Dabome, mnogima bi odgovaralo, Sarajevu naročito, da sve opet funkcioniše po principu Karadžić – Milošević, da se u Beogradu brinu ovdašnje srpske brige. Po mogućnosti, na oproban pogrešan način. Kazaće se samo.
· Iz cijele operacije Zaključci NS Republike Srpske, jasno su izašli označeni u gubitnici i dobitnici, jasno su detektovani trendovi i tokovi, jasno su obznanjene pozicije i polazišta i jasno inventurisani politički programi i alatke. Sve drugo je pakovanje ili neshvatanje.

POLITIKA KAO ELEMENTARNA LAŽ
Politika nije obavezna da uvijek govori istinu.
Ali je obavezna da ne saopštava laž.
Federacijska, bošnjačka, bosanska, politika je godinama i poslije rata ljudima saopštavala laž. Od toga da sam ja izvršio agresiju na svoju rodnu Trebavu i da sam učesnik genocida, da uživam blagodeti svoje genocidne tvorevine, živeći u njoj, do laganja da u Federaciji ima para više nego šehida i invalida a njih ima više nego što je bilo onih koji su čuli plotune i kanonade sa linija na kojima se branilo bratstvo od jedinstva.
Sada je jedna od tih laži, laži o parama, došla do zida. Izrežirani protesti su spriječili smanjenje socijalnih i vještačkih davanja a onda je MMF to jedva dočekao i u Beču istrenirao strogoću. Još im je lijepo ispopovao: imali ste godine da to uredite davanjima realno, na osnovu realnih spiskova.
BiH tako ostaje bez spasonosnog počeka, koji se u ovdašnjim jezicima zove stend-baj aranžman. Federacija BiH, taj veći beha entitet, propada.
Politička vrhuška je sada u neprilici. Lako je dekretom smanjiti davanja za 10% pa onda podnositi proteste, nerede, davati ostavke, rekonstruisati vlade, usput tražiti da se kazne Dodik u Republika Srpska...
Problem je što je kolektivna narodna pa i politička svijest utemeljila shvatanje, koje im je godinama servirano, o poštenoj borbi, o patriotizmu, o Državi, o opravdanosti žrtvovanja, o vlastitoj ulozi žrtve, o tome da su borbe bile poštene i u zemaljskom i u nebeskom smislu i što se taj temeljac kosi sa činjenicom da nema para.
Ali, taj sudar kolektivne svijesti sa tih deset postotaka, nije ništa šta će se dogoditi kada se ta ista opštenarodna svijest, u vožnji pogrešnom trakom, sudari sa temeljitijim gromadama, kao što je ona da nema Bosne, da nema Države, da sudbina Bošnjaka nije isto što i sudbina BiH...
Bošnjačka politika je zarad dnevnih ili popodnevnih koristi neprestano servirala lažnu idiličnu sliku ljudima i ugradila je u cerebralni politički procesor. Kada se stvarnost objelodani u drugačijoj odori onda se to može, privremeno, zakrpiti samo mržnjom i bijesom. Samo je pitanje vremena kada će Srbi i Republika Srpska postati krivici za niske invalidnine i socijalna davanja u Federaciji.
Sirotinjska istorija bosanskohercegovačkih brdusina i kamenjara pokazuje da je bolje narodu ne dati pare nego mu davati laž.

Aneks 10 - Sporazum o civilnoj provedbi
Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Savezna Republika Jugoslavija, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska ("Stranke") sporazumjele su se o sljedećem:
Član I: Visoki predstavnik
Stranke su se sporazumjele da provedba civilnih aspekata mirovnog rješenja obuhvata veliki raspon aktivnosti uključujući nastavak pružanja humanitarne pomoći dok je god to potrebno, obnovu infrastrukture i privrednu obnovu, uspostavljanje političkih i ustavnih institucija u Bosni i Hercegovini, promoviranje poštivanja ljudskih prava i povratak prognanika i izbjeglica te održavanje slobodnih i poštenih izbora prema rokovima u Aneksu 3 Općeg okvirnog sporazuma. Veći broj međunarodnih organizacija i agencija bit će pozvan kako bi pomogao tom procesu.
Radi kompleksnosti s kojima su suočene, Stranke traže postavljanje Visokog predstavnika, koji će biti imenovan u skladu s relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kako bi Strankama olakšao napore, pokrenuo i, ako je prikladno, koordinirao aktivnosti organizacija i agencija koje su angažirane u civilnom aspektu mirovnog rješenja na taj način da će provoditi zadatke povjerene rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kako su navedene u daljnjem tekstu.
Član II: Mandat i metode koordiniranja i veze
Visoki predstavnik će:
Nadgledati provedbu mirovnog rješenja;
Održavati tijesne kontakte sa Strankama radi promoviranja njihovog potpunog pridržavanja sa civilnim aspektima mirovnog rješenja i promoviranja visokog stepena suradnje između njih i agencija koje učestvuju u tom aspektu;
Koordinirati aktivnostima civilnih organizacija i agencija u Bosni i Hercegovini kako bi osigurao efikasnu provedbu civilnih aspekata mirovnog rješenja. Visoki predstavnik mora poštovati njihovu autonomiju unutar područja operacija, dajući im, ako je potrebno, opće smjernice o utjecaju njihovih aktivnosti na provedbu mirovnog rješenja. Od civilnih se organizacija i agencija traži da pomognu Visokom predstavniku pri izvršavanju njegovih nadležnosti davanjem svih podataka relevantnih za njihov rad u Bosni i Hercegovini;
Olakšati rješenje bilo kakvih poteškoća koje nastanu provedbom civilnog rješenja, ako Visoki predstavnik prosudi da je potrebno;
Učestvovati u sastancima organizacija donatora, naročito u pitanjima obnove i izgradnje.
Periodično izvještavati Ujedinjene narode, Evropsku uniju, Sjedinjene Države, Rusku Federaciju te druge zainteresirane vlade, stranke i organizacije o napretku provedbe mirovnog sporazuma u vezi sa zadacima postavljenim u ovom Sporazumu.
Davati smjernice i primati izvještaje od povjerenika Međunarodnih operativnih policijskih snaga, osnovanih Aneksom 11 Općeg okvirnog sporazuma.
U skladu sa svojim mandatom, Visoki predstavnik saziva i predsjeda Komisiji ("Zajednička civilna komisija") u Bosni i Hercegovini. Ona će se sastojati od viših političkih predstavnika svake Stranke, zapovjednika IFOR-a ili njegovog predstavnika te predstavnika onih civilnih organizacija i agencija koje Visoki predstavnik smatra potrebnim.
Visoki predstavnik će prema potrebi osnivati podređene zajedničke civilne komisije na lokalnom nivou u Bosni i Hercegovini.
Zajednički konsultativni odbor sastaje se povremeno, ili kako je to dogovoreno između Visokog predstavnika i zapovjednika IFOR.
Visoki predstavnik, ili njegov imenovani predstavnik, održavat će tijesnu vezu sa zapovjednikom IFOR-a, ili njegovim predstavnicima, te uspostaviti odgovarajuće aranžmane povezivanja sa zapovjednikom IFOR, kako bi se olakšalo provođenje njihovih zadataka.
Visoki predstavnik izmjenjivat će informacije i održavati redovno vezu s IFOR-om, kako je dogovoreno sa zapovjednikom IFOR i kroz komisije koje su opisane u ovom članu.
Visoki predstavnik će prisustvovati ili slati predstavnika na sastanke Zajedničke vojne komisije, te nuditi savjete naročito o stvarima političko-vojne prirode. Predstavnici Visokog predstavnika također prisustvuju radu podređenih komisija Zajedničke vojne komisije, kao što je navedeno u članku (8)(8) Aneksa 1-A Općeg okvirnog sporazuma.
Visoki predstavnik može također osnovati civilne komisije unutar i izvan Bosne i Hercegovine kako bi olakšao provođenje svog mandata.
Visoki predstavnik nema ovlasti nad IFOR-om i ne može utjecati na bilo koji način na provođenje vojnih operacija ili na zapovjedni lanac IFOR-a.
Član III: Osoblje
Visoki predstavnik imenuje osoblje, ako smatra da je to potrebno, koje bi mu pomoglo pri provođenju navedenih zadataka.
Stranke će olakšati rad Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, uključujući odgovarajuću pomoć koja je potrebna u vezi s transportom, hranom, smještajem, komunikacijom i drugim stvarima po cijenama koje su jednake onima koje se osiguravaju IFOR-u prema važećim sporazumima.
Visoki predstavnik imat će u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine takva pravna ovlaštenja koja mogu biti potrebna za provođenje njegovih funkcija, uključujući ovlaštenje za sklapanje ugovora, pribavljanje i raspolaganje nekretninama i ličnom imovinom.
Privilegiji i imuniteti koji se pružaju su sljedeći:
Stranke priznaju Uredu Visokog predstavnika te njegovim prostorijama, arhivima i drugoj imovini iste privilegije i imunitete kao što ih imaju diplomatska predstavništva i njihove prostorije, arhivi i druga imovina prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima.
Stranke priznaju Visokom predstavniku i profesionalnim članovima osoblja te njihovim porodicama iste privilegije i imunitete koje uživaju diplomatski predstavnici i njihove porodice prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima.
Stranke priznaju drugim članovima osoblja Visokog predstavnika i njihovim porodicama iste privilegije i imunitete koje uživaju članovi administrativnog i tehničkog osoblja i njihove porodice prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima.
Član IV: Suradnja
Stranke će u potpunosti surađivati s Visokim predstavnikom te njegovim osobljem, kao i s međunarodnim organizacijama i agencijama, kao što je predviđeno u članu IX Općeg okvirnog sporazuma.
Član V: Konačna nadležnost za interpretaciju
Visoki predstavnik ima konačnu nadležnost interpretacije ovog Sporazuma o civilnoj provedbi mirovnog rješenja.
Član VI: Stupanje na snagu
Ovaj Sporazum stupa na snagu potpisivanjem.